Početna strana > Rubrike > Komentar dana > Ratovi prelaze u ruke privatnika
Komentar dana

Ratovi prelaze u ruke privatnika

PDF Štampa El. pošta
Vojislav M. Stanojčić   
ponedeljak, 30. novembar 2015.

Male i siromašne zemlje – ako su već prinuđene da ratuju – moraju da se oslanjaju na sopstvene vojne snage i svoje državljane. U najboljem slučaju, kad su u stanju da ih dobro plate, mogu da za obuku svojih vojnih starešina i vojnika pozovu i neke iskusne strane stručnjake za masovna ubijanja.

Na drugoj strani, bogate i moćne države vode ratove na sasvim drugačiji način. Recimo, kad SAD ili Velika Britanija primete da su negde u belom svetu ugroženi njihovi nacionalni interesi ili makar da se u izvesnoj zemlji ne poštuju ljudska prava i da je demokratija na sasvim niskom nivou ili je uopšte nema, onda one najpre pošalju svoje bombardere, a zatim, ako to ne bude dovoljno - kopnene snage. U njima je sve manje građana SAD i Velike Britanije, a sve su brojniji plaćenici, najamnici, “psi rata” ili kako se već ne zovu, angažovani preko dobro uhodanih firmi koje se profesionalno bave ovim veoma unosnim zanimanjem.

Rat u Iraku 2003. godine ostaće zabeležen kao prekretnica u istoriji ratovanja. Ne samo zbog toga što je pokazao dotle nezabeleženu neefikasnost okupacije jedne zemlje, već, pre svega, što je to bio i prvi privatni rat u novijoj istoriji.

Četiri godine ranije, 1999, SAD su u Zalivski rat poslale 41.000 pripadnika sopstvenih vojnih snaga i 5.200 najamnika.

U Iraku 2003. bilo je 140.000 američkih vojnika i 21.000 najamnika. Broj ovih drugih postepeno je rastao da bi 2010. godine dostigao 173.000 i nadmašio broj redovnih američkih vojnika, kojih je bilo 146.000. To je očigledan dokaz da je rat sve više prelazio u privatne ruke. On postaje kombinovan, ali u njemu glavnu reč sve više počinju da vode privatne kompanije i, razume se, ostvaruju ogromne zarade.

Kako broj pripadnika regularne vojske opada, tako SAD i Velika Britanija sve više zavise od privatnog sektora, bez koga ne bi mogle da sakupe potreban vojnika za ratna dejstva. Privatnici su od ključnog značaja za ministarstva odbrane, kako SAD tako i Velike Britanije, pa je sasvim prirodno što američka kompanija "Kelog, Braun i Rut" (naslednica džinovske korporacije "Halibarton") ima stalan tim u štabu Britanskih združenih snaga.

Troškove obuke, logističke podrške i izdržavanja najamnika snose privatne kompanije. Vojnike obučavaju privatni instruktori, oprema se obezbeđuje preko privatnih ugovarača, a i njihove baze su u privatnim rukama. Tako se sve više privatnih lica i kompanija uključuje u poslove ratovanja i ubijanja.

Ove kompanije koje angažuju plaćenike uglavnom su iz Britanije i SAD, a ima ih i iz Južne Afrike. One regrutuju i naoružane čuvare za vojne baze, praćenje pošiljki, za radove na rekonstrukciji, za naftonosna polja ili za obezbeđenje značajnih (VIP) ličnosti. Tako su, recimo, u Iraku Tonija Blera čuvali pripadnici "Blekvotera", a postoje podaci da su oni umešali prste i u mučenje zatvorenika u Gvantanamu i Abu Graibu. Za to nikada nisu krivično odgovarali, kao što je to bio slučaj sa pripadnicima regularne vojske, koji su zbog mučenja zarobljenika bili kažnjavani.

Koliki se novac u tim poslovima obrće, moguće je naslutiti prema podatku da je Velika Britanija između aprila 2003. i decembra 2005. isplatila 110 miliona funti za privatno obezbeđenje u Iraku.

Godine 2007. britanske kompanije koje iznajmljuju plaćenike potpisale su ugovor sa vojskom SAD vredan 540 miliona dolara radi zaštite američkih vojnika i inženjera zaposlenih na rekonstrukcionim radovima. Tako je ono što je nekada bilo nezamislivo: da plaćenici čuvaju redovnu vojsku – postalo sasvim obična stvar.

U svemu je, razume se, osnov ogromna zarada. Prema priznanju direktora jedne ovakve komanije koja se bavi angažovanjem plaćenika, rat je povećao njen prihod od 200 miliona funti pre invazije na Irak do preko milijardu funti posle njenog završetka. Tako je ovaj posao postao daleko najunosniji britanski izvozni artikal u Iraku.

Pretvaranje rata u unosni posao započelo je u Velikoj Britaniji za vlade Margaret Tačer, a u SAD u vreme predsednika Ronalda Regana. Bio je to jedan dobroskriveni vid neoliberalizma, koji javnost u Velikoj Britaniji i SAD nije prepoznala. Međutim, svesrdno su ga podržavale i podsticale privatne kompanije kojima su ratovi donosili ogromne prihode.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner