Početna strana > Debate > Kuda ide Srbija > Deset neprijatnih istina o Jugoslaviji – i zašto Srbi nemaju razloga da je se stide
Kuda ide Srbija

Deset neprijatnih istina o Jugoslaviji – i zašto Srbi nemaju razloga da je se stide

PDF Štampa El. pošta
Nikola Tanasić   
subota, 01. decembar 2018.

Čitaocima se ovde predlaže deset nekonkluzivnih i u velikoj meri fragmentarnih teza o Jugoslaviji i njenom mestu, manje u srpskoj istoriji, a više u srpskom identitetu i nacionalnoj svesti. Koliko god to zvučalo floskularno, ove teze su zamišljene da nas „izvedu iz zone komfora“ dobro uhodanog i uveliko opštemestaškog diskursa o Jugoslaviji, i da nas, koliko je to moguće, isprovociraju da se suočimo sa nekim neprijatnim, ali potencijalno otrežnjujućim saznanjima o samim sebi. Teze su tako zamišljene da naizmenično problematizuju ideološka čvorišta i jugonostalgičarskog, i antijugoslovenskog narativa, i kao takve nemaju nikakvu političku agendu, niti pretenduju na to da čitaoce ubede u bilo kakav konkretan stav u pogledu bilo kakvih „budućih Jugoslavija“ (ili njenih panbalkanskih i panevropskih surogata), već isključivo da nam omoguće da jedno poglavlje nacionalne istorije zatvorimo dostojanstveno, bez kompleksa, i koliko je to moguće na narodnu polzu.

Naročito treba naglasiti da se ovaj tekst neće baviti istorijskim i političkim događajima i ličnostima, i njihovim različitim ideološkim interpretacijama; još manje će ulaziti u pitanja jugoslovenske ekonomije, socijalne politike, demografije i sl. Ova pitanja ne samo da iziskuju profesionalnu i deideologizovanu obradu stručnjaka i specijalista, nego u velikoj meri i nemaju veze sa samim pojmom Jugoslavije. Ekonomske i socijalne reforme u Jugoslaviji nisu se mnogo razlikovale od sličnih procesa u zemljama Istočnog bloka, kulturne i demografske tendencije imaju paralele u velikom broju zemalja Zapada, a politički i istorijski konflikt Srba, Hrvata, bosanskih muslimana i raznih drugih post-Srba bi se, po svoj prilici, slično odvijao i da Jugoslavija nikada nije bila formirana. Dakle, umesto svega onoga što su omiljene teme kafanskih i slavskih razgovora o Jugoslaviji, ovde ćemo pokušati da stvarno razmotrimo šta je to, uopšte, bila Jugoslavija, šta nam to ime znači, šta pod njim podrazumevamo, i zašto, uglavnom, nismo u pravu.

Proglašenje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, umetničko delo Ivana Tisova

1. Jugoslavija nije isto što i komunizam (a komunizam nije isto što i titoizam)

Osnovna prepreka svakom iole smislenom diskursu o Jugoslaviji predstavlja dubinska kontaminacija ovog pojma ideološkom slikom FNRJ/SFRJ. Sa jedne strane ovo ne treba da iznenađuje: većina stanovništva postjugoslovenskog prostora i dalje je rođena u toj državi, mnogi su bili Titovi pioniri, i svoju mladost i najbolje godine života vezuju za simbole i ikonografiju te zemlje. Naspram njih, kasnijim generacijama, koje su odrastale u zemljama ograničene suverenosti, kolonijalne pljačke, i srozavanja životnog standarda, nije bilo teško da ružičastu sliku „besklasne, bezbedne, i bezbrižne“ Jugoslavije pretpostave svojoj turobnoj stvarnosti. Ali bez obzira na to, najveći deo te slike – i inače iskarikirane, falsifikovane, i fragmentarne —jednostavno nema nikakve veze sa pojmom Jugoslavije.

Stoga ako želimo da sudimo o jugoslovenskom projektu, potrebno je da stavimo po strani „kako se živelo“, „gde se letovalo“, „čije su bile fabrike“, a pogotovo „koga je Tito dočekivao u Belom dvoru“, „kako su ga gde dočekivali“, i „ko mu je sve došao na sahranu“. Svaka priča o jugoslovenstvu koje se svodi na trobojku sa petokrakom, pionirsku zakletvu, sletove, štafete, i radne akcije, Dan mladosti i Dan republike, teško da može da dobaci dalje od apologije jednog prevaziđenog i uveliko upokojenog političkog sistema. To ne znači da SFRJ nije ostavila svoj autentični doprinos jugoslovenstvu, što se najbolje vidi kroz dva njena nacionalna simbola — omiljenu, bodru i snažnu himnu „Hej Sloveni“ (usvojenu tek ’77. godine, nakon brojnih neuspeha da se speva „jugoslovenskija“ himna), kao i kroz geslo „bratstvo i jedinstvo“, koje je danas predmet opšte poruge i podsmeha, ali koje predstavlja jedan ispravan, racionalan, i ideološki krajnje neutralan moto za jednu tako šaroliku državu.

Ako hoćemo zaista da govorimo o Jugoslaviji, moramo govoriti o njoj u svim njenim instancama, onakvoj kakva se manifestovala i u Aleksandrovom proglasu Kraljevine i Vidovdanskom ustavu, kakva je učvršćena nakon januarske diktature i razvodnjena u saopštenjima kraljevske vlade u Londonu, i u proklamovanim vrednostima Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije i Jugoslovenske vojske u otadžbini, kakvu su je pretpostavljali zaključci zasedanja AVNOJa i kasniji jugoslovenski ustavi (uključujući i onaj nesrećni iz 1974.), kakvu su rušili albanski iredentisti, slovenački separatisti, i hrvatski i muslimanski šovinisti, kakve se nisu hteli odreći Srbi koji su nosili njenu zastavu, pevali njenu himnu, i čuvali njeno ime više od decenije od njenog nestanka. Jugoslavija je ideja koja je u manje-više neizmenjenom obliku prožimala sve te različite istorijske, političke, i društvene procese. I ta ideja je ono što treba da se razmatra, kritikuje, i vrednuje, bez obzira na efemernosti.

Kralj Aleksandar I proglašava Kraljevinu Jugoslaviju 3. oktobra 1929. godine

2. Jugoslavija nije bila antisrpski projekat (pitajte Hrvate)

Dok se ideološki galimatijas jugonostalgije još i može nekako uhvatiti za glavu i rep, teza o „antisrpskoj zaveri“ (dvojice kolega masona Aleksandra Karađorđevića i Josipa Broza) gubi već svako utemeljenje u stvarnosti, i raskalašnom paraistorijskom epikom gazi preko svake logike, zidajući jedan veoma maligan i štetan konstitutivni mit, koji najbolju i najsposobniju generaciju srpskog naroda, koja je oblikovala međuratnu političku stvarnost Evrope, pretvara u naivne domoroce koje su preveslale kolonijalne sile. Ideja o „nametanju Jugoslavije Srbima“ utoliko više cveta, ukoliko više današnja Srbija tone u beznađu kolonijalne nemoći, i gubi sposobnost i da zamisli da su njeni siromašniji, ali snažniji preci bili u stanju da diktiraju i nameću svoja politička rešenja za balkanska pitanja. Generacija koja sebe, umesto kao subjekta balkanske i evropske politike, vidi kao objekat kolonijalnog trke za komadanje Jugoslavije, ne može ni da zamisli da su njene pradede htele da grade državu koja će u političkom, ekonomskom, i vojnom smislu parirati državama Evrope. Najzad, činjenica da oni u tome nisu uspeli (mada su imali neke prilično impresivne rezultate) možda značiti da smo kao narod „zagrizli više nego što možemo da progutamo“, ali nikako ne da Jugoslavija nije bila nedvosmisleni izraz suverene političke volje srpskog naroda na svim svojim istorijskim teritorijama.

Ako želite da jednostavno ustanovite koliko Jugoslavija (ni u jednoj svojoj instanci) nije bila antisrpska tvorevina, dovoljno je da pogledate u kojoj meri su je hrvatski, muslimanski, makedonski, pa i crnogorski šovinisti smatrali za „previše srpsku“. Dovoljno je pogledati histeriju sa kojom su ustaški dužnosnici i ideolozi, i njihovi petparački nastavljači iz devedesetih godina XX veka govorili o „Srboslaviji“ i „jugočetnicima“, dovoljno je pogledati koliko zdušno u Federaciji BiG i Crnoj Gori ujedinjenje u Jugoslaviju nazivaju „srpskom okupacijom“, koliko svi redom jadikuju nad „Velikosrpskim imperijalizmom“ kralja Aleksandra i „bizantinštinom“ beogradske kulturne i umetničke scene, i koliko se žale na SANU, SPC, Maticu Srpsku, pa čak i nacionalno samosvesnije Srbe iz partizanskog pokreta i KPJ, pa da bude jasno da su sve Jugoslavije bile u onolikoj meri srpske, u kolikoj je srpski narod ostajao veran samom sebi, i sopstvenom identitetu. A kada se na to doda činjenica da je Jugoslavija ujedinila sve Srbe u jednu državu, ujedinila Srpsku pravoslavnu crkvu obnovivši Pećku patrijaršiju, i da su za njeno vreme srpska književnost, kultura i umetnost proizvele neka od svojih najvećih i nacionalno i međunarodno najznačajnih dela, teza o „antisrpskom projektu“ u najmanju ruku počinje da zvoni na prazno, i da podseća na slične narcisoidne jadikovke ostalih naših naroda i narodnosti, koje Srbima baš i ne priliče.

3. Srbi snose najveću odgovornost za propast Jugoslavije (jer su imali najveći interes da je očuvaju)

Ako ostavimo po strani gore pomenutu tezu da su Aleksandar, Tito, Pašić, Ranković i drugi namerno gradili Jugoslaviju „da bi napakostili Srbima“, ostaje nam znatno blaža, i istini bliža tvrdnja da je Jugoslavija predstavljala „fatalnu grešku“, „najtežu zabludu“, „skupo plaćenu iluziju“, ili u najmanju ruku „unapred na propast osuđenu avanturu“ srpskog naroda. Iz perspektive naknadne pameti posle Svetskog rata, genocida, katastrofalne nacionalne politike pod komunistima, a zatim i neslavnog raspada ove države, zaista nije teško braniti tezu koja počiva na jednom prostonarodnom „šta nam je ovo trebalo“. Ovaj stav nije teško braniti, ali se kod nas on najčešće kombinuju u samoprotivrečne mešavine sa nizom drugih manje ili više problematičnih pretpostavki, pa tako čujemo da se neko istovremeno žali što su Srbi uopšte ulazili u Jugoslaviju, i jadikuje na Hrvate i Slovence što iz Jugoslavije hteli da izađu. Jugoslavija se tako žestoko kritikuje sa pozicija srpskih nacionalnih interesa, da bi se istovremeno negodovalo kada Zagreb i Sarajevo optužuju „srpski nacionalizam“ za raspad Jugoslavije.

Josip Broz Tito i Aleksandar Ranković

A istina je, zapravo, suprotna. Jugoslavija kao takva bila je najpotrebnija Srbima. Jedino su Srbi živeli u praktično svim njenim krajevima („od Triglava do Đevđelije“), gde su imali svoje viševekovne zajednice, svoje pravoslavne crkve i groblja. O prisustvu srpskog naroda na svim ovim teritorijama i nakon genocida i etničkog čišćenja i dalje svedoči struktura eparhija Srpske pravoslavne crkve, koja opslužuje hramove, spomenike, i nekropole širom bivše otadžbine. Srbi su jedini imali životni interes da u svojoj zemlji imaju i Vardar, i Zetu, i Neretvu, i Bosnu, i Krajine, i Dalmaciju, i Istru — imali su imperativ da očuvaju svoje stare zajednice u Dubrovniku, Mostaru, Sarajevu, Zadru, ili Zagrebu. Za razliku od Srba, Slovence ništa nije emotivno niti kulturološki vezivalo za Niš, Skoplje ili Prizren, niti Hrvate za Čačak, Moravu, ili Gračanicu. Srbi su ušli u jugoslovenski projekat kao narod koji njime rešava najvitalnije nacionalne interese, dok su interesi drugih naroda Jugoslavije bili pre svega politički.

Da bi Jugoslaviju očuvali, Srbi su morali da neguju politički interes drugih naroda za njen opstanak, jer je to bio način da se zaštite srpski nacionalni interesi. To je pre svega podrazumevalo saradnju sa politički najdalekovidijim i kulturno najširim predstavnicima Hrvata, Slovenaca, bosanskih muslimana, Makedonaca i sl., koji bi bili u stanju da prevaziđu svoje uskogrude i ekskluzivističke etničke interese i usvoje jedan inkluzivni, opšti nacionalni interes, koji je podrazumevao izgradnju snažne države, jake ekonomije, kohezivne i hibridne kulture, koja bi predstavljala regionalnu silu i ravnopravnu članicu društva naroda, sposobnu da štiti slobodu i suverenitet svojih građana, i da stoji kao brana novoj kolonizaciji i porobljavanju. Taj svoj primarni politički zadatak su Srbi na spektakularan način uprskali.

Ideologija integralnog jugoslovenstva na čijim krilima je država ujedinjena — unutar koje je jedan Mažuranić pevao o crnogorskoj borbi za slobodu, Meštrović u Veneciji izlagao projekat „Vidovdanskog hrama“, a Mustafa Golubić kao dobrovoljac stupao u četnički odred Voje Tankosića — veoma brzo je iščilela i razvejala se pred birokratijom, nepotizmom, i arogancijom srpskih činovnika, o čemu potresno svedoči nesumnjivi prijatelj srpskog naroda — dr Arčibald Rajs. To ne znači da, recimo, neposredna odgovornost za raspad SFRJ nije direktno proporcionalna broju ubijenih vojnika JNA na glavu većinskog naroda svake jugoslovenske republike, to ne oslobađa hrvatske i muslimanske fašiste, bugarske i albanske iredentiste, bosanske islamiste i slovenačke separatiste od odgovornosti za zločine koje su počinili, i ratove koje su pokrenuli, niti im daje za pravo da za vlastite nevolje u tim sukobima krive „srpske nacionaliste“. Ali činjenica ostaje: kao što su samo Srbi mogli da izgrade Jugoslaviju, samo Srbi su mogli i da je očuvaju, jer je to bio njihov nacionalni interes. U tome ne samo da nisu uspeli, nego su u tom dezorijentisanom posrtanju načinili niz grešaka koje su položaj srpskog naroda na celom postjugoslovenskom prostoru višestruko pogoršale.

4. Jugoslavija nije bila „između Istoka i Zapada“

Jedna od najpopularnijih floskula koja se vezuju za Jugoslaviju, pre svega kada je u pitanju hladnoratovski period, jeste da je ona predstavljala „sponu Istoka i Zapada“, a da nikada, zapravo, nije pripadala ni jednom od dva velika ideološka bloka koja su delila Evropu i svet. Sa jedne strane, naša bivša braća s one strane Drine i Save, kao i jedan deo naših nacionalno onesvešćenih sunarodnika sa severa Srbije, večito su insistirali na tome da granice bivše Austrougarske predstavljaju neizbrisivu granicu Zapadne i Istočne civilizacije (Zapadnog i Istočnog rimskog carstva), pa je samim tim i bivša otadžbina bila nekakav civilizacijski amalgam mitelojropskog, mediteranskog i orijentalnog duha, svojevrsni balkanski meltingpot (ili „bosanski lonac“).

Ali bez obzira na ovu objektivnu šarolikost kultura koje su ulazile u sastav jugoslovenskog društva, integralna i normativno proklamovana jugoslovenska kultura bila je potpuno nedvosmisleno zapadna, i čak zapadnjačka, do te mere da su građani Jugoslavije sebe kao spoljnopolitički subjekat smatrali delom Zapadnog sveta — njihovog kulturnog prostora i civilizacijskih vrednosti. Ova autopercepcija poprima tragikomičan oblik ako se ima u vidu da sam Zapad nikada Jugoslaviju nije doživljavao kao „svoju“, već uvek kao orijentalni poligon za političke eksperimente izvan granica „civilizovanog sveta“, utoliko zgodniji jer se praktično nalazi u njihovoj avliji. Ovo fundamentalno nerazumevanje vlastitog (ne)pripadanja Zapadu kod jugoslovenske kulturne elite je u velikoj meri — a svakako daleko više od prokazanog „srpskog nacionalizma“ — kumovalo konačnoj dekadenciji i propasti zemlje.

Školska karta SFRJ

Da, jugoslovenski komunisti su došli na vlast uz svesrdnu pomoć SSSR, i da, Jugoslavija je imala pristup tržištima i kulturnim scenama Istočnog bloka, sa lakoćom se krećući kroz Gvozdenu zavesu. Ali njeno društvo je bilo opsednuto „zapadnim vrednostima“ — modom, filmom, muzikom, potrošačkom kulturom. Dok sve zemlje Istočnog bloka dele neke zajedničke kulturne reference (filmovi i crtani filmovi, muzička i književna scena), sve ključne kulturne ikone Jugoslavije upućivale su na Zapad — od filmskih i modnih idola (Gari Kuper, DŽejms Din, Odri Hepbern), preko muzike („Bitlsi“, „Stonsi“, Dejvid Bouvi), pa sve do vesterna, stripa, petparačke literature, crtanih filmova i igračaka za decu. Sa druge strane, kulturne ikone Istočnog bloka bile su prepoznatljive samo ljudima koji su tamo išli poslom, ili su se za njih naročito interesovali.

Ovo „kulturno pripadanje Zapadu“ bilo je povod za nepodnošljivu aroganciju, snishodljivost i komplekse više vrednosti koje je jugoslovenska srednja klasa i malograđanska „kulturna elita“ gajila prema „sirotinji“ iz istočnoblokovskih zemalja, čak i nakon što se ta sirotinja posle pada Berlinskog zida kudikamo uspešnije integrisala u zapadno društvo od većine zemalja bivše Jugoslavije. Svako je od nas je nebrojeno puta bio u prilici da sluša omalovažavajuće priče naših starijih prijatelja ili rođaka o tome kako su, prilikom putovanja u Poljsku, Češku, ili SSSR tamo prodavali najlon čarape, farmerke, ploče, i druge staklene perle sa Zapada za novac sa kojim su „lagodno mogli da žive mesec dana“. Pri tome su te anegdote po pravilu bile povod za podsmeh tim zemljama koje su „za nas bile beda“, a nikada povod za refleksiju o tome kako su nesrećnici u tim bednim zemljama za cenu par farmerki mogli da žive mesec dana, dok su se razvijeni i bogati „jugovići“ nekako uvek bavili švercom gde god da odu preko granice.

5. Jugoslavija je bila nacionalistička zemlja do granica (auto)šovinizma

Na ovu temu se direktno nadovezuje druga omiljena floskula jugonostalgičarske građanske pseudoelite, još jednom duboko kontaminirana ideološkim mantrama iz pamfleta Saveza komunista, a to je da „u Jugoslaviji nije bilo mesta za nacionalizam“. Cinici bi naglasili da nije bilo mesta samo za srpski nacionalizam, dok su svi ostali nacionalizmi cvetali, bubrili, i metastazirali dok nisu konačno upropastili celu zemlju, ali ta opaska unekoliko maši poentu. Fantazija o Jugoslaviji kao „nadnacionalnom multikulturalnom društvu“ jeste, u skladu sa političkim kredom SKJ („slaba Srbija, jaka Jugoslavija“) sumnjičila srpski nacionalizam više nego ostale, ali njena osnovna ideja podrazumeva da je nacionalistički sentiment kao takav Jugoslaviji bio stran, da je u pitanju bilo jedno „otvoreno“ i „tolerantno“ društvo koje je prihvatalo različitosti, poštovalo sve religije i kulture, i nikoga nije vrednovalo, niti omalovažavalo na osnovu njegove etničke pripadnosti.

Ovo nije tačno doslovno ni na jednom nivou. Istina je se „multikulturalna, multinacionalna i multikonfesionalna kultura“ nominalno proklamovala na svakom koraku, ali cela jugoslovenska kultura predstavljala je jedan koktel narcisoidnog nacionalizma sa jačim ili slabijim primesama šovinističkog folklora. I tu uopšte nije reč o odnosima među konstitutivnim „narodima i narodnostima“ koji su ovu zemlju sačinjavali, tu je reč o širokom kulturološkom preziru koji je u zapadnim krajevima Jugoslavije postojao prema „seljačkoj“ i „ćiriličnoj“ kulturi iz Srbije, o snishodljivosti prema Makedoncima, podsmehu prema Crnogorcima, otvorenom šovinizmu prema Ciganima, i nipodaštavanju Albanaca sve dok njihovi vlastiti šovinisti nisu postali ozbiljan politički problem.

Ali priča se ne završava na unutrašnjem planu. Nosioci jugoslovenskog identiteta u međunarodnim odnosima van matične države ponašali su se kao klasični narcisoidni nacionalisti. Ovo je podrazumevalo aroganciju i prezir prema već pomenutim narodima i državama Istočnog bloka, ali i potpuno neobjašnjive komplekse više vrednosti prema ozbiljnim susednim nacijama i kulturama kao što su grčka ili italijanska. Istovremeno, u klasičnom duhu iskompleksiranog nacionalizma, „Jugosloveni“ su se, pogotovo u poznoj i dekadentnoj fazi SFRJ, izrazito ulizički odnosili prema bogatijim narodima Zapada, i u sve većoj meri svoje komparativno bogatstvo uzimali za povod da se prema svojim saveznicima i partnerima iz Pokreta nesvrstanih i uopšte iz Trećeg sveta odnose sa kolonijalnom arogancijom i nadobudnošću Zapada. Naravno, sve otrovne i maliciozne osobenosti ovog jugoslovenskog nacionalizma nasledili su kasniji postjugoslovenski nacionalizmi — unutarjugoslovenska netrpeljivost je pretvorena u otvoreni šovinizam (a unutar bivših republika, pogotovo u Srbiji — u autošovinizam), podsmeh i prezir prema (sada već uspešnijim i sposobnijim) zemljama bivšeg Istočnog bloka pretvorio se u zavist, dok je ulizištvo prema Zapadu preraslo u kolonijalnu religiju i kargo kult.

6. Jugoslavija se ne može izbrisati iz srpske istorije i identiteta (niti treba)

Rezignacija srpskog naroda Jugoslavijom je sasvim prirodna stvar. Bez obzira na ambicije, namere, i ideale, bez obzira na uloženu energiju, a imajući u vidu nacionalni i politički zalog koji je uzidan u ognjište zajedničke države, Srbi danas imaju puno pravo da podvuku crtu i odbace Jugoslaviju kao istorijski promašaj i kao eksperiment koji je dao negativne rezultate. SFRJ ne postoji duže od četvrt veka, a SRJ se zvanično ugasila pre 15 godina (zastava i himna su joj potrajale tri godine duže), i nema nikakvog razloga da se od njih prave nekakve svete krave koje ne treba kritikovati, i koje se ne smeju dovoditi u pitanje. Takva politika u samoj SFRJ je u velikoj meri i doprinela katastrofalnosti razmera raspada zemlje koja bi sigurno sačuvala više naroda i više resursa i bogatstva da za vreme njenog postojanja ideja razlaza i raspada nije bila tabu tema. Ali kritika jugoslovenskog projekta, koliko god opravdana bila, ne sme da se pretvori u orvelovsko retuširanje istorije, gde se svaki pomen Jugoslavije pokušava nasilno iščupati iz srpskog nacionalnog sećanja i identiteta, pretvarajući bezmalo celi jedan vek u crnu rupu u koju je upala Kraljevina Srbija, samo da bi iz nje volšebno iskočila iznurena, olupana i poderana Republika Srbija, koja bi sada da nastavi tamo gde je stala kao da se ništa nije dogodilo.

Ovu vrstu ideološkog retuširanja istorije masovno sprovode u bivšim republikama, gde se iz istorije jugoslovenskog perioda pažljivo odstranjuje sve ono što se ne uklapa u zvaničnu ideološku matricu nove nacionalne kulture, i novokomponovane konstitutivne mitove novonastalih (tisućljetnih) država. Svedoci smo ovih dana kako u Crnoj Gori Jugoslaviju, u okvirima koje su postavljeni doslovno svi temelji savremene crnogorske državnosti i identiteta, pred našim očima transformišu u nekakav koncentracioni logor za Crnogorce iz koga su oni, kako ispada, jedva izvukli žive glave. O pretvaranju nenaoružanih vojnika JNA u Sarajevu i Tuzli u „spoljnje agresore“, a Tita, Kardelja, Staneta Dolanca i Milke Planinc u nosioce „velikosrpske dominacije“ u Zagrebu nije potrebno preterano govoriti. Ali Srbi imaju svoje dobro utemeljene nacionalne vrednosti i viševekovne konstitutivne mitove, koje su kako su najbolje znali uneli u Jugoslaviju, a zatim iz nje izneli manje-više očuvane, i imitacije iskompleksiranog odnosa bivše braće prema bivšoj domovini nemaju nikakvog smisla, osim izgradnje kompleksa koji su našem narodu do sada bili strani.

To što su se brojni srpski velikani dvadesetog veka zalagali za Jugoslaviju, što su svoj jezik nazivali srpskohrvatskim, ili što su gajili iluzije o bratstvu i jedinstvu „troimenog jugoslovenskog naroda“ ne znači da ih je potrebno listom izbrisati iz nacionalnog pamćenja, a još manje znači da je njihove biografije potrebno prati, a njihova dela cenzurisati, da slučajno svoje jugoslovenske zablude ne bi preneli na neke naredne naraštaje. Na stranu to što je ova praksa nepodnošljivo paternalistička i nipodaštavajuća prema inteligenciji novih pokolenja Srba, ona predstavlja kvintesenciju jalovog postjugoslovenskog nacionalizma u regionu, gde se nominalno patriotični i rodoljubivi pojedinici i organizacije ostrašćeno glože oko reinterpetacije istorijskih događaja koji su u najvećoj meri uklesani u kamenu, dok istovremeno ignorišu sopstvenu političku realnost, i zabijaju glavu u pesak kada je potrebno da aktivno učestvuju u oblikovanju budućnosti svoje zemlje.

7. Srbi nemaju razloga da se stide simbola Jugoslavije (ali drugi narodi imaju)

Ovo se u najvećoj meri odnosi na simbole Jugoslavije, a pogotovo one njene simbole koji nisu per se vezani za komunizam, niti za kult ličnosti Josipa Broza. Jugoslovensku trobojku su Srbi nosili sa ponosom, pod njom su jedini u Evropi principijelno ustali protiv nacizma 27. marta 1941., pod njom su ginuli i svoju otadžbinu branili i piloti u Aprilskom ratu, i antifašistički borci NOVJ i JVuO, pod njom su vojnici JNA ginuli braneći svoju domovinu od izdajnika i separatista, pod njom je srpska vojska jedina u Evropi stala na crtu američkom imperijalizmu, braneći kosovske svetinje od još jednog osionog zemaljskog carstva. Pogotovo nema razloga, i čak je pomalo tužno, što se nigde u današnjoj Srbiji više ne mogu videti jugoslovenske trobojke bez petokrake (one sa petokrakom su se pokazale kao lukrativan turistički brend za jugonostalgičare, koji svoju ljubav prema socijalizmu izražavaju kroz konzumerizam).

Garda Vojske Srbije je 2006. godine uz himnu i počasti skinula jugoslovensku trobojku sa Narodne skupštine, i odnela je u Vojni muzej. Srbi su na taj način postali jedini jugoslovenski narod koji se sa svojim simbolima oprostio sa dostojanstvom, i stoga nema nikakvog razloga da se te zastave, i drugih jugoslovenskih simbola stidi. U najmanju ruku, prema njima bi trebalo imati istu vrstu pijeteta koju Rusi pokazuju prema sovjetskoj zastavi i simbolima, pod kojim su učestvovali u nekim od najepskijih događaja svoje istorije, i koji se stoga svake godine iznose na čelu Parade pobede u Moskvi. Ova vrsta pijeteta u Srbiji postoji jedino prema uniformama i vojnim oznakama Vojske Jugoslavije, vojske koja se borila i izdržala jedan nezamislivo neravnopravan rat sa neuporedivo jačim neprijateljem, i koje prirodno imaju veću emotivnu težinu od oznaka Vojske Srbije, koje su do sada jedino imale priliku da se istaknu u zajedničkim vežbama sa našim NATO partnerima.

Ono što važi za jugoslovensku trobojku važi i za himnu „Hej Sloveni“, koja takođe nema nikakve veze sa komunizmom, niti sa Brozovom diktaturom, i koja je neuporedivo estetičnija i snažnija svečana pesma za jednu južnoslovensku državu od himere koja je sklopljena za potrebe Kraljevine SHS. „Hej Sloveni“ je bodra, snažna, i ratnička pesma, bliska srpskom nacionalnom sentimentu, i bliska etici Kosovskog mita, to je pesma koja slavi nepokolebljivost i inat naroda koji uporno opstaje i izdržava nalete istorijskih stihija, pesma koja „proklinje izdajicu svoje domovine“. Kao takva, potpuno je jasno zašto ova pesma izaziva gorak ukus u ustima Hrvata, bosanskih muslimana, crnogorskih Montenegrina, i (antičkih) Makedonaca, koji su prvom zgodnom prilikom ubili slobodarski i antikolonijalni „duh naših dedova“, i koji nisu „stajali postojano kano klisurine“ kad su „ponor pakla i vatra groma“ malo zapretili. U tim zemljama je i dalje većina stanovništva bar jednom naglas otpevala stihove „proklet bio izdajica svoje domovine“, i toga se stare himne, prirodno, nerado sećaju. Sa druge strane, srpski narod je ponosito, postojano, i uporno branio Jugoslaviju do samog kraja, i od njene zastave i himne se oprostio tek kada su im leđa okrenuli svi ostali. Srbi stoga ne treba ničega da se stide, treba da vijore jugoslovensku trobojku i puštaju „Hej Sloveni“ na sav glas svakom prilikom, ako ni zbog čeg drugog, iz inata prema bivšoj braći, koje ta zastava i ti stihovi bole kudikamo više o srpske trobojke i „Bože pravde“.

8. Jugonostalgija se operativno manifestuje kao autošovinizam

Još jedan razlog zbog koga Srbi treba da neguju sećanje na vlastitu tradiciju Jugoslavije i da neguju njene simbole kao deo svoje istorije, uključujući tu i dostojanstveno, ali prezreno geslo „bratstva i jedinstva“, jeste sprečavanje zloupotrebe ovih simbola u svrhu jugonostalgije, koja, kada se podvuče crta, predstavlja jednu krajnje negativnu pojavu ne samo među Srbima, nego i među bivšim jugoslovenskim narodima uopšte. Već smo naglasili da nema nikakve sramote u ljubavi i žalosti prema Jugoslaviji, baš kao što nostalgija prema mladosti i vremenu kada je naše društvo bilo stabilnije, ravnopravnije, prosperitetnije, a pre svega vedrije i optimističkije, predstavlja nešto sasvim prirodno i razumljivo. Nema ničeg spornog ni u vrednovanju ideala socijalizma, u zalaganju za klasnu borbu, baš kao što je brendiranje i komodifikacija Titovog lika nešto sasvim razumljivo u jednom kapitalističkom i konzumerističkom društvu poput našeg. Ali jugonostalgija kao specifični koktel ovih sentimenata, militarizovan kroz infuziju poluraspale partijske ideologije SKJ i povampirenje već pomenutih različitih unutarjugoslovenskih šovinizama predstavlja kamen oko vrata ne samo izgradnji zdravih država na postjugoslovenskom prostoru, već i izgradnji mostova i elementarnog poverenja među bivšom braćom.

Iako jugonostalgija u prve redove uvek stavlja čestite ljude koji nikoga ne mrze, koji su rezignirani kolonijalnim položajem svojih država, i koji su svoju pionirsku zakletvu shvatili preozbiljno — u osnovi je reč o jednoj malignoj ideologiji koja iz već pomenutog spleta jugoslovenstva, komunizma, i titoizma, po pravilu izvlači sve ono najtoksičnije, pumpajući na taj način otrov sociopolitičkih odnosa koji su uništili Jugoslaviju u krha postjugoslovenska društva. Pored tragikomičnog nastavljanja Brozovog kulta ličnosti, što bi u jednom građanskom i demokratskom društvu trebalo da bude nezamislivo, ova regionalna socijalna grupa (i centar političke moći) nastavlja da perpetuira unutarjugoslovenske međuetničke šovinizme u ime „nadnacionalnog jugoslovenstva“, pretvarajući se na planu unutrašnje politika u danas već dobro poznati i ozloglašeni autošovinizam.

Ta ideološka matrica podrazumeva mantru da je „Jugoslavija bila društvo u kome su Srbi, Hrvati, Slovenci, i Makedonci (i „Bošnjaci“, i „Crnogorci“, i Albanci) „bili ravnopravni i jednako uvažavani“, ali koja prema nacionalnim kulturama, religijama i identitetima ovih naroda gaji najdublji, potpuno šovinistički prezir. To su likovi koji će jedne za drugom ponavljati fraze o „bratskim narodima“ i „kulturnoj toleranciji“, da bi se odmah nakon toga ostrvili na sve elemente nacionalnih kultura tih naroda kao na „primitivizam i zatucanost“, da bi većinu stanovništva „bratskih naroda“ proglasili za „divljake i varvare“ (popularan kolonijalistički izraz, indikativan u svom šovinizmu je — „Indijanci“), kojima je potreban neki novi Tito i neki novi Goli otok da se „uteraju u red“ i „privedu pameti“. A u nedostatku Tita i KPJ, poslužiće i briselska birokratija i NATO. Ova autošovinistička matrica pod ruhom jugoslovenstva nije isključivi specijalitet srpskog naroda, iako kod nas, bez sumnje, poprima najmasovnije i najtragičnije razmere. I kao što je to bio slučaj u SFRJ — ova pseudojugoslovenska ideologija ne čini ništa da se ojača sama jugoslovenska ideja, a da se između različitih naroda izgradi razumevanje i empatija, ona je isključivo instrument u rukama kompradorske elite koja ga naizmenično koristi za usmeravanje pažnje građana na unutrašnji ideološki konflikt, odnosno na „mračni nacionalizam“ stanovnika neke druge postjugoslovenske polukolonije, čime se otpušta ventil i daje odušak unutrašnjim nacionalističkim i šovinističkim porivima.

9. Jugoslavija je odustala od sebe kada je odustala od antikolonijalizma i antiimperijalizma

Jedna od najvrednijih političkih tradicija Jugoslavije, koja se iz razumljivih razloga u kolonijalnim društvima Balkana gura pod tepih, ili „skriva iza lažnih imena“, jeste dosledni, kategorični, i beskompromisni antikolonijalizam. Između dva rata, Jugoslavija je služila kao uzor i inspiracija za druge centralnoevropske, uglavnom slovenske zemlje, koje su nastale nakon propasti germanskog, odnosno austrougarskog imperijalnog aparata. Između ovih zemalja — pre svega Čehoslovačke i Poljske — i Jugoslavije rodilo se tada jedno iskreno prijateljstvo i uvažavanje, zahvaljujući kome su srpski dobrovoljci ’38. godine odlazili da brane Češku nakon sramotnog Minhenskog sporazuma, i koje je u velikoj meri doprinelo Martovskom prevratu i nedvosmislenom uključivanju Jugoslavije u antifašistički blok.

Posle Drugog svetskog rata, Jugoslavija je veoma principijelno, na autentičan način, i oslanjajući se na sopstvene snage i resurse, podržavala i pomagala proces dekolonizacije Afrike i Dalekog Istoka, odnosno borbu za slobodu i suverenitet latinoameričkih zemalja (što se kod nas neprecizno formuliše kao „politika nesvrstanosti“), i to je ključ ljubavi prema Jugoslaviji (a u velikoj meri i prema Srbiji kao moralnoj naslednici Jugoslavije) u tim zemljama. Pri tome već pomenuta nedvosmislenost pripadnosti zapadnoj kulturi nije sprečila Jugoslaviju da se pridruži odijumu protiv imperijalističkih intervencija Francuske i SAD u Vijetnamu, ili protiv kolonijalnih ubistava Patrisa Lumumbe u Kongu, odnosno Salvadora Aljendea u Čileu, baš kao što srpska tradicionalna naklonost prema Rusima nije sprečila Jugoslaviju da glasno osudi sovjetske intervencije u Mađarskoj i Čehoslovačkoj. Najzad, ni simpatije prema mnogostradalnom jevrejskom narodu i zajednička antifašistička borba (i lov na naciste) nije sprečila Jugoslaviju da osudi represivnu politiku Izraela prema Palestini, i da se po ovim pitanjima donekle manje rukovodi vulgarnim interesima, a donekle više svojim proklamovanim vrednostima i moralnim kompasom — bar u poređenju sa drugim zemljama.

Kako je vreme prolazilo, i kako je SFRJ trulila iznutra, ova antikolonijalna tradicija se sve više pretvarala u praznu pozu, ustupajući mesto jednom snishodljivom i klijentističkom odnosu prema zapadnom imperijalizmu. U svojim protestima protiv ratnohuškačke politike Zapada u Vijetnamu i na Bliskom istoku, Jugoslavija je, pripadajući kulturnom miljeu Zapada, sve više vlastitu slobodarsku tradiciju potiskivala u zadnji plan pred liberalističkim mantrama zapadnih medija i industrije zabave. Američki filmovi postali su dominantni izvor ideoloških stavova o američkoj ratnoj politici, a mišljenja o humanitarnim krizama po svetu se u sve većoj meri preuzimala od zapadnih muzičara, nevladinih aktivista, i „profesionalnih i nezavisnih medijskih kuća“. U trenutku kada je SFRJ počela da se raspada, zvanični narativ o sovjetskoj intervenciji u Avganistanu, Iransko-iračkom ratu, odnosno prvom Zalivskom ratu u potpunosti su diktirale strane agencije i organizacije, koje su građane Jugoslavije ne samo ubedile u objektivnost i dobronamernost „civilizovanog zapadnog sveta“, već su dali vetar u leđa fantaziji da i Jugoslavija predstavlja deo tog sveta.

Josip Broz Tito, DŽavaharlal Nehru i Gamal Abdel Naser

Ova iluzija pokazala se fatalnom kada je par godina kasnije zapadni imperijalizam pokucao i na vrata Jugoslavije, gde ih je lokalna građanska elita oberučke dočekala sa snishodljivošću kolonijalnih domorodaca, padajući ničice pred njihovom blagonaklonošću, bogatstvom, i „civilizacijskim vrednostima“, umesto da ih najuri kao naslednike austrougarskih i nemačkih kolonizatora koji su već u njihovoj zemlji posejali i više nego dovoljno zla. Neuspeh da se ovaj zdravi antikolonijalni stav očuva u Jugoslaviji predstavlja joj jedan od krupnih neuspeha srpskog naroda, koji je dozvolio da se njegova beskompromisna slobodarska tradicija razvodni i relativizuje, i zameni kargo kultom prema zapadnim kolonijalistima, koji su se, zahvaljujući spoljašnjoj podeli karata, na kraju ispostavili upravo kao naročito maliciozni i nedobronamerni prema Srbima.

10. Nijedna postjugoslovenska država nije profitirala od uništenja Jugoslavije

Najzad, vredi napomenuti da su sve ove teze i razmatranja napisane iz perspektive srpskog naroda i njegovih nacionalnih interesa, ali se one — uprkos uvreženom shvatanju — veoma lako mogu ekstrapolirati i na druge postjugoslovenske države naše bivše braće. Rekli smo već da je Srbija najviše krvi i nacionalnih interesa uložila u jugoslovenski projekat, i stoga nedvosmisleno predstavlja najvećeg gubitnika u njegovoj propasti. Ali to ne znači da su ostali „narodi i narodnosti“ — kako se to kod Srba popularno smatra — profitirali od njenog raspada. Činjenica je da su iz jugoslovenskog projekta jedni komparativno izvukli više koristi od drugih. U poređenju sa drugim narodima — Srbi (sa sve Crnogorcima) su pri raspadu SFRJ bili u daleko lošijem nacionalnom stanju u poređenju sa situacijom prilikom formiranja Jugoslavije. Deo odgovornosti za to snose maliciozni političari drugih naroda, ali ipak u najvećoj meri — srpska elita, koja se pokazala jednostavno nedoraslom da na svojim leđima iznese jedan tako kapitalan projekat, pa čak i da iz njega izađe uz očuvanje minimuma nacionalnih interesa.

Ali to ne znači da su ostali narodi i države profitirali i procvetali od raspada Jugoslavije. Još jednom — ostavimo po strani činjenicu da je paralelno sa propašću zajedničke države ukinut komunizam, bar nominalno uvedena parlamentarna demokratija, te da je postjugoslovenski prostor ušao u jedan komplikovan proces ekonomske tranzicije u potpuno različit ekonomski sistem, nad čijim ključnim procesima nema apsolutno nikakvu kontrolu. Ovi procesi su u svim bivšim republikama manje više tekli po istom koloseku, sa manje ili više uspeha, ali ostaje činjenica da su se sve te zemlje — osim Srbije — izlaskom iz Jugoslavije dobrovoljno odrekle dela svoje suverenosti, i pohranili ga u ruke transnacionalnih oligarhija i korporativnih elita iz kojih ga neće lako povratiti natrag. Ono što je ostalo na mestu trupla Jugoslavije jeste arhipelag pigmejskih poluzavisnih, klijentističkih republičica, čije kakistokratske političke pseudoelite vladaju svojim narodima sa jednakim bezobrazlukom, pohlepom, i osionošću koje su nasledili od nedodirljivih komunističkih aparatčkika, služeći uvek i jedino samo svojim nalogodavcima, suverenima i franšiznim direktorima u spoljnim centrima moći.

Progres na postjugoslovenskom prostoru može se samo pratiti u pljačkaškoj prvobitnoj akumulaciji kapitala i izgradnji lokalnih kolonijalnih oligarhija, odnosno u implementaciji „evropskih standarda“ — imperijalističkih i kolonijalnih poluga moći preko kojih se politička i ekonomska kontrola nad ovim zemljama svake godine u sve većoj meri prenosi na institucije, na čiji rad ovdašnji građani ne mogu da imaju apsolutno nikakav uticaj. Da, Jugoslavija za Hrvate i Slovence nije bila ispunjenje zavetnog sna i način da se reše najvažnija nacionalna pitanja — ali je i dalje bila instrument koja njihovim građanima garantovao suverenitet i kontrolu nad sopstvenim životima. Koliko su oni izgubili najbolje se vidi na tome što su Jugoslavijom mogli da upravljaju, mogli su čak i da je unište, dok u Evropskoj uniji ne mogu ništa, osim da rade šta im se kaže. Čak i Slovenija koja je u ekonomskom smislu najviše profitirala od razvaljivanja bivše domovine sve više počinje da oseća omču oko vrata. Njeni političari održavaju svoju iluziju značaja samo u onoj meri u kojoj mogu da se nametnu za kompradore i tumače carske volje u zemljama koje još čekaju ulazak u EU — u svemu ostalom su minorni i beznačajni na način na koji to u Jugoslaviji nikada nisu bili.

***

Ovih deset teza su otvorile ogroman broj pitanja na koja nije moguće odgovoriti, niti je to ovde cilj. Osnovna ideja ovog teksta bila je da čitaoce, od kojih svako ima svoj lični i čvrsto uobličeni narativ o Jugoslaviji, natera da uzmu u obzir bar neki stav o kome do sada nisu razmišljali, i koji se ne uklapa u već donetu „presudu“ ovom tragičnom političkom projektu. Cilj nije bio da se Jugoslavija od nečega „opere“, niti da se nečim „oblati“, još manje je bio da se ukazuje prstom na to ko je odgovoran za njeno uništenje (mada je tu, kao što je već rečeno, najkrivlji onaj koji je najviše ubijao vojnike u jugoslovenskim uniformama). Jugoslavija je mrtva, i neophodno je da srpski narod izađe iz neuroze koji je njen nestanak izazvao, i da se prema istorijskim procesima koji su je uništili postavi racionalno, promišljeno, i pragmatično — između ostalog i zato, što se veliki broj njih nije zaustavio. Za potrebe takvog jednog zdravog i racionalnog stava potpuno su beskorisne i jugonostalgičarske žalopojke, i nacionalističko kukumavčenje nad „velikom prevarom“. Istorijske greške se nikada neće ispraviti. Sve što možemo da učinimo, jeste da iz njih izvučemo nauk, kako ih ne bismo ponavljali. A pretvaranje nelinearne, kompleksne, i zamršene istorije Jugoslavije u simplifikovani, toksični mit, koji u obe svoje varijante samo perpetuira defetizam, kargo kult, i utisak bespomoćnosti, u predstojećoj antikolonijalnoj borbi neće nas odvesti nikuda. Utoliko pre, što za te potrebe imamo kudikamo bolje, estetičnije, i nebrojeno puta već dokazane mitove.

Srpska javnost se danas prema istoriji jugoslovenskog perioda odnosi bilo sa tvrdoglavim inatom Andrićevog kmeta Simana, smišljajući kako da sto godina jugoslovenstva poništi sa novih sto godina antijugoslovenstva, bilo sa dezorijentisanom tragikomikom Pekićevog Arsenija Njegovana, praveći se da se prethodnih 27 godina (ili sto godina, kako za koga) nije dogodilo, i da se može nastaviti tamo gde se stalo. A Jugoslavija je mrtva i sahranjena, i jedino ostaje pitanje da li će njen život i smrt poslužiti da u narednih sto godina svoje istorije uđemo bar malo pametniji, oprezniji, i zreliji, ili ćemo prosto da nastavimo da se gložimo kao ovnovi na brvnu i srljamo kao guske u magli, kao da slobodnih vekova imamo napretek.

Za početak, u opštem poletu urbanizacije i podizanja jarbola sa zastavama, mogli bismo jedan trg u Beogradu da posvetimo Jugoslaviji, i na njega pobodemo jugoslovensku trobojku, koju bi garda svakog dana podizala i spuštala uz intoriranje „Hej Sloveni“. To bi bio lep način da se obeleži burnih sto godina srpske istorije, da se iskaže poštovanje svim našim sunarodnicima koji su se pod tom zastavom ginuli i borili za opstanak i interese srpskog naroda, ali i da se definitivno stavi tačka na jednu epohu. A ne bi bilo loše ni za turizam.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner