Početna strana > Debate > Kuda ide Srbija > Regionalizacija – novi feudalizam
Kuda ide Srbija

Regionalizacija – novi feudalizam

PDF Štampa El. pošta
Milan Milivojević   
nedelja, 04. maj 2014.

Regionalizacija je pojam koji, kao svojevrsnu mantru, godinama unazad, ponavljaju pojedinci i političke organizacije, često ne zalazeći u pravo značenje te reči. Čitaoci koji prate politička kretanja u našoj zemlji imali su priliku da zalaganja za regionalizacijom zemlje čuju od mnoštva političkih stranaka, u prvom redu onih čije je sedište u Novom Sadu (Liga socijaldemokrata, reformisti, razni vojvođanski pokreti i partije manjeg značaja itd), a pored njih za decentralizaciju Srbije zalagale su se i stranke nekih nacionalnih manjina, kao što su bošnjačke u Raškoj oblasti (Sandžaku) i albanske stranke u Preševskoj dolini, mada ne treba smetnuti s uma ni postojanje Lige za Šumadiju (oneman party), u okviru nekadašnjeg DOS-a. (I Kosovo i Metohija je, pre proglašenja nezavisne albanske države na tom prostoru, takođe, još u SFRJ epohi, prošlo kroz fazu decentralizacije u odnosu na Beograd ustavima iz 1963. i 1974. godine.)

Dragulj na ovoj kruni svakako je stranka Mlađana Dinkića, Ujedinjeni regioni Srbije, čiju smo promociju (kao partije sastavljene, pored noseće G17 plus, i od nekoliko regionalnih stranaka i pokreta) imali prilike da vidimo na proteklim izborima, a sada, in vivo, posmatramo i njeno rastakanje na sastavne delove. Uzgred budi rečeno, ispunjavajući na delu biblijsku kletvu: „Ko se noža lati, od noža će da mre“, ova stranka upravo doživljava ono što je namenila Srbiji.

Prethodna rečenica uvod je u tvrdnju da regionalizacija – decentralizacija kao pojava predstavlja početni korak rastakanja i nestanka nekog državnog realiteta. To je u političkoj istoriji dokazano i praktično. Sve zemlje (apsolutno sve) koje su imale jaku centralnu vlast napredovale su na svaki način, neretko prerastajući i u imperije, dok su feudalizovane, sa rastočenim elitama, sa divergentnim mogućnostima zaštite od spoljnih opasnosti, bivale gubitnici, poražene, a u mnogo slučajeva su i nestale da im danas ni pomena nema više.

Da je kojim slučajem ideologija Nenada Čanka i Mlađana Dinkića pobedila na izborima, vrlo brzo bismo umesto jedne noseće nacije imali u Srbiji klice nekoliko novih nacija: Vojvođani, Šumadinci, Sandžaklije, Pomoravci i slično, na isti način kako su, zahvaljujući federalizaciji SFRJ, na srpskom etničkom prostoru već stvorene neke nacije: Bošnjaci, Crnogorci, Makedonci.

Klica regionalizacije ima svoj arhetip u plemenskoj pripadnosti i, svakako, da taj gen - autor teksta je uzeo slobodu da kao paradigmu uzme zvaničnu istoriografiju - naš narod nosi od doseljavanja Slovena na Balkan, na koji su dolazili po rodovima, po plemenima, sa mnoštvom vladara manje ili veće moći. Posledica ovog arhetipa je i mnoštvo balkanskih slovenskih država (trenutno sedam) sa tendencijom da taj broj bude i veći.

S druge strane, strogo centralizovana uprava Seldžuka, a zatim i Otomanska imperija kao njen nastavak, stvorila je istorijski temelj za današnju Tursku, jedinstvenu republiku, sa međunarodno priznatim granicama, od preko 75 miliona stanovnika. Dakle, s jedne strane, zahvaljujući plemenskoj podeljenosti – regionalizaciji, imamo sedam siromašnih slovenskih državica, a sa druge, za ovaj prostor ogromnu, u ekonomskom naletu, državu na granici imperijalnih mogućnosti.

Ovakvih primera ima mnoštvo širom planete, pogotovo ako se zađe dublje u istoriju, i ni jednom, NIKAD, nije ni jedna decentralizovana, feudalna politička tvorevina, preživela nalet protivnika sa strogo centralizovanom upravom. Države sa centralizovanom upravom su, doduše, bivale često i pobeđene, ali samo od država istog karaktera vladanja, nikako od regionalizovanih državnih realiteta.

Najveća zamerka koju regionalisti, ljudi, kako smo videli, sa prenaglašenim plemenskim genom u sebi, imaju na centralnu vlast tiče se novca i njegove ravnomerne preraspodele. Istu zamerku decenijama već, upućuju i tzv. vojvođanski autonomaši, a u poslednjih par godina, pevajući pesmicu sa istim refrenom, njima se pridružuje i Dinkić sa svojom partijom.

Na prvi pogled, njihove primedbe su logične i pravedne, ali, postavlja se pitanje u kom trenutku zagovornici regionalizacije prestaju da pitaju :“Di su naši novci?“. Upravo u času kada klatno regionalizacije dođe do tačke u kojoj su oni potencijalna centralna vlast. Na primer, novosadski autonomaši insistiraju da beogradski vladari daju ustavnih 7 posto Pokrajini, u isto vreme više ne insistirajući na daljoj pravednoj raspodeli tog istog novca na vojvođanske regione.

Zašto se ni u jednom trenutku nije u pokrajinskoj Skupštini predložilo da u Statut Vojvodine uđe klauzula da se od novca dobijenog iz Republike MORA dati npr. Sremskom regionu obaveznih recimo 20 posto? Zato što, po mišljenju autora ovog teksta, regionalistima i nije stalo do pravične preraspodele novca iz centralne kase, već do formiranja nove političke realnosti, u kojoj će oni preuzeti ulogu državne vladajuće elite, na način koji apsolutno potseća na srednjovekovni feudalizam. „Što manje obaveza prema vladaru, težeći ka nezavisnosti, što čvršća ruka ka kmetovima, kako se ne bi izrodila neka nova, prostorno manja, decentralizovana oblast.“ - njihov je princip razmišljanja.

Neofeudalizam uzima sve više maha u jednom broju evropskih država. Trenutno od ove bolesti boluju Španija, Ujedinjeno Kraljevstvo, Belgija, prve simtome pokazuje Italija (Veneto, Lombardija), a metastazirala je Ukrajina. Pre dvadesetak godina pošast neofeudalizna sahranila je SFRJ, SSSR, pa i Čehoslovačku.

Danas, kao najbolji evropski primer kako se rešava ovaj problem jesu Ruska Federacija (koja opet dobija svoj tradicionalni imperijalni karakter, rešavajući efektno višenacionalne probleme, kao i nesporazume sa neposlušnim podanicima – Čečenija, i neposrednim susedima – Gruzija, Ukrajina) i Nemačka, koja svojom ekonomijom, razumnom fiskalnom preraspodelom novca i ravnomernim razvojem po regionima drži čvrsto političke dizgine u rukama centralne vlasti, usput nagoveštavajući i svoje imperijalne težnje na ostatak Evropske Unije.

Dakle, opstanak Srbije je moguć samo uz politički jaku i centralizovanu vlast i sposobnost kojom ona bude uspela da uguši neofeudalne tendencije, u prvom redu iz svojih pokrajina. Koliko je do sada bila uspešna u tome, čitalac može i sam da zaključi, uz napomenu da mere ravnomerne fiskalne preraspodele novca po regionima i gradovima nikako ne bi smele biti uvezane sa ojačavanjem njihovih političkih nadležnosti.

Drugim rečima, samo ravnomernim razvojem, kao i pravičnom raspodelom novca iz zajedničke kase, može da se uguši svaki virus neofeudalizma. Koliko će buduća Vučićeva Vlada voditi računa o ovoj zakonomernosti, toliko će ojačati ili još više oslabiti zemlju koju namerava da vodi.