Početna strana > Debate > Kosovo i Metohija > Zovite nas kako Ustav nalaže
Kosovo i Metohija

Zovite nas kako Ustav nalaže

PDF Štampa El. pošta
Janja Gaćeša   
petak, 07. oktobar 2011.

''Albanci nisu želeli da žive u Srbiji i ja im priznajem to pravo, ali ni Srbi ne žele da žive na nezavisnom Kosovu. Ja očekujem da im vi, kao demokrata, priznate to isto pravo, rekao je nedavno aktuelni potpredsednik srpske vlade Ivica Dačić državnom sekretaru Austrije Volfgangu Voldneru. Kako bi lepo bilo da je naš ministar mislio na sve Srbe koji žive na Kosovu i Metohiji, ali nije. Mislio je na samo one severno od Ibra, koji se već dva meseca hrabro bore za svoja prava. Nas, južne, i ne pominju, pa ispada da mi hoćemo da živimo u takozvanom nezavisnom Kosovu!  U stvari, po nekim našim političarima, mi više ne živimo ni na Kosovu jer je Kosovo samo severno od Ibra a mi smo ''enklava Gračanica, enklava Velika Hoča, enklava Orahovac, enklava Osojane, enklava Štrpce.....''. Gde god i jedan Srbin živi, on je u enklavi. Čudno, a zaklela bih se da u Ustavu Republike Srbije piše da smo mi južna srpska pokrajina i zovemo se Kosovo i Metohija, bez ikakvih unutrašnjih podela po stranama sveta. Kada proživite sve što smo mi proživeli (i dalje preživljavamo), mnogo vam smeta kada umesto Metohije neko kaže ''enklava Orahovac''.  

Kada nešto želiš da promeniš, zaboraviš, izbrišeš, prvo počneš tako što to izbaciš iz govorne upotrebe ili zameniš nekim drugim pojmom. To nam je jasno, potpuno jasno. Zamislite samo taj osećaj zapostavljenosti kada vas više niko ni ne pominje onako kako Ustav nalaže, o obilasku i da ne govorim.  Da vas pomenu jedino kada nekog od vas ubiju ili pretuku, kao  Aleksandra Putnika iz Velike Hoče ili  Nebojšu Đurića iz Osojana. I onda ne kažu da ste iz Metohije, nego iz ''enklave Orahovac i iz enklave Osojane'', pa se pitaš od kada živiš u enklavi? Za one koji nisu baš upoznati: ne pričam ovde o nekoliko stotina ljudi već o nekoliko desetina hiljada ljudi. To je broj mnogo veći od broja onih hrabrih Srba severno od Ibra. Imamo i nešto preko hiljadu đaka više od njih. Mnogo nas je više, a ne znamo gde živimo, znamo samo gde hoćemo i gde nas očigledno neće.  Na celom Kosovu i Metohiji je izuzetno teško biti Srbin, ali najteže je onima u Metohiji. Zato što su odvojeni od većih srpskih mesta, zato što trpe zulum, zato što su ih ubijali i još uvek to rade samo zato što su Srbi. Želim da podsetim da oni postoje i da su veličanstveni. Oni ne žive u enklavama već u modernim logorima i teško prihvataju činjenicu da su kolateralna šteta svoje države.  

U Goraždevcu, Velikoj Hoči, delu Orahovca ostalo je njih najviše. Kako su uspeli znaju oni sami. Sačuvali su svoje domove i više od decenije ne žive, već imitiraju život. Zašto? Najnoviji primeri ubijanja i batinjanja najbolje svedoče kolika im je sloboda kretanja i kolko su se stvari na Kosovu i Metohiji promenile u poslednjih 12 godina. Veća je istina da su se navikli na nenormalan način života, totalno bespravan, pa više i ne obraćaju pažnju na pritiske sa svih strana, već progutaju nepravdu i kažu, dobro je dok smo živi. Preživeli su oni i bez hrane, lekova, okruženi bodljikavom žicom mnoge teške trenutke. Sada im je ta žica sklonjena, ali ona i dalje postoji. Tako nevidljivoj bodlje su joj mnoge veće i oštrije. Dakići i Jovovići su u Goraždevcu dočekali ono najteže što se roditelju može dogoditi, smrt svoje dece. Mnoge su još familije zavijene u crno ostale na plodnoj metohijskoj zemlji ne da žive, već da tuguju i trpe. Tako su dočekali i prve povratnike u Osojanu a potom i u drugim mestima. Povratnici u Osojanu bukvalno su mesecima  živeli u kavezu koji je napravljen od strane KFOR-a, koji ih je čuvao. Dobijanje dozvole za njihov obilazak bilo je pravo umeće, a toliko godina posle oni kažu da se i dalje osećaju kao ekperiment. Njihov povratak, nažalost, nije doneo bolji i mirniji život Srbima u Metohiji. Počeli su svi zajedno da trpe.

Povratnici u Biči i Grabcu, selima u opštini Klina, sa velikom radošću su svojim rukama krčili korov i šut sa svojih imanja kako bi im se sazidale nove kuće. U njih su se uselili i spavali na dušecima a sedelo se na dva bloka koja su pretekla od zidanja. Preko njih je bila postavljena daska predhodno oribana od maltera.  I tako mesecima. U toj svojoj sirotinji delili su konzerve iz humanitarne pomoći i ponosno nosili muku i nemaštinu. Skoro 10 godina od povratka retko ko se od njih snašao, zaposlio. Oni još uvek trpe. Povratnici u Brestoviku, Sigi, Ljevoši, Belom Polju u opštini Peć dele istu sudbinu, vratili su se i pokušavaju da žive. Ništa bolje ne prolaze ni povratnici koji se poslednjih godina vraćaju preko takozvanog kosovskog ministarstva za povratak. Ono što oni imaju sve je samo nije život. Oni ne mogu da putuju kada to hoće već samo dva puta nedeljno kada iz sela idu takozvani konvoji. U mnogim mestima nemaju nikakvu zdravstvenu zaštitu već ih lekari obilaze jednom ili dva puta nedeljno. Gradovi za koje su do 1999. godine bili vezani više nemaju uopšte Srba ili su to samo stariji ljudi. U većini povratničkih mesta još uvek ne postoje škole. Za zlodela nad njima nikada niko nije uhvaćen i osuđen. Istraga o ubistvu dece na Bistrici je zatvorena. Zbog svega što trpe oni su veličanstveni i  ne prihvataju i ne zaslužuju podele na Srbe sa severa Kosova i Srbe iz enklava, već samo žele da se poštuje Ustav Republike Srbije. Svesni su da je teško, ali očekuju borbu, jer oni žrtvuju sebe i svoje porodice uprkos svemu. Ako ne znate kako, provedite nekoliko dana sa njima. Naučićete kako se dostojanstveno podnose pritisci kada znate šta branite.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner