Početna strana > Debate > Kosovo i Metohija > Šta se podrazumeva pod „normalizacijom odnosa sa Kosovom“ i da li je možda bolje biti "nenormalan"
Kosovo i Metohija

Šta se podrazumeva pod „normalizacijom odnosa sa Kosovom“ i da li je možda bolje biti "nenormalan"

PDF Štampa El. pošta
Nikola Tanasić   
utorak, 19. septembar 2017.

 Vlada sa Haradinajem kao novo dno srpske politike na Kosmetu

Ne prođe godina, a da se ne podsetimo koliko je ona Miloševićeva „kapitulacija“ iz Kumanova 1999. godine relativan pojam, ili koliko nam je nakon što smo „definitivno izgubili Kosovo“ još mnogo toga ostalo da izgubimo. Ako građani Srbije sa pravom smatraju da se različite političke nomenklature koje su se smenjivale na čelu Srbije za poslednjih dvadesetak godina po lažljivosti, srebroljublju i korupciji i ne razlikuju previše jedna od druge, kada se uporede njihove kosovske politike – svaka prethodna izgleda kao bastion hrabrosti, patriotizma i državotvornosti u odnosu na onu koja je nasledi, a ona prva od njih – Miloševićeva – deluje kao neki nadrealni i izmaštani ideal suvereniteta i nacionalnog dostojanstva sa početka XX veka, kada su se države i politika još uvek shvatale ozbiljno. Bez ikakve sumnje, u ozbiljnoj političkoj raspravi nikoga ne treba romantizovati (Miloševića ponajmanje, ako i daje za to više povoda od drugih), i u neku ruku svaka od različitih vladajućih garnitura na čelu Srbije je strancima i kosovskim Albancima na Kosmetu „ustupala sve što je mogla da da“, a kada bi došla do svoje individualne granice dobrog ukusa i patriotske crvene linije, bez mnogo muke je smenjivana nekom „racionalnijom, pragmatičnijom i popustljivijom“.Tako smo i došli do aktuelnih vlasti, koje su institucionalno prisustvo Srbije na Kosmetu do te mere fizički očerupale, da su najzad mogle da se posvete i „lomljenju mozga“ srpskog naroda i „razgradnji pogubnih mitova“ koju od nas decenijama zahtevaju dobronamerne zapadne diplomate i NVO-aktivisti, kako bi se najzad ubilo i ono najvažnije – politička volja da se Kosovo brani.

Ko je pratio srpsku politiku na Kosmetu od početka tzv. „Dijaloga o normalizaciji odnosa Beograda i Prištine“, započetog neposredno nakon uspostavljanja nove vlasti u Beogradu 2012. g., sa iznenađenjem je mogao da sazna da Milošević i te kako nije „sve izgubio“ na Kosmetu, niti su Koštunica i Tadić „sve prodali“, budući da je ostalo još toliko mnogo toga da se proda i preda. I to se i predalo – ekspresno su ukinute srpske opštine na Kosmetu (zamenjene nelegalnim i protivustavnim „Privremenim organima uprave“ pod direktnom partijskom kontrolom), ukinuti su srpski sudovi, kosovskim Srbima je uvedena („integrisana“, „Borkova“) granica prema „ostatku Srbije“, ukinuti su im srpski mobilni operateri, naterani su da uzmu kosovske tablice (prvo „statusno neutralne“, sad „statusno sporne“, ali sa nalepnicama preko spornih delova), naterani su da plaćaju porez i carine „kosovskoj državi“, da uzmu kosovska dokumenta, da glasaju na kosovskim izborima, da trpe prisustvo „Kosovske policije“ i „kosovskih specijalaca“ koji ih hapse i šikaniraju na osnovu „kosovskog ustava i zakona“, kojima se istovremeno u „kosovskoj skupštini“ zaklinju na poštovanje „srpski predstavnici“ u „kosovskim institucijama“ (koje se više niko ni ne trudi da zove „privremene“ i „paralelne“). I još mnogo toga je predato, što Albanci pre 5 godina nisu mogli ni da sanjaju da će dobiti – bar ne ovako lako, bez ikakvog truda, i bez ikakvih ustupaka od njihove strane.

Ali ako je pravno nasilje, narušavanje ljudskih prava i sistematsko razgrađivanje državnih institucija (i države Srbije u celini, jer ne može se država „malo rušiti“, niti Ustav „malo kršiti“) nešto politički strašno, kudikamo strašnije je psihološko nasilje kome su podvrgnuti kosovski Srbi i patriotska javnost Srbije u nastojanju da se ova kolaboracionistička, kukavička i nedvosmisleno izdajnička politika Beograda i Vrhovnog Vođe prihvati za „Miloševu mudrost“, „Karađorđevu hrabrost“, „Titovu diplomatiju, „hrišćansku smirenost Sv. Save“, i sa čime još nije poređena tokom prethodnih godina! Jer ako je neko i mogao da nas ubedi da je „promišljeno“ i „racionalno“ učestvovati u izgradnji institucija samoproglašene „Republike Kosovo“ na račun razgradnje i omalovažavanja zakona i institucija Republike Srbije, niko nije uspeo da nas ubedi da je podrška teroristima, mafijašima i krvolocima iz OVK – ljudima koji se i dalje nalaze na poternicama Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije – „mudra, patriotična i moralna politika“. Upravo na planu elementarne moralnosti, tamo gde se ona graniči sa minimumom nacionalnog dostojanstva, neophodnim da se očuva poverenje u državu kao zaštitnicu zakona i pravde naspram razobručene pljačke, nekažnjene otimačine i raskalašnog siledžijstva (koji, između ostalog, vladaju na Kosmetu), tu je srpska politika najviše podbacila. A paktiranje sa Ramušem Haradinajem predstavlja novo dno do koga se naša država i društvo srozalo.

Tragedija koja se ponavlja kao farsa

Sećamo se još uvek skandala koji je izazvao Boris Tadić kada se – sada već kao bivši predsednik Srbije – 2012. g. rukovao sa Hašimom Tačijem u Dubrovniku. Kada je potpisan Briselski sporazum 2013 g., u evropskim medijima je Hašim Tači bio najpoznatiji kao ličnost koja se široko pominje u svojstvu organizatora jezive međunarodne mreže trgovine ljudskim organima, i bezmalo se svakog meseca najavljivalo njegovo skoro hapšenje. To, međutim, nije sprečilo Beograd da Tačija prvo prihvati za legitimnog sagovornika sa kojim će rešavati budućnost kosovskih Srba, zatim da preko svoje „Srpske liste“ prvo 2014. g. podrži vladu koja će mu omogućiti da ostane na vlasti (a samim tim ostane politički koristan Zapadu), izglasavši istovremeno za „predsednika kosovske skupštine“ Kadrija Veseljija, čoveka sa tolikom kriminalnom pozadinom da o tome javno govore i sami Albanci, da bi zatim 2016. g. izglasala Tačija za „predsednika Kosova“. Za sve to vreme, srpske vlasti u Beogradu i njihove marionete na Kosmetu pravdale su svoje pravno, fizičko i psihološko nasilje protiv nepokornih kosovskih Srba ukazivanjem prstom na opoziciju na čelu sa Ramušem Haradinajem, optužujući svakoga ko im se suprotstavi da je „Ramušev Srbin“ koji „podržava Veliku Albaniju“. I za sve to vreme kategoričke borbe protiv „Ramuša i Velike Albanije“, Hašim je uspeo da opere svoj dosije, i da se „ponovo rodi“ kao „umereni predsednik“, „ostvareni diplomata“ i „iskusan političar“, koga širom Evrope dočekuju sa državnim počastima. Zašto i ne bi, kada je Srbija, koja je jedina insistirala na tome da je u pitanju terorista, mafijaš i zločinac, bez ikakvih problema sela sa njim za sto, i preko sto hiljada svojih sunarodnika izručila njemu u ruke?

Ova nacionalna tragedija se, dakako, sada na naše oči ponavlja kao farsa. Nakon što smo od terorista Tačija i Veseljija napravili diplomate i državnike, sada je na red došao i Ramuš Haradinaj, koji se od prve dvojice razlikuje samo kvantitativno – po brutalnosti zločina koji mu se lično pripisuju, po očiglednosti i neprikrivenosti njegovih mafijaških veza, i – po odsustvu suzdržanosti kada god otvoreno zastupa velikoalbansku politiku, ili preti kosovskim Srbima „hrvatskim scenarijem“. Da bi farsa bila potpuno očigledna, ova nova koaliciona vlada u kojoj se nalazi bezmalo UÇK Dream Team (Haradinaj-Tači-Veselji-Ljimaj-Krasnići, pod dirigentskom palicom Behdžeta Pacolija) proglašena je u Beogradu za „najbolji izbor“ za kosovske Srbe, da bi se bez trunke stida nastavilo sa prozivanjem svih kritičara i sumnjivaca kao, ovaj put, „Aljbinovih Srba“ (po opozicionom lideru Aljbinu Kurtiju koji, doduše, jeste velikoalbanski nacionalista, ali bar nije terorista, zločinac i ubica). Političar koje je pre par meseci pretio da će „Albanija doći do Niša i Toplice“ i da će „najuriti sve Srbe kao što su to učinili Hrvati“, zbog čijeg je neizručenja Srbija prekidala diplomatske odnose sa Francuskom, sada je odjednom postao „najbolja opcija za kosovske Srbe“, a svi koji se sa time ne slažu – „pristalice Velike Albanije“.

Ovaj teatar apsurda je još očigledniji ako se ima u vidu da je ulazak Srba u Haradinajevu vladu potpuno preslikan događaj iz 2014. g., kada je taj ista „Srpska lista“ podržala vladu Ise Mustafe – i tada su Srbi dobili tri člana vlade (jednog potpredsednika i dva ministra – a sada imaju tri ministra, od kojih je jedan potpredsednik), i tada su predstavnici „Srpske liste“ vikali kako su tu „da bi što pre dobili Zajednicu srpskih opština“, da bi „sprečili otimanje srpske imovine“, odnosno „da zaštite srpske interese“. I kako se to završilo? Od ZSO nije bilo apsolutno ništa (štaviše, taj pojam je dodatno obesmišljen presudom „Ustavnog suda Kosova“, koja je u najavi dodatno ograničila i inače mizerna ovlašćenja ZSO), Srbi su u briselskim pregovorima izgubili još jedan deo nacionalnih interesa koji su im bili preostali, a kada je vlada Ise Mustafe objavila nacionalizaciju kombinata „Trepča“, ministri i poslanici „Srpske liste“ izveli su tragikomični performans, napustivši svoje fotelje na pola godine tako da niko nije ni primetio da ih nema. Kada su se vratili nazad, ne samo da nijedan njihov zahtev nije bio ispunjen, nego za sve to vreme niko od albanskih političara ih nije udostojio ni da te zahteve sasluša. I da li sada neko zaista iskreno veruje da će Srbi od jednog Ramuša Haradinaja, koji nije prezao od ubistva zaštićenih svedoka Haškog tribunala, moći da „zahtevaju“ nešto što nije hteo da im da pristojni i umereni Isa Mustafa?!

Kosovo kao pokazna vežba za Orvelovu dvomisao

Ništa ne potvrđuje u kojoj meri je pitanje Kosova i dalje centralno političko pitanje u Srbiji koliko količina energije koja se ulaže u spinovanje skandalozne kosovske politike srpskih vlasti u „odgovornu i racionalnu politiku“ koja „ne da ništa što ne mora“ i „spasava šta se spasti može“. Medijsko nasilje protiv neistomišljenika u zvanično nezapočetom (a u stvari uveliko započetom) „unutrašnjem dijalogu“, toliko unutrašnjem da se, po svoj prilici, u potpunosti događa u glavi predsednika Srbije, i protiv svakoga ko ne smatra da je koalicija sa Haradinajem „nešto najbolje što nam se na Kosovu dogodilo od 1999. godine“, poprimilo je potpuno orvelijanske razmere. Pozivanje na Orvela je pri tome postalo toliko očigledno i samorazumljivo, da je čak postalo pomalo ofucano i izlizano od prevelike upotrebe. Ali bez obzira na to, ovaj salto mortale u kome su „Vučićevi Srbi“ koji su pre dva meseca branili i Srbiju, i Srpstvo, i „srpsku decu“ od „izdajničkih Ramuševih Srba“ iz opozicije preko noći potrčali u zagrljaj čika Ramušu („ma dobar je on“), da bi se sa jednakom zakrvljenošću ostrvili na „izdajničke Aljbinove Srbe“, može se porediti samo sa onom legendarnom scenom iz 1984. kada partijski činovnik hladnokrvno nastavlja svoj ratnohuškački govor, iako je upravo saznao da su njegovi saveznici i neprijatelji u ratu pre nekoliko trenutaka zamenili mesta.

Ovaj fenomen zahvata najsloženiji pojam u Orvelovoj političkoj filozofiji iz 1984., koji se veoma često pogrešno interpretira – a to je pojam dvomisli. Dvomisao nije samo eklatantna, direktna i hladnokrvna laž, ona nije prosto raspojasana i nekontrolisana propaganda, niti se može jednostavno razumeti kroz mehaniku marksističke dijalektike, čije su zloupotrebe verovatno poslužile kao njena inspiracija. Dvomisao je apsolutno razrešenje svake pomisli na istinu u svom elementarnom logičkom obliku u kome je bilo koji iskaz „ili istina, ili laž“. Dvomisao odbacuje Aristotelov zakon isključenja trećeg, proglašavajući da neki iskaz ne samo da može biti „i istinit, i lažan“, već on to može biti istovremeno, bez obzira na bilo kakav kontekstualni okvir, i oslanjajući se isključivo na najvulgarniji politički pragmatizam političke elite, koje na taj način prilagođava svoju formalnu logiku svakom krivudanju, zaokretu i hiru svog partijskog vođstva, odnosno Vođe lično. Pristajanje da se dvomisao prihvati kao legitiman element političkog diskursa predstavlja upravo najstrašniji oblik političkog nasilja nad građanima, ono čuveno „lomljenje mozga“ na kome su insistirali aktivisti Mila Đukanovića pred referendum 2006. godine. Osoba koja pristane da na ovaj način „polomi mozak“ veoma doslovno svoju inteligenciju, političku volju i emocije predaje na raspolaganje političko-partijskoj eliti, da njima raspolaže po svom nahođenju, pretvarajući građane u rulju koja aplaudira svemu što joj se kaže, koliko god to bilo štetno, ružno ili samoprotivrečno.

Odnos Beograda prema Kosovu predstavlja upravo školski primer orvelijanske dvomisli. U duhu maksima po kojima je rat istovremeno mir, sloboda istovremeno ropstvo, a istina istovremeno i uvek laž, tako je i „srpski krvolok Haradinaj najbolji izbor za zaštitu prava Srba“, „kritika paktiranja sa velikoalbanskim nacionalistima – podrška velikoalbanskoj politici“, „sprovođenje ustava i zakona Republike Kosovo – zaštita i očuvanje ustava i zakona Republike Srbije, a „predaja srpskih institucija na Kosmetu Albancima – nešto najbolje što smo dobili od 1999. godine“. Kao što je „Okeanija uvek bila u ratu sa Evroazijom, a u savezu sa Istazijom“, tako su i „Vučićevi Srbi uvek bili Ramuševi Srbi, a Ramuševi Srbi – Aljbinovi Srbi“. Nema nikakvog smisla opirati se, polemisati, tražiti logiku, ukazivati na nedoslednost, jer će od toga „samo da vas boli glava“, a ako se mnogo opirete – može vas zaboleti i nešto drugo. Vođa zna najbolje, a od građana se samo očekuje da krotko, mirno i spokojno skaču kada Vođa vikne „hop!“ (jer „ko ne skače, taj je Šiptar“), i čučnu kada Vođa vikne „čuč!“ (nije to klečanje, Srbija ne kleči ni pred kim), i da samo vode računa da ne ispadnu iz takta, ne izlete na krivini, i tako ne ostanu uskraćeni za toplinu i ušuškanost Vođinog „unutrašnjeg dijaloga“. A ko ispadne iz tog zaštićenog balona političke istine, otkriće da ga napolju čekaju „bolne odluke“, „teška odricanja“ i nasilno „prevaspitanje mentaliteta“, za koje nema potrebe, ako se samo ne falšira dok se peve terca Vođinom (unutrašnjem) soliranju.

O zavodljivosti pojma „normalnog“

Političku filozofiju i Orvela na stranu – tragični događaji na Kosmetu ovih dana pomogli su nam da najzad iskristališemo odgovor na pitanje koje nas kao društvo muči već godinama – šta to zapadni političari podrazumevaju pod „normalizacijom odnosa Beograda i Prištine“. Ova fraza je postala opšte mesto svih ambasadorskih izjava, svih zvaničnih saopštenja Brisela i Vašingtona, i svih ritualnih zaklinjanja na vernost reformama, progresu i evrointegracijama srpskih političara, a da verovatno niko nije načisto s tim šta ona podrazumeva. U pitanju je nepatvoreni primer gorepomenute dvomisli, koja je istovremeno „i priznanje, i nepriznanje“ nezavisnosti i državnosti „Republike Kosovo“, što omogućuje svim političarima u regionu da je koriste kako god im u datom kontekstu odgovara. Evropske diplomate se pozivaju na „normalizaciju“ da bi Srbima dokazali da ih „ne teraju da priznaju Kosovo“, političari u Prištini i iskreni (čitaj „ravnodušni“) američki političari pod time podrazumevaju „priznanje nezavisnosti“, poslanici nemačkog Bundestaga – „potpisivanje pravno obavezujućeg ugovora“ i „otvaranje vrata UN za Kosovo“, a srpski političari bilo „rešavanje životnih pitanja bez ulaska u pitanja statusa“, bilo „odbacivanje pogubnih mitova, neracionalnosti i emocija kada se pristupa pitanju Kosova“, u zavisnosti, naravno, od konkretne potrebe, često istovremeno i jedno, i drugo.

Sve i da nije orvelijanske ideološke mehanike koja se plete oko ovog pojma, moglo bi se s razlogom pitati šta je to „normalno“ prema kome se teži kroz ovu „normalizaciju“. Pojam „normalnosti“ je fundamentalno relativan i kontekstualno uslovljen pojam (svaka kultura i svaka politička realnost ima svoje „normalno“ – u nekim zemljama je normalno da građani umiru od gladi i odsustva medicinske nege, u drugim je normalno da im država obezbedi minimum egzistencije i besplatno lečenje itd.), a zatim, on je takođe normativan pojam – zavisan od političkog proglasa ili socijalne konvencije (primetićete da, recimo, borci za prava homoseksualaca insistiraju na tome da je „gej-brak“ „savršeno normalna pojava“, dok je većina građana Srbije takvom ne smatra). Ako, dakle, „normalizacija odnosa Beograda i Prištine“ ikada treba da se završi, a odnosi ova dva sukobljena politička centra ikada postanu „normalni“, potrebno je ustanoviti u odnosu na koji i čiji smisao i pojam „normalnog“ se ovaj proces odvija, odnosno koja politička instanca ovu „normalnost“ propisuje.

Kako stvari stoje, u pitanju je „normalnost“ nametnuta spolja, i diktirana efemernim političkim interesima zapadne elite, koju ni najmanje ne zanima šta Srbi, ili čak Albanci, misle da je „normalno“. Uostalom, „država Kosovo“, sve i da je Srbija sutra prizna, i dalje ne bi bila „normalna država“, budući da njom upravljaju narkoklanovi i trgovci ljudskim organima. Ali kreatore političke stvarnosti u Evropi to ni najmanje ne zanima. Ako je Angela Merkel spremna da Hašima Tačija tretira kao „normalnog političara“, i ako ona ne smatra da odavanje tom čoveku državnih počasti ni na koji način ne baca ljagu na nemačku državu, onda to treba da bude „normalno“ i za srpske političare. Ako francuski sud smatra da je Ramuš Haradinaj „običan građanin“ koji se zatekao na francuskom aerodromu, onda takvim treba da ga smatra i srpsko pravosuđe. A ako američke diplomate smatraju da je „Kosovo realnost jer su granice na Balkanu nepromenjive“, onda to mora da bude sasvim smisleno i logično i za građane Srbije.

Stav o Kosovu kao srž otpora „lomljenju mozga“

Srpska javnost je skupo platila ovo otrežnjenje i ovu lekciju iz političkog beščašća, ali je naučila lekciju, i koliko god se ova sramota sa podrškom Haradinaju bude gurala pod tepih, nauk je ostvaren, i on će nam ostati za ubuduće. A nije mala stvar to što smo naučili. Od nas se ne očekuje da priznamo Kosovo, nego da prestanemo da budemo „nenormalni“. Da se „normalizujemo“. A to normalizovanje zaista nema nikakve veze sa priznanjem nezavisnosti Kosova. Naprotiv, u pitanju je nešto kudikamo gore, i kudikamo razornije po srpsku državu i interese. Od Srbije se očekuje da, baš kao Crna Gora tokom prethodne mučne decenije, „prelomi mozak“ i „uđe u takt“ (zvanični termin je „harmonizacija“, što je, primetićete, takođe muzička analogija) sa zvaničnom dvomišlju ocvalog i trulog zapadnog poretka, da dokaže spremnost da se svaka njihova laž prihvati za istinu, ropstvo pod njima za slobodu, njihova ratnohuškačka i imperijalistička politika za mirotvorstvo. Haradinaj za „običnog političara kao svakog drugog“. Izgradnja „kosovskih institucija“ za „zaštitu srpskih interesa“. Otimačina srpske imovine za „realnost“. Krvavizločini za „mitove i emocije“. Zlo za dobro. Ako Srbi neće da budu „mimo Sveta“, ako hoće da budu „normalni“, oni treba da se ponašaju kao da je Kosovo država, kao da je Haradinaj političar, kao da Briselski sporazum ne potkopava iz temelja državnost Srbije, ali ne samo to. Oni treba da se ponašaju kao da je „Severna Koreja najveća pretnja po svetsku bezbednost“, kao da je „Rusija napala Ukrajinu“, kao da je „Muamer Gadafi bio tiranin protiv koga se okrenuo njegov sopstveni narod“. Kao da je NATO bombardovanje 1999. godine bilo za naše dobro.

Primetićete ono „kao da“. Ono je ključno, jer od nas, u stvari, niko ne traži da „prihvatimo istinu“ (niti da „priznamo Kosovo“). Istina je laž. Od nas se traži da prihvatimo da je istina nerelevantna. Da je pravda besmislica, a logika i zdrav razum omča oko vrata. Mi ne treba ništa da uvidimo, niti išta da shvatimo, mi samo treba da se „prepustimo“ u sigurne ruke globalne tehnokratije (i njihovih domaćih ispostava), da verujemo šta nam se kaže, da kažemo šta se od nas očekuje, da potpišemo na liniji, da se pridružimo aplauzu, da zapalimo sveću kada je to primereno. I onda ćemo biti „normalni“. A 1999. godine smo, braneći svoju zemlju i živote svojih građana, opirući se mirotvoračkim naporima NATO (koji je svojim bombama donosio Srbima mir, prosperitet i standard, Albancima slobodu i demokratiju, pri tome obogativši mineralni sastav zemljišta osiromašenim uranijumom) bili nenormalni. Srbija je od '99. naovamo poput Vinstona Smita u poslednjem delu 1984.: isprebijana, ponižena, fizički osakaćena, a sve samo sa jedim ciljem – da sami priznamo da smo mi ti koji su „nenormalni“, da sami priznamo da „više nismo ljudi“, i da sami odustanemo od tih sumanutih ideja o slobodi koja nije ropstvo, istini koja nije laž, i ratu koji nije mir.

Strane diplomate koje nas pozivaju da se prema Kosovu i njegovom novom premijeru ponašamo „normalno“, odbacivši naopake mitove i emocije o istini i pravdi, u stvari predstavljaju figuru Orvelovog O'Brajena, koji maše sa četiri prsta svoje ruke, insistirajući na tome da Vinston Smit mora „iskreno da poveruje“ da je on pokazao pet prstiju. Celokupno srpsko političko iskustvo na Kosmetu, kao i politički značaj Kosmeta za srpsku državu i nacionalnu svest predstavljaju gordijev čvor koji treba svojevoljno i rado da presečemo, nepotrebni balast koji treba da odbacimo, glupi inat koga treba da se odreknemo. „Zbog naše budućnosti“, kažu. „Zbog naše dece“. Sve što treba jeste da se opustimo, da „promenimo mentalitet“ i način gledanja na stvari, da vidimo pet prstiju umesto četiri, da vidimo „demokratskog suseda Srbije“ umesto svete zemlje pod okupacijom kriminalaca i terorista, i bol će prestati, i sve će biti u redu. Postaćemo „normalni“. Postaćemo „ljudi“.

Šta smo uradili, uradili smo dok „nismo bili normalni“

Treba li još nešto da se kaže, da bi nam svima bilo jasno da je možda ipak bolje da ostanemo „nenormalni“? Da uporno branimo svoje, da crno zovemo crnim, belo belim, laž lažju, rat ratom, Haradinaja ubicom i zlikovcem, Kosovo okupiranom teritorijom, a Briselski sporazum protivustavnim i nezakonitim aktom podrivanja državnosti Srbije. Da govorimo kako jeste, i postupamo po pravdi, najbolje kako znamo. Da odbacimo jednom za svagda te „bolne reforme našeg mentaliteta“ kao golo zastrašivanje i političko nasilje. Da otvorimo oči i pružimo ruke ljudima celog sveta i svih zemalja koji isto kao mi odbijaju da se odreknu istine, pravde i slobode, i odbacuju ropstvo nedotupavnim tehnokratama i dehumanizujućim ekonomskim procesima koji su odavno izgubili svako vezu sa blagostanjem ljudskog društva. Pitanje Kosmeta je stoga lakmus test političke inteligencije i elementarnog poštenja. I to nije nužno pitanje slaganja sa srpskim političkim imperativom da se Kosovo očuva u sastavu Srbije, već prosto nepristajanje na fantazmagoriju o „samostalnoj multikulturalnoj kosovskoj državi koja napreduje sa reformama na putu u EU i NATO, baš kao bilo koja druga država na Balkanu“.

 Jer ako Kosovo sa Haradinajem, Tačijem, Ljimajem, Veseljijem, Čekuom i kompanijom treba da predstavlja „normalnu državu na putu za EU“, mi svakako treba da ostanemo nenormalni. I to nije pitanje praznog ponosa, niti teranja inata, još manje je to pitanje političkog pragmatizma. To je pitanje opstanka Srbije. I to ne samo u političkom smislu. Jer ako pogledamo sva dostignuća koja je naša zemlja ostvarila za dvesta godina moderne istorije – svaku našu pobedu, sve što smo izgradili, sve što smo napisali, otkrili ili napravili, a da je vredno, sve je to, iz perspektive raznih imperija koje su lomile zube na nama bilo „nenormalno ponašanje“. A nama je, pak, „sve to bilo normalno“. I dok smo bili u stanju da sami sebi propisujemo šta je normalno, a šta nije, bili smo u stanju i da napredujemo, da rastemo, da se razvijamo. I ako hoćemo opet da budemo neko i nešto, prvo što treba da uradimo jeste da odbacimo svaki diktat normalnosti koji nam se nameće sa strane. I da se ne osvrćemo na one koji misle da nismo normalni.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner