Početna strana > Debate > Kuda ide Srbija > Vojvođanski "politički realizam"
Kuda ide Srbija

Vojvođanski "politički realizam"

PDF Štampa El. pošta
Nedeljko Kuljić   
sreda, 11. decembar 2013.

Već nekoliko decenija kod nas se stanovište političkog realizma definiše kao odnos prema stavovima „međunarodne zajednice“. Kao i u 90-tim, kada je ono značilo prihvatanje razbijanja jugoslovenske države, i danas se određuje stavom prema državnoj i teritorijalnoj celovitosti Srbije, okupiranoj južnoj i, sve češće, „ugroženoj“ severnoj pokrajini.

Zato su zagovornici realpolitike raznorodnih stranačkih boja i ideologija saglasni da je briselski sporazum pobeda razuma. Provodeći tuđu volju, Srbi su se, vele, opredelili za budućnost. Aplaudiraju svi koji ovde godinama posreduju u nametanju osećanja kolektivne krivice i nemoći, a saslužuju im zagovornici načela trpeljivosti i poslušnosti, zapisanih u Jevanđeljima, apostolskim pismima i nazorima evropokloničke politike. Iako se polemike deklarativno kreću oko odnosa prema Evropi, manjinskim pravima i standardima demokratije, suštinski, sve teme vezane su za većinsko pitanje u Srbiji. Braneći načelnost rasprava, neki u njima nalaze i analogije sa sporovima narodnjaka i zapadnjaka u Srbiji HIH veka. Koliko su one osnovane i kakva je razlika između podvižništva HIH i pokloništva HHI veka, između državotvornih napora i „političkog realizma“, govore stavovi samih učesnika.

Pravdajući NATO zločin 1999, srpski ambasador, nejasnog mentalnog statusa, tvrdi da je Amerika u balkanskoj krčmi morala odlučno da reaguje. Na to je, veli, obavezivala odgovornost planetarnog odlučioca. Zbog razumevanja visoke politike je i stekao poziciju sa koje može da štiti naše interse. „Možda je i dobro što su nas bombardovali“, kaže, preporučujući se, i umreženi CK- ekspert, potonji pokretač nove političke stranke. „Kako bi smo se drugačije oslobodili nedemokratske vlasti.“ Njegov zagrebački kum, docniji predsednik hrvatske vlade, bombardovanje Srbije jednostavno je pozdravio i rekao „Najzad!“. U pitanju su istorijski megatrendovi koje nismo razumeli, smatra naredni neizbežni ekspert, potonji ambasador u V. Britaniji. Alija i Franjo, Tači i Haradinaj – jesu. Najposle, zluradi kolumnista „Politike“ sporazum naziva „rastrežnjenjem koje je dugo čekao“. Svi koji ga ne odobravaju za njega su „jurišnici nebeskog srpstva, radikalni nacionalisti, militanti i profesionalne patriote koje godinama umešno naplaćuju svoju `uzvišenu misiju`“. (10. 11. 2013)

Naznačene koordinate realpolitike su bogomdani prostor u kome se susreću različiti interesi i nastojanja. „Vojvođansko pitanje“ je njen proizvod i zakonomerna posledica. Uz procenu da su nastupile okolnosti koje ne trpe odlaganje i Pajtić tvrdi da je sve što nam se događa rezultat „sulude politike 90-tih“. On je danas tu, kaže u Deklaraciji, da se to ne dogodi evroregiji, da zaštiti ugroženo „prirodno pravo Vojvođana na različitost“. (Čuvajući narečeno pravo, „kadrovima“ Razvojne banke Vojvodine već je isplaćena otpremnina. Za oko 500 razvojnika, po izboru bolji od boljega, 500 evra po godini staža.) Zato njegov novosadski ekspert za regionalizam traži asimetričnu Srbiju. Proučavaju se baskijski, katalonski, tirolski i dr. primeri i zahteva autonomija od sopstvenog naroda. Zato bi da nas prometnu u Vojvođane. Stari su to, doskora neshvaćeni, zahtevi N. Čanka (iz programanjegove udruge, iz nekakve Deklaracije o budućnosti, sa ulice i državnih glasila). Na ponosnoj paradi „1000 vojvođanskih zastava“ u Kikindi (7. septembra 2013) ponovo zahteva federalizaciju Srbije, a u glasilu Slobodna Vojvodina od 30. sptembra, priziva Republiku Vojvodinu. Prihvatajući ove zahteve i Č. Jovanović u svojoj Povelji slobode zapisuje da je„ovakva država (je) naš najveći protivnik“. Najposle, i beogradski žuti poslenici tvrde da je posredi „harmonizacija“, a ne separatizam. „Nema tu ni S od separatizma“, ponavljaju benevolentno za Pajtićem. Realnost ideološke saglasnosti potvrđuje i personalna unija. Danas čankovkinja javnosti saopštava stavove beogradske žute centrale. Ista ona koja je isticanje kategorije „Vojvođanin“, na popisu iz 2012, objasnila snaženjem osećanja regionalnog identiteta. Alaj smo se sastali bećari.

Kako nema identiteta bez entiteta, radikalizacija zahteva, sračunata na podršku iz inostranstva, po sebi je razumljivi sled događaja. Pošto je u evropski shvaćenom uzročno-posledičnom odnosu Vojvodina nezavisno, a Srbija i njen Ustav - zavisno promenljiva, sporna je presuda Ustavnog suda, a ne neustavni Statut. Koliko juče, Pajtić je pozdravio donošenje Ustava i zahvalio građanima na podršci „uprkos snažnoj antireferendumskoj kampanji“. Danas tvrdi isto što i regionalni ustavnopravni „autoriteti“ Ž. Berisavljević, B. Kostreš i T. Korhec (zasigurno budući časnici VANU) – da nije donet uz sglasnost Vojvođana. To je realpolitika. I zaista. „Ako je sud u pravu, veli J. Kacin, možda, ipak, ne štima oko Ustava Srbije“.

Ciljevima koji nemaju alternativu saobražava se i istorijska istina. Dok Pajtić u Deklaraciji kaže da je „autonomija Vojvodine istorijsko i prirodno pravo njenih građana (čijom) voljom je ona od 1945. u sastavu Srbije“, Jaša Tomić 1918, o ujedinjenju, sasvim neevropski veli: „Mi nismo verom i jezikom jedno sa Srbima i Srbijom, nego smo kost od kosti srpske, jedni po duhu i sudbini... Odlučni smo da budemo jedno sa Srbijom, bez uslova, bez pregovora i bez pogovora“. Protivno svedočanstvu učesnika, nazočni beogradski katolički nadbiskup, S. Hočevar, srednjeevropski svedoči „da su baš katolički sveštenici dali najveći doprinos da je Vojvodina postala prvo deo Jugoslavije, pa onda deo Srbije“. A kaže se da „niko tako ka Turčin ne laže“? B. Pastor, opet, tvrdi da se Mađari i Nemci o tome nisu ni izjašnjavali. Nisu se pitali nakon poraza u ratu u kome su ubili trećinu stanovnika Srbije i u prvim konclogorima u XX veku hiljade žena i dece. Saglasno istim nastojanjima DZVM traži teritorijalnu autonomiju (kažu, poput Srba na severu Kosmeta), Davutoglu tvrdi da su Balkanski ratovi porušili otomanski multikulturalizam, a, nadmećući se u realizmu, račune ispostavljaju i maniti muftija, R. Haljimi, L. Torockaj i ini prirodni saveznici.

Harmonizacija i „srednjeevropski civilizacijski identitet“ (preambula Statuta) iskazuju se odnosom prema srpskom pismu i jeziku. Dok P. Ivić piše da Srbi u Vojvodini do 1918. nisu hteli da pišu latinicom, danas multikulturalisti u N. Sadu, kao ustašija u Zagrebu i Vukovaru, protestvuju protiv ćirilice. Kada bi Vojvodina bila federalna jedinica, tvrdi Čanak, ne bi bilo teškoća ni u srpsko-hrvatskim odnosima. Gde je bio 1914. i 1941? Najveći (samoproglašeni) borci protiv srpskog fašizma, danas su saveznici oživljenog hrvatskog fašizma. Ćirilica je opaki anahronizam, podučavaju u publikacijama namenjenim školskoj omladini i poslenici Helsinškog odbora i, s blagoslovom vlasti, u evroregionalnim školama organizuju predavanja o srpskom nacionalizmu i pravoslavlju. Aforističar zapisuje da ne impresionira žestina hrvatske borbe protiv ćirilice, koliko srpske borbe za latinicu. (Kako su multikulturni imperativi dalekosežniji od latiničenja, pokrajinski sekretar za obrazovanje, Andor Deli, poručuje da će u školama u kojima se izvodi nastava hrvatskom i mađarskom jeziku, direktori, ako žele da ostanu na funkcijama, morati da imaju potvrdu da znaju jezike ovih manjina.) U danu demonstracija američka ambasada u Zagrebu upozorila je na bezbednosne rizike, ali ne i na kršenje srpskih manjinskih prava. Briselske instance su lomljenje ćiriličnih napisa širom Hrvatske proglasile njenim unutrašnjim pitanjem, dok „realisti“ tvrde da je upravo kršenje manjinskih prava Šiptara bilo razlog bombardovanja 1999. Kršili smo prirodno pravo da se puca na srpsku vojsku, policiju i državu.

I evo nas kod zajedničkog imenitelja navedenih pregnuća. Glavna meta austrougarskih i azijskih multikulturalista, čankovaca, čedera, Pajtića i hiljada političkih parazita u N. Sadu je srpska država. Prag nacionalnih interesa definisan petoktobarskom realpolitikom daje svoje plodove. Potvrda njene modernosti i uslov i cena spoljne podrške su vazalnost i osporavanje države. Bez evroatlanskog „razumevanja“ bi sve bilo komično. Sa njim politički realno i cinično.