Početna strana > Debate > Kosovo i Metohija > Šta misle Srbi na Kosovu o Martijevom izveštaju, izborima, Tačiju i Beogradu
Kosovo i Metohija

Šta misle Srbi na Kosovu o Martijevom izveštaju, izborima, Tačiju i Beogradu

PDF Štampa El. pošta
Ana Radmilović   
četvrtak, 03. februar 2011.
Pitanje naravno niti može da iznudi nekakav generalni odgovor, niti ovde treba brojati glasove – pitanje može evenutalno da umesto odgovora ponudi nekoliko slika, a te slike da znače ponekome koga zanima. Na pitanju Kosova više niko neće pobediti na izborima u Srbiji, to nam je jasno. Jasno je i onima koji su ostali tamo – daleko od naših očiju.

Emisija „Slobodno srpski“

Kako sve češće praktikujem prepričavanje emisija – zloupotrebiću tu stvar i pomenuću jednu emisiju s Kosova,iz Čaglavice, koja se zove Slobodno srpski (www.slobodnosrpski ). I ta emisija zaista ima jednu slobodu, najviše zbog toga što se gleda daleko od srpske prestonice. Jedino nezainteresovanost prestonice, hoću da kažem, može čoveku dati izvesnu slobodu.

O emisiji ću reći samo sledeće: njen autor je novinar Budimir Ničić, studio u kojem se sve dešava je jedna nevelika prostorija, on nema nikakvo obezbeđenje, svako od nezadovoljnih može da ga nađe, posvećen je, često sam finansira to što radi, hrabriji je od većine beogradskih novinara koji su zaštićeni, ali najviše svojom ličnom nezainteresovanošću za ono čime se bave. Oni ne rizikuju, ne zanima ih, gledaju da odrade stvar i nikome se ne zamere (a i to je sasvim razumljivo, s obzirom na to koliko su za svoj posao zainteresovani političari o kojima bi trebalo da pišu, a dobijaju neuporedivo veći novac - i zašto onda i novinar ne bi bio lepo nezainteresovan?)

O emisiji ću reći samo sledeće: njen autor je novinar Budimir Ničić, studio u kojem se sve dešava je jedna nevelika prostorija, on nema nikakvo obezbeđenje, svako od nezadovoljnih može da ga nađe, posvećen je, često sam finansira to što radi,  hrabriji je od većine beogradskih novinara koji su zaštićeni, ali najviše svojom ličnom nezainteresovanošću za ono čime se bave.

Elem, ne propuštam emisiju Slobodno srpski iz dva razloga: zanima me Kosovo i to jeste jedina autntična srpska emisija s Kosova. Kad kažem autentična, kažem da se ni ostaci ostatakaRTS-a ne mešaju u ovaj posao, ne meša se ni kosovska televizija iz Prištine, nema uređivačke politike koja bira podobne goste i nalaže autoru kako će sa kojim gostom razgovarati. Ponoviću, sreća ove male produkcije jeste u jednoj slobodi koja je više nametnuta nego odlučena; kada nikoga ne zanimate – najslobodniji ste na svetu, ali to nije sloboda kojoj težite.

Šta kažu anketirani „uzorci“ Srba s juga Kosova

Autor se u svakoj emisiji, koja može da se gleda na internetu, bavi po jednim gostom. Osim toga što su među gostima često ljudi koje ne možemo da čujemo u Srbiji, meni se dopada i to što se autor u svakoj emisiji koristi anketama. Prilozi sa anketiranim građanima srpske ili albanske nacionalnosti, šta god da je tema, pokazuju neke detalje. Đavo je u detalju, neko je rekao a ja mu verujem. I evo šta vidim gledajući ih: Srbi su nezainteresovani za politiku. Ne deluju ni zabrinuto ni mirno – i to je stanje koje mi je jako poznato sa juga Kosova, mada ga je i na severu previše za opis i razumevanje tokom čitanja jednog teksta ili pisanja jedne priče. Taj svet nije smiren jer je pod stalnim pritiskom, uvek u neizvenosti. Taj svet nije ni posebno zabrinut, jer je oguglao na mnogo gore stvari, od života bez struje preko rizika pri izlasku iz kuće, pa do pogibija svuda oko sebe, raseljavanja, sukoba, velikih, malih, sporadičnih – a svako ko malo zna o tim sukobima, zna da ne postoji „sporadičnost“, postoji samo plan, dogovor, razlog.

I smiren i nervozan i usto vreme, narod bez ideje kuda će, dokle će, s kim će..

Treba gledati, ne da se lako opisati. Na primer, naši ljudi uglavnom vole da ih se pita nešto za novine ili televiziju, za razliku od komšija Albanaca koji nerado govore, a često to rade zato što im je neprijatno i da odbiju da kažu neku reč, koja je reč slučajnog prolaznika. Kada pitate Srbe s Kosova da pričaju na bilo koju temu, oni uglavnom, posebno u ruralnim sredinama kojih je najviše, rado stupaju u razgovor.

To je lakoća onih koje uglavnom niko ništa ne pita

... koji se ne brinu da će se, ukoliko kažu ovo ili ono, nekome zameriti. Ta srdačnost, koja je i poslovična, sada je već srdačnost onoga koji je svestan da mu ništa nećete doneti svojim zapitkivanjem, da mu nećete pomoći šta god napisali (uglavnom vas ne pitaju ni za koji list radite) i to je srdačnost onih ljudi koji retko imaju priliku da s nekim uopšte razgovaraju. Među sobom ne pričaju o politici, pod čime podrazumevam sve – od statusa Kosova do politke u Srbiji koja im je jako daleko. Onda kada dođe neko „sa strane“, taj svet se oraspoloži i sarađuje. Najčešće će vam pričati očekivanu priču o tome kako ih je Srbija ostavila (što je tačno); kako im je već svejedno kako se zove to gde žive (što je razumljivo); kako neće da se sele s Kosova , što je opšte raspoloženje među ljudima koji su do sada izdržali, posebno na jugu – gde već odavno nema mnogo nade. A ako ostanete duže – čućete nevovatne priče. Ako ih zapišete, niko vam neće verovati da su ljudi zaista tako pričali.

Sever

Na severu, gde uvek ima neke čudne i teške nade, i gde su ljudi do nedavno pričali o tome kako se sever odvaja od ostatka Kosova i pripaja Srbiji, pominju se spakovani koferu. Tamo gde se ljudi nadaju nečemu, lakše i gube živce, teže podnose pritisak, na primer više puše, više piju, češći su konzumenti tableta za smirenje i mnogo veći pritisak je na njima nego što je to na njihovoj braći s juga. Takođe, na severu se ljudi više ustežu da pričaju o svojim političarima, lokalnim moćnicima, legitimno je i dozvoljeno samo o tome kako je Srbija izdajnička. I u pravu su, izdala ih je sto puta. Sve staje u jednu rečenicu, a ona glasi: Srbija nikada neće priznati Kosovo. Neće, ne mora. Već je.

Prilozi sa anketiranim građanima srpske ili albanske nacionalnosti, šta god da je tema, pokazuju neke detalje. Đavo je u detalju, neko je rekao a ja mu verujem. I evo šta vidim gledajući ih: Srbi su nezainteresovani za politiku. Ne deluju ni zabrinuto ni mirno – i to je stanje koje mi je jako poznato sa juga Kosova, mada ga je i na severu previše za opis i razumevanje tokom čitanja jednog teksta ili pisanja jedne priče. Taj svet nije smiren jer je pod stalnim pritiskom, uvek u neizvenosti.

O Martijevom izveštaju ćute i Srbi i Albanci a posebno Beograd

Neobično je ćutanje države na Martijev izveštaj, i onda ćutanje Srba sa Kosova ne treba da čudi. Albanci složno apriorno ne veruju da je izveštaj tačan, sa njima se slaže još jedino Sonja Biserko, oni to rade jer se plaše da izađu iz te svoje zavere ćutanja, jer njih to može da košta glave, za Sonju ne znam – tek Albanci i ona govore na sav glas da je izveštaj netačan, da je bez dokaza i tako dalje. Ćute i Albanci koji su pre izveštaja pričali o zločinačkoj vladi Tačija i njegove bande, o tome kako nikad neće biti normalno društvo. Sad ćute. Ćute i Srbi. Ne nadaju se da će im izveštaj promeniti život, ne zanima ih, razumem ih na kraju – to je samo uznemiravanje nekoga koga se ostavilo da umire polako, da izumire kao narod, i on više i ne žali za sobom, pomiren je. Onda jedan ovakav izveštaj može da mu, svesnom da je ionako ostavljen od sveta a ne samo od svoje majke – države, narušava samrtni mir i preispitivanja koja su već preseljena na neki drugi, nezemaljski plan.

Mimikrija kojom se služi preživljavanje i pravi se mrtvo

U tom svom preživljavanju, Srbi su, posebno na jugu Kosova, odlučili da ne budu živi za svet. To je opet o onoj slobodi koja se stiče kada više niko nije za vas zainteresovan, nikome niste problem i preslabi ste pa ne smetate. I ako postoji nekakvo kolektivno mišljenje, a ne postoji tamo gde nema javnog mnenja, onda je to mišljenje koje za zajednički imenitelj ima odluku da se ne misli. Na pitanje da li Srbi treba posle Martijevog izveštaja da učestvuju u kosovskim institucijama – mladi ljudi, suprotno dosadašnjim iskustvima, govore da nikako ne treba, dok stariji govore da treba i da je sve svejedno. A to sve, opet, nije mišljenje ni promišljanje, to je osećanje. Jedan čovek u toj anketi govori kako je Tači super, kako im je dao više od Srbije, kako im je napravio puteve i dao poslove i stanove. Dok priča viče i smeje se, a ja više ne mogu da odredim da li je to ironija ili je to iskreno, da li se on podsmeva Tačiju ili Srbiji ili svima zajedno, pa i novinaru koji ga pita nešto. Ne možete da procenite. Morate biti tu, pa ga lično pitati. Šta hoću da kažem? Mi smo toliko daleko od Kosova, iako se pravimo zainteresovani za izveštaje, toliko nemamo pojma gde je taj naš narod – mi nemamo predstavu ni šta se tamo dešava, ni šta se misli, ni šta se oseća.

Ni na srpskom ni na albanskom Kosovu zaista ne postoji javnost

Na Kosovu ne postoji javnost. Srbija se, iz svojih razloga, nije potrudila da na Kosovu ima svoje novine, novinare, televiziju koja se zaista bavi celim Kosovom a ne samo severom. Posledica toga je nepostojanje javne misli. Nepostojanje nekakvog dijaloga među Srbima. Nepostojanje informacija tehničkog tipa – gde i kada nema/ ima struje/vode, ko je umro, da li je nešto izgrađeno i tako dalje. Vesti se među Srbima šire od čoveka do čoveka, putujući tako one neretko dobijaju oblik nadrealnog ili makar sasvim izmenjenog od onoga šta je zaista bilo.

Albanci, takođe, ne neguju javnost. Opet iz svojih razloga. Što manje ljudi govore, što manje znaju šta se gde dešava – lakše je. Mrak je na Kosovu, i to zna ko je osetio taj mrak. Kada su bili izbori, u tom danu, kada su Tačijevi Srbi davali pare sirotinji da glasa za njih, kada su tukli ljude, kada se dešavalo ono što se dešava u verovatno svakoj ratom uništenoj zabiti na planeti, panika je onih Srba koji nisu bili Tačijevi u tom danu bila sadržana u rečenici, u javljanju da „pada mrak“. Padalo je veče. A to na tom mestu znači i doslovni i onaj strašniji od doslovnog, mrkli mrak.

Ne zna se ni ko je umro, ni da l' se rodio

Tamo se do Boga ionako ništa znati ne može. Na primer, od 100 umrlih Albanaca upiše se samo 40 u knjige. Ostalih 60 ostane formalno živo, pod uslovom da je uopšte formalno i rođeno, tj da je upisano u bilo kakve knjige po rođenju. Ne zna se ni koliko ljudi ima na tom mestu, i sa izuzetkom Srba koji pokušavaju da zadrže običaj popisivanja, a nije utvrđeno koliko su u tome uspeli, ne zna ni koje su nacionalnosti. Ostaci ostataka srpske države rapidno nestaju i okom je vidljiv taj nestanak iz nedelje u nedelju, i nema ih više danas. S tim ostacima države nestala je i svaka naša, osim mitske i pojmovne, predstava o Kosovu.

I ako postoji nekakvo kolektivno mišljenje, a ne postoji tamo gde nema javnog mnenja, onda je to mišljenje koje za zajednički imenitelj ima odluku da se ne misli. Na pitanje da li Srbi treba posle Martijevog izveštaja da učestvuju u kosovskim institucijama – mladi ljudi, suprotno dosadašnjim iskustvima, govore da nikako ne treba, dok stariji govore da treba i da je sve svejedno. A to sve, opet, nije mišljenje ni promišljanje, to je osećanje.

Zataškavanje, zavera ćutanja i poruka države Srbije da prihvata ovakvu igru

Srbi sa Kosova i Metohije više nemaju mišljenje jer osećaju, bolje nego Srbi van Kosova, da mi, građani Srbije gde god ona bila, nemamo državu. Ako danas glasaju za Tačijeve Srbe (tj neke liberale) a sutra vam kažu da Srbi nikada ne treba da učestvuju u kosovskom sistemu – ne lažu vas. Šta god da se desi posle tog izveštaja (a bojim se da se radi samo o puštanju kriminalaca niz vodu), šta god da Srbi urade, da neki od njih čak pokušaju da sa svojim „kolegama“ iz UČK zataškaju stvari, kao što je naša država bila „kolegijalna“ pa nije poslala haškom sudu nikakva bitna dokumenta o zatvrenicima Haradinaju i Limaju, a ima ih jer se njima sudi za period do 1999, dakle za vreme kada je Kosovo bilo puno srpskih „službenika“ - šta god da se, dakle, desi, ne treba da nas čudi. Običan čovek je umoran i boji se, svedočiti je opasno, pokazati da znaš nešto je opasno, sve je to prevelik zahtev za ljude koji nisu dobili ništa, a stalno im je obećavano i previše. Sve je to premala greška, šta god Srbi dole urade i za koga god da glasaju i za koliko god sitnih evra, naspram one greške kada izađe predsednik Republike Srbije i kaže da niko nije kriv dok se to ne dokaže, čime misli na Hašima Tačija i nada se, valjda, nekakvim pregovorima, u ovom trenutku, kada oni koji su Tačija instalirali gledaju kako da ga onemoguće u formiranju nove vlade i da ga se nekako reše. Izjava predsednika tadića je poruka naše države. Ona se svodi na jednu rečenicu, koja glasi otprilike ovako: „Ma ne zanima nas bre“.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner