Početna strana > Rubrike > Komentar dana > Srbija dan posle izbora ili zašto je ipak trebalo izaći na glasanje
Komentar dana

Srbija dan posle izbora ili zašto je ipak trebalo izaći na glasanje

PDF Štampa El. pošta
Nikola N. Živković   
ponedeljak, 25. april 2016.

Rezultati izbora su poznati i oni ne predstavljaju iznenađenje. Bar ne za one koji znaju, kakva je stvarna priroda naše vlasti. A to se moglo veoma lepo videti i po predizbornoj kampanji. Danima i nedeljama pred izbore televizija „RTS“, koji voli da za sebe kaže da je „Javni servis Srbije“, bila je u službi isključivo jednog čoveka i njegove vladajuće stranke. A „šampioni slobode govora i demokratije“, Amerikanci i Evropska unija, na ovakvo očevidno kršenje poštene predizborne kamapnje su ćutali.

Zašto? Zato što i oni veoma dobro znaju da je srpski režim „nedemokratski i korumpiran, ali rade za nas“, kako je to cinično jedan vodeći političar sa Zapada pre više decenija prokomentarisao sopstvene političke interese na Balkanu. Jednom rečju, bitno je za Zapad da su Vučić i njegova družina poslušni i da ispunjavaju sve zahteve koji im stižu iz Vašingtona i Brisela. I zato su uradili sve da pobede njihovi. I pobedili su.

Pred birača postavilo se logično pitanje: Da li ima smisla, pod takvim neravnopravnim i nedemokratskim izborima, uopšte da se učestvuje u izborima? Moj odgovor je kratak i jasan: da. Zašto? Ovo sam obrazložio u mom tekstu koji je objavljen 10. aprila 2016. godine. Da ukratko ponovim. I u uslovima okupacije, pa i rata, valja da se živi. I tada seljaci obrađuju zemlju, rade bolnice, obdaništa, a deca idu u škole. I kvislinška vlada može nešto da uradi za zemlju i narod, kako uostalom pokazuje blistvi primer velikog srpskog patriote, generala Milana Nedića tokom Drugog svetskog rata. Ne treba se predavati. Život je borba, a ko izgubi nadu, taj je izabrao smrt. A ja ne mogu da pristanem na samoubistvo naroda kome pripadam.

Ukratko, u tom tekstu, objavljenom pre petnaesak dana, pozvao sam moje poznanike, čitaoce i prijatelje, da izađu na izbore i da svoj glas povere listi „DSS-Dveri“. I sada sam ubeđen da sam bio u pravu. Dok ovo pišem, u ponedeljak, 25. april 2016, pre podne, službeni rezultati govore da su „DSS-Dveri“ dobili 4,95% glasova. S obzirom na uslove pod kojima su radili, ja sam ubeđen da je to fantastičan uspeh.

Računao sam da će patriotski blok, i pod tim nepovoljnim uslovima, da osvoji nekih petnaest, pa možda i dvadeset odsto glasova. A to se i moglo dogoditi da američkim okupatorima nisu pomogle i „srpski patriote i nacionalisti“.

Uzmmimo kao primer „Zavetnike“ ili „Treću Srbiju“. Zašto njihovi predstavnici nekoliko dana pred izbore nisu pozvali svoje birače da glasaju za „DSS-Dveri“? A već tada su znali da ne mogu da računaju sa više od jedan do dva odsto glasova. Kako da čovek u tom slučaju okvalifikuje njihovo ponašanje? Zato što su naivni, infantilini, neobavešteni ili sujetni? Ja, naravno, to ne znam. Ne poznajem ih lično, ali razmišljam politički, odnosno, kome koristi takvo onašanje, a kome šteti.

Uopšte ne sumnjam da u redovima „Zavetnika“, „ruske stranke“, „Treće Srbije“, i kako se sve ne zovu, ima dobronomarnih i poštenih ljudi, iskrenih srpskih rodoljuba i patriota. Ali, politika je nešto drugo. Ona barata sa činjenicama i mora da vodi računa kakva je politička realnost i šta je moguće postići, a šta ne. Ljudi koji su vas birali, to su radili iz ubeđenja, da će ovaj puta srpske patriotske partije ući u Skupštinu.

Na poslednjim izborima nisu, a za to su krivi Koštunica i Šešelj. I tako su propali i Radikali i DSS. Sada je Šešelj prošao cenzus, njegova stranka je postala parlamentarna, ali je izgubila Srbija, jer, umesto da u parlamentu imamo barem 18%, imaćemo samo 8%. A to ipak nije isto. A većina birača, u to sam ubeđen, stavljaju nacionalne, državne interese ispred partijskih. Kakava je to odgovorna, patriotska i državna politika, kada jedan od vođe radikala, Šarović, pred izbore izjavljuje, da su „Dveri“ za ulazak Srbije u NATO!  

Bilo je upadljivo da su mediji u Srbiji najviše blatili „Dveri“, dok su prema radikalima bili prilično neutralni. Oslobođajuća presuda Šešelju, u tome se slažem sa većinom komentara, koristila je pre svega Vučiću. On je sada mogao da kaže: „Eto, vidite, moji prijatelji u Briselu i Vašingtonu su ipak pravedni, jer su oslobodili i jednog Srbina!“ Naravno, ovo može da se kaže ako bismo mogli da zaboravimo na koliko godina zatvora samo nekoliko dana pre toga je osuđen Radoan Karadžić i koliko je Srba, pod misterioznim okolnostima, umrlo u haškim zatvorima.

Nema nikakve sumnje da su američki okupatori i Vučić potpomogli da na izborima učestvuje veliki broj „patriotskih“ stranaka. Da li su ih oni i stvorili, to ja ne znam. No, jasno je da je takva situacija najviše pomogla naprednjacima. Računica im je bila jasna. Što više „srpskih“ stranaka, to će više glasova pripasti „natovcima“ i „briselovcima“. I to se i dogodilo. I u tome su im, kako rekoh, svesrdno pomogle „patriotske“ partije. 

Da zaključim. Tamo gde sam napisao „patriotske“, nisam nikoga mislio da podučavam, a još manje da vređam. Oni koji se sa mnom druže znaju da to prosto ne odgovara mojoj prirodi. Time sam prosto želeo da kažem sledeće: dragi, dobri ljudi, vi lično možete da mislite i osećate da glasate pošteno, za sebe, za dobro Srbije, no objektivno, u okupiranoj zemlji, vi ste pomogli Vašingtonu i Briselu da učvrsti svoju vlast u našoj zemlji, jer ste praktično, time što niste prošli cenzus, svoj glas poklonili Zapadu i Vučiću. A istovremeno ste saučesnici u prljavoj igri Amerikanaca, koji su se trudili da „Dveri“, kako ja verujem, jedini autentičan glas srpskog naroda, koji je imao uzgleda prođe 5%, možda ipak ne postane parlamentarna stranka. Slovom, pobedili su trenutni miljenici Zapada -  naprednjaci, radikali su ponovo postali parlamentarna stranka, a izgubio je – srpski narod.