Početna strana > Rubrike > Komentar dana > Evropa u Srbiji
Komentar dana

Evropa u Srbiji

PDF Štampa El. pošta
Milan Purić   
subota, 09. april 2011.

Ovih dana počeo je nagradni konkurs „Evropa u Srbiji“ u kome naši građani treba da predlože fotografije po kojima se prepoznaje prisustvo ili duh Evrope u Srbiji. Pobednici će biti nagrađeni propagandnim putovanjima po Evropi, a građani Srbije imaće svoje utiske o tome koliko smo mi evropska zemlja i koliko smo još daleko od te Evrope. Sve ovo je u sklopu izuzetno pojačane (i iz EU i iz zemlje) kampanje da se konačno definiše jasna perspektiva Srbije u pogledu pridruživanju EU. Zdravorazumsko pitanje, koje se nameće svakom ko iole ozbiljno prati procese na Zapadnom Balkanu jeste otkud odjednom to pojačano insistiranje za približavanje Srbije EU, u oficijelnim strukturama, nasuprot, sada, po istraživanju javnog mnjenja („Danas“, 6.4.2011), već većinskom raspoloženju građana Srbije da u Uniju ne ulaze? Kako i zašto je došlo do preokreta u Srbiji da se podrška od više od 80 posto za ulazak u EU spusti na manje od 50 posto?

Demistifikacijom politike i interesa koje na ovim prostorima (i ne samo njima) imaju svetske velesile, kao i njihovi balkanski eksponenti, omogućeno građanima Srbije da saznaju pravu ulogu i položaj koji imaju u tim procesima. Obilje izjava relevantnih učesnika u događajima u poslednjih dvadesetak godina na našim prostorima, stvorilo je moguđnost da se do relativno pouzdane istine dođe. Iz delova memoara neposrednih učesnika (Kol, Genšer, Tuđman, Sušak, De Mikelis, Izetbegović, Rugova, Tupurkovski, Jović, Čomski,Toni Bler, Vesli Klark, Karla Del Ponte, DŽefri Najsa) o krvavom raspadu SFRJ, saznalo se da je do rasturanja SFRJ došlo voljom “međunarodne zajednice” oličene u EU (odnosno pre svega Nemačke) i Amerike. Više nije nikakva tajna da su Slovenci, Hrvati, Muslimani, Makedonci, a potom i Šiptari u dogovoru i uz puno učešće Nemačke, Amerike i pod vojnom NATO pretnjom (a na kraju i intervencijom bez odobrenja UN) razbili članicu UN. Iako sa male (dovoljne?) istorijske distance, imamo svedočenja o sistemskom preuređenju (uništavanju i razaranju) ovih prostora u cilju stvaranja „Novog svetskog poretka“ koji je zaista stvoren, ali je na sreću čovečanstva trajao samo par godina.

Danas naši građani sa distance posmatraju sličan scenario u Libiji, i mogu da se podsete „objektivnosti“ u stvaranju medijske slike „Si-En-En tipa“ kojom se pravda jedna zaštitnička humanitarna „politika“ koja će dovesti do instaliranja „međunarodno“ prihvatljivog režima (elite) u Libiji. Taj režim će potom sprovesti reforme i tranziciju, i na njihovu „sreću“ dovesti sve građane Libije pred vrata EU.

Naš, po standardima „međunarodne zajednice“, prihvatljiv režim nametnuo se kao dobar uspostavljač neoliberalne privrede, građanskog društva, NVO, ljudskih prava EU i NATO tipa. Naša vlast i njene jednino ovlašćene (a dobro i plaćene) „sveznalice“ promovisane posle petog oktobra, gurnuli su srpsko društvo u tok jedne struje u svetskim procesima koji na dugi rok ne ide u prilog našem razvoju. Iako skrivani i svim mogućim medijskim manipulacijama i sklanjani u stranu od naše javnosti, događaji u svetu, a posebno u našoj zemlji ipak ne ostaju skriveni. Demistifikuju se i ruše svi pokušaji vladajuće elite da građane Srbije zadrži u stanju neznanja. Milan Nikolić, jedna od perjanica 5. oktobra, u Drugom dnevniku RTS 11.03.2011 izjavio je da je pokojni premijer Đinđić kriv što je doveo ljude koji su sa njim poveli Srbiju onako kako im je sugerisao Zapad, neoliberalnim putem, koji se kratko posle toga pokazao kao poguban po mnoge, a naravno i Srbiju.

Isprazna retorika današnje vlasti, kojom se pokušava prikriti činjenica da je jedna nesposobna vlast do kraja dovela proces dvadesetogodišnjeg, ne samo tapkanja u mestu, već i njenog nazadovanja u gotovo svim segmentima i zaostajanja pogotovo u procesima naučno-tehnološkog razvoja, ne daje više nikakve rezultate. Ta i takva vlast je i glavni promoter pridruživanja Srbije EU. Onda je logično da građani koji nemaju poverenje u pogledu svakodnevne, po njih najbitnije ekonomske politike koju vodi režim, nemaju ni poverenje u osnovnu ideju koja im se deset godina sugeriše kao spasonosno rešenje za sve njihove životne probleme. Čak i kad režim poboljšanje materijalnog stanja građana predstavlja kao vrhovni cilj ulaska u EU, postavlja se pitanje da li je to realno imajući u vidu događanja u Grčkoj, Irskoj, Portugalu... Koliko je to ekonomski uspešna izvesna budućnost? Postepeno formiranje nekih zajedničkih firmi i poduhvata na prostoru SFRJ pokazuje da nas je trebalo rastaviti (krvavo) da bi nas onda život (EU regionalna saradnja) ubedio kako smo jači (privredno) ako smo zajedno. I ko je onda tu lud?Evropa koja se u trenutku rušenja granica među svojim članicama, svim silama upinjala da na prostorima naše bivše zajedničke države napravi što više tih granica koje će nam svima iskomplikovati živote na razne načine (a pre svega zauvek ugasiti hiljade porodica uz stotinu hiljada žrtava), ili mi koji smo dopustili da se to dogodi. Razdrobe, samelju, a onda posle postanu savetnici za debele pare (naravno u okviru humanitarne pomoći), kako da se zajedništvom napravimo jači i konkurentniji.

I kad sve to iskusimo na svojim plećima (ko preživi), i vidimo kako je virtuelna stvarnost samo način jakih da se pripremi teren da do svojih ciljeva dođe (na razne načine), sigurno postajemo svesni svih svojih zabluda zbog takve „politike“. I izvršioce takve politike lako prepoznajemo u sadašnjim srpskim vlastima (zbog kojih više ne verujemo ni pravim putevima „bez alternative“, ni koristima od takvih puteva).

Da li je konačno i EU uvidela da je svekoliko insistiranje na kažnjavanju Srbije i uslovljavanju da se ispune i neki nemogući zahtevi (zašto Amerikanci ne uhvate Bin Ladena), kontraproduktivno u očima (a pogotovo dušama) naših građana. Gumena loptica koja se mnogo pritiska više može da odskoči. U kom pravcu? Pomoć koja je postpetooktobarskim vlastima u Srbiji pružana iz EU rezultirala je masovnim nepoverenjem građana i u EU i u srpske vlasti. Neko je tu kriv.