Početna strana > Rubrike > Komentar dana > Hag, Selaković i Čurkin u UN
Komentar dana

Hag, Selaković i Čurkin u UN

PDF Štampa El. pošta
Pavle Vuletić   
nedelja, 16. jun 2013.

Dvanaestog juna 2013. godine je održana sednica Saveta bezbednosti UN (SB UN) posvećena radu Haškog tribunala. Sednica je trajala oko tri sata.[1] Srpski mediji nisu dali preveliki značaj ovoj sednici iako rad i presude Haškog tribunala izazivaju već godinama veliku pažnju u srpskoj javnosti. Preneti su stavovi srpskog predstavnika i predstavnika Haškog tribunala, a u mnogo manjoj meri i predstavnika Ruske Federacije na toj sednici.

 Haški tribunal su predstavljali predsednik suda Teodor Meron i glavni tužilac Serž Bramerc. Tužilac Bramerc je istakao da je zadovoljan saradnjom sa novim vlastima u Srbiji (jer one dopuštaju pristup svedocima i predaju sva tražena i potrebna dokumenta bez odlaganja). Takođe, pohvalio je i saradnju Beograda sa Sarajevom i Zagrebom.

Republiku Srbiju u SB UN je predstavljao (prvi put) ministar pravde Nikola Selaković. Ministar Selaković je slično kao i Vučić pre njega govorio na solidnom engleskom u UN (Dačić i Nikolić su govorili na srpskom u UN). Selaković je izneo zahtev da srpski državljani izdržavaju zatvorsku kaznu u Srbiji. Taj stav Selakovića je u srpskim medijima dobio malo veću pažnju. Na primer, 12. juna 2013. u ''Novostima'' je objavljen članak pod naslovom ''Selaković: Haški osuđenici da služe kaznu u Srbiji''.[2] Prema ''Novostima'' Selaković je istakao da je Srbija sada demokratska država, posvećena međunarodnoj i regionalnoj saradnji, koja ''zaslužuje'' da joj Haški tribunal ukaže poverenje tako što će dopustiti da u njenim zatvorima izdržavaju kazne pravosnažno osuđena lica. Selaković je takođe izneo da je Srbija više godina ''ozbiljno i odgovorno'' sarađivala sa Haškim tribunalom i da je to još jedan od argumenata za služenje kazne u Srbiji. Takođe, i ''Blic" je pod istovetnim naslovom preneo izlaganje Selakovića uz dopunu da će Srbija nastaviti da sarađuje sa Hagom i u narednim godinama. [3]

Na osnovu ovih novinskih natpisa i izveštaja elektronskih medija, neko ko nije gledao sednicu SB UN od 12. juna 2013. je mogao samo da se složi sa utiskom o Selakoviću koji se (spontano?) stvara poslednjih godinu od kada je on postao ministar pravde (umesto favorizovanog, ali previše agresivnog i često nekontrolisanog Cvijana). Mlad i obrazovan, Selaković iako ministar u vladi koja sve više gubi obećani nacionalni predznak nakon prihvatanja sramnog Briselskog sporazuma (i postaje primitivna mešavina drugosrbijanske i neokolonijalne konvertitske grupe ljudi koja prihvata neprihvatljivo čak i za Tadića), ostavljao je utisak nacionalno svesnog čoveka. Ili mladog patriote koji se unutar sistema bori protiv Haga.

Na primer, krajem 2012. godine predvodio je  demonstracije protiv Haškog tribunala i oštro je kritikovao taj sud u javnosti. Preciznije, 30. novembra 2012. godine je izjavio ''Vreme je da dignemo svoj glas protiv Haga'' i pozvao je celokupno srpsko društvo da se ujedini protiv tog suda.[4] U tom kontekstu, 4. decembra 2012. godine je bio na čelu kolone od nekoliko hiljada studenata koja je demonstrilala protiv Haškog tribunala. Na tom skupu je Selaković izjavio da vlada treba da ''naše ljude koji su izručeni Hagu tretira kao naše državljane ''[5]

Selaković je bio i prvi srpski ministar pravde (posle Stojkovića) koji je posetio Haški tribunal 25. januara 2013. Tada je ponovo izjavio da Srbija neće zaboraviti svoje državljane koji su prošlosti tretirani kao ''potrošna roba''.[6]On je otkrio novinarima i da je navodno tri puta zahtevao da mu Meron odgovori na pitanje ko je pobio Srbe u Oluji. (Poseta je završena i prijatnim razgovorom sa srpskim pritvorenicima u Hagu.)

Nakon dolaska iz Haga, u intervjuu ''Novostima'' Selaković je rekao da mu se Meron navodno pravdao izbegavajući odgovore na neugodna pitanja (ovo već podseća na čuveni susret Vučić/Tači kada je navodno Vučić doveo Tačija u neugodnu situaciju).[7]

Ipak, kada se pogleda snimak sednice SB UN posvećene radu Haškog tribunala od 12. juna 2013. i posebno nastup ambasadora Ruske Federacije Vitalija Čurkina, dolazi se do zaključka koji pokazuje da su Rusi ponovo bili veći ''Srbi od samih Srba''. Za razliku od sterilnog, udvoričkog i apstraktnog Selakovićevog govora u kojem nije bio pomenut nijedan srpski državljanin ili Srbin koji se nalazi u Hagu,Čurkin je bio više nego oštar i konkretan. Ruski predstavnik je zatražio da Hag dokaže da nije ''antisrpski'' sud tako što će osloboditi što više srpskih državljana, posebno onih istaknutih funkcionera i političara koji su učestvovali u takozvanom udruženom zločinačkom poduhvatu (slučajevi koji imaju sličnosti sa Perišićem, Stanišićem i Simatovićem sugerisao je Čurkin). Čurkin je istakao i da se Šešelj nalazi ''preko 10 godina'' u pritvoru i da to ne samo nedopustivo već je i ''van granica razuma''. Takođe, Čurkin je najavio da će Rusija tražiti ''nadzor'' koja će imati zadatak da proveri rad Haškog tribunala i da će pozivati pojedine sudije da podnesu izveštaje pred SB UN.[8]

Dakle, kada se prethodno ima u vidu, jasno je da se Selaković na najvažnijem diplomatskom mestu u svetu za razliku od ''junačenja'' u medijima i na ulicama Beograda, nije usudio da kaže o Hagu ni delić onoga što je rekao Čurkin tog 12. juna.

Međutim, srpski mediji nisu preneli ništa od ovih oštrih Čurkinovih reči o Hagu. Samo je preneta jedna od poslednjih Čurkinovih rečenica u kojoj on podržava zahtev Srbije da srpski državljani služe kazne u svojoj zemlji.[9] I to je bilo sve što je srpska javnost saznala o stavu Ruske Federacije o radu Haškog tribunala.

Ovakva cenzura u srpskim medijima povodom Čurkinovog nastupa u SB UN 12. juna 2013. upućuje na nekoliko zaključaka . Ruska Federacija iskrenije brani ljudska prava srpskih državljana i Srba u Hagu od same Republike Srbije. To je nesumnjivo još jedan dokaz o pravoj prirodi sadašnje vlasti, ne manje sraman od Briselskog sporazuma. Takođe, posle 12. juna i poltronskog nastupa u SB UN , jasno je da je ministar Selaković samo mlađa i urbanija verzija Nikolića, Vučića i Dačića (i njihovog kvazipatriotskog diskursa iza kojeg se krije najprimitivnija, najagresivnija, ali i najuspešnija verzija politike drugosrbijanske elite).

U istorijskom smislu, ovakva mešavina lažnog patriotizma i kontrolisanih medija u Srbiji neodoljivo podseća na boljševičko dezinformisanje ruskog naroda u vreme građanskog rata u Rusiji. U pojedinim periodima je crvena propaganda tvrdila da boljševici i Trocki bore za cara protiv belog generala Kolčaka(?!) .[10]

Takođe, nastup Čurkina pokazuje i da Šešelj ima veći uticaj u Rusiji nego njegova stranka u Srbiji. Ovo je interesantna (i neočekivana) činjenica u kontekstu postizborne srpske scene i nekoliko medijski eksponiranih poseta državnog vrha Rusiji.

Konačno, prećutkivanje Čurkinove kritike pokazuje i kakav drugosrbijanski konsenzus (i cenzura) vlada u srpskim medijima danas.


[10] Vidi Gins G.K. ''Sibir , saveznici i Kolčak''Moskva 2008. i ''Kapelj ''drugo izdanje, Moskva .2007.