Početna strana > Rubrike > Komentar dana > Srbija je morala pomoći RSK da izdrži prvi udar „Oluje“ – sve bi onda imalo drugi tok
Komentar dana

Srbija je morala pomoći RSK da izdrži prvi udar „Oluje“ – sve bi onda imalo drugi tok

PDF Štampa El. pošta
Slobodan Orlović   
ponedeljak, 21. avgust 2023.

Pre neki dan, oni su u Kninu zvanično proslavili, a mi u Prijedoru otužili „Oluju“, agresivnu vojnu operaciju (avgusta '95) koja je ugasila Republiku Srpsku Krajinu (RSK) i to njen zapadni deo, dok je istočna oblast (istočna Slavonija, Baranja i zapadni Srem) sačekala „mirnu reintegraciju“ u Hrvatsku. Mesecima ranije RSK je opkoljavana i, sve su prilike, pripremana za konačnu predaju i izdaju (mediji u Srbiji nisu ni objavili da je RSK napadnuta 4. avgusta). Krajina je tek nešto branjena, taman toliko da srpski narod stigne da se pokrene sa ognjišta put istoka, i da se ni evo posle tri decenije ne vrati.

Nema jasnijih slika od ovih proslava i „komemoracija“ koje bi pokazale koliko su danas daleke Hrvatska i Srbija, kako su im politike suprotstavljene i neprijateljske, a komšijska budućnost poput crne rupe. Neko to objašnjava „mržnjom malih razlika“ (možda i otrcana fraza) jer je moguće da ne postoje rasno i fizički dva sličnija naroda – ali stvarni koreni zlog ponašanja su duboki i, na žalost, dugovečni. U sadašnjem momentu mirnih državnih odnosa, prekograničnih putovanja građana, svakovrsne komunikacije ili privrednih poduhvata, Srbija ipak ima, na svom evropskom putu, inferniorniji položaj u odnosu na Hrvatsku. Ne samo zato što je ova već u EU (i u NATO i ima veći BDP i ima more i dr), već zbog njenog strateški ucenjivačkog potencijala pri ostvarivanju srpske politike, ili mašte, o ulasku u EU. I ne samo zbog toga, za zvaničnu Srbiju RSK je odavno „tabu“ – ne spominje se ni kao istorijska činjenica.

Nauka kazuje da kultura mržnje u Hrvatskoj prema Srbima nije nastala, kako se često misli, tek u XIX veku, sa A. Starčevićem, „ocem domovine“, za koga su Srbi „nakot“, „pasmina“ ili „skotovi“ – već je nju stvaralo hrvatsko plemstvo i katolički kler još od XVI veka (S. Antonić). Mnoštvo je dokaza o vekovima naznačavanoj nekoj budućoj „oluji“ koja će učiniti da na tim prostorima „Srbi praktično nestanu“ (F. Tuđman) – čega postadosmo žalosni svedoci. Zapravo je „oluja koja bi da odnese Srbe“ zaduvala čim su Hrvati dobili „državu“, NDH ('41), te orkani Jasenovca, Jadovnog, Paga, koljačkih staza i bogaza, odnesoše neki milion (!) pravoslavnih duša. Ali ostali Srbi opstaše. Još jači, kao konstitutivni (osnivački) narod SR Hrvatske, u svojoj jugoslovenskoj državi ('45-91). Ipak, sad znamo da  je ova ustavna konstitutivnost (ukinuta '90) bila samo zavesa za asimilaciju Srba po gradovima i nedostatna zamena bar političke autonomije srpskih (partizanskih) oblasti unutar SR Hrvatske, na koju su imali nepobitno istorijsko pravo.

Ne zadugo, primicala se konačna nevolja koja je kulminirala ratnim raspadom Jugoslavije te je većina Srba, pamteći NDH, oformila svoju republiku na području Dalmacije, Like, Korduna, Banije, Slavonije, Baranje i Srema – Srpsku Krajinu ('91). RSK je imala svoj ustav, organe vlasti, teritoriju, stanovništvo i sve druge odlike države, osim međunarodnog priznanja. Paralelno, drugi deo Srba ostao je da živi u velikim gradovima (Zagreb, Rijeka, Osijek, Split, Zadar, Karlovac i dr) iz kojih je znatan broj njih potom prognan (251.000 do '93, B. B. Gali). S početka su uspostavljene granice RSK, dobivši zaštitu UN, uglavnom opstajale, sve do maja '95. Tada u hrvatskoj vojnoj agresiji „Bljesak“ pada velika teritorija Zapadne Slavonije (Pakrac). Na nagoveštaj još veće nesreće ukaza činjenica da otpor srpske vojske beše simboličan.

Još '92. godine obnarodovana je „hrvatska ponuda širokih autonomnih prava za Srbe“, te '95. godine prozvana Plan Z-4, pošto je ponudu u Knin doneo američki ambasador P. Galbrajt (S. Jarčević). RSK je po tom planu „od goluba u ruci dobijala vrapca na grani“, svodila se na dve odvojene oblasti, Glinsku i Kninsku, koje bi uživale političku autonomiju – imale svoje organe vlasti, zakone, valutu, organe reda i dr. Srbi su isprva odbijali i da prime, uzmu u razmatranje, taj model rešenja krize, dok ga Hrvati nikada ne bi ni prihvatili, ali su ga „primili“ – „molim vas ne govorite ni 'da' ni 'ne', samo ga primite“ (američki ambasador hrvatskom predsedniku, I. V. Rudneva). Tako su dobili još vremena za pripremu vojnog rešenja „srpskog pitanja u Hrvatskoj“. Znali su da je RSK ostavljena svojoj sudbini i da kada krenu niko ih neće sprečavati – naprotiv. Tako da ni srpsko „primanje“ Plana Z-4 nešto pred „Oluju“, nije nikoga ni interesovalo, a ponajmanje vođstvo Hrvatske i Srbije.

Mnogo razloga se, navijačkih i objektivnih, može navesti kao uzrok pada RSK a koji su, logično, bili prednosti Hrvatske: objektivno slabija u vojnom, ekonomskom, demografskom i svakom drugom smislu; bez međunarodne podrške; od Srbije, stisnute sankcijama, prepuštena sebi; iznutra nesložna posebno neuključivanjem „gradskih“ Srba u državne, vojne i druge javne strukture; velika teritorija sa malo stanovništva i dr.  

Verujemo da je ključnim razlogom smatran taj da je RSK teški kamen spoticanja Srbije u izgradnji odnosa sa Hrvatskom, kao prvom koraku na putu povratka u međunarodnu zajednicu. Ali, ako pogledamo početak teksta i međusobno isključiva poimanja „Oluje“, shvatamo kakva je to fatalna zabluda bila. Srbija je kao srpska zaštitnica morala pomoći ne bi li se izdržao prvi udar „Oluje“ – sve bi onda imalo drugi tok i Srbi Krajine ostali bi na svome. A NATO agresija, Kosovo i drugi pritisci na Srbiju svakako bi, vidimo, dočekali svoj red. 

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner