Početna strana > Debate > Kuda ide Srbija > Komandanti vojnih jedinica koje su oslobađale Beograd
Kuda ide Srbija

Komandanti vojnih jedinica koje su oslobađale Beograd

PDF Štampa El. pošta
Iz arhive NSPM - Zlatko Bogatinovski   
ponedeljak, 20. oktobar 2014.

Krvava meta u 115 ratova najrazličitijih vojski, osvajača, branitelja i oslobodilaca, Beograd je bio bitno, ili najbitnije mesto u biografijama komandanata vojnih jedinica koje su učestvovale u ovim sukobima.

Rušen do temelja čak 44 puta, Beograd je svakako bio vrhunac najdestruktivnijih vojnih zavojevačkih karijera. Oslobađan, da bi ponovo bio prestonica života i slobode Srbije i Jugoslavije, bio je, s druge strane, vrhunac najplemenitijih vojnih karijera. Izuzetan grad koji su oslobađali izuzetni ljudi, ratni komandanti i vojskovođe koji su ga time uvek vraćali tamo gde mu je i suštinsko odredište – na pijedastal slobodarstva.

Tema za „roman u nastavcima“, pa zbog veličine samo odabrani fragmenti ratničkih biografija ovde se naslanjaju na priču o tri oslobođenja Beograda u prošlom veku, u kojima su učestvovale vojske Kraljevine Srbije, Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije i Crvene armije boreći se protiv istih zavojevača - armija Austrougarskog i Nemačkog carstva, i nemačkog Trećeg rajha, ne umanjujući značaj i žrtve „običnih vojnika“.

Od doista velikog broja komandanata vojnih jedinica koje su učestvovale u oslobađanjima Beograda, autor je odabrao manji broj, ostavljajući čitaocima prostor za dopunu teme svojim iščitavanjima i istraživanjima, što će biti i najveći doprinos nezaboravu ovih posebnih ljudi.

Prvo oslobođenje Beograda 1914.

Završne borbe za prvo oslobođenje Beograda su vođene od 11. do 14. decembra 1914. U njima je vojska Kraljevine Srbije učestvovala punim kapacitetom - Prva, Druga i Treća armija, kao i jedinice odbrane Beograda. Bataljon trećepozivaca, kombinovana divizija prvog poziva, Drinska divizija drugog i Šumadijska divizija prvog poziva, Timočka divizija prvog poziva i Konjička divizija su neposredno učestvovale u oslobođenju Beograda 15. decembra 1914.

Vrhovni komandant srpske vojske je bio regent Aleksandar Karađorđević.Sa ocem, kraljom Petrom Prvim i sa bratom je ušao u Beograd, na dan oslobođenja, 15. decembra nešto pre nego što je neprijatelj bežeći iz grada, ali i iz Srbije, srušio sva tri savska mosta.

Načelnik Štaba Vrhovne komande srpske vojske vojvoda Radomir Putnik (1847-1917). Rođen u učiteljskoj porodici, čije je prezime odredio Radomirov deda Arsenije prilikom doseljavanja sa Kosova, jer posle pitanja kako se zove, tadašnji sedmogodišnjak odgovori da je „putnik u nepoznatom pravcu“. Tečno se služio nemačkim jezikom. Svirao gitaru.

Završio artiljerijski odsek Vojne akademije u Beogradu. Školovan i u Rusiji. U drugom srpsko-turskom ratu njegove jedinice oslobađaju Gnjilane, Gračanicu i Lipljan. Posle Kumanovske bitke 1912. postao prvi srpski vojvoda. Tvorac moderne srpske vojske tog doba sa savremenim naoružanjem. Bio npr. prvi potporučnik u istoriji koji je pisao priručnik za obuku trupa. Pisao vojne knjige i udžbenike za školovanje oficira na Vojnoj akademiji. Nije dozvoljavao politiku u vojsci. Tvorac svih ratnih planova, sa Živojinom Mišićem, za balkanske i Prvi svetski rat. Skraćujući operacijski front za oko 40 km u nameri da koliko-toliko održi celinu fronta prema neprijatelju 1914. preuzima svu odgovornost i donosi odluku o napuštanju prestonice, pa je krajem novembra iz Beograda počela evakuacija vojske i državnih nadleštava. Godinu dana kasnije, novembra 1915. njegovi vojnici će ga u zatvorenoj drvenoj nosiljci na ramenima nositi preko albanskih Prokletija kuda je krenula sva srpska vojska, kroz snegove i led, jer je upravo on to odabrao, bez razmišljanja, a ne poniženje čitave Srbije separatnim mirom. „Pravac Albansko primorje“ je bilo poslednje naređenje koje je teško bolesni vojvoda izdao. Umro je tokom lečenja u Nici, u Francuskoj, ne dočekavši slobodu Srbije. U vojsci bio punih 40 godina. Iza njega je ostao mit o srpskoj vojsci kao jednoj od najčuvenijih armija sveta i njenoj nepobedivosti u Prvom svetskom ratu.

Izuzetna istorijska ličnost i nenadmašan vojni strateg. Racionalan, miran, skroman i povučen. Nerazmetljiv u javnosti, izbegavao preterano dekorisanje odlikovanjima, koje nije razumevao komentarišući: “Moje dekoracije su ispod mundira“. Za vreme balkanskih ratova je izdao naredbu o izjednačavanju dnevnica za sve oficire, od potporučnika do vojvode, tj. njega – tri dinara dnevno. Po završetku Prvog svetskog rata, jedna planina u Kanadi, u području Stenovitih planina blizu Kalgarija, nazvana je Putnik po slavnom vojvodi.

Komandant Prve Armije general Živojin Mišić (1855-1921). Trinaesto dete u zemljoradničkoj porodici čije je poreklo sa Durmitora. Kao i Putnik, završio Artiljerijsku školu u Beogradu. Učesnik svih ratova koje je Srbija vodila od 1876. do 1918 (I i II srpsko-turski, srpsko-bugarski, oba balkanska i Prvi svetski). U prvom srpsko-turskom ratu, kao dvadesetjednogodišnjak se borio protiv Turaka sa ruskim i bugarskim dobrovoljcima, a u jednom trenutku bio u istoj jedinici sa svoja dva rođena brata. Dva puta bio u vojnom zatvoru. Prvi put 1878. jer se kao potporučnik „zakačio“ sa majorom Radićem koji je prešao iz Austrougarske u srpsku vojsku o kojoj je govorio sa nipodaštavanjem, a Mišić mu na to odgovorio „da ga niko na silu nije odande doveo“. Drugi put jer je sabljom u koricama udarao neposlušne vojnike po stražnjici. U srpsko-bugarskom ratu 1885. bio u Drinskoj diviziji, sa tadašnjim majorom Pavlom Jurišićem-Šturmom i potpukovnikom Radomirom Putnikom. Tada je Austrougarska štitila Srbiju. Bio na obuci u školi gađanja austrijske vojske. U toku školovanja za generalštabnog oficira, kao student bio zajedno sa Stepom Stepanovićem i Petrom Bojovićem kod profesora Radomira Putnika – na jednom mestu četvorica budućih vojvoda.

Kao ađutant Kralja Aleksandra Obrenovića bio na Prvim olimpijskim igrama u Grčkoj 1896. Predavao strategiju na Vojnoj akademiji. Majskim prevratom postaje pomoćnik novom načelniku Glavnog generalštaba Radomiru Putniku. Ipak sklonjen i penzionisan, bez penzije sa šestoro dece. Na drugi poziv generala Putnika se reaktivira i ponovo postaje njegov pomoćnik u Štabu Vrhovne komande pred balkanske ratove. Njih dvojica su sa generalima Stepom Stepanovićem i Petrom Bojovićem bili tvorci srpske vojne doktrine. Umeo da prekoreva i Stepu i Bojovića. Učesnik Kumanovske i Bitoljske bitke u Prvom balkanskom ratu, na čijem je kraju postojala i opcija da Albanija postane deo Srbije. Učesnik Bregalničke bitke u Drugom balkanskom ratu.

U Prvom svetskom ratu, umesto ranjenog Petra Bojovića postavljen za komandanta Prve armije u trenucima njenog povlačenja. Smatrajući da bi učinio veliku grešku ako bi je i dalje povlačio s položaja na položaj braneći svaku stopu zemlje, suprotno naredbi Vrhovne komande, izvlači Armiju iz neposrednog dodira sa neprijateljem. Tumačeći to kao najavu sloma srpske vojske, uz svečanu paradu Pete austrougarske armije u napušteno „osvojenom“ Beogradu, evropske telegrafske agencije očekuju vesti o srpskom krahu. Umesto toga počinje velika kontraofanziva Srba, koja se posle samo 12 dana završava oslobođenjem Beograda i potpunim slomom - ali austrougarske vojske. Kolubarska bitka je ušla u istoriju ratovanja kao jedinstven primer da se vojska kojoj je predviđen poraz, za kratko vreme reorganizuje, pređe u protivofanzivu i nanese protivniku odlučujući poraz. To je bila, svakako najveća pobeda srpske vojske u Prvom svetskom ratu, general Mišić je postao treći vojvoda u srpskoj vojsci i prvi oslobodioc Beograda u prošlom veku.

Bio protiv povlačenja vojske preko Albanije, kao i tadašnji major, potonji general, „pučista“ Dušan Simović. Načelnik Vrhovne komande prilikom proboja Solunskog fronta. Jugoslovenski vojvoda. Proglašavan za najvećeg vojskovođu čitave srpske istorije. Poznata je njegova negativna ocena Hrvata i problema u funkcionisanju zajedničke države. U Ljubljani je još 1919. postojala Cesta vojvode Mišića. Od 1927. se po njemu naziva mesto Mišićevo kod Subotice. Najpoznatiji junak „Vremena smrti“ Dobrice Ćosića. Bio je oženjen Nemicom Lujzom Krikner. Sinovi Radovan i Aleksandar su kao oficiri učestvovali u ratovima od 1912-1918. Radovan će 1941. biti zarobljen kao rezervni oficir i umreće u nemačkom zarobljeništvu 1945. u 58. godini života. Aleksandra će kao oficira JVuO decembra 1941. streljati Nemci u Valjevu. Najmlađi sin Vojislav je bio u partizanima, ali i na Golom otoku.

Komandant Druge armije vojvoda Stepa Stepanović (1856-1929). Kao dete, slično Mišiću, čuvao stoku. Da bi završavao gimnaziju, služio kod bogatih beogradskih porodica. Završio Artiljerijsku školu. Učesnik svih ratova koje je Srbija vodila od 1876. do 1918. U vojsci bio punih 45 godina. U prvom i drugom srpsko-turskom ratu se borio rame uz rame sa običnim vojnicima, i prvi uletao u turske redove, što nije bilo uobičajeno za oficire tog vremena. Nastavnik vojnog vežbanja u Kragujevačkoj gimnaziji. Profesor na Vojnoj akademiji. Urednik vojnog časopisa „Ratnik“. Dva puta ministar vojni. Svojom strogošću isprovocirao „Podoficirsku kontrazaveru“ kada je uhapsio 31 oficira. U I Balkanskom ratu, ponet panslavizmom, oduševljen što komanduje i bugarskim vojnicima. Opsada i zauzimanje Jedrena i zarobljavanje 60.000 turskih vojnika je nadaleko proslavila srpskog generala i njegovu Armiju. Mesec dana je iz Bugarske vraćao svoju armiju u Srbiju da bi uskoro branio otadžbinu od „dojučerašnje braće“. Povodom Sarajevskog atentata je dobro predvideo da ćemo „imati strašan rat, možda evropski, ili još gore“. Bio v.d. načelnik Vrhovne komande na početku rata do povratka vojvode Putnika sa lečenja iz „neprijateljske“ banje u Austrougarskoj. Komandant, tada najjače, Druge srpske armije odnosi veličanstvenu pobedu u Cerskoj bici, prvoj pobedi saveznika u Prvom svetskom ratu, i postaje drugi vojvoda u srpskoj vojsci. Odmah potom sledi neuspeh Sremske ofanzive.

U borbama za odbranu Mačve, u nedostatku municije i artiljerije, traži svoje smenjivanje koje mu vojvoda Putnik ne dozvoljava. Bitan učesnik Kolubarske bitke. Dok je Srbijom harao „austrougarski tifus“ bio među vojnicima bez vakcine. Krajem 1917. na Solunskom frontu Vrhovna komanda upravo u Drugu armiju šalje slovenske dobrovoljce iz Austrougarske, zatim iz Amerike, Rusije i čitavog sveta, koji formiraju Jugoslovensku diviziju, pa je Stepa komandovao Jugoslovenima i pre stvaranja Jugoslavije. Inače, čitava Jugoslovenska divizija se hrabro borila tokom proboja Solunskog fronta, a i kasnije. Vojvoda Stepa je bio oslobodioc Skadra, Kotora, Cetinja, Dubrovnika, Sarajeva i Subotice, izvanredno sarađujući sa francuskim generalom Franše d Epereom, kasnije jedinim počasnim jugoslovenskim vojvodom. Oslobađajući Čačak, tu pronalazi svoju porodicu. U oslobođenom Sarajevu mu je povodom veličanstvenog dočeka ponuđen dvorac osmanskih vezira i austougarskih guvernera BiH za smeštaj, a on odabrao pomoćnu zgradu dvorca.

U Sarajevu izgovara one poznate reči: “Naročito naglašavam da Srbija ulazi u tu državu (Kraljevinu SHS, prim. autora) bez ikakvih pretenzija na prvenstvo, bez ikakve namere da vodi hegemoniju.“ Proglašen za počasnog građanina Sarajeva. Po penzionisanju, jedino biva aktivan u organizaciji „Narodna odbrana“ koja je širom nove Kraljevine okupljala narod na patriotskoj osnovi. Bio je srećan što je doživeo ostvarenje vekovne ideje nacionalnog jedinstva i stvaranja zajedničke države. Jugoslovenski vojvoda. Njegova sahrana je bila najveći javni skup u Čačku između dva svetska rata. Po njemu se nazivaju dva mesta u Vojvodini – Stepanovićevo, još za njegovog života, i Vojvoda Stepa.

Komandant Treće Armije general Pavle Jurišić-Šturm (1848-1922). Rođen u Nemačkoj kao Paulus Eugen Šturm. Otac Oto, Lužički Srbin katolik, bio upravnik lovišta cara Vilhelma I. Vojnu akademiju je završavao u Poljskoj i Francuskoj. Ratovao za Kraljevinu Prusku protiv Francuske (sa klasnim drugom iz oficirske škole, kasnijim feldmaršalom Makenzenom, a protiv francuskog legionara kneza Petra, budućeg kralja, koji je bio zarobljen, a upravo mu je Pavle poštedeo život). U Srbiju došao sa bratom pred prvi srpsko-turski rat, u kome je bio dobrovoljac, da predaje na Vojnoj akademiji, pa se zaljubio, oženio, postao pravoslavac i promenio ime i prezime. Učestvovao u sedam ratova. U vojsci bio punih 56 godina. Ađutant kralja Petra I. Komandant slavne Drinske i Dunavske divizije. Ranjen u Kumanovskoj bitci. Za zasluge u oslobađanju Makedonije od Turaka, unapređen u čin generala.

Na početku Prvog svetskog rata postaje komandant Treće armije. Učestvuje u Cerskoj i Kolubarskoj bitci. U bitci na Drini Treća armija je puna dva meseca odolevala petostruko jačem neprijatelju. General Jurušić je prvi obavestio Vrhovnu komandu, ali i svetsku javnost o zverstvima i nečuvenim zločinačkim iživljavanjima Hrvata, pripadnika Austrougarske vojske, nad srpskom nejači, pogotovo u bežanju posle poraza na Ceru. U povlačenju kroz Albaniju uspeo nemoguće – da dopuni ljudstvo svoje armije na 30.000 vojnika. Poslat 1916. u Rusiju da pomogne generalu Živkoviću zbog nemira u Dobrovoljačkom korpusu. Vraćajući se 1917. za Solun preko Japana, biva gost cara Jošihita koji ga i odlikuje ordenom koji je samo on imao u srpskoj vojsci. General Jugoslovenske kraljevske vojske.

Penzionisanje u Kraljevini SHS 1921. mu je jako teško palo zbog toga što su u vojsci ostavljeni, a na njegovo zaprepašćenje čak i unapređeni, mnogi bivši austrougarski nesposobni oficiri, a za nekoliko starih i zaslužnih komandanata koji su i bukvalno stvarali srpsku vojsku, nije bilo mesta. U dugoj i bogatoj vojničkoj karijeri, ratovao kao nemački oficir protiv Francuza, a kao srpski – zajedno sa njima. Kao podoficir se borio za Nemačku, a kao general – protiv nje. Doživeo da po oslobođenju Srbije 1918. gleda zarobljenog feldmaršala Makenzena na skeli, svog starog klasnog druga. Njegov jedini sin, Pavle Jurušić-Šturm Mlađi, bio je major srpske vojske u Prvom svetskom ratu. U Drugom svetskom ratu hapsi ga Gestapo, i biva streljan kao pripadnik JVuO. Ponuđeno mu je bilo, zbog nemačkog porekla, da bude oslobođen i da bude u kućnom pritvoru, što je on odbio govoreći da je srpski oficir.

Komandant jedinica Odbrane Beograda general Mihajlo Živković Gvozdeni (1856-1930). Kada je počeo rat sa Austrougarskom, trupe odbrane Beograda su bile vrlo skromne, sa zadatkom ne samo da brane prestonicu već i da forsiraju Savu, tj. prelaze u Austrougarsku. Severnu srpsku granicu su branile jedinice Druge armije – Dunavska divizija I poziva pod komandom pukovnika Milivoja Anđelkovića koja je branila sam Beograd, i Obrenovački odred, kao i Braničevski odred podređen direktno Vrhovnoj komandi. Pošto nije postojalo jedinstvo komandovanja, što je izazivalo ozbiljne probleme, a i razvoj operacija u severozapadnoj Srbiji i Mačvi koje su dovele do potrebe da srpske snage kod Beograda pređu u Srem u cilju zauzimanja Zemuna, formirana je jedinstvena komanda odbrane Beograda sa generalom Živkovićem na čelu.

Rođen u Beogradu, i po očevoj i po majčinoj liniji bio potomak legendarnih ustanika Milenka Stojkovića i hajduk Veljka Petrovića. Artiljerijsku školu završava kao drugi u klasi. U vojsci bio 44 godine. Učesnik svih šest ratova koje je Srbija vodila od 1876. do 1918. Bio upravnik Vojne akademije. Kao ministar vojni, posle petogodišnje penzije 1909. a pred velike srpske ratove, reaktivirao svog klasića Živojina Mišića za novog-starog pomoćnika načelnika Glavnog generalštaba Radomira Putnika. Bio komandant trupa 1913. na Albanskom frontu. Komandant Odbrane Beograda do rasformiranja formacije 1916. na Krfu

Juna 1916. biva postavljen za komandanta Srpskog dobrovoljačkog korpusa u Rusiji, sa zadatkom da u Odesi formira 2. diviziju, pošto je 1. divizija već bila formirana. Po izbijanju Oktobarske revolucije 1917. korpus se upućuje na Solunski front. Na tom putu se Živković razboljeva, leči u Parizu i biva penzionisan pre stvaranja Kraljevine SHS, u kojoj ne nastavlja vojnu službu čak ni kao rezervni oficir.

Komandant drugog bataljona sedmog puka III poziva major Rista Sandalj – Čiča Rile. Trinaestog decembra 1914. jedinice odbrane Beograda za 3 sata borbe zauzimaju Lipu i Plandište. U tim teškim borbama na severnim padinama Kosmaja za čuvenu kotu 304 na strategijskom prevoju Koviona junački gine major Risto Sandalj. Tražio je od komande da njegovi trećepozivci idu da ginu umesto mladosti jer su se „napevali, naigrali, a i natugovali da u srcima nemaju više mesta čak ni za smrt“. Neprijatelj je do nogu potučen, ali je i skoro čitav bataljon trećepozivaca izginuo. (Srpska vojska je bila sastavljena od jedinica I poziva – muškarci od 21. do 31. godine; II poziva – muškarci od 32. do 45. godina; i III poziva, tzv. “poslednja odbrana“ – muškarci od 46. do 50. i od 18. do 20. godina.)

Komandant Kombinovane divizije prvog poziva general Mihailo Rašić (1858-1932). Završio Artiljerijsku školu i Vojnu akademiju. Školovao se i u Nemačkoj. Učestvovao u svih šest srpskih ratova toga doba. U vojnoj službi bio 40 godina.. Prvi komandant, za to vreme potpuno nove jedinice – Telegrafskog odreda. Bio ađutant kralja Milana Obrenovića i princa Aleksandra, pa maršal kraljevskog dvora. Upravnik Vojne akademije. Učesnik „topovske afere“. Komandant Kombinovane divizije od početka rata sa Austrougarskom do dolaska vojske na Krf 1916. Krajem 1917. odlazi u SAD da prikuplja dobrovoljce za srpsku armiju. Šef vojne misije u Francuskoj. Ministar vojni u Kraljevini Srbiji i Kraljevini SHS, gde posle četiri meseca podnosi ostavku. Divizijski general Jugoslovenske kraljevske vojske.

Komandant Drinske divizije drugog poziva pukovnik Krsta Smiljanić (1868-1944). Završio Vojnu akademiju. Bio ordonans oficir kraljeva Milana i Aleksandra Obrenovića. Četvorici vladara se zaklinjao na vernost a opet smatrao da se sveta zakletva polaže jedino pred svojim narodom i svojom otadžbinom. Učesnik balkanskih i Prvog svetskog rata. Na Kajmakčalanu je njegova Drinska divizija od 4330 ljudi izgubila 2360, više nego sve srpske divizije zajedno. U jurišu u Srbiju Drinska divizija i Smiljanić su završili u Pečuju, odakle se vraćaju u Beograd tek 1919. Armijski general vojske Kraljevine Jugoslavije. Ban Zetske banovine i senator. Za vreme Drugog svetskog rata Nemci su ga iz rodnog Ljubiša doveli u Beograd i držali u kućnom pritvoru u njegovom stanu. Za života odlikovan čak 35 puta.

Komandant Konjičke divizije general Đorđe Đorđević (1863-1935). Učesnik srpsko-bugarskog, balkanskih i Prvog svetskog rata. Komandant kraljeve garde. Služio je godinu i po dana u ruskoj konjici – Prvom mskovskom lajbdragonskom puku. U Drugom balkanskom ratu uspeva da posle snažnog kontranapada prodre duboko u Bugarsku opsedajući Vidin. U borbama za oslobođenje Beograda 1914. jedinice Konjičke divizije su prve ušle u grad, nastupajući od Slavije ka Kalemegdanu. Bio je komandant srpskih trupa u Africi 1916. U Jugoslovenskoj kraljevskoj vojsci imao čin divizijskog generala.

Drugo oslobođenje Beograda 1918.

„Druga beogradska operacija“, bitka za konačno oslobođenje Beograda, samim tim i čitave Srbije, počela je, praktično, probojem Solunskog fronta počev od 14. septembra 1918. Prva srpska armija, Dunavska divizija i pogotovo njen konjički eskadron, Moravska i Drinska divizija su za samo 45 dana u strahovitom naletu bukvalno „očistili“ Srbiju od Austrougara, Nemaca i Bugara, oslobađajući Beograd 1.novembra.

Komandant Prve Armije vojvoda Petar Bojović (1858-1945). Poreklom iz plemena Vasojevića. Kao prvi u klasi završava Artiljerijsku školu. Učesnik čak u sedam ratova, od prvog srpsko-turskog do Drugog svetskog rata. Kao topomer učestvovao u izradi generalštabne karte Kraljevine Srbije. Služio u elitnim jedinicama – Gardijskoj brigadi, Moravskoj, Timočkoj i Konjičkoj diviziji. Uređivao „Službeni vojni list“. Kao pukovnik bio pomoćnik, pa vršioc dužnosti načelnika Glavnog generalštaba umesto generala Putnika. U Prvom balkanskom ratu načelnik štaba Prve armije kojom komanduje regent Aleksandar, ali je on tvorac pobeda u Kumanovskoj i Bitoljskoj bitci za šta dobija čin generala. Komandant Primorskog korpusa u Albaniji. Sa crnogorskom Vrhovnom komandom pripremio napad na Skadar koji su stopirale „Velike sile“.

Pred Drugi balkanski rat, na njegov predlog se sklapa savez sa Grčkom protiv Bugarske. Bregalnička bitka je još jedna sjajna generalova pobeda. Komandant trupa Novih oblasti (na Kosovu i u Makedoniji). Učesnik u Cerskoj i bitci na Drini. Dva puta ranjavan zbog čega general Mišić komanduje „njegovom“ armijom u Kolubarskoj bitci. Kao komandant trupa Nove oblasti sprečio prodor Bugara na Kosovo i omogućio povlačenje srpske vojske kroz Albaniju. Kao načelnik Vrhovne komande umesto bolesnog Putnika, odredio Krf kao mesto oporavka srpske vojske. Rukovodio pobedom na Kajmakčalanu. Tim pobedama postaje četvrti i poslednji vojvoda srpske vojske. Po njegovom naređenju Prva armija, kojom opet komanduje, probija Solunski front i u nezapamćenom forsiranju borbi i neprestanom kontaktu sa neprijateljem „ugalopirava“ u Srbiju. Jedan od prvih srpskih oficira koji je leteo avionom, a njegovu armiju je pratila srpska avijacija koju je on organizovao. Oslobađajući Niš uništava glavninu nemačke Jedanaeste armije. Kao komandant Dunavske divizije oslobađa Beograd, u koji ulazi danom oslobođenja. U daljem naletu, oslobađa „jugoslovenske“ delove Austrougarske: Banat, Srem, Bačku, Slavoniju i veći deo Hrvatske.

Posle Mišićeve smrti načelnik Glavnog generalštaba vojske Kraljevine SHS. Ubrzo penzionisan. Odlikovan ordenom Jugoslovenske krune, imao čin jugoslovenskog vojvode. U Beogradu je za njegovog života ulica ispod Kalemegdanske tvrđave nazvana po njemu. Posle 19 godina penzije, general Simović ga kao osamdesetrogodišnjaka 1941. postavlja za pomoćnika Vrhovnog komandanta Jugoslovenske vojske, kralja Petra II. U Nikišiću, sa princom Đorđem, odbija da beži za Englesku kao ostali. Odbija i saradnju sa Nemcima. Rat proveo u kućnom pritvoru. Poslao pismo podrške Draži Mihailoviću i JVuO. U 87. godini života doživeo treće oslobođenje Beograda, ali i nezasluženo tragičnu smrt i sramnu sahranu. Napisao nekoliko vojnih knjiga.

Treće oslobođenje Beograda 1944.

Pripremajući se za „Beogradsku ofanzivu“, jednu od najvećih i najznačajnijih bitaka na Balkanu u Drugom svetskom ratu, neposredno pre početka operacije za oslobođenje Beograda, naredbom maršala Tita, snage Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije bile grupisane u dve armijske grupe – Prvu pod komandom generala Peke Dapčevića, koju su sačinjavali Prvi proleterski i Dvanaesti korpus NOVJ i koja je dejstvovala direktno prema Beogradu, i Drugu pod komandom generala Koče Popovića. U borbama za oslobođenje Beograda je bilo angažovano preko 40.000 boraca NOVJ.

Vrhovni komandant jedinica NOVJ Maršal Jugoslavije Josip Broz Tito. Maršal Tito je došao u Beograd pet dana po oslobođenju glavnog grada, koje je uspeo da ostvari uz pomoć, ali ne i na ruskim tenkovima. Njegovom političkom domišljatošću Beograd je, uz Pariz delimično, bio jedini glavni grad u Evropi u Drugom svetskom ratu, u čijem je oslobađanju sa jednom od armija velikih antifašističkih sila, učestvovala i regularna, međunarodno priznata nacionalna vojska, NOVJ.

Komandant Prve armijske grupe NOVJ general-potpukovnik Peko Dapčević (1913-1999). Rođen na Cetinju, u svešteničkoj porodici Jovana Dapčevića. Kao gimnazijalac učestvovao u štrajkovima i bio hapšen. Upisao Pravni fakultet u Beogradu. Sa dvadeset godina postaje član Komunističke partije Jugoslavije. Učesnik Španskog građanskog rata, kao mitraljezac u bataljonu „Dimitrov“ 15. internacionalne brigade. Kapetan Španske republikanske armije, tri puta ranjavan, dva puta u glavu. Od 1939. u logorima u Francuskoj, policija ga zatvara u tvrđavu Koljure. Beži iz Francuske, preko Austrije za Jugoslaviju, gde biva uhapšen. Ali u Nikšiću beži sa stanice i odlazi u partizane. Lovćenski partizanski odred pod njegovom komandom u trinaestojulskom ustanku u Crnoj Gori uništava prve italijanske jedinice.

Komandant Glavnog štaba NOP za Crnu Goru i Boku i član Vrhovnog štaba NOV i POJ. Tokom 1942. vodi teške borbe sa italijanima, četnicima i crnogorskim separatistima. Bitku na Neretvi je presudno odredila, kao partizansku pobedu, Druga proleterska divizija pod njegovom komandom, a pogotovo prelazak preko reke i razbijanje jakih četničkih snaga. Pamte se Jablanica, Konjic, Prozor. Pamte se i herojske i odlučujuće borbe na Vučevu, Ljubinom grobu i Zelengori Druge divizije tokom Bitke na Sutjesci. Pod Pekinom komandom Drugi udarni korpus NOVJ postaje jedna od najjačih jedinica NOVJ. Kao komandant Prve armijske grupe NOVJ oslobađao Beograd od Nemaca 1944. vodeći partizanske jedinice ka pobedi u najobuhvatnijoj i najsloženijoj bitci na Balkanu tokom II Svetskog rata. Kao komandant Prve armije JA izvršio proboj Sremskog fronta uz velike gubitke. Sa Trećom armijom, oslobodivši konačno Hrvatsku, tokom oslobađanja Slovenije uništava i zarobljava Nemačke i kvislinške snage pod komandom generala Aleksandera Lera, jačine oko čak 300.000 ljudi. Kao komandant Četrte armije JA postavljen za komandanta Vojne uprave u Istri. Završio Višu vojnu akademiju „Vorošilov“ u Moskvi. Napisao desetak vojnih stručnih knjiga. Član AVNOJ-a, načelnik Generalštaba JNA, ambasador u Grčkoj. Nosilac Partizanske spomenice1941. General-pukovnik JNA. Narodni heroj Jugoslavije. Na godišnjicu oslobođenja Beograda oktobra 1945. proglašen za prvog počasnog građanina Beograda. Doživeo raspad SFRJ.

Komandant Dvanaestog korpusa NOVJ general-major Danilo Lekić Španac (1913-1986). Potiče iz učiteljske porodice. Postao član KPJ 1935. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Skoplju 1936. Kao dobrovoljac otišao 1937. u Španiju, gde je bio komandant Podoficirske škole i politički komesar Petnaeste internacionalne brigade. Posle pada Španske republike 1939, bio u koncentracionim logorima u Francuskoj do 1941. Posle aprilskog sloma Kraljevine Jugoslavije i po direktivi KPJ vodio grupu radnika na dobrovoljni rad u nacističku Nemačku, odakle beže posle tri meseca za Jugoslaviju. Zamenik, a potom i komandant Prve proleterske udarne brigade. Učesnik bitke na Neretvi, i na Sutjesci, tokom koje je sa Kočom Popovićem, tadašnjim komandantom Prve proleterske divizije, imao ključnu ulogu u proboju nemačkog obruča. Književnik Antonije Isaković je povodom toga zapisao: „Dobro pamtim, Danilo Lekić je komandovao: „ Prva proleterska – juriš! I, verovatno, ja mislim da je to jedini put kad je cela Prva proleterska jurišala. Preko te čistine. Svi smo bili u istom streljačkom stroju. Prvi put, svi...I sve komande četa, i svi štabovi bataljona i štab brigade, i Španac (Danilo Lekić) i Plavi su bili u jurišu, i svi kuriri, i svi kuvari, i svi bolničari...Sve je izašlo tu, koliko nas je bilo. Mi smo krenuli. I svi smo znali: nema nazad! Mi moramo tamo" Kao tridesetjednogodišnjak, general-potpukovnik NOVJ, upućen na školovanje u Višu vojnu akademiju „Vorošilov“ u Moskvu. Ambasador FNRJ u Brazilu i SFRJ u Egiptu. Nosilac Partizanske spomenice1941. General-pukovnik JNA. Narodni heroj Jugoslavije.

Komanadant Šeste (ličke) proleterske divizije „Nikola Tesla“ pukovnik Đoko Jovanić (1917-2000). Rođen u Lici. „Kolonizatorsko“ detinjstvo proveo u okolini Subotice. Bio na robiji kao politički zatvorenik. Član KPJ od 1936. Organizator jedne od najvećih seoskih organizacija zabranjenog Saveza Komunističke Omladine Jugoslavije KPJ u Kraljevini Jugoslaviji. Aprilski rat 1941. dočekao na drugoj robiji. Posle kapitulacije Jugoslavije, vraća se u Liku gde učestvuje u organizovanju i neposrednom rukovođenju narodnog ustanka 27.jula sa Milutinom Moračom. Sa njim će učestvovati i u borbama za oslobođenje Beograda 1944. On kao komandant Šeste ličke, a Milutin kao komandant Pete krajiške divizije. Na početku rata učestvuje u teškim borbama sa ustaško-domobranskim jedinicama, gde se ističe ličnim primerom i hrabrošću, biva ranjen. Pomoćnik komandanta Glavnog štaba NOP Hrvatske. Učesnik bitke na Neretvi.

Pod njegovom komandom, Šesta lička je spasila Maršala Tita prilikom desanta na Drvar 25. maja 1944. Potom učestvovao u uspešnim borbama protiv četnika, a posle u oslobođenju Beograda, gde su njegovi borci iskazali čudesnu hrabrost u uličnom ratovanju, i u proboju Sremskog fronta, kao i u borbama za oslobođenje Zagreba, 9. maja 1945. na dan kapitulacije Nemačke. Završio Višu vojnu akademiju „Vorošilov“ u Moskvi. Načelnik vojno-istorijskog instituta i urednik časopisa „Vojno delo“. Bio komandant Zagrebačke vojne oblasti u vreme hrvatskog nacionalističkog „Maspoka“ 1970-ih. Komandant poslednje velike vojne parade na jugoslovenskim prostorima, „Pobeda“ 9.maja 1975, povodom 30-godišljice pobede nad faizmom i oslobođenja Jugoslavije. Raport je predao Maršalu Titu. Zbog prisnih veza sa zemljakinjom Jovankom Broz, Titovom suprugom, bio česta „meta“ raznih političkih spletki. Nosilac Partizanske spomenice1941. General-pukovnik JNA. Narodni heroj Jugoslavije. Doživeo raspad SFRJ i NATO bombardovanje 1999.

Komandant Dvadeset osme (slavonske) divizije pukovnik Vicko Antić Pepe (1912-1999). Kao petnaestogodišnjak iz Crikvenice došao u Beograd na bravarski zanat, gde je radio šest godina. Narednik u 129. Internacionalnoj brigadi u Španiji. Član KPJ od 1937. Po padu Republike bio u francuskim logorima, iz kojih beži 1941. preko nacističke Nemačke za Jugoslaviju. Komandant Psunjskog partizanskog odreda. Formirao i komandovao hrvatskom divizijom Korpusa Narodne Odbrane Jugoslavije, koja je učestvovala u poratnom hvatanju i uništavanju ubačenih ustaških grupa u Jugoslaviju. Završio Vojnu akademiju „Frunze“ u Moskvi. General-pukovnik avijacije JNA. Nosilac Partizanske spomenice 1941. Narodni heroj Jugoslavije. Doživeo raspad SFRJ. Umro u Beogradu u 87-oj godini života na pet dana pre početka NATO bombardovanja SR Jugoslavije.

Komandant Trideset šeste (vojvođanske) divizije pukovnik Dušan Vuksanović (1909-1945). Učitelj u Makedoniji i Sremu. Rezervni potporučnik Jugoslovenske vojske u Aprilskom ratu. Izbegava zarobljavanje posle kapitulacije. Član KPJ od 1942. Za vreme Beogradske operacije šef misije NOVJ pri štabu Crvene armije. Poginuo u 36. godini života, dva meseca pre oslobođenja Jugoslavije. Pukovnik JA. Narodni heroj Jugoslavije.

Komandant Dvadeset prve (srpske) divizije pukovnik Miloje Milojević (1912-1984). Završio pešadijsku podoficirsku školu Vojske Kraljevine Jugoslavije. Borac Prve proleterske NOU brigade. Član KPJ od 1942. Istakao se u borbama sa ustašama i domobranima 1942. kada je teško ranjen, zbog čega je među prvim borcima NOVJ 6.septembra 1942. proglašen za narodnog heroja Jugoslavije. Član vojne misije Vrhovnog štaba NOVJ pri savezničkoj misiji za Bliski istok. Novembra 1943. kreće za Kairo sa aerodroma kod Glamoča zajedno sa Lolom Ribarom. Lola gine a od iste bombe Milojević biva teško ranjen. Prilikom trećeg ranjavanja gubi jedno oko. U bici za Beograd vodi svoju diviziju u borbama oko Avale i samog spomenika Neznanom junaku, koja opkoljava i uništava oko 20.000 Nemaca, a kasnije zarobljava 80 tenkova, 200 topova i preko 1500 motornih vozila i preko 1100 nemačkih vojnika. Član Predsedništva AVNOJ-a. Završio Višu vojnu akademiju u Beogradu. Komandant grada Beograda, pa Prve armije JNA. Posle smene Aleksandra Rankovića 1966. penzionisan. Nosilac Partizanske spomenice 1941.

Komandant Četrnaestog (srpskog) korpusa general-major Radivoje Jovanović Bradonja (1918-2000). Valjevac, završio Vojnu akademiju 1940. kao artiljerijski potporučnik. Posle Aprilskog rata, iz zarobljeništva se vratio u rodni kraj i otišao u partizane od početka ustanka, jula meseca, gde odmah postaje komandant Kolubarske čete Valjevskog partizanskog odreda, dobijajući kao kraljevski oficir, od saboraca partizana, nadimak „Bradonja“ kojim su označavali oficire JVuO. Već avgusta u Lajkovcu njegova četa uništava nemačku posadu utvrđenu u železničkoj stanici. Septembra u Ljigu četu opkoljavaju jake nemačke i kvislinške snage, Radivoje biva ranjen, ali ne napušta položaj, i dalje komanduje i spasava svoju jedinicu od uništenja. Za ove podvige Glavni štab Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije ga dva puta pohvaljuje. Član KPJ od avgusta 1941. Kao već zamenik komandanta Užičkog partizanskog odreda biva najzaslužniji za otkrivanje četničke zavere protiv NOP-a u Srbiji. Sa izuzetnim smislom za organizaciju i komandovanje, kao potporučnik pravi neuporedivo kvalitetniji i efikasniji plan za odbranu Užica nego generalštabni majori, potpukovnici i pukovnici za napad.

Posle odbrane grada, time i „Užičke Republike“, 2. novembra rukovodi protivnapadom kada četnici doživljavaju prvi ozbiljniji vojnički, ali i politički poraz u Srbiji. Komandant prve partizanske vojne parade u Užicu, 7. novembra 1941. povodom 24-godišnjice Oktobarske revolucije, jedine vojne parade u jedinoj slobodnoj teritoriji usred porobljene Evrope. U bici na Kadinjači, 29. novembra ističe se izuzetnom hrabrošću, ali i umešnošću vešto birajući položaj za dejstvo jedinog partizanskog topa koga Nemci ne onesposobljavaju do kraja bitke. Komandant Glavnog štaba NOP odreda Srbije i član Vrhovnog štaba NOV i POJ. Njegov korpus prvi dolazi u dodir sa jedinicama Crvene armije na Dunavu septembra 1944. A u beogradskoj operaciji vodi teške borbe sa Nemcima u reonu Avale. Beskrajno hrabar, inteligentan, školovan i vanredno vojnički sposoban, nije imao dlaku na jeziku. Pamti se da je 1945. govorio kolegama generalima JA: „Vi ste glupi. Sremski front uopšte nije bio potreban. Trebali ste da idete okolo i izbegnete žrtve.“

U okviru Druge armije JA, Bradonja i njegov korpus učestvuju u oslobođenju Zagreba 9. maja 1945. Bio na Artiljerijskoj akademiji „Džeržinski“ u Moskvi. Komandant odbrane Beograda, potom i artiljerije JNA. Završio Višu vojnu akademiju i bio tvorac koncepcije ONO (Opšte-narodne odbrane) sa posebnim akcentom na Teritorijalnu odbranu. Ovo će kasnije svojatati pojedini generali, i što je još gore, u praksi je dovesti do apsurda, zloupotrebljavajući je pri razbijanju SFRJ u Sloveniji, Hrvatskoj i BiH. General-potpukovnik JNA i jedini general u JNA sa dve završene vojne akademije. Nosilac Partizanske spomenice 1941. Narodni heroj Jugoslavije. Doživeo raspad SFRJ i NATO bombardovanje 1999.

Jedinice Crvene armije, borci i njihovi komandanti su presudno učestvovali u oslobođenju Beograda 1944. od Nemaca, pre svega višegodišnjim iskustvom frontovskog i urbanog ratovanja sa Nemcima, kao i tehničkim kapacitetima.

Komandant jedinica Trećeg ukrajinskog fronta maršal Fjodor Ivanovič Tolbuhin (1894-1949). Jedno od sedmoro dece u porodici siromašnih seljaka. Dobrovoljac Ruske carske vojske u Prvom svetskom ratu kao motociklista. Februarska revolucija ga je zadesila u 13. pograničnom zamurskom puku, sa kojim je kao komandant bataljona učestvovao u junskom pohodu kada je teško ranjen. Već je bio kapetan kada je bila formirana sovjetska vlast. Posle oporavka, 1919. stupa u Crvenu armiju. Završava Vojnu akademiju „Frunze“ i Operativni fakultet. Član KP SSSR od 1931. Komandant 72. streljačke divizije u Kijevskom vojnom okrugu. Načelnik štaba na Krimskom frontu od 1942. učesnik čuvene bitke za Staljingrad kao komandant 57.sovjetske armije, koja će kasnije učestvovati u borbama za oslobođenje Beograda. Komandant Južnog fronta od 1943. pa komandant Četvrtog ukrajinskog fronta. Komandant Trećeg ukrajinskog fronta od 1944.

Pod njegovom komandom jedinice Crvene Armije oslobađaju, između ostalog, Donjeck, čitavu Rostovsku oblast, Krim i Sevastopolj. Njegove trupe su oslobodile Rumuniju i Bugarsku. U sadejstvu sa jedinicama NOVJ Crvena armija učestvovala u oslobođenju Beograda 1944. i dela Srbije. Njegove jedinice oslobađaju dalje Budimpeštu i Beč, i 8. maja 1945. se susreću sa američkim trupama u Donjoj Austriji. Član Vrhovnog sovjeta SSSR-a. Sahranjen počasno u Kremlju. Počasni građanin Sofije, i Beograda (proglašen posle generala Dapčevića). Za života proglašen za Narodnog heroja Jugoslavije, a posthumno za Heroja Sovjetskog Saveza.

Komandant 37. armije general-pukovnik Sergej Semjonovič Birjuzov (1904-1964). Sa 18 godina stupa u Crvenu armiju, a sa 22 član KP SSSR. Završava Vojnu akademiju „Frunze“. Zbog Staljinove surevnjivosti, retko je koji sovjetski general bio na istoj dužnosti duže od nekoliko meseci, a Birjuzov je čak tri godine bio, i to odličan, komandant 132. streljačke divizije. Na početku napada Nemačke na SSSR, juna 1941. predvodeći uvek diviziju u prvim borbenim redovima, biva ranjen čak 5 puta, od toga 2 puta kritično. Nakon opkoljavanja nemačke Šeste armije kod Staljingrada, kao načelnik štaba moćne Druge gardijske armije u operaciji „“Saturn“, učestvuje u njenom uništenju. Planirao i učestvovao u borbama za uništenje Nemaca u Ukrajini. Veran pomoćnik, kao načelnik štaba, Tolbuhinu i u okviru Južnog, Četvrtog i Trećeg ukrajinskog fronta, pa i u oslobođenju Beograda Postao maršal SSSR-a 1955. I sedam godina bio komandant strateških (nuklearnih) raketnih snaga. Vrlo važan učesnik tzv. “kubanske krize“. Član CK KP SSSR. Kao načelnik Generalštaba Sovjetske armije i heroj Sovjetskog saveza, poginuo u avionskoj nesreći 19. oktobra 1964. na Avali, kada je dolazio na proslavu dvadesetogodišnjice oslobođenja Beograda. Tada je, posthumno, proglašen za narodnog heroja Jugoslavije.

Komandant Četvrtog gardijskog mehanizovanog korpusa general-lajtnant Vladimir Ivanovič Ždanov (1902-1964). Rođen u Kijevu. Učestvovao kao dobrovoljac Crvene armije u Oktobarskoj revoluciji, ali je član KP SSSR-a postao tek 1941. Završio pešadijsku vojnu školu i stekao znatno vojno iskustvo do Drugog svetskog rata. Kao i Tolbuhin i Birjuzov nekako „preživeo“ Staljinove čistke u armiji. Učesnik Staljingradske bitke u toku koje je iskazao uz ličnu hrabrost i izuzetne organizatorske sposobnosti koje su bile presudne za pobedu Crvene armije u ovoj najvažnijoj i najvećoj bitci Drugog svetskog rata. Proslavio se i u bitkama na jugu Ukrajine. Učestvovao u oslobođenju Bugarske i Mađarske od Nemaca. Pred početak „beogradske operacije“ 13. septembra 1944. proglašen za heroja Sovjetskog saveza, a na dan oslobođenja Beograda 20. oktobra za narodnog heroja Jugoslavije. U borbama za oslobođenje Beograda maestralno komandovao tenkovima, kaćušama i ostalim oruđima. Jedan od najsposobnijih generala Crvene armije u svetskom ratu. Tek posle rata završio Vojnu generalštabnu akademiju. Kao general-pukovnik poginuo u avionskoj nesreći 19. oktobra 1964. na Avali, sa maršalom Birjuzovim, kada su dolazili na proslavu dvadesetogodišnjice oslobođenja Beograda.

I na kraju, šta napisati o komandantima okupatorskih austrougarskih i nemačkih jedinica, a ne spomenuti reč – zločinci. Pogotovo za komandanta austrougarske balkanske vojske, feldmaršala Oskara Poćoreka, germanizovanog slovenca. Komandovao je vojskom, u kojoj su se po bestijalnosti a ne herojstvu posebno isticali Hrvati, koja je počinila neviđena zlodela nad običnim stanovništvom u Srbiji. Poćorek je to znao, odobravao – i nikada za te zločine nije odgovarao. Umro je na miru, u 80. godini života, 1933. predajući „štafetu zla“ novodolazećem vesniku smrti – Adolfu Hitleru. Poćorek je bio u automobilu u kojem je ubijen Franc Ferdinand u Sarajevu 28. juna 1914, ali ga je Gavrilo Princip promašio. Pred Prvi svetski rat jedan od najboljih austrougarskih vojnih stručnjaka, u toku rata je tri puta „padao“ na ispitu iz vojne strategije kod profesora Radomira Putnika, i tri puta izbačen iz Srbije. Za „zasluge“ u upropašćavanju ogromne austrougarske vojske u maloj Kraljevini, nedelju dana posle oslobođenja Beograda 15. decembra 1914. biva – penzionisan.

Komandant Pete austrougarske armije general Liborijus fon Frank, rođen je u Splitu. Vojnu školu završio u Rijeci. U Cerskoj bitci je malo nedostajalo da njegov čitav 8. korpus bude potpuno opkoljen, pa je jedva pobegao preko Drine. I njegovi vojnici su činili nezapamćena sverstva u Srbiji, za koja je i on znao, nije ih sprečavao – i nikada za to nije odgovarao. Bez obzira na značajnu premoć u ljudstvu i artiljeriji, njegove trupe su pretrpele težak poraz na kraju Kolubarske bitke, i pljačkajući i pustošeći srpsku prestonicu, bežale iz Beograda 15.decembra 1914. Za iste „zasluge“ kao i komandant mu Poćorek – biva ubrzo penzionisan. I on je umro na miru, u 87. godini života u nemačkom Trećem rajhu, gledajući Adolfa Hitlera na vlasti.

A šta tek pisati o nemačkim generalima? Ovi „par ekselans“ nacisti su, za razliku od austrougarske dugoživeće gospode, u nihilističko arijevsko ludilo ugradili i sopstvene – smrti. Pešadijski general Vermahta, Vilhelm Šnekenburger, komandant korpusne grupe je poginuo „braneći“ Beograd 1944. Učesnik I Svetskog rata, a u Drugom učesnik invazije na Poljsku, bitke za Francusku, invazije na Jugoslaviju, na SSSR, odakle je povučen na Balkan, zbog važnosti bitke za Beograd.

General-major Vermahta Valter Štetner je bio pripadnik elitne Prve brdske divizije sa kojom učestvuje u napadu na Poljsku, Jugoslaviju i SSSR. Učesnik Staljingradske bitke. U operaciji „Švarc“ (bitka na Sutjesci) njegovi vojnici čine ratne zločine nad pripadnicima NOVJ, pogotovo zarobljenim ranjenicima, koje su nemilosrdno ubijali. Na „srpskom“ Krfu njegovi vojnici takođe vrše zločine, sad nad zarobljenim italijanskim vojnicima, u čijem razoružavanju su, posle kapitulacije Italije, učestvovali. Godinu i po dana posle bitke na Sutjesci, ratovaće opet jedan protiv drugog u bitci za Beograd dva generala – partizanski Danilo Lekić i nacistički Valter Štetner, ali u potpuno izmenjenim ulogama. General Štetner gine na Avali oktobra 1944. prilikom pokušaja proboja iz obruča jedinica NOVJ. Na Sutjesci je Danilo probio gvozdeni obruč Štetnerove brdske divizije i poveo partizane ka životu i slobodi.

LITERATURA:

1. „Beogradska operacija 1944“, VII, 1964.

2. „Beograd u ratu i revoluciji 1941 – 1944“, Beograd, 1971.

3. Bjelajac M., „Generali i admirali Kraljevine Jugoslavije 1918-1941“, Beograd,2004, Institut za noviju istoriju Srbije.

4. „Vojna enciklopedija“, I-IV, Beograd, 1970-1972.

5. „Enciklopedija Jugoslavije“, I, Zagreb, 1955.

6. „Istorija naroda Jugoslavije“, 1 i 2, Beograd, 1960.

7. „Istorija srpskog naroda“, Beograd, 1994.

8. Milošević K., „Odbrane Beograda kroz vekove“, Beograd, 2012.

9. Mitrović A., „Srbija u Prvom svetskom ratu“, Beograd, 1984.

10. „Narodni heroji Jugoslavije“, Beograd, Mladost, 1975.

11. Petranović B., „Srbija u Drugom svetskom ratu“, Beograd, 1992.

12. Ćorović B., „Istorija Srba“, Beograd, 2005.