Komentar dana | |||
Da li nezavisnost znači i istinsku slobodu naroda južnog Sudana? |
![]() |
![]() |
![]() |
nedelja, 10. jul 2011. | |
Proglašenje nezavisnosti južnog dela Sudana, koji je naseljenim afričkim stanovništvom koje je pretežno hrišćanske vereispovesti, usledilo je nakon višedecenijskog građanskog rata koji je trajao u nekoliko navrata praktično od proglašenja nezavisnosti Sudana od britanske imperije i Egipta 1. januara 1956. god. Pomenuti građanski rat počeo je godinu dana ranije 1955. godine. Stanovništvo juga Sudana je s pravom predosećalo da će biti potlačeno i diskriminisano od strane Arapa koji su naseljavali centralni i severni deo zemlje. Pomenutom antagonizmu je još više doprinela britanska kolonijalna uprava koja je praktično zemlju podelila između dve administrativne uprave.[3] Naravno, kada je u pitanju Sudan malo toga se promenilo od 1956. godine i višedecenijske dominacije Egipta i Britanije nad ovom zemljom jer su u unutrašnje poslove Sudana umešani interesi trenutno dva najveća suparnika SAD i Kine. Ova zemlja je takođe uložila ogromna sredstva u izgradnju naftovoda koji povezuje naftne izvore u spornoj oblasti u blizini granice sa Južnim Sudanom i nalazištima nafte u centralnom delu zemlje. Osim toga, Kina je podržavala i režim u Kartumu u vidu isporuka oružja tako da je Sudan zapravo u daleko većoj meri pod kontrolom Pekinga nego Vašingtona. “U nemogućnosti da kontroliše sudansku politiku koja se tiče izvoza nafte imperijalistička vlada SAD je na svaki način pokušala da spreči proizvodnju ovog vrednog izvora. Kina, je s druge strane, sarađivala s vladom Sudana tako što je obezbedila tehnologiju za istraživanje, bušenje, vađenje, i izgradnju naftovoda, ali takođe ona kupuje većinski deo sudanske nafte. Američka politika se vodi oko podsticanja nacionalnog i regionalnog antagonizma. Preko dve decenije američki imperijalizam je podržavao separatistički pokret Južnog Sudana u kome je nafta prvobitno i otkrivena. Dugotrajni građanski rat je iscrpeo centralnu vlast. Kada je napokon postignut mirovni sporazum, američka pažnja se odmah okrenula ka Darfuru, oblasti na zapadu Sudana”.[5] Ovom prilikom moramo da pomenemo da ključnu ulogu nije odigrao samo američki ve Dakle, u svetlu sticanja slobode jednog naroda odvija se strateška borba između glavnih suparnika oko ogromnih i bogatih nalazišta nafte koje čak nisu u potpunosti ni istražena. Veoma je diskutabilno pitanje da li će sticanje nezavisnosti Južnog Sudana i definitivno označiti kraj sukoba, jer tenzije samo mogu još više jačati i uvek će ostati pretnja od nekog novog sukoba oko priridnih bogatstava. Ukratko, dobili smo još jedan deo sveta osim Korejskog poluostrva gde se jedna drugoj suprotstavljaju trenutna i buduća sila broj jedan u svetu koja ima sve veću potrebu za prirodnim izvorima i zato ulaže ogromne sume novca u razvoj sudanske naftne industrije.[7] U istom ovom kontekstu treba tražiti razloge za nedavni upad sudanskih oružanih snaga u Libiju, navodnih plaćenika sudeći po pobunjeničkim izvorima, i sukoba sa pobunjenicima koji su se odvijali u blizini naftnih izvora.[8] |