Početna strana > Debate > Kuda ide Srbija > Sudbina bogatstva stečenog šapatom uplašene Srbije
Kuda ide Srbija

Sudbina bogatstva stečenog šapatom uplašene Srbije

PDF Štampa El. pošta
Milanko Šekler   
ponedeljak, 04. jun 2018.

"Možeš lagati neke ljude sve vreme,

možeš lagati sve ljude neko vreme,

ali ne možeš lagati sve ljude sve vreme."

Abraham Linkoln

Nije danas lako biti u Srbiji i stoički izdržati sve uspehe ove vlasti. Nije lako bilo izdržati ni sve one tada „nezapamćene“, a već danas zaboravljene uspehe prethodne vlasti. Uspeh prethodne vlasti nastavio se ništa manjim (ako ne i većim) uspehom sadašnje vlasti.

Iz toga se može zaključiti samo jedno - da ništa u nesrećnoj Srbiji ne uspeva bolje od uspeha onih koji su trenutno na vlasti.

Oni koji taj uspeh strpljivo grade čine sve što je u njihovoj političkoj moći da bi nama, običnim smrtnicima, olakšali život u sopstvenoj zemlji, na sopstvenom poslu, u sopstvenoj porodici... Niko nas i ne pita da li smo mi to od njih tražili, očekivali ili priželjkivali. Uprkos svim merama koje je preduzimala i ona prethodna i ova sadašnja vlast, ogroman broj stanovnika iz ove zemlje odlazi - „više i jače nego ikada u istoriji Srbije“. I to, da se više nikada u nju ne vrate. S druge strane, vlast ne čini ništa da ih u tome spreči jer, bože moj, „svako ide gde misli da mu je bolje“, a oni ne žele da „ulaze u lične odluke, karijere i život bilo kog pojedinca“.

Odlazak naših lekara specijalista prevršio je svaku meru. Odlazak medicinskih sestara, takođe. A, u poslednje vreme, smo svi hteli – ne hteli, svedoci odlaska čak i običnih mladih ljudi (bez neke posebne škole i retke ili tražene profesije), željnih samo normalnog skromnog običnog života. Svesni smo i odlaska dobrih majstora svih mogućih zanata. Odlaska čak i najobičnijih nekvalifikovanih, ali vrednih radnika. Nevolja je u tome što su ti koje ispraćamo ljudi u najboljim godinama, reproduktivno aktivni, te odlazak svakog od njih pojedinačno podrazumeva i odlazak još minimum četiri člana njihovih porodica.

Nekada su iz komunističke Srbije odlazili mahom nekvalifikovani radnici. I, u najvećem broju slučajeva odlazili su „tamo“ sa ciljem da zarade kako bi ovde stvorili bolje uslove za život sebi i svojoj porodici, a potom se zauvek vratili. Danas odlaze uglavnom da se nikada više ne vrate.

Vladine mere na podizanju nataliteta su za svaku pohvalu, ali se bojim da one ni približno neće moći ništa da promene. Barem ne u dogledno vreme.

Strane investicije - o kojima se toliko danas priča i od kojih se, po rečima predstavnika vlasti, jedino može očekivati „viši standard i bolji život“ - otvaraju tako „željena radna mesta“ u Srbiji. Ta radna mesta se kreću u dijapazonu od motanja kablova i šivenja gaća, do prodavaca u marketima i radu na benzinskim pumpama ili distributivnim centrima. A i takva, ruku na srce uglavnom krajnje bedno i loše plaćena radna mesta, kupujemo silnim novcem iz državnog budžeta – budžeta koji pripada svima nama.

S jedne strane, ova, kao i prethodna vlast, uči nas da država ne treba da investira u privredu i otvara svoje kompanije, kao i to da one kompanije koje je stvarala decenijama treba što pre da preda privatnicima. Jer država je, kaže se, loš vlasnik i upravljač. S druge strane, ta ista vlast nas uči da se „strane investicije moraju finansirati i subvencionisati“. To jest, da se stranim privatnim vlasnicima mora dati novac kako bi oni otvorili nova radna mesta za sve one koji su odlučili da ostanu u svojoj zemlji.

Dakle, kada bi država htela da investira u kompaniju, preduzeće ili neku javnu ustanovu - koja je neophodna i koja bi bila od opšteg društvenog interesa - onda je to pogrešno, jer država nije efikasna u upravljanju i loš je vlasnik. A, kada neki strani privatnik hoće da otvori, na primer, „šivaru gaća“, onda se on mora „pomoći“ novcem iz državnog budžeta!

Kada država hoće i može da stvori uspešnu kompaniju - onda to ona ne sme, jer to je mešanje i „državni intervencionizam na slobodnom tržištu“ (što ne sme nipošto da se radi, jer „slobodnim tržištem treba da upravljaju slobodni zakoni tržišta, a pre svega zdrava konkurencija“). A, kada treba da strana privatna kompanija „posluje po slobodnim zakonima tržišta“ i da se bori sa zdravom konkurencijom sama, onda ona može da očekuje obaveznu i veliku pomoć države u novcu.

Čekajte, nešto mi nije jasno!

Ako već u Srbiji imamo privatne kompanije koje se bave tekstilom, što znači da već postoji konkurencija i slobodno tržište u tom sektoru, zar pomoć države nekom novom „šivaču gaća“, nije nelojalna konkurencija onima koji već rade bez te subvencije? Davanje velike privilegije ovim drugima usmerene su direktno protiv onih domaćih privatnih kompanija koji su bez ikakve državne pomoći već same uspele da nam šiju donji veš.

Ili, drugi primer. Srbija ima dosta privatnih kompanija i preduzeća koja se bave izradom nameštaja. Kada država da značajne privilegije stranom privatnom preduzeću, na primer „Ikei“, koje se bavi istom tom delatnošću - zar to nije državni intervencionizam? Odnosno, mešanje u slobodno tržište i dovođenje jednog stranog tržišnog učesnika u privilegovan položaj u odnosu na brojne domaće kompanije koje opstaju na našem tržišti već decenijama.

Šta bi bilo da je neki naš vlasnik privatne kompanije za izradu nameštaja došao u Vladu Srbije (i ovu i onu pre ove), i rekao da želi da otvori salon nameštaja blizu Beograda, a potom tražio besplatnu lokaciju, besplatnu infrastrukturu i da se izmesti naplatna rampa na autoputu kako bi imao više posetilaca? Pa, rekli bi mu „Ko vas je poslao?“, „Ko stoji iza vas?“, „Čiji ste vi brat ili rođak?“. Kada bi rekao da je došao sam i da iza njega niko ne stoji, onda bi mu kazali da ne mogu da veruju šta se on usuđuje da traži od svoje Vlade ili bi ga pitali „A, na čemu ste vi gopodine?“, i „Jeste li skoro posetili svog izabranog lekara?".

Sve gore opisano je nama svima već dobro poznato.

No, danas u Srbiji ima i jedna sasvim nova pojava čiji koreni, istini za volju, takođe imaju svoje skromne početke i u prethodnoj vlasti. Ipak, danas neki novi politički moćnici, odnosno bolje reći njihova bliska rodbina i prijatelji - za čije biografije se koristi jezička sintagma „kriminalna prošlost“ i koji iza sebe već imaju impresivan broj tuča, prebijanja i batinjanja, pa i optužbi za pokušaje ubistava i ubistva - jesu oni čija se imena danas najčešće sa strahom šapuću na javnim mestima, državnim ustanovama, ali i kafanama širom Srbije.

Bojim se da taj strah s kojim se danas „tihim šapatom“ izgovara tih nekoliko uvek istih imena i prezimena, jasno i trajno određuju sve buduće događaje na političkoj sceni Srbije. Voleo bih da grešim, ali se bojim da nam je naša zajednička sudbina već odavno zapečaćena, i to kako nama „šaptačima“, tako i njima, o kojima se šapuće.

Bojim se da nam sledi veliko urušavanje svega i svačega i da će pod tim ruševinama ostati mnogi od nas, ali i njih, zauvek. Bojim se da niko neće pristati da gladan, go i bos, kao ovca posmatra kako niču nečije kule i gradovi stečeni, pre svega, šapatom uplašene Srbije.

Na kraju krajeva, ako su u našoj zemlji svi njeni najveći domaći preduzetnici i biznismeni unapred optuženi da su „tajkuni“, „kriminalci“ i „lopovi“, i povlače se po naslovnim strancama tabloida, a bogami i zatvora, onda nema ničeg čudnog i neobičnog u tome da se u toj i takvoj zemlji pojavi do sada nepoznata i potpuno nova profesija moćnih i uspešnih ljudi. Ljudi čija se imena i prezimena izgovaraju samo šapatom, a koji svojim „tihim delovanjem“, i „poslovnim ponudama koje se ne mogu odbiti“ polako preuzimaju vlasništvo nad svim uspešnim poslovima i biznisom onih nedovoljno „politički jakih“, ali vrednih i posvećenih, domaćih preduzetnika.

No, to i takvo vlasništvo i bogatstvo široj javnosti skoro nepoznatih ličnosti, u suštini je stečeno zahvaljujući samo dvema vrstama šapata - njihovim šapatom izgovorenih ponuda na uho uplašenih vlasnika i šapatom uplašene Srbije dok o tome govori.

Ali, takav šapat odjekuje današnjom Srbijom snažnije nego ikada. Snažnije i od najjače oluje! Šapatom nagomilana nejednakost i nepravda nikada se šapatom ne okončava i ne završava. U Srbiji se danas i o tome počinje da šapuće! Posle tolikog šaputanja sve je veća galama. Jer, kada cela Srbija počne da šapuće, to će biti takva buka i galama, od koje više nećemo moću da čujemo ni sami sebe, a kamoli njih...

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner