Početna strana > Debate > Kuda ide Srbija > Srpsko posrnuće
Kuda ide Srbija

Srpsko posrnuće

PDF Štampa El. pošta
Ilija Rapajić   
nedelja, 29. januar 2012.

Posle bitke svi su generali pametni i danas je lako govoriti šta je trebalo učiniti pre dvadeset i više godina. Međutim, bez akribične i nepristrasne analize protivrečnih i zamršenih uzroka svih naših posrnuća od kraja osamdesetih do danas nema ni mogućnosti artikulisanja održive i uspešnije spoljne politike ubuduće.

Pozitivno je što je na javnoj političkoj sceni sve ređe jeftino propagandističko lamentiranje po kome je glavni i jedini krivac za raspad Jugoslavije i srpsko gubitništvo Slobodan Milošević i njegova politička kamarila. Oni neosporno jesu naša nesreća i usud i nije nimalo slučajno što su se našli na tako važnom mestu, u tako važnom istorijskom trenutku.

Oni koji na raspad Jugoslavije, i sa ovolike istorijske distance, još uvek gledaju tako pojednostvaljeno, crno-belo, imaju problem ili sa logikom ili sa moralom. Njihova teza o potrebi katarze i denacifikacije Srbije ima samo smisao u daljem raspirivanju srbofobije u svetu, koja postaje sve više fenomen sličan antisemitizmu. Reč je o političkoj prostituciji.

Takvo jeftino propagandističko delovanje, po kome je Milošević glavni i jedini krivac, nastavlja se od strane onih političkih činilaca koji su bili kontrateg Miloševićeve politike i bez čijeg udvorničkog političkog delovanja prema Zapadu naše posrnuće ne bi bilo tako veliko. Naravno, reč je minornim partijama i jednom propagandističkom plaćeničkom sektoru koji se lažno predstavlja kao nevladin i civilni, a nema nikakve suštinske veze sa konceptom civilnog društva.

Jedan manji broj tih tzv. nevladinih organizacija su obične interesne grupe koje sprovode politiku novog svetskog totalitarizma, na čijem je čelu finansijska oligarhija sa Volstrita. Iako pokušavaju da se svojim nazivima vežu za monumentalno delo Karla Popera "Otvoreno drštvo" njihovo delovanje je upravo suprotno Poperovom konceptu otvorenog društva. Pravilnije bi bilo da se zovu Centar za novo totalitarno društvo.

Njihovo delovanje je tribalno, jer je prevashodno u funkciji interesa jedne finansijske plemenske grupe, čiji metodi delovanja u svetu nemaju nikakve veze sa ljudskim pravima i demokratijom, naravno osim retorike. Svest o jarmu koji nameće svetska finansijska oligarhija sazrela je i u samoj Americi i to su pokazali danonoćni protesti na Volstritu. Građani Amerike su pre nas shvatili da svetski moćnici vode politiku u interesu kapitala, a ne Amerike, a ne ljudi, društva i zajednice. Nacionalna država kao zaštitnica socijalnih interesa se upravo zato potiskuje. Nažalost, finansijska oligarhija kontroliše i sva tiražnija i gledanija sredstva javnog mnjenja i istina je duboko zapretena i zatrpana pod gomilama laži koje se serviraju, jednako, ljudima u Americi i Srbiji.

Te političke grupacije i tzv. nevladine organizacije su sukrivci što nas zvaničnici Zapada danas ne gledaju kao partnere u procesu evroatlantskih integracija i globalizacije sveta, već traže od našeg državnog rukovodstva pre svega podanički odnos.

Milošević je glavni krivac za naše gubitništvo, jer nije shvatao, odnosno uvažavao da su na svetskoj sceni krajem osamdesetih dva velika globalna politička procesa, antikomunizam i totalitarni globalizam. Ovde nije reč o globalizaciji kao prirodnom procesu koji nam donosi veliki napredak u mnogim oblastima, već je reč je o globalizaciji, mondijalizmu, koji se nameće odozgo svim sredstvima ekonomske i vojne prinude u interesu transnacionalnog kapitala. Milošević je morao da u tim teškim i složenim međunarodnim okolnostima pokuša da građane Srbije spase nacionalne tragedije, pronađe neki manje porazan put, kao što je to pokušao 1941. godine knez Pavle.

Ako je jedan SSSR pristao na miran raspad države, Milošević je takođe morao da prihvati plan predsednika Bilderberg grupe Lorda Karingtona. To je bila istorijska nužnost i državnici moraju nekada da povlače nepopularne poteze da bi svoju zemlju i građane sklonili sa poprišta istorijskih bitaka. On je, međutim, na početku karijere olako davao obećanja svetskim moćnicima, a kasnije se inatio i doveo Srbiju na rub katastrofe, razornog bombardovanja, velikog broja ljudskih žrtava i gubljenja Kosova. Pored toga, kao eklaktantan rezultat njegove politike je i više od pola miliona srpskih izbeglica iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i sa Kosova.

Miloševića ne opravdava činjenica da bi i da je na njegovom mestu bio neko drugi došlo do raspada Jugoslavije, talasa izbeglica i opšteg nezadovoljstva ljudi koji su voleli Jugoslaviju kao svoju otadžbinu. Pod pritiskom snaga totalitarnog globalizma i antikomunizma za opstanak Jugoslavije nije bilo šanse posle pada Berlinskog zida. Interesi probuđene Nemačke, Vatikana i Volstrita su bili nesavladiva prepreka. Istina, da se na čelu Srbije nalazio neko sa državničkom odgovornošću, poput kneza Pavla, bilo bi neuporedivo manje ljudskih gubitaka, ili ih uopšte ne bi bilo. Malo li je to? Ne treba da govorimo o drugim posledicama, sankcijama, ekonomskom sunovratu, lošem imidžu u svetu.

Totalitarni globalizam čini sve da relativizuje ulogu nacionalne države i nacionalne ekonomije i da ceo svet stavi u funkciju transnacionalnog kapitala. U takvim krajnje nepovoljnim spoljnopolitičkim okolnostima Milošević se predstavlja nacionalno frustriranom srpskom narodu kao vođa koji će konačno rešiti srpsko nacionalno pitanje. Od najliberalnije republike u tadašnjoj Jugoslaviji pravi poslednji bastion komunizma. Od otvorene, multikulturne i multietničke Srbije pravi provincijalnu, nacionalističku republiku poput Hrvatske. To su bile dve neoprostive jeresi.

Činjenica da se istovremeno hrvatskim i slovenačkim nacionalistima i separatistima, da ne govorimo o profašističkim snagama, gledalo kroz prste, nije imala za poziciju Srbije u svetu nikakv značaj. Slovenački i hrvatski nacionalisti i komunisti su se vešto svrstali u antikomunistički tabor i stavili pod protektorat Vatikana i Nemačke. Tako je raspad Jugoslavije doživljen u svetu kao rušenje komunizma i borba protiv srpskog nacionalizma, a ne kao razbijanje jedne države, članice i osnivača Ujedinjenih naroda. Ali nema besplatnog ručka i Hrvatska će najkasnije do kraja ove decenije da se vrati svojoj hiljadugodišnjoj tradiciji, odnosno parničenju za hrvatska državna prava.

Istorijska greška hrvatskih političara, koji su se u dva svetska rata svrstavali na pogrešnu stranu, uticala je da ovaj put budu oprezniji i dovela ih u tabor svetskih moćnika i pobednika. Nasuprot njima, arogancija moći dovela je Miloševića do otužnog kraja, a Srbiju u nezavidnu međunarodnu poziciju.

Moram da se u nečemu složim i sa Miloševićem, pre svega sa njegovom izjavom da nisu svetski moćnici bombardovali Srbiju zbog Miloševića, već su njega rušili zbog Srbije. Krajnje naivno je verovanje tadašnje opozicije da je Zapad rušio Miloševićev režim zbog njih, takvih kakvi su bili i ostali. Normalno je da su rušili Miloševića, jer je bio prepreka u ostvarivanju njihovih interesa. Tako svet funkcioniše od početka civilizacije.

Činjenica da se delovanje svetskih moćnika u tom trenutku podudaralo sa interesima i htenjima većine građana Srbije je irelevantna za ovu analizu glavnih uzroka srpskog gubitništva. Milošević je svojim nedemokratskim vladanjem otvorio vrata svetskim moćnicima da se umešaju u unutrašnja pitanja. Nije mogao ili nije hteo da shvati i prihvati da je vlast političara u globalnom svetu oročena i promenljiva i da je to privilegija rezervisana samo za vlasnike transnacionalnog kapitala. Zato su diktatori nepoželjni. To je bila njegova treća jeres.

Srbija nije nikada u istoriji, za razliku od suseda, bila ni pod zapadnim ni pod istočnim protektoratom. Zbog toga rešenje nije u okretanju Srbije od Zapada na drugu stranu. Naivno je verovanje da nas danas Rusija podržava zbog sveslavenstva i pravoslavlja i sl., niti je to ikada bilo. Slavjanofilstvo i pravoslavlje su realnost dva srodna naroda i kao takvi su jako pogodni za političke manipulacije. Već u toku Prvog srpskog ustanka Vuk Karadžić je rekao za Ruse, da oni tu nisu zbog nas, nego "zbog svojijeh interesa".

Ako želimo da danas kao mala zemlja na Balkanu vodimo odgovornu spoljnu politiku, treba da se vratimo osnovama te politike. Od toga polaze i velike sile kada prave strategiju prema Srbiji. Početkom devedesetih godina u redakciji Duge se obreo američki publicista Dejvid Mekenzi, pisac monografije o Iliji Garašaninu. Pretpostavljali smo da je on došao u Srbiju po zadatku, odnosno da bi ocenio da li će se Srbija vratiti osnovama svoje spoljne politike. Te osnovne smernice su utvrđene u Načertaniju Ilije Garašanina, po kome je put stvaranja srpske države u otklonu od Rusije i Austro-Ugarske. Tu politiku je krajem 19. veka maestralno nadogradio najumniji čovek Srpske radikalne stranke Milovan Milovanović. On je na tu dobru osnovu dodao, da ništa ne možemo u svetu postići bez podrške Rusije i političkog umeća da se ne naljuti Austro-Ugarska.

Nažalost, u trenutku, kada u svetu deluju dva velika globalna politička procesa, antikomunizam i totalitarni globalizam, Srbija nije imala nikakav nacrt za budućnost. Srpska akademija je pokušala da otvori to važno pitanje, ali je delovanjem savezne Udbe osujećeno završavanje dokumenta nazvanog Memorandum. On je osuđen kao nacionalistički, prvo u hrvatskoj štampi, a potom je postao jedan od predmeta osude i sporenja srpskih političara.

Kao glavni i odgovorni urednik Duge, u saradnji sa Miloradom Vučelićem, objavio sam taj nezavršeni dokument u celosti, jer je i takav nedorađen, u delovima i anahron, bio bolji od ništa. Ideja je bila da se isprovocira vlast da nešto uradi. Milošević nije nikada osudio ni objavljivanje toga teksta, ni sam Memorandum, ali nije ni pokušao da na osnovama Memoranduma napravi jedan ozbiljan nacionalni program za godine globalnog svetskog raspleta. Pored izuzetne inteligencije, ostao je najobičniji improvizator.

Danas u svetu totalitarnog globalizma i evidentne srbofobije neophodan nam je novi nacionalni obrazac za neposredno spoljnopolitičko delovanje, kao i nacrt ili načertanije za budućnost, za sledećih deset, dvadeset i pedeset godina. I dalje je izuzetno bitna podrška Rusije, ali svako ko bi vodio politiku protiv evropskih i evroatlanskih integracija bio bi neodgovoran političar koji rizikuje dalje rasparčavanje Srbije. Jer, Srbija se danas nalazi u sličnoj međunarodnoj poziciji kao i 1941. godine.

Za razliku od Britanije koja nema stalne prijatelje u svetu, već samo interese, Nemačka drži do tradicionalno prijateljskih naroda i država. To je najbolje pokazala kada je bukvalno prisilila Evropu da prizna Hrvatsku i Sloveniju, iako za to nije postojao, po međunarodnom pravu, nijedan uslov.

Danas, kada se pod pritiskom totalitarnog globalizma uspostavlja novi svetski poredak, srpska zvanična politika i brojne nevladine organizacije koje se ozbiljno bave trasiranjem spoljne politike Srbije moraju da imaju na umu da je Vojvodina bila sve do 1918. godine ugarska teritorija, a Sandžak austrijska interesna sfera preko koje se vodila politika sprečavanja ujedinjenja dve srpske države. Nemačka je ponovo dominantna sila u Evropi i ako nastavimo da je ljutimo biće veoma teško očuvati teritorijalni integritet u današnjim okvirima. Ranjavanje nemačkih vojnika ili skandal sa WAZ-om vezan za Večernje novosti su nedopustive gluposti.

Posle tako velikog srpskog posrnuća i gubitništva, postavlja se pitanje šta realno može da učini sadašnja vlast, odnosno nova vlast koja će doći posle paralmentarnih izbora. Nažalost, vrlo malo, jer je u današnjem svetu intenziviran totalitarni globalizam koji je i doveo do našeg sunovrata. Na delu je okruživanje Rusije vojnim bazama NATO i borba za kontrolu energetskih izvora i sirovina. Našu poziciju otežava i činjenica da se na nas oduvek gledalo kao na male Ruse. Zbog toga zapadni geopolitički stratezi još uvek ne znaju šta će sa nama.

Nekada izgleda da ni mi sami ne znamo šta ćemo sa sobom. Zbog toga bi nova vlast, koja će biti uspostavljena posle izbora, trebalo, na prvom mestu, da učini nešto slično što je uradio knez Miloš posle Drugog srpskog ustanka, kada je svoju misiju ograničio na Beogradski pašaluk i odrekao se nerealnih pretenzija za nacionalno oslobođenje. On je shvatao da je ta politika isforsirana od strane Rusije i da je propala povlačenjem Rusije iz rata. Knez Miloš je pregovorima i podmićivanjem Sultana stvorio nukleus srpske države, a Karađorđe je ubijen kao general carske Rusije. Ruski car povodom atentata nije ništa učinio, iako je po Bukureškom miru postojala pravna osnova. Naša istoriografija je atentat svela na običnu svađu kumova.

Ako istoriju shvatamo u Fihteovom smislu kao putokaz za razumevanje sadašnjosti i trasiranje budućnosti, nova vlast bi trebalo da se fokusira na očuvanje postojećeg teritorijalnog integriteta Srbije, a da za sever Kosova obezbedi autonomiju. To je naizgled nemoguća misija, ali tu nema izbora. Naglašavam ponovo da je u tome podjednako važna uloga i vlasti i civilnog sektora društva. Nevladine organizacije bi trebalo da doprinesu širem razumevanju da za mesto Srbije i srpskog naroda u globalizovanom svetu nije presudna teritorija, da postojanje dve ili tri srpske države može u budućnosti da bude preimućstvo i da organizovana dijaspora može u velikoj meri povećati naš značaj i uticaj u svetu. U tom smislu, uzoran je način delovanja jevrejskog naroda u svetu.

Vlast bi trebalo, prvo, da nešto konkretno ponudi zapadnim moćnicima da bi imali objektivan interes da podrže teritorijalni integritet Srbije. Možda nešto slično kao što je urađeno sa NIS-om. To je ogoljena istina, svetom vladaju interesi i oni su vrlo konkretni. Nažalost, priče o vrednostima zapadne civilizacije su uglavnom ideologija. Ko danas u jeku krize u svetu još veruje u priče o širenju demokratje? Jedino što možemo je da se usredsredimo da shvatimo kako se danas vlada svetom, između ostalog, da je moć transnacionalnog kapitala nekada veća i od najvećih svetskih sila, moramo da uvažavamo realnost i tražimo najmanje loše rešenje za Srbiju.

Drugo, nova politički i državnički odgovorna vlast bi trebalo da učini sve da sačuva mir u Preševskoj dolini i Raškoj oblasti. Međutim, to nije moguće pretežno administrativnim sredstvima. Uzroci posrnuća srpske politike od dvadesetih godina prošlog veka do danas su velikim delom u neshvatanju važnosti civlnog sektora društva. Kralj Aleksandar je pokušavo da problem hrvatskog separatizma rešava administrativnim putem i bio je nemoćan u odnosu na Katoličku crkvu koja je imala izuzetno razvijeno delovanje preko raznih udruženja, civilnog društva. O Miloševiću je besmisleno i govoriti. On nikada nije mogao da razume takvo društveno delovanje, jer je to bilo u suprotnosti sa njegovim mentalnim sklopom. Jedino se u to dobro razumeo Josip Broz, ali je to radio na svoj način.

Istorija nam je dokaz da se trajna integracija bošnjačkog i albanskog naroda u Srbiji ne može ostvariti pretežno administrativnim putem. Srbija kao država svih građana koji žive u njoj, trebalo bi da u Raškoj oblasti i Preševskoj dolini učini sve da ojača autentičan sektor civilnog društva i tako spreči manipulacije bošnjačkim narodom i etničkim Albancima, odnosno njihovim nacionalnim osećanjima. Istovremeno, trebalo bi da se uklone sve političke i administrativne prepreke koje doprinose jačanju separatističkih snaga u Vojvodini i da se i tu svim sredstvima podrži civilni sektor. Sve to će biti relativno lako i održivo samo ako se ispuni prvi uslov, a to je da se nađe zajednički interes sa svetskim moćnicima.