Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Anatomija Fejsa (II)
Kulturna politika

Anatomija Fejsa (II)

PDF Štampa El. pošta
Zoran Grbić   
subota, 05. decembar 2009.

7. Cenzura Fejsa

Na forumima i blogovima se odavno priča o cenzuri na Fejsbuku, odnosno, o zabrani postavljanja statusnih poruka koje sadrže određene reči. Za većinu stvari, to nije ništa novo, i primenjuje se odavno na većini foruma, gde se nepristojne reči automatski zamenjuju nekom neutralnom, ili znakom asteriks (*). Izgleda da je za neke od prijavljenih reči (iz nekog razloga, navodno je blokirana i "alumnae'') diskutabilno da li jesu ili nisu blokirane, jer nekim članovima uspeva da pošalju poruku s tim rečima, a nekima ne. Postoje i oni koji su prijavili da Fejsbuk odbija kritičke poruke na račun Baraka Obame. Neki korisnici prijavljuju da su dobili automatizovano upozorenje, ukoliko "mašina'' proceni da je član previše koristio opciju "čet'' servisa. Znajući koliko grešaka na Fejsbuku ima, nije teško pretpostaviti da su većina tih "cenzura'' zapravo greške, bagovi, kojih je Fejsbuk pun.

Međutim, postoje i reči čija zabrana ne može biti plot tek puke slučajnosti. Blokiranje nekih od tih reči je razumljivo. Recimo, pominje se zabrana reči "Twitter'', "Facebook'', "MySpace'', "PirateBay'', "yuwie'', "wadja.com''... Prošle godine je čak bilo nemoguće napraviti plaćenu reklamu pod imenom "MySpace'', "Friendster'', "Hi5'', ili "Orkut''. Na stranu to što ne zvuči pošteno, donekle je razumljivo da neko želi da blokira konkurenciju. Ni to nije ništa novo. MySpace je dugo vremena blokirao sav sadržaj sa youtube.com.

Pravi problem se pojavio kada se novembra 2007. godine otkrilo da Fejsbuk u vreme predsedničke kampanje blokira poruke (i pretragu) koje sadrže reč "Ron Pol''. Nakon što je od medija javno optužen za cenzuru, stvar je ispravljena, a za grešku je nezvanično optužen "bag'' u sistemu. Decembra iste godine, sa privatnog profila je bez obrazloženja skinuta slika majke kako doji svoje dete. Ubrzo je organizovana grupa od 70 hiljada ljudi koji su protestovali protiv toga, a iz Fejsbuka je poručeno da u nekim slučajevima porodične fotografije mogu da budu lascivne, i tad su upozorili da oni koji postavljaju takve slike rizikuju da budu izbačeni sa sajta. Danas grupa ima 250 hiljada članova, a na profilu stoji slika majke i bebe u "lascivnoj'' pozi.

Januara ove godine, u vreme sukoba u Palestini, na Fejsbuku su blokirane sve poruke koje sadrže reči "Gaza'' i "Palestina''.

Najveći problem sa Fejsbuk cenzurom počeo je nakon što je pretraživač torenta PirateBay na svom sajtu predstavio opciju po kojoj je moguće podeliti torente i na Fejsbuku, što je inače uobičajena praksa svih sajtova (koji nisu vezani za torente). Fejsbuk je odmah blokirao tu opciju na svom sajtu. Ne samo što je blokirana opcija "podeli'', nego je blokirano i ručno dodavanje linkova. To ne važi samo za sadržaj koji je zaštićen autorskim pravima, nego sa sve torente koji se nalaze na sajtu PirateBay.

Fejsbuk se nije zaustavio na ovome, počeo je da blokira sve poruke koje sadrže likove ka sajtu sa torentima. I pored osuda javnosti, zvanično ostaju na stavu da "Fejsbuk ima pravo na to, jer to korisnicima pokazuje da ne mogu da šire spamove, nelegalni, preteći ili uznemiravajući sadržaj''. Ni ovaj postupak ne predstavlja ništa novo, jer Gugl recimo odavno "čita'' sve poruke i ključne reči koristi za pravljenje ciljanih oglasa. Ali, Gugl isporučuje sve poruke. Ovo što radi Fejsbuk bi otprilike bilo isto kad bi Pošta čitala pisma, i odlučila da neko od njih ne dostavi, ako joj se nešto u njoj ne bi svidelo.

Većina slučajeva cenzure se ipak tiče Amerike, njene unutrašnje politike i pitanja različitih pogleda na Prvi amandman. Osim što je blokiranje i odbijanje dostavljanja poruka potencijalno dalekosežnih posledica, koje može da bude opasan presedan u postojanju slobode na internetu.

8. Tamna strana fejsa

Vincent Nichols, predsednik Katoličke biskupske konferencije Engleske i Velsa, u avgustu je upozorio javnost da Fejsbuk mogu da navode tinejdžere da izvrše samoubistvo, i da taj i slični sajtovi mogu da naruše ljudske odnose i tinejdžere ostave bez snažnih društvenih veza.

Što se tiče samoubistava, statistika pokazuje da je u pravu, brojni su primeri koji potvrđuju to. Ali, te vrste zločina je uvek bilo, naročito kod tinejdžera. Samo se svet smanjio, pa i samoubistva više nisu tako usamljenički akt. Ponekad iza takvih "žrtava'' ostane poruka na Fejsbuku, a ponekad elektronska povezanost pomogne da se ono najgore spreči. Početkom oktobra, nakon što je rumunska policija sprečila samoubistvo tinejdžera, on je otkrio da postoji devojka u Beogradu, koja je istovremeno popila otrov sa njim. Rumunska policija je obavestila beogradsku, koja je brzo pronašla devojčicu (16 godina) i sprečila njenu nameru. To nije prvi takav slučaj. Početkom aprila devojčica istih godina u Merilendu, bila je uznemirena porukom njenog prijatelja iz Oksforda. Iako je znala samo njegovo ime, osetila je da nešto nije u redu, pa je odmah obavestila roditelje, a oni britansku ambasadu. Samo tri sata kasnije, policija je ušla u stan dečaka, koji je već bio popio lekove.

Takvi slučajevi nisu vezani samo za Fejsbuk. Na MySpace je početkom godine na sličan način jedan korisnik sprečio webcam samoubistvo. U aprilu je na Tviteru glumica Demi Mur sprečila samoubistvo žene koja joj je poslala poruku. Demi je ponovila poruku, uz reči "nadam se da se šališ''. To je video neko od 2 miliona sledbenika, koji su pozvali policiju da pronađu i spreče tu ženu.

Zbog ovih srećno završenih primera, ne bi moglo da se kaže da je tehnologija korisna, već pre liči na produžetak onoga što već postoji. Samo je komšiluk postao veći. Oni koji su nekad pretili zločinom, upozoravali su na to ljude iz svoje okoline. Danas je ta okolina čitav svet.

Na Fejsbuku postoje mnogo primera smešnih i manje smešnih ljudske bizarnosti i gluposti. Kao kad je penzionisani policajac u Njujorku, na mestu zločina, fotografisao preminulu žrtvu i takvu sliku postavio na svoj profil. I zbog toga, naravno, uhapšen. U Saudijskoj Arabiji je otac na smrt pretukao svoju ćerku, zato što je koristila Fejsbuk, i na njemu razgovarala sa muškarcem.

Američki bračni par, očigledno gurmani, uhapšeni su na Bahamima, nakon što je lokalnoj policiji stigla dojava sa Fejsbuka. Ne samo što su na Bahamima pravili gozbu na kojoj su služili iguanu, nego su na Fejsbuk postavili fotografije iz lova na nju, procesa pravljenja večere i konzumiranje.

Svoje nepoznavanje moći savremene tehnologije pokazao je i bračni par iz Novog Zelanda. Kad su proletos zatražili zajam od banke u vrednosti od šest hiljada dolara, nisu očekivali da dobiju iznos za tri nule veći. Kad su shvatili da su greškom dobili šest miliona, nisu oklevali, nego su spakovali stvari i krenuli na turneju po svetu. Uhvaćeni su zbog taštine, jer nisu izdržali da na Fejsbuku obaveštavaju o detaljima svog kretanja.

Na sličan način u oktobru je u Meksiku uhapšen prevarant i begunac i Sjedinjenih država, koji je pre nekoliko godina pobegao sa 200 hiljada dolara. Kad je upoznao čari Fejsbuka, počeo je da se javno hvali o bezbrižnom životu kojeg vodi. To mu nije bilo dovoljno, nego je poslao zahtev za prijateljstvo "pogrešnoj'' osobi iz Ministarstva Pravde. Prošlog meseca se desio bizaran slučaj, kad je otac preko Fejsbuka pronašao svoju maloletnu ćerku, i pokušao da je nagovori na incest. Devojčica je to prijavila majci, koja je na sastanak sa njim poslala policiju.

U nedelji (sredina novembra) koja je u Britaniji proglašena za "anti-bullying'' (uznemiravanje, zlostavljanje, obično tinejdžera), Fejsbuk je zvanično objavio da "cyber-bullying'' shvata vrlo ozbiljno i o tome su objavili spisak saveta. Po njima, trebalo bi prihvatati samo poznate prijatelje, blokirati sadržaj za određene ljude ili prekinuti prijateljstvo, prijaviti problem direktno Fejsbuku, čuvati privatne informacije o sebi i ne reagovati direktno na uznemiravanja. Ovakva direktna akcija Fejsbuka ne čudi, jer je sajt odavno na meti kritičara zbog omogućavanja pogodnog terena za one koji žele da anonimno uznemiravaju druge. Fejsbukova Pravila privatnosti se kritikuju kao pogodna za zloupotrebu sajber siledžija.

Zbog takvih prekršaja, Fejsbuk je već nekoliko puta bio na sudu, optužen od strane onih koji se smatraju žrtvama. Na sudu su već bili i siledžije. Pored pomenutog tinejdžera iz Viskonsina, u avgustu je na tri meseca zatvora za maloletnike osuđen i prvi britanski "sajber-siledžija''.

Kritičare zabrinjava i otvorenost Fejsbuka za "sajber-stalkere''. To je zasad više vezano za finansijski aspekt uhođenja, a manje se pokazuje zabrinutost za ljudski. Osiguravajuća kompanija "Legal & General Group'' u svom izveštaju objavila je rezultate istraživanja po kojima je 38% korisnika u svojim statusnim porukama ostavlja poruke o detaljima svojih planova za odmor, koji mogu da budu "otvoren poziv za provalnike''. A da je stvar tu izmakla kontroli, pokazalo se na primeru u avgustu, kada je provalnik provalio u nečiju kuću u Saseksu, opljačkao je, a zatim je na ukradenom laptopu, koristeći postojeću lozinku žrtve, vređao na Fejsbuku.

Što se tiče tamne strane mreže, Fejsbuk će sigurno ući u istoriju stvaranja virtuelnog sveta između ostalog i zbog kreiranja opcije "Memorials''. Nakon tragedije na Univerzitetu u Virdžiniji, u kojoj je od oružja stradalo 32 ljudi, aktuelizovalo se pitanje o tome šta raditi sa nalozima preminulih. Do tog trenutka, zvanična politika Fejsbuka bila je da se takvi nalozi čuvaju još mesec dana, a zatim ukinu. Za sad slični sajtovi, pa ni mejl servisi, nemaju odgovor za takve situacije. Međutim, nakon što je mnogo ožalošćenih ljudi iz Virdžinije to zahtevalo, Fejsbuk je usvojio novo pravilo i od tog trenutka profile preminulih postavlja u "memorialization state''. Što otprilike znači da će takvi nalozi stajati na sajtu još neodređeno vreme, sa svim sadržajem, bez ličnih informacija. Nedavno se novom opcijom "reconnect'' pojavio bizaran problem koji potencijalno uznemirava neke ljude, tako što ožalošćenima preporučuje da se "ponovo povežu'' sa preminulim.

9. Zavođenje na fejsu - Fejs flert

Internet je, po prirodi stvari, mesto na kojem se nešto traži, nešto čega nema u životu onoga koji traži. Mogli bismo da se zavaravamo i da pričamo o tome kako se internet najviše koristi za naučna istraživanja, širenje spoznaje o nepoznatim stvarima, povezivanje sa drugima zbog rasprava o bitku, ali je ipak činjenica da je od samog nastanka interneta, od svih reči koje se koriste za pretragu, u samom vrhu uvek reč "sex''.

Tehnologija je stvarno učinila da do igre zavođenja među ljudima lakše dođe. U vremenu pre mobilnih telefona, dobijanje nečijeg broja je verovatno značilo nešto i pokazivalo da postoje ozbiljne šanse da od zavođenja nešto bude. Sa pojavom mobilnih telefona, sve je postalo opuštenije, manje zvanično i manje tajnovito. Brojevi se olako daju, niko ih ne krije, a ostavljaju se čak i na internetu. Nisu samo mobilni telefoni uticali na odnose među polovima. Verovatno najlepši primer kako se tehnologija koristi da dozvoli normalnom životu da teče i u otežanim uslovima, je u Saudijskoj Arabiji. U državi u kojoj su svi kontakti među polovima svedeni na minimum (bukvalno), mladi su se snašli tako što u svakom izlasku u grad uključe bluetooth na svojim telefonima. Kad se oči dvoje ljudi sretnu u prolazu, razmene brojeve telefona a da to niko u okolini ne primeti.

Fejsbuk je još više olakšao kontakt među poznatim i nepoznatim ljudima. Nema više potrebe za traženjem broja telefona, dovoljno je da se čuje ime i da se ta osoba kasnije kontaktira. Ukoliko je neko stidljiv, čak ne mora ni da prilazi devojci koju vidi, dovoljno je da zna nekoga iz njenog društva, da je pronađe na listi njegovih prijatelja i onda je kontaktira u "sigurnom'' okruženju, na Fejsbuku.

Fejsbuk ne samo što nije imun na seksualnost, nego je pokazatelj koliko je njeno ispoljavanje svugde prisutno. Od brojnih grupa koje su vezane za to, preko profila koji su posvećeni ispoljavanju lepšeg dela sebe, do otvorenog, svakodnevnog i bezazlenog flerta među članovima. Fejsbuk je objedinio sve oblike onlajn komunikacije i tako postao ultimativna platforma za zavođenje. Za razliku od foruma i ostalih "prevaziđenih'' oblika, gde je neko morao da bude ili rečit ili zgodan (poželjno oboje), na Fejsu je sve to nepotrebno, čak suvišno.

Kao što je već napisano u Fenomenologiji  internet foruma (1, 2, 3) verujem da su internet i onlajn komunikacija kao stvoreni za muškarca, kad je reč o zavođenju. Na stranu to što je preterana upotreba interneta verovatno odličan način za gubljenje muževnosti. Muškarac na internetu ne mora da razmišlja o pogodnim mestima za izlazak, ne mora da plaća pića, upoznaje poznanicu sa društvom, bude dobar sa njenim drugaricama, vodi je u bioskop, ne mora da bude duhovit i da u svakom trenutku vodi priču u kojoj zna šta će da kaže, niti mora da ima odgovor za svaku situaciju. Dovoljno je da bude na internetu. Ne mora ni da na svako žensko pitanje odmah da odgovor, i tako kaže nešto glupo ili nešto što nije hteo, jer na internetu ima dovoljno vremena da razmisli o pitanju. Za muškarce koji sporije kapiraju, čitanje je idealno.

Što se tiče Fejsbuka, on je još više olakšao posao muškarcima. Na Fejsbuku, sajtu slika i vizuelnog doživljaja, muškarac ne mora ni da zna da čita. Ne mora da zna ni da piše. Nije više neophodno da se nešto posebno uradi da se osvoji nečije srce. Nije neophodno da se bude "neko'', da se nešto izmisli, da se bude dobar u sportu, da se napiše pesma... Sve pesme su već napisane, dovoljno je samo da se kopiraju na pravo mesto. I svi ostali linkovi služe samo da se pokaže ne ono što neko jeste, nego što misli da jeste ili bi voleo da bude. Dovoljno je da se samo kopiraju linkovi onih koji su nešto prethodno već uradili, nema više potrebe za izmišljanjem.

Međutim, pokazalo se da je Fejsbuk napravio i korak ka ženama. U evoluciji internet komunikacija (od BBS-a, preko news groups, mejling lista, newsletters, do foruma) konačno se pojavio medij koji odgovara i ženskom polu, barem onoliko koliko i muškarcima. U dosadašnjem virtuelnom svetu, sve je uglavnom bilo vezano za reči i za ono što se napiše. Forumi su napravili prvi korak ka povećanju vizuelnog utiska, postavljanjem profila na kome je moguće postavljati fotografiju. Ranije to nije bilo moguće i to je bio prvi korak ka formiranju "virtuelnog selfa'', iako profili na forumu nemaju ni približno taj značaj kao Zid na Fejsbuku.

Na Fejsbuku je najveći deo priče vezan za vizuelno. Najvažniji i najveći deo tog vizuelnog čine slike profila i galerije slika, uz pomoć kojih žene mogu da rade ono što rade i u realnosti, dakle, da zavode samo uz pomoć izgleda. Iako je muškarcima i dalje lakše (zbog stvari prethodno nabrojanih, i činjenice da u najvećem broju slučajeva oni odabiraju devojke, uz pomoć brojnih galerija slika), i devojkama je Fejsbuk olakšao stvari.

Pre svega, devojka na netu ne mora uvek da bude lepa, dovoljno je da bude lepa onda kad se slika. Tako da one mogu da uvek budu lepo našminkane, uvek lepo izgledaju, samo ukoliko naprave dobre fotografije i umeju da odaberu najbolje da ih predstave. Zbog toga nije slučajno što su najveći stručnjaci za Fotošop devojke. Fotošop je najsavršeniji komplet za šminku kojeg devojka može da ima. Slike, naravno, ne moraju da imaju veze sa realnošću, ukoliko je cilj samo pridobijanje pažnje i podrške na internetu.

Još jedna od pojava koje idu u korist muškarcima je i to što devojke obično pristaju na pozive za prijateljstvo. Možda je to delom zato što izgleda da je veliki broj prijatelja neka vrsta statusne oznake (barem dok to ne dosadi) ili se vode stavom da od toga nema štete. U svakom slučaju, i one koje ne pristaju na prijateljstvo, obično pristanu nakon neke prve prigodne, pozdravne poruke. Devojke i same priznaju da su takve poruke glupe, šablonske, kao iz holivudskih B  filmova, ali su i one sasvim dovoljne da neko skrene pažnju na sebe i da tako započne komunikacija. To naravno nije zato što je Fejsbuk učinio da devojke postanu glupe, nego je samo pokazatelj kolika je važnost profila, Zida, jer je on sva slika koju neko na Fejsbuku može da ima o nekom članu.

Početak flerta, prvi korak, predstavljanje i upoznavanje je sličan kao i u realnosti. To može da bude javno i privatno, a za privlačenje pažnje na sebe  služi pisanje na nečijem Zidu, slanje pozdravne poruke, reagovanje na nečije pisanje, linkove ili slično. Nakon toga, kao i u stvarnom svetu, prvo što devojka uradi je da dobro (ženskim okom dobro) pregleda sve na vašem Zidu. A to, kao i u realnom svetu, znači bukvalno sve. I ne uključuje samo vaš Zid, nego i listu vaših prijatelja. Ako neko na internetu "priđe'' lepoj devojci, verovatno nije jedini koji to radi. Ono što bi ga izdvojilo od ostalih (osim genijalnih i originalnih poruka, tipa "ovo obično ne radim, ali sad sam eto morao''), su dobro uređen Zid i lepe fotografije na njemu.

Fejsbuk Zid je u virtuelnom svetu "lica'', kao lice nekog korisnika, odnosno, sav njegov celokupan imidž, sve ono što ostali vide o njemu. Najvažniji deo tog izgleda su fotografije. Na internetu već postoje tekstovi koji se bave kategorizacijom fotografija u profilu (npr. klasična "za pasoš'' fotka, isečena sa grupne slike, "zamućena'' slika, slika sa žurke, "umetnička'', slika srećnog para, slika iz detinjstva, slika bebe, slika sa poznatim ljudima...) i sve one imaju svoje dobre i loše strane. Verovatno je da je svaka od njih dobra na svoj način, ukoliko je cilj predstavljanje sebe. Ukoliko je cilj pridobijanje nečijih simpatija i upoznavanje u realnom svetu, čini se da se izbor vrste fotografije na profilu sužava i svodi na jedno – obična, ničim ulepšana fotografija lica, bez Fotošopa, bez senki i poželjno nasmejanog lica.

Ulepšane slike na profilu su smislene isto koliko i vonder bra prslučići i slične male prevare – ako je neko siguran da ne želi da se upozna sa nekim preko neta, može da stavi sliku Breda Pita, ili da ne stavi sliku uopšte i sasvim je svejedno. Ako neko želi upoznavanje, besmisleno je da ne stavi sliku, kao što je besmisleno da stavljenu sliku propusti kroz Fotošop, da je zamagljuje ili ulepšava. Kao što će devojka koja želi vezu, jednom morati da skine Vonder bra, tako će i neko sa Fejsa jednom morati da se pojavi u stvarnom svetu. A to je trenutak kad će se verovatno stideti svoje Fotošop fotografije.

To naravno ne znači da na profil treba stavljati bilo koju sliku. Kao što je fizički izgled bitan pri prvom susretu sa nekim, i određuje početnu sliku o nekom, tako i fotografija na internetu određuje naš stav o nekome.

Da je nečija slika važna pokazalo je i nedavno istraživanje (Laura Naumann i Sam Gosling), u kome su posmatračima pokazane fotografije 123 osobe koje ranije nikad nisu videle. Fotografije su bile podeljene u dve grupe – ljudi su slikani u neutralnoj, "kontrolnoj'' pozi, i u pozi koja je bila spontana, izražajna. Od posmatrača se zahtevalo da svaku osobu sa fotografije ocene u deset kategorija (ekstravertnost, prilagodljivost, odgovornost, emocionalna stabilnost, otvorenost, dopadljivost, samopoštovanje, usamljenost, religioznost i politička orijentacija). Da bi se povećala tačnost provere, psiholozi su zahtevali da isti test urade i po troje ljudi koji su dobro poznavali osobu sa slike.          

Pokazalo se da su posmatrači na osnovu neutralnih slika uglavnom tačno zaključili neke glavne osobine (npr. ekstravertnost i samopoštovanje). Na osnovu onih "izražajnih'', spontanih slika, pogodili su devet od deset kategorija – sve osim političke orijentacije. Isto istraživanje pokazalo je i da je definisanje ličnosti ženskih osoba sa fotografije teže nego što je to slučaj sa muškarcima.

U sličnom, pomalo bizarnom, istraživanju Univerziteta u Liverpulu pokazalo se da žene za kratke veze više vole fotografije muškaraca koji imaju ožiljke na licu, a da jednako ocenjuju poželjnim one sa ili bez ožiljaka za duge veze.

Na osnovu ovoga pokazuje se da slike na profilu određuju stav posmatrača o osobi sa slike. Moglo bi se zaključiti i da vlasnik profila na osnovu svog odabira slike može da kontroliše kakav osećaj želi da izazove kod posmatrača, ostalih ljudi na Fejsbuku. To isto važi i za galerije slika. Neko samo na osnovu odabira slika koje postavlja, može da utiče na utisak kojeg ostavlja na posetioca njegovog Zida. Odabrane slike mogu da otvore konverzaciju, jer mogu da ukažu na hobije i zanimljivost ličnosti. Kakve će one biti zavisi od osobe, a sigurno je da je u svakom slučaju poželjno da budu nasmejane, sa puno ljudi oko sebe. Ako neko na fotografijama ima puno nasmejanih ljudi oko sebe, znači da se oni zabavljaju, tako da je to neka vrsta onlajn sertifikata – ako je njima dobro sa vama, znači da ste u redu, da ste zabavni i normalni. Što se tiče fotografijama sa bivšim devojkama i prijateljicama, i na internetu važi ono što važi i u realnosti – iz nekog razloga, poželjno je da muškarac ima slike sa bivšim devojkama, dok obrnuto ne izgleda lepo. Slike muškog člana sa svojim bivšim su dokaz budućim da je on sposoban i zato verovatno i poželjan.

Međutim, izgleda da postoje razlike u polovima kad je reč o oceni nečije lepote. U istraživanju kojeg je obavila Claudia Brumbaugh na Kvins koledžu (na 4000 ispitanika od 18 do 70 godina) pokazalo se da se muškarci slažu kod ocene lepote devojaka sa fotografija, što kod ocena žena nije slučaj. Fotografije osoba od 18 do 25 godina su ocenjivane ocenama 1-10. Pokazalo se da muškarci visoko ocenjuju one devojke koje izgledaju vitko i zavodljivo, ali i one koje pokazuju samopouzdanje. Žene se slažu u visokim ocenama vitkih i mišićavih muškaraca, ali se razilaze u ukupnim ocenama muškaraca, pa se pokazalo da neke od njih daju najviše ocene onima koje druge uopšte ne smatraju za privlačne. Dakle, izgleda da je lepota žene podložna nekim standardima, dok privlačnost muškarca zavisi od onoga ko posmatra fotografiju.

Ali izgleda da za ukupnu ocenu o nekome ni fotografije nisu najvažnije. Istraživanje koje je obavio Gary W. Lewandowski, Jr. je pokazalo da su poželjniji kao partneri oni sa pozitivnim osobinama (kao što su poštenje i spremnost na pomoć).

Ispitanici su davali ocene za privlačnost ljudi na fotografijama koje su im pokazane. Nakon toga su im date informacije o osobinama tih osoba suprotnog pola čije su fotografije videli, i od njih se zatim tražilo da ih ponovo ocene, ali ovaj put i ocenama za poželjnost kao partnera. Pokazalo se da su informacije koje su u međuvremenu dobili uticale na i prvobitnu ocenu privlačnosti.

Na osnovu rezultata ovih istraživanja, moglo bi se zaključiti da i u virtuelnom okruženju prvi utisak igra ulogu, ali da na ukupan stav o nekome najviše utiče ono što o njemu kasnije saznamo. Osim toga, nepostojanje standarda u oceni muške lepote moglo bi da ukaže na to da su devojkama nečije slike manje bitne. Zbog svega ovoga, čini se da informacije na Zidu igraju isto tako veliku ulogu u formiranju nečijeg stava. Izgleda da su u pravu oni koji tvrde da, kao i u realnom svetu, devojke na Fejsbuku ispituju profile, tragaju za detaljima o nekome, nečijim osobinama i odnosima, dok su muškarcima bitne samo slike. Što otprilike ispada da, isto kao u realnosti, žene pokazuju sebe kroz slike, a muškarci se hvale onime što su uradili, što se na Fejsbuku često i pokazuje kao istina.

Dakle, kad devojka ispita zid i odluči da odgovori, počinje igra zavođenja. Odnosno, počinje ona multimedijalna komunikacija koja je specifična samo za Fejsbuk. A to znači da je razmenjivanje poruka, slanje poklona, međusobno pisanje na zidu onog drugog, pisanje na svom zidu poruke za drugu osobu, međusobno razmenjivanje linkova, slanje pesama, linkovanje pesama i svog drugog multimedijalnog sadržaja za kojeg se veruje da  bitan onom drugom. Ako se poruke pišu na svom Zidu, svi mogu da vide međusobnu razmenu, i deo te igre su one misteriozne poruke i linkovi koje povremeno mogu da se vide u nečijim statusima. Fejsbuk je jedino mesto na kome je prihvatljiv način udvaranja taj da se recimo reši kviz tipa "Ko je ljubav tvog života?'' ili "Koja vas pesma Mileta Kitića najbolje opisuje'' i da rešenje toga može da pošalje poruku nekome.

Svi načini zavođenja, kao i u realnosti, zavise od želja i očekivanja onih koji učestvuju u igri. Mlađima je verovatno sasvim dovoljna razmena neke od "Super Poke'' aplikacija da bi na osnovu nje napravili igru (sa opcijama - zagrli, ujedi, baci ovcu na nekog, štipni, baci tortu, baci ćurku, baci pire, usvoji pingvina, igraj sa..., kupi piće nekome, navijaj, hipnotiši, lagano igraj, golicaj, začaraj, pobegni sa...), starijima je sigurno potrebno nešto više, onim rečitima su na raspolaganju čet i poruke, onima koji su misteriozni preostaje čitav niz drugih načina. Pretpostavljam da je pored godišta i navedenih oblika, važna i vrsta odnosa, kao i to da li neku osobu poznajete iz detinjstva ili sa sinoćne žurke, kao i to da li planirate da nekog upoznate ili vam je potrebna samo virtuelna zabava. Kad postoji neka igra, svaka promena, poslati znak, nešto znači. Tako da verovatno, u tu svrhu, ne postoje glupe igre jer u svesti igrača, sve mogu da imaju smisao.

Zanimljivo je da je nedavno istraživanje koje je Qinteractive početkom novembra obavilo na uzorku od 2.000 žena, između ostalog je pokazalo da 57 odsto njih virtuelne "fejsbuk'' poklone vrednuje isto koliko i one prave. Dakle, verovatno i slanje poklona može da bude deo neke igre zavođenja.

Što se devojaka tiče, iz njihovog ugla je Fejs danas verovatno vrlo sličan. I one na isti način stavljaju do znanja da su zainteresovane, pisanjem na zidu, reagovanjem na statusne poruke, slanjem "lajkova'', komentarisanjem fotografija ili (ako je neko dovoljno interesantan ili je dobro uradio svoj zid) pisanjem prve privatne poruke.

Fejsbuk je uspešno multimedijalno nadogradio forumaške i ostale tekstualne oblike zavođenja među ljudima, tako što je uspešno eksploatisao prirodnu ljudsku želju za idealizovanjem potencijalnog partnera. Onaj koji želi da bude zaveden, taj će biti zaveden, i to ne nužno zbog vrlina i sposobnosti onoga ko zavodi, nego zbog toga što zavedeni želi da vidi sve najbolje u njemu. Na forumu to najbolje bilo vezano za reči, a idealizovanje nečega što je pogrešno rečeno je ponekad teško, i zahteva jaku želju. Na Fejsbuku, šarenom svetu, svako vidi ono što želi i nema greške, svako je u pravu. Nemoguća je situacija da se neko ne idealizuje, ukoliko se to želi, jer taj neko nema puno prilika da pogreši, nema puno prilika da kaže nešto pogrešno, jer i nema puno prilika (nijedne, zapravo) da iskaže nešto konkretno i jasno. Sve je maglovito, tajanstveno i u nagađanjima, što i jeste idealna atmosfera za zavođenje. Što naravno ne znači da povezanost ne postoji, samo znači da je idealizovanje olakšano. Osim ovoga, na Fejsbuku su ljudi uvek lepi, ne vide se loši i teški trenuci, pa se idealizovanjem stiče utisak da su uvek takvi.

Poenta je da je, što se tiče onlajn zavođenja i uopšte onlajn komunikacije, Fejsbuk ultimativna mašina koja objedinjuje sve trenutno postojeće alate. Uz pomoć tog sajta, moguće je na jednom mestu okupiti stare prijatelje, steći nova poznanstva, i na jednom mestu koristiti sve moguće oblike komunikacije. Jedino što nije moguće na sajtu, je ono zbog čega se zavođenje (ili razvijanje prijateljstva) odvija. Čini se da je susret uživo nakon virtuelnog zavođenja ređi nego na forumu. Moram da priznam da nisam primetio, ni čuo, da je neko nekog upoznao nakon dopisivanja na Fejsbuku. Ne kažem da se to nije desilo, sasvim sigurno da jeste, ali izgleda da sajt koji služi za "povezivanje sa prijateljima i ostalima...'' u praksi to ostvaruje uglavnom samo na sajtu. Ako odemo na bilo koji forum, na većini od njih možemo da vidimo barem jednu temu na kojoj se članovi obaveštavaju o grupnom susretu uživo, ili temu o priči sa prethodnog i najavi budućeg susreta. Svako od nas zna barem jednu priču o ljudima koji su se upoznali preko nekog foruma ili četa, i tako zasnovali vezu, a znamo da postoje i brakovi započeti virtuelnim poznanstvom.

Zbog toga se čini da je javni i privatni svet virtuelnog zavođenja na Fejsu izgleda toliko zavodljiv i šaren, da verovatno postaje sam sebi dovoljan, kao da postaje sam sebi svrha. Opet, sasvim je sigurno da negde postoji upoznavanje, ali nisam siguran da on po broju može da se meri sa "prevaziđenim'' oblicima internet komunikacije.

Kako god bilo, Fejsbuk zavođenje je izgleda kao zanimljiva i korisna stvar, koja vredi samo ukoliko se završi susretom u realnosti. Ako do toga ne dođe, ili ako to i nije prvobitan plan, sve ostaje na nivou hobija. A takav flert, kao i u realnosti, vremenom postaje dosadan, jer se u dugom zavođenju gubi draž.

10. Fejsbuk i zavisnost

Italijanska policija je početkom oktobra uhapsila prvog "Fejsbuk provalnika''. Mladić je provalio u kuću u Rimu samo da bi proverio svoj Fejsbuk nalog i poslao nekoliko poruka prijateljima, o tome kako se provodi na odmoru. Istina je da nije jedini kome je teško bez Fejsbuka, iako drugi još ne posežu za tako ekstremnim postupcima.

Prema podacima Fejsbuka, 50 odsto od njihovih članova svakodnevno dolazi na sajt, a to je procenat posetilaca kojim ne može da se pohvali nijedan sajt na internetu. Za Srbiju bi to značilo da, od preko milion članova, svakog dana njih barem pola miliona posećuje Fejsbuk. Dakle, sigurno je da postoji nešto značajno što čini da je svaki drugi korisnik svaki dan tamo.

Stručnjaci se još uvek ne slažu oko toga da li postoji zavisnost od interneta ili ne. Oni koji tvrde da postoji, navode i simptome (vezane za proveru mejla, teškoću kontrolisanja onlajn vremena, promenu odnosa prema okolini...) koji su uglavnom poznati. Kao oblike takve zavisnosti, odavno su prepoznati zavisnost od kockanja (sve vrste trošenja para, uključujući i aukcije, igre, opsesivnu kupovinu), od pornografije (vizuelnog sadržaja, sajber-seksa, virtualnog flertovanja i odnosa), od video igrica i sticanja novih informacija.

Da li zavisnost postoji ili ne, i šta je to što tera ljude da svakodnevno troše vreme na internetu, reći će stručnjaci. Ono što je bitno da se napomene je to da je Fejsbuk sve ove oblike zavisnosti (kompulsije, impulsa, prohteva, za one koji ne veruju u tu reč) objedinio na jednom mestu. Kao što postoje mega marketi, koji imaju svu robu sa tržišta, po konkurentnim cenama, tako je i Fejsbuk, kao veliki mega market, na jednom virtuelnom mestu objedinio sve što internet posetiocu može da zatreba, i time postao poželjan za sve mušterije.

Američko medicinsko udruženje odbilo je da preporuči Asocijaciji psihijatara da Poremećaj internet zavisnosti upišu u DSM (Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders), čime bi ovaj potencijani poremećaj dobio dijagnozu, uz uputstvo lekarima za tretiranje tog oboljenja. Oni stručnjaci koji smatraju da ne postoji poremećaj, kao jedan od argumenata navode da bi po istoj logici onda morala da postoji i zavisnost od čitanja knjiga, gledanja televizije, filmova, odlaska u pozorište i slično. Bez želje da ulazim u oblast koju izučavaju ovi stručnjaci, trebalo bi napomenuti da to nije isto, nikad nije ni bilo isto, a nije čak ni slično.

Pre svega, teško da bi se našao neko ko bi zbog čitanja knjiga ili gledanja televizije u kontinuitetu odbijao društvene kontakte i lične obaveze. Nemoguće je da postoji ta vrsta zavisnosti, jer ni objekt zavisnosti nije toliko adiktivan. I upravo ta adiktivnost je razlog zbog kojeg od interakcije na internetu može da postoji poremećaj, a sa drugim navedenim objektima ne može. Razlika nije samo u intenzitetu doživljaja, mada je i on bitan činilac. Primamljivost interakcije sa kompjuterom zasniva se na bombardovanju svih čula, i to (najvažnije) onom bombardovanju koje ne zahteva ama baš nikakvu psihičku podlogu, nikakvo duhovno ulaganje, ništa osim fizičke prisutnosti i aktivnosti. Kontakt između čoveka i mašine je kontakt koji se ostvaruje preko čula. Takav napad na čula mora da izazove neku vrstu zavisnosti, nemoguće je da ona dugo (voljom čoveka) budu izložena snažnim spoljnim podsticajima, a da se onda očekuje da čovek može takođe po svojoj volji, prekine sa internetom bez protivljenja tih čula, koja su ostala uskraćena za doživljaj.

S druge strane, kontakt između čoveka i knjige, televizije ili filma, je vrsta odnosa koja zahteva angažovanje duha. Čula se ovde pojavljuju tek kao spoljni podsticaj koji budi ono što već postoji u čoveku. Odnos je relaksirajući, jer čovek tu ne mora ništa da radi. Ni fizički, a ako to ne želi, ne mora ni duhom da stalno bude prisutan. Knjiga može da se odloži i tako dozvoli mislima da odlutaju svojim tokom, a i tokom gledanja filma nije neophodno da neko stalno bude duhom prisutan. Ne postoje razlozi, ne postoji ni jedan razlog, za stvaranje zavisnosti od tog odnosa, jer bi takva zavisnost onda morala da bude zavisnost od samog sebe.

Internet, kao i svi oblici zanimacije na kompjuteru, je stalni posao, stalna angažovanost, a ne relaksacija. Uvek se nešto radi, nešto klikće, od korisnika stalno traži interakcija. Ta vrsta angažovanosti, i takav napad na čula, mora da ostavi posledice po duhovni mir. Ako ni po čemu drugome, ono po tome što takav čovek, sa tako nadraženim čulima, više ne može da mirno sedi i pročita knjigu ili odgleda neku predstavu, barem ne bez duge pauze i apstinencije od tih nadražaja. Biće zanimljivo videti da li će mladi ljudi, odrasli na kompjuteru, za par godina uopšte moći mirno da sede.

Tu zapravo postoji gradacija, koja ide od pričanja priča pored vatre, štampanja prvih knjiga i novina, otkrića radija, emitovanja prve televizijske emisije, do pojave interneta. Spoljašnji podsticaj je neophodan za razvoj duha, i on je osnova čovekovog društvenog bića. Ali sa svakim novim izumom koji je davao neki podsticaj, sve se manje išlo ka čovekovom duhu, a sve više ka situaciji u kojoj on više neće biti potreban. Nije isto kad majka detetu priča bajku, i kad dete tu bajku vidi na filmu. U prvoj situaciji detetu je pružena mogućnost da je doživi u skladu sa svojim duhom, i da priču oživi u sebi, stvarajući tako svoju ličnost. U drugoj situaciji detetu je servirana nečija tuđa vizija priče, i tako sužena ili barem značajno otežana mogućnost identifikacije i kreiranje svog ličnog doživljaja. Onog trenutka, a on se nalazi na internetu, kad čoveku postane primaran doživljaj u kome mu se sve servira unapred, u situaciji u kojoj se od njega ništa ne očekuje, prestaje njegov razvoj kao ličnosti.

Pored navedenih oblika zavisnosti, glavni okidači autentične Fejsbuk zavisnosti od komunikacije su želja da se sazna šta drugi ljudi rade, da se taj osećaj dobije lako i bezbedno (lakše nego u realnom svetu) i da se pokaže šta se radi. Znači, da se vidi i bude viđen, ali na najlakši i najbezbedniji mogući način. Tome prethodi stvaranje virtuelnog selfa koji, jednom stvoren, i sam postoji kao deo razloga za povratak.

U Fejsbuku znaju za to, znaju koliko je stvaranje tog virtuelnog selfa potencijalno adiktivno. Zbog te pretpostavke da će se članovi koji odu jednom vratiti, i ne postoji opcija gašenja naloga (osim pismenog zahteva administraciji sajta). Nalozi se ne gase, nego deaktiviraju, a nakon što Fejsbuk "otpadnik'' shvati koliko je besmislen postao život bez njega, Fejsbuk ga ponovo dočekuje raširenih ruku, sa nalogom koji izgleda isti kao onog dana kad je otišao. Sve je podređeno tome da članovi budu zadovoljni, i da što više klikću.

Čovek je po prirodi konformista, i teži da ide linijom manjeg otpora, onako kako mu je lakše, i trudi se, naročito savremeni čovek, da mu bude što ugodnije. A internet i Fejsbuk mu idu na ruku. Nije čovek kriv zbog svojih želja, jer takav je bio i bez interneta, ali je "kriv'' sistem koji mu to olakšava, i to na način na koji ga odvaja od ispunjenog života, i uz sve to davajući mu i opravdanje da je u redu to što radi. A takvo ponašanje vodi otuđenju. U zanimljivom istraživanju koje je sproveo Stratedžik marketing, pored ostalog, pokazalo se da mladi na mobilnim telefonima najviše koriste SMS poruke, jer je tako "manje direktno i manje neprijatno''.

Nekada davno postojao je Spomenar, sveska u koju su srednjoškolci jedni drugima upisivali lične podatke, svoje "volim-ne volim''. Tu svesku je svako imao za sebe, i ona je svakom bila njegov lični Fejsbuk. Sajt je nadogradnja za tu prirodnu želju. Ali, stvar je u tome što niko nije provodio čitav dan uz tu svesku, iznova je čitajući, nego su je deca držala u fioci, a simpatije i drugare tražili u realnosti.

11. Komunikacija na Fejsbuku

Bez svake sumnje, internet je puno učinio da ljudi međusobno povežu znanja i iskustva. Postoji bezbroj primera koji pokazuju koliko je ta povezanost pomogla ljudima, u situacijama u kojima je brzina dobijanja informacije bila važna. Nisu bitne samo one situacije kad je nekome bila potrebna neka zdravstvena informacija, neki lek, savet, posao ili slično. Postoje dobri primeri dobrog uticaja interneta i u drugim društvenim događajima. Kod nas je, recimo, dovođenje "Nika Slotera'' u Srbiju dobar primer za to. Ljudi su se preko Fejsbuka povezali i shvatili da postoji nešto zajedničko. Ili, odličan primer je i organizovanje Youtube simfonijskog orkestra, kada je sajt Youtube raspisao konkurs za najbolje muzičare, a onda sve te (uglavnom amatere) okupio sa svih strana sveta, doveo u Njujork, gde su održali zajednički koncert u Karnegi Holu. Oba događaja ne bi bila moguća bez interneta.

Neko je uporedio Fejsbuk, i slične sajtove sa srednjom školom. Jer na oba mesta vlada slična atmosfera, i Fejsbuk stvarno liči na školu, bez obzira na starost učesnika grupe. Na oba mesta postoje popularne grupe, najlepše devojke škole, popularni tipovi, huligani, štreberi, buntovnici, kao što postoje i školske sekcije i događaji kojima se prisustvuje. Ovo bi verovatno bilo istina, ukoliko bi to podrazumevalo da svi "učenici'' pohađaju vašu školu, odnosno, da dolaze u školu svakog od svojih prijatelja, i da svi ti prijatelji dolaze u školu svakoga od njih. Jer i vaši prijatelji imaju svoje krugove poznanika, one za koje vi ne znate. Na Fejsbuku, koliko god on veliki bio, se zapravo sve vrti oko jednog čoveka – vlasnika naloga. Njemu je sve podređeno. On o svemu odlučuje. Samo vlasnik naloga odlučuje kakav će mu biti Fejsbuk doživljaj. Samo on određuje sa kime će se družiti, koliko će o sebi otkriti, kako će uopšte tamo izgledati, i šta će doživeti. Zbog toga ne postoji jedan Fejsbuk, nego trista miliona njih, i svaki je različit. On je samo platforma, mesto na kome se odvija komunikacija. I zbog toga ne postoji jedan pogled na to mesto, jer njegov izgled zavisi od prozora sa kojeg ga gledamo. Fejsbuk je zapravo zanimljiv tačno onoliko koliko korisnik veruje da je zanimljiv, i to verovanje je razlog zbog koga neko svakodnevno odlazi na taj sajt.

Pre svake priče o komunikaciji trebalo bi podsetiti da ona nije samo verbalna, i da se veći deo komunikacije zapravo odvija u tom neverbalnom delu. I to ne samo kroz govor tela, nego i kroz način kako se nešto kaže, izgovor, boju glasa, naglašavanje reči... A to je nešto što "emotikoni'' ne mogu da zamene. Ako je verovati Vikipediji, 55 odsto komunikacije odvija se kroz govor tela (neverbalna), 38 odsto kroz ton glasa (paraverbalna) i samo sedam odsto kroz reči koje se koriste. Kako onda neko uopšte može da tvrdi da na internetu postoji ozbiljna komunikacija?

Pisani oblik komunikacije može biti dobar jedino za razmenu egzaktnih podataka o nečemu. Dakle, za novinske izveštaje i vesti, u kojima se prenosi neka informacija. Svaka druga vrsta pisanja, ona koja u sebi ne sadrži pozivanje na konkretne događaje ili činjenice, podložna je projekcijama čitaoca. Pa tako, recimo, i ovaj tekst svako tumači na svoj način, u skladu sa svojim iskustvima, razmišljanjima i očekivanjima.

Ukoliko neko pokuša da istinski komunicira sa drugima putem reči, u startu je osuđen na neuspeh. Svaka napisana reč izgleda drugačije u očima svakog onog ko je čita, i njeno tumačenje više govori o čitaocu nego o piscu. To je ono na čemu se zasniva čitava književnost. Kada bi pisci pisali dela koja bi svi čitaoci isto čitali i razumeli, to bi bila književnost zanimljiva samo za tog pisca. Ona ne bi postojala, jer to nikog ne bi zanimalo. Nikog ne zanima šta "tačno'' misli pisac, a ako bi neko od njih i rekao šta je mislio, većina nas čitaoca bi se verovatno razočarali. Bitan je osećaj kojeg reči izazivaju u čitaocu. Taj osećaj je razlog zbog kojeg se čita nešto.

Na internetu je većina ljudi uverena da ih sagovornici dobro razumeju. Na većini foruma (pa i Fejsbuku, kad se nešto piše) izgleda kao da ljudi pišu za same sebe, kao da oni pišu tu "dosadnu književnost''. Razlog za takvu ubeđenost u dobro razumevanje, verovatno leži u tome što se reakcija ne vidi. Tamo gde ne postoji ljudsko lice preko kojeg bismo mogli da vidimo reakciju, postoji samo naš odraz, slika u ogledalu koja nas ubeđuje da smo pravilno shvaćeni. Čak ni empatija (ukoliko bi neko na internetu i želeo da je stekne, što je retkost) ne može da se razvije, jer je i za to potrebno nešto više od reči.

Kad se govori o Fejsbuk komunikaciji trebalo bi napomenuti da on nije "sajt koji povezuje ljude'' i nije "društveno umrežavanje'' (jer su to već bili forumi i mejling liste), nego je upravo suprotno, društveno razmrežavanje, društveno separatisanje. Blaže rečeno, on i slični sajtovi su zapravo "umrežavanje društava'', jer se formiraju grupe sličnomislećih, grupe podrške. Zbog toga je stepen iskustvenosti Fejsbuk doživljaja direktno vezan za prijatelje i širinu različitih kontakta koje neko ima. Fejsbuk je bezopasan, jer u malim grupama nema neprijatelja, i okruženje je sigurno. Za razliku od foruma, gde postoji realna opasnost da vam neko nešto odbrusi ako kažete nešto glupo, na Fejsbuku vam to niko neće zameriti, jer ste okruženi prijateljima.

Iako se stalno priča o bezbednosti podataka na Fejsbuku, izgleda da se zaboravlja da su forumi daleko manje bezbedna mesta, zato što su potpuno otvoreni. Na svakom forumu, baš kao i na Fejsbuku na čiju bezbednost upozoravaju, postoji opcija ostavljanja podataka i slika. I ti podaci su dostupni svima. I ne samo to. Na većini foruma postoji opcija praćenja statistike korisnika i praćenje istorije pisanja prethodnih poruka. Ako neko i ne stavi svoje lične podatke ili sliku u profil, negde, na nekoj temi će nešto napisati o sebi. Onaj ko prati njegovo pisanje lako može da poveže takve podatke u jednu smislenu informaciju koja bi mu nešto značila. Fejsbuk je zapravo prilično bezbedan, barem u odnosu na forume, jer je zatvoren. Čak i nakon što su dozvolili otvaranje "javnih naloga'', opcija po kojoj svi mogu da vide nečiji profil, njegovi prijatelji ostaju nevidljivi ukoliko to žele. Čak i pisanje na nečijem Zidu u najvećem broju slučajeva ostaje nevidljivo (vidljivo samo za vlasnika i njegove prijatelje) ostalim korisnicima, tako da ne postoji nešto kao "forumska istorija pisanja''. Ne samo što je ostalima nemoguće da prate šta je sve neko pisao, nego ni onaj koji je pisao po zidovima drugih to uglavnom ne može da vidi.

Na forumima članovi ne osećaju obavezu da se ponašaju društveno prihvatljivo, a zbog nepostojanja živog kontakta ne postoji razvijena empatija, pa su forumi često mesto prepirki i svađa, nastalih u razmeni različitih mišljenja. Na Fejsbuku je drugačije, jer je većina ljudi prijatelji, ili se već poznaju a, ako su već nepoznati, neprijatno im je da sami istupaju sa nekim negativinim komentarom. Ovako stvoreno "sigurno okruženje'' postaje poželjno za povratak ili ostanak na njemu. Prirodno je da ljudi žele da budu u prijatnom okruženju, gde neće morati da stalno budu na oprezu i gde ne moraju da brinu da li će dobiti negativne reakcije na nešto što je napisao.

Na Fejsbuku je sve podređeno lagodnosti pojedinca i tome da on nema briga.

I dok na forumu (na kome ima barem iluzije komunikacije) postoji razlog da se ostaje dugo i da se njemu vraća (nema praznog hoda, stalno se nešto dešava, uvek stižu nove poruke i odgovori u komunikaciji koja traje), na Fejsbuku, ma koliko velike i interesantne grupe prijatelja postojale, ne postoji veliki razlog za veće zadržavanje. Barem ne konkretan razlog. Pre svega zbog toga što ne postoji jak kohezivni faktor koji bi držao ljude na okupu, ne postoje zajedničke teme koje se raspravljaju i koje bi činile da stvarno povezuju ljude. Šta je "hot'' a šta "not'' nije dovoljan razlog za to. Na forumima se ljudi okupljaju oko zajedničkih tema, a na Fejsbuku oko Fejsbuka, odnosno, svako zbog sebe i svog osećaja. Razlog zbog kojeg se ljudi vraćaju je samo lični osećaj da komunikacija postoji, da je ono što on šalje nekome bitno, da je takva komunikacija dovoljna ili da je koristi kao instant zamenu za manjak društvenog života u realnosti.

Dok se na forumima sva priča vodi oko zajedničkih tema, a ne nečijeg profila (jer bi to bilo besmisleno), na Fejsbuku se sve vodi upravo oko profila, odnosno Zida. Svaki korisnik (pored svog, najvažnijeg Zida) vidi samo Zidove drugih ljudi, odnosno njihove "delove'' u Novostima. Ne postoje teme, a svi razgovori se svode na komentare ispod linkova članova, kod onih najpopularnijih tek nekoliko desetina komentara, koji su zapravo isprazno čavrljanje, a ne prava komunikacija. Čini se da čak i na Grupama, koje bi po definiciji udruživanja morale da budu pune rasprava i razmene iskustava, nema puno priče. Grupe (pandan forumaškim "podforumima'', sa svojim temama) uglavnom su prazne, bez postova, i takođe služe kao promocija nekog stava, ispisanog u delu za opis grupe, koji je bez problema mogao da stane i na lični Zid. Ponekad čak nema ni stava, već je samo naziv grupe dovoljan da njihovi osnivači steknu osećaj da su nešto uradili, a da onima koji se u njih uključe ona time postane deo Fejsbuk imidža. Čini se da je to jedini razlog njihovog postojanja. Time se obesmišljuje akcija na koju one pozivaju (svejedno da li je "Kosovo je Srbija'', "Srbija je Evropa'' ili "Peru za predsednika FIFE), jer virtualnim kupovanjem osećaja da je neko nešto uradio samim učlanjenjem u neku grupu, taj neko gubi želju i energiju da se za to bori i u stvarnosti. Na Fejsu neko može recimo da na pitanje "Čije je Kosovo'', odgovori kliktanjem na jedan od dva ponuđena odgovora, i tako sebi jeftino kupi čistu savest jer je, kao, uradio nešto, ili oprost grehova zbog toga što ništa nije uradio.

Zanimljiv primer za pomanjkanje rasprave u Grupama je grupa "Sajber sociologija nauka budućnosti'', koja bi po naslovu i svom Opisu trebalo da bude puna angažovanih poruka, informacija i rasprava, u pravom okruženju za kojeg su članovi zainteresovani. Od 850 članova napisane su dve teme sa ukupno ("fantastičnih'') 25 poruka.

Na onim retkim grupama na kojima se i razvije rasprava, poruke su poređane od poslednje, tako da se prvo vidi poslednja, čime se obesmišljuje ozbiljna priča a provocira odgovaranje nakon čitanja tek nekoliko poslednjih poruka.

Fejsbuk je zamišljen kao mesto zajednice blogova, mesto na kome se umrežavaju blogovi. Ali blogovi su nastali kao javni dnevnici, od ljudi koji imaju šta da kažu i žele da to podele sa drugima. Trebalo bi podsetiti da je Fejsbuk i zamišljen kao mesto na kome se određuje šta je "hot'' a šta "not'', dakle u samom startu je određen da bude lišen komunikacije i da se svede na jednostavnu (vrlo jednostavnu) kritiku nečega što već postoji. I današnji Fejsbuk je mesto gde ljudi uglavnom prenose tuđe ideje i ocenjuju ono što je već izmišljeno. Tako neobavezan i neopterećujući sajt je sa svojom iluzijom povezanosti privlačan je najvećem broju ljudi. Čitava ta ogromna softverska mašinerija radi u jednom cilju, što efikasnijeg uništavanja slobodnog vremena i udaljavanju čoveka od onoga što je realni svet, njegovog svođenja u što manje okvire, sa datom iluzijom povezanosti. Zahvaljujući tim ljudima Fejsbuk i uspeva da tako dobro finansijski posluje. Između ostalog, tako što hipnotičko kliktanje mišem članova o tome šta je "hot'' a šta "not'', prodaje kao besplatno ostvarena marketinška istraživanja zainteresovanim kompanijama.

Pored kompanija i marketinških agencija, eventualnu korist od Fejsbuka i sličnih sajtova mogu da imaju jedino vladari. Što, naravno, ne znači da je on proizvod neke svetske zavere, ali njegovi rezultati pokazuju da se stvara ogromna grupa ljudi koja sve više vremena provodi u svojim kućama, ispred kompjutera. A to je idealan narod. I dok je rimskim vladarima nekad trebao neki novac da podmire "Hleb i igre'', današnjim je čak i to suvišno, jer su i hleb i igre postale virtuelne. Narodu su tako sve potrebe zadovoljene, ne postoje javna okupljanja, a eventualno nezadovoljstvo se kanališe kroz virtuelne ventile, koji daju osećaj da se nešto učinilo.

Smisao prave komunikacije i neki od razloga zbog kojeg postoje prijateljstva su međusobna razmena iskustava, znanja, propitivanja, pa i ogovaranja. Kad se sve to stavi u virtuelni okvir, dobije se virtuelno zadovoljstvo. Kad neko podeli nešto sa prijateljima na Fejsbuku, sa istim onim sa kojima bi inače uživo pričao, on izgubi želju da to ispriča uživo. Zbog toga on to i ne čini, nego nastavlja da priča priče na internetu, sa sve manje druženja uživo. To ne znači da je od takve priče dobio zadovoljstvo, jer nečije "lajkovanje'' te priče ne može da zameni iskreno razumevanje u realnom svetu. Tako prirodna ljudska želja za druženjem dobija instant zadovoljenje, čime se usamljenost maskira, ali ne nestaje. Zato je Fejsbuk dobar da se sa prijateljima podeli novi vic, ili vest o novom filmu, ili novom programu. Ako neko hoće da priča o tom novom filmu, i diskutuje o kvalitetu tog novog programa, na internetu  su forumi i dalje nezamenljivi, kao što su dobri i za dobijanje informacija o nečemu. Što se tiče svih onih malih i velikih stvari koje čine prijateljstvo, i dalje ne postoji zamena za druženje uživo.

Ljudi su nekad išli u parkove da sretnu sebi slične, da popričaju, upoznaju nekog novog. Danas odlaze u parkove sa laptopovima, sede usamljeni na svojim klupama, da bi "upoznavali'' nekog drugog, koji isto tako usamljen sedi u nekom drugom udaljenom parku.

Socijalne mreže su naizgled učinile da se ljudi povežu i zbliže. Ima nečeg prijatnog u osećaju kad na jednom mestu okupite sve dostupne prijatelje, bivše partnere, velike i male ljubavi, rođake i komšije. Čovek se nekako oseća više povezan sa drugima. Ta povezanost, kao što je ranije i napisano, i jeste korisna za razmenu kratkih informacija i ukoliko vodi susretu uživo. Više od toga, i gubljenje vremena na mestu koje je rezervisano samo za kontakt, smisleno je kao i gledanje u neki od programa za mejlove.

Naravno, Fejsbuk ne izgleda kao neki od tih programa, inače se niko ne bi tamo zadržavao. U Fejsbuk carstvu sve je šareno, sve je moguće, puno je zanimljivih stvari na koje može da se klikće i da se zbog toga dobije osećaj interakcije. Jedini problem je u tome što to nije realni svet. U realnom svetu članovi internet sajtova sede odvojeni u svojim domovima, ispred svojih kompjutera. To svakako nije svet u kome se ljudi zaista povezuju i komuniciraju.

NSPM na Fejsu

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner