Početna strana > Rubrike > Komentar dana > Turska na opasnom raskršću
Komentar dana

Turska na opasnom raskršću

PDF Štampa El. pošta
Aleksandar Kostić   
subota, 05. april 2014.

Ubedljiva pobeda turskog premijera Redžepa Tajipa Erdogana i njegove Partije razvoja i pravde na lokalnim izborima održanim prošle nedelje pokazala je da i premijer i AKP, uprkos neredima i svim skandalima, i dalje nemaju dostojnog protivnika u zemlji, već da su na putu da još više učvrste i uvećaju svoju moć, što je činjenica koja može da proizvede veoma važne geopolitičke promene ne samo u Evropi i na Bliskom istoku.

Iako su u Turskoj održani lokalni izbori, oni su bili mnogo više od pukog testiranja snage stranke, jer su označili početak petnaestomesečnog izbornog ciklusa koji će obuhvati i predsedničke izbore ovog leta i parlamentarne izbore 2015. U referendumskoj atmosferi, punoj optužbi i isključivosti, na njima se odlučivalo i o političkom pravcu države, odnosno proveravalo se ima li Erdogan masovnu podršku za dalje sprovođenje svoje sve autoritarnije politike i ograničavanje osnovnih građanskih sloboda i žestoku borbu protiv oponenata, posebno pokreta Fetulaha Gulena.

Pobeda od preko 45% glasača donekle je iznenadila sve i pokazala da Erdoganovi konzervativni birači daleko više cene stalni ekonomski napredak, dupliranje kupovne moći, jačanje tradicionalnih islamskih vrednosti i pozivanje na slavnu osmansku prošlost, od zabrana Jutjuba i Tvitera i optužbi za veliku korupciju i nepotizam u AKP.

Turski premijer je na izborima odbranio Istanbul, a zadržao Ankaru i druga tradicionalna uporišta svoje partije širom Anadolije, što za njega predstavlja vetar u leđa pred predstojeće predsedničke izbore na leto, a na kojima Turska, prvi put od kada je 1923. proglašena republika, šefa države bira neposredno, na direktnim izborima. Za očekivati je stoga da će se u narednom periodu ojačali premijer nemilice obračunati sa opozicijom, verovatno najpre sa možda najvećim gubitnikom ovih izbora - moćnim islamskim verskim pokretom imama iz Pensilvanije, Fetulaha Gulena, inače bivšim dugogodišnjim saveznikom u borbi protiv starih sekularnih struktura.

Neki posmatrači na Zapadu već sugerišu da je Erdogan spreman da moćnu podršku glasača iskoristi u pravcu dalje izgradnje modela koji je na snazi u nekim centralnoazijskim republikama. Sam Erdogan je na proslavi izborne pobede samouvereno najavio da će „platiti“ svi koji su ga optuživali za korupciju i otkrivali državne tajne, a glasače je drsko pozdravio zajedno sa članovima porodice, od kojih su neki ujedno i akteri nedavno otkrivenog audio-snimka u kom se diskutuje o mogućoj vojnoj akciji u Siriji i nekim ministrima koji se optužuju za korupciju.

Kritičari sa Zapada, posebno u EU,  već su vrlo negativno prihvatili pobedu AKP i Erdoganove istupe, opisujući ih kao „Pirovu pobedu“ zbog dalje i sve jače polarizacije turskog društva, podeljenog na tri tabora – islamiste, sekulariste i Kurde, što može da bude znak daljeg zahlađenja odnosa Turske i EU. Nekoliko sati nakon objave da je AKP osvojila ubedljivih 46% glasova, Evropska komisija zauzela je jasan stav da „posle zabrinjavajućeg razvoja događaja u protekla tri meseca, Turska sada hitno mora da se potpuno posveti reformama u skladu sa evropskim standardima“, ali Erdogan sve manje ima potrebe da sluša ove poruke, jer smatra da je Evropi više potrebna Turska, nego obrnuto. EU gotovo da nema nikakav uticaj na Ankaru - što Turska zna veoma dobro, kao što zna da Briselu nikako ne odgovara novi politički front sa Ankarom, zbog pitanja Kaira, a posebno s početkom krize u Ukrajini.

U toj situaciji Erdogan ima veliku slobodu za drugačiji pristup spoljnoj politici i za intenziviranje odnosa sa Ruskom Federacijom i Kinom, a neki komentatori procenjuju da je Turska već sama odustala od članstva u EU, jer svoju budućnost vidi upravo u Šangajskoj grupi, gde je Turska više dobrodošla nego u društvu evropskih država. Povodom toga, indikativno je da u pobedničkom govoru Erdogan posebno pozdravio Bosnu, Makedoniju i Kosovo, ali nijednom jedinom rečju nije pomenuo krimske Tatare, dok je i tokom same kampanje i posle proglašenja pobede žestoko kritikovao pojedine zapadne prestonice optuživši ih za pokušaj svrgavanja demokratski izabrane vlade.

Turska ipak ostaje važna članica NATO, čiji je značaj dodatno podvučen zbog krize u Ukrajini. Prema nekim mišljenjima, Erdogan je svestan da je njegov rok trajanja za Amerikance istekao, jer nije uspeo da u Siriji sprovede u delo zadate obaveze, i da stoga u narednom periodu nije isključena ni mogućnost zvaničnog turskog mešanja u sirijski rat, da bi saveznicima u NATO pokazao da i dalje ima snage i da je spreman da utiče na promenu odnosa u regionu. Stoga će sudbina i Erdogana i njegove Turske, bez obzira na sve gnušanje iz Evropske unije, najverovatnije zavisiti samo od toga koliko je njegova težnja da Tursku uspostavi kao nezavisnu regionalnu supersilu u skladu sa političkim i vojnim planovima Vašingtona i NATO.  

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner