Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Ideološka ostrašćenost Latinke Perović
Kulturna politika

Ideološka ostrašćenost Latinke Perović

PDF Štampa El. pošta
Marinko M. Vučinić   
utorak, 20. avgust 2013.

„Ostrašćenost je naša druga priroda”, kaže istoričarka Latinka Perović u razgovoru za list Vreme od 19. jula 2013. godine. Pod rečju „naša”, naravno, Latinka Perović podrazumeva Srbe i Srbiju. Priznaćemo da Perovićeva dobro poznaje suštinu ostrašćenosti. Pre svega političke i ideološke ostrašćenosti, koju štedro demonstrira i u pomenutom intervjuu. Razgovor na večitu temu u Vremenu samo je proširena verzija ranijih razgovora Latinke Perović s novinarkom Tamarom Nikčević (recimo, onog na crnogorskom portalu Analitika od 14. aprila 2011. godine, pod naslovom „Srbija i dalje ne zna gde su joj granice”). Međutim, intervju u Vremenu ima jasniju političku namenu jer sadrži precizno određene ideološke smernice, koje su već ugrađene u političku koncepciju Liberalnodemokratske partije (LDP) i tzv. građanske političke opcije koja sada, nakon izbornog, političkog i ideološkog sloma Demokratske stranke ima potrebu da se snažnije profiliše kao vodeća opoziciona snaga na opusteloj političkoj sceni.

Uvek je bilo više nego očigledno da je Latinka Perović u svojim političkim nastupima, ali i u naučnim radovima i prigodnim tekstovima, istrajno za sebe gradila poziciju neprikosnovenog ideološkog arbitra i teorijskog tumača težnji „moderne, građanske i evropske Srbije”. Očigledno je da je godinu dana otkako deluje nova, proevropska vlada, postalo neophodno dopuniti „građanski” ideološki prostor potenciranjem već toliko puta iznetih i prežvakanih ocena i sudova o Srbiji – Srbija je, tobože, i dalje okovana populizmom, nacionalizmom i antievropskom ideologijom, te je zato nužno još više zašiljiti tzv. liberalnograđansku i proevropsku ideološku oštricu.

I to upravo čini Latinka Perović u ovom razgovoru, koji ima oblik političkog manifesta. Uveliko uzdrmana Druga Srbija podelila se u pogledu podrške sadašnjoj vladajućoj koaliciji, to jest novorođenim EU fanaticima iz Socijalističke partije Srbije i Srpske napredne stranke, i to u svetlu rešavanja problema Kosova i Metohije i borbe protiv korupcije. Zato je, naravno, neophodno da se političkom, na mahove i politikantskom, a tek pomalo istorijskom analizom „srpskog nacionalizma i antievropejstva” osveže temelji LDP politike, koju sada možemo prepoznati i u frazeologiji i u delovanju predstavnika vladajuće koalicije.

Tog se zadatka, s velikim žarom, prihvatila Latinka Perović, koristeći izuzetno zapaljivu političku i ideološku retoriku, koja se, međutim, ne zaogrće više u naučne i objektivne analize srpske političke istorije, što je ranije bio čest manir pri iznošenju ideološki opredeljenih i ostrašćenih političkih stavova. U ovom političkom trenutku, očigledno, procenjeno je da se privid naučnosti slobodno može potisnuti u drugi plan, te da je kudikamo važnije zasnivanje nove i ofanzivnije partijsko-političke mašinerije. Drugim rečima, sada je najvažnije odrediti LDP kao jedinu pravu, izvornu i vodeću proevropsku snagu u Srbiji. Zato je ovaj intervju u Vremenu, dakle,od posebne važnosti. U tom je zamornom tekstu politika koju zastupa Latinka Perović pokazala pravo lice – ekskluzivnost u težnji da se Srbija konačno privede Evropi. Srbija, naime, nikada nije ni bila deo Evrope, već se sa Evropom samo graničila, uverava nas Latinka Perović. I to je njeno opšte polazište, koje se uveliko oslanja i na stavove iz izveštaja Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji da je „politička scena zarobljena nacionalizmom i temama koje su građane udaljile od politike”.

Nasuprot ovakvom proizvoljnom stanovištu, znameniti srpski istoričar Milorad Ekmečić ukazao je na notornu činjenicu da je Srbija oduvek bila u Evropi, bez obzira na to što tu činjenicu danas uporno negiraju liberalnodemokratski modernizatori. Svi moderni srpski intelektualci, sa izuzetkom teologā, formirali su se u krugu zapadnoevropske kulture. Postoji i šala da su srpski intelektualci koji su slati na ruske univerzitete da studiraju filozofiju obavezno morali da čitaju vizantijske teološke pisce, ali su se formirali na delima ruskih revolucionara. Sveštenik Rajevski, u ruskoj ambasadi u Beču 1849. godine, začudio se kad je video da je mitropolit Petar II Petrović Njegoš tražio po knjižarama knjige Demostena i Cicerona. Kad su Njegoša opomenuli da se u Rusiji objavljuju predivne bogoslovske knjige episkopa Makarija i Filareta, on je odmahnuo rukom; Makarije i Filaret, to su trice i kučine što se mogu napisati i u Rusiji, a Demosten i Ciceron – to je nešto drugo. Jovan Skerlić, sa svoje strane, bio je vrlo skeptičan prema koristima koje bi srpski narod dobio od političkog pokreta koji nastoji da sve slovenske reke počnu da se ulivaju u zajedničko slovensko more. Mislio je, naime, da je Rusija poluazijska, Austrija feudalna i klerikalna, Engleska plutokratska, a Nemačka kaplarska zemlja. Jedino se Francuska, prema Skerliću, bori za svetle istine i ljudske ideale i predstavlja putovođu svim narodima sveta. Jovan Skerlić je 1904. formulisao dramatičnu sintezu cele srpske nacionalne ideologije toga vremena:

„Zapad je zakon života. Srpski narod se mora poistovetiti sa stvaralačkim zapadnim narodima, pa s njima pobeđivati, kao što je to uradio Japan posle reformi 1868. godine, ili se suprotstavljati Zapadu, pa iščezavati, kao što je to slučaj sa severnoameričkim crvenokošcima.”

Iz ovog citata, koji prenosi Milorad Ekmečić, može se na veoma jasan način videti da mi i danas živimo ovu dramatičnu sintezu srpske nacionalne ideologije, ali se tu može prepoznati i dubok evropski trag u srpskoj istoriji i njenom jasnom evropskom opredeljenju i utemeljenju.

Latinka Perović za to i ne haje. Ona uporno tvrdi kako je Srbija izazvala ratove na prostoru socijalističke Jugoslavije i za njih se temeljno pripremala. (Samo ne kaže kada su tačno te pripreme počele i u čemu su se sastojale!!!) Za nju je nesporno da su ratovi, bune, ubistva, plenumi uvek hipnotisali mase, politički ih mobilisali i vodili u pogibelj. Jedan od ključnih aksioma njene koncepcije sadržan je u tvrdnji da su se srpske mase uvek okupljale oko jednog jedinstvenog cilja – stvaranja velike države u kojoj će živeti srpski narod, i to je uvek bio osnovni i (u njenom tumačenju) do danas nepromenljivi i objedinjujući nacionalni prioritet srpske politike, zasnovane na retrogradnim i anahronim idejama devetnaestog veka. Tako je težnja za stvaranjem velike srpske države određivala odnos prema Jugoslaviji i Evropi. Zato Srbija, smatra Perovićeva, ostaje stalni remetilački faktor; ne postoji, tobože, istinska i „objektivna” revalorizacija događaja iz vremena građanskih ratova i razbijanja socijalističke federalne Jugoslavije. A što je za Latinku Perović još pogubnije, i dalje postoje političke snage (sada su na vlasti) koje nastavljaju da sanjaju san o velikoj i jedinstvenoj državi srpskog naroda:

„Ta opsesija se, dakle, čuva i ne dozvoljava da na dnevni red dođu ideje Evrope, evropskih integracija: njoj se žrtvuju ekonomski, socijalni, politički, kulturni i svi ostali odnosi. Na njenom čuvanju angažovane su gotovo sve institucije, iz nje su proizišle sve ključne istorijske ideje u Srbiji, kao i vodeće političke partije, ona je, kažem, odredila sudbinu i Kraljevine Srbije i sudbinu obe Jugoslavije, kao što je, uostalom, određuje i danas.”

Krucijalni zaključak Latinke Perović sadržan je u tvrdnji da je velikosrpska ideja srušila obe Jugoslavije i da i danas razorno deluje na odnose na Balkanu kao stalna opasnost i istorijski izazov. Bez obzira na to što je naš ugledni istoričar Čedomir Popov, u svojoj izuzetnoj studiji o Velikoj Srbiji, jasno pokazao (za onog ko hoće da objektivno, a ne ideološki, procenjuje istorijske događaje i pojave) da velikosrpska ideja nikada nije imala realno političko i praktično uporište u srpskoj političkoj istoriji – Latinka Perović ne prestaje da tvrdi kako „Srbija ne uspeva da svoju istoriju spusti na zemlju, da je realno percipira, da shvati dinamiku vremena”. A ovo preporučeno realno prihvatanje srpske istorije verovatno bi se ogledalo u konačnom prihvatanju stare tvrdnje (koja se uvek, po potrebi, obnavlja) da je velikosrpska ideja i srpski imperijalizam, pored toga što je srušio obe Jugoslavije, i danas glavna opasnost za ostvarivanje i održavanje regionalne stabilnosti, kao i glavni uzročnik proteklih ratova, činilac koji je „dekomponovao zemlju, proizveo ogromne žrtve, ljude silom izmestio iz prostora u kom su živeli, stvorio duboko nepoverenje među narodima”, te da je (jedini) odgovoran „što su tokom rata počinjeni ogromni zločini”.

Sledeći striktno ovu logiku, možemo doći do zaključka da su velikosrpski hegemonizam i imperijalizam (pripisivanje imperijalne težnje Srbima dobacuje tek do nivoa iracionalnog i grotesknog) glavni uzročnici najbrutalnijeg etničkog čišćenja jednog naroda u Evropi nakon Drugog svetskog rata, što je, po tumačenju Latinke Perović, bio rezultat legitimne i kao suza čiste vojno-redarstvene akcije „Oluja”, koja je dovela do proterivanja gotovo celokupnog „imperijalnog“ i agresorskog srpskog naroda iz nezavisne Hrvatske. (A to što je Hrvatska primljena u Evropsku uniju iako nije obezbedila poštovanje elementarnih ljudskih prava srpskog naroda, ovu skrupuloznu istoričarku ne brine, jer se ona plaši samo srpskog nacionalizma.)

Ni ulazak Hrvatske s takvim nasleđem u EU Latinka Perović ni u naznakama ne dovodi u pitanje. Naprotiv, Latinka Perović, u retko otvorenom i dosad nečuvenom tonu, jasno okrivljuje Srbiju za otpočinjanje brutalnog građanskog rata, i to „vraćanjem na devetnaestovekovni san”. Ovakvo stanovište Latinke Perović nije nimalo originalan doprinos jer predstavlja sastavni deo hrvatske propagande, koji su zastupali i najradikalniji predstavnici tzv. građanske opcije u Srbiji. Najeksplicitniji u svojim tvrdnjama bio je Slobodan Inić, a sadašnji stavovi Latinke Perović predstavljaju samo varijaciju njegovih stavova prema srpskoj isključivoj krivici za razbijanje Jugoslavije:

„Malo je reći, bez ikakvih iluzija o drugim nacionalizmima, da su veliko(srbijanski) nacionalisti u novoj nacionalsocijalističkoj, grandodržavnoj varijanti u opozicionom vulgo-tradicionalnom značenju – bili najodgovorniji za raspad Jugoslavije na način koji je posve nepoznat i u najprimitivnijim zajednicama danas. U svakom slučaju, sadržajno uzevši, veliko(srbijanski) nacionalizam legitimira nastupanje tradicionalnog i savremenog hrvatskog separatizma i izaziva sve ostale. Gotovo je sigurno da su na taj način Srbi odigrali ulogu 'Hrvata' u pogledu rasturanja Jugoslavije. Uopšte govoreći, veliko(srbijanski) nacionalizam 'brani' Jugoslaviju tako da je zapravo razara. U skoroj budućnosti moguće je očekivati i neku vrstu denacionalizacije 'rubnih' Srba, različitih načina gubitaka njihovog kulturno-nacionalnog identiteta, pošto se kod drugih naroda formiralo kolektivno stanovište da su 'domaći' Srbi krivi za njihova sadašnja stradanja i materijalna razaranja. Srbija i Srbi uopšte, ma gde živeli, biće izvrgnuti krivicama, odgovornosti i negativno indukovanoj svesti kod drugih jugo-naroda za sve što se desilo.”

Nakon ovako neotesano formulisanih stavova o srpskoj krivici i velikosrbijanskom (ne više samo velikosrpskom) nacionalizmu, ostaje utisak da Latinka Perović koristi ipak sofisticiraniji metod političke analize, ali ne manje ideološki isključiv i neobjektivan. Međutim, istoričar Predrag Marković veoma je precizno doveo u pitanje stav prema Srbiji kao isključivom krivcu za razbijanje Jugoslavije:

„Srbi, koji su se toliko borili za Jugoslaviju, optuženi su kao jedini krivci za njeno razaranje. Niko od Srba nije više želeo da ostane u Jugoslaviji. A slika u svetskom javnom mnjenju o raspadu Jugoslavije potpuno je obrnuta. Narod koji je jedini želeo tu Jugoslaviju optužen je kao jedini krivac za njen raspad. Dobar imidž Jugoslavije prešao je na Sloveniju, Hrvatsku, čak i na Bosnu, a krivi su samo zli srpski nacionalisti. Neće nas valjda neko ubediti da drugde nije bilo nacionalista.“

Ali upravo način na koji Latinka Perović (i svita njenih gorljivih sledbenika) govori o stalnoj opasnosti od srpskog nacionalizma u velikoj je meri doprineo stvaranju sadašnje dominantne slike o Srbima, koji nose stigmu loših momaka, bez obzira na to što su na vlasti sada proevropski orijentisane stranke koje čine do juče nezamislive ustupke na račun vitalnih srpskih nacionalnih interesa.

Latinka Perović daje i odgovor zašto je rat pripreman i osmišljavan. On je, navodno, nastao kao rezultat nerazrešenih sukoba iz Drugog svetskog rata, različitih koncepcija o uređenju Jugoslavije i nespremnosti Srbije da prevaziđe svoj centralistički usud i prihvati federalističke ideje. Srbija je, prema L. Perović, verovala da joj kao sredstvo u tim raspravama uvek preostaje sila, što je bila najveća zabluda – otkriva nam ovu fundamentalnu istorijsku činjenicu Latinka Perović, dodajući svoje ekskluzivno (verovatno naučno) otkriće da se „ne sme zaboraviti da se Srbija spremala za rat u trenutku kada niko nije očekivao propast Sovjetskog Saveza, što je veoma važna činjenica jer su oni koji su pripremali rat verovali da će u jugoslovenskom sukobu imati Rusiju na svojoj strani”.

Za ovakvu veoma dalekosežnu i ozbiljnu optužbu ova „objektivna” istoričarka kao krunski argument koristi razgovor koji je 1987. godine vodila sa Antonijem Isakovićem, tadašnjim potpredsednikom SANU, koji se zalagao za konačno rešenje srpskog pitanja ratom koji se neće voditi na teritoriji Srbije i u kojem će, po njegovim rečima, poginuti nekih 86.000 ljudi. I ovakvi navodi koji više liče na ordinarno denunciranje nego na valjan argument služe ovoj istoričarki, i ne samo njoj, da uporno forsira tezu o krunskoj odgovornosti SANU i srpskih (nacionalistički i velikosrpski opredeljenih) intelektualaca za pripremanje ratova koji će se voditi na tuđim teritorijama, koji su doveli do krvavih građanskih sukoba i razbijanja avnojske Jugoslavije – zajednice ravnopravnih naroda i narodnosti. (Građanski rat u Hrvatskoj, nije zgoreg napomenuti, vodio se upravo na teritorijama na kojima su Srbi živeli vekovima, i to je nepobitna činjenica.)

Latinka Perović se ovde ne zaustavlja. Nije joj dovoljno što je, bez ikakve validne argumentacije, optužila Srbiju da je podmuklo i pre raspada sovjetskog bloka perfidno pripremala rat za konačno rešenje srpskog pitanja, već posebno insistira na tome da prihvatimo isključivu krivicu i promenimo sliku „koju imamo o sopstvenoj ulozi u procesu krvavog raspada Jugoslavije”, bez čega nam je „nemoguć moralni i intelektualni oporavak”.

To je ideološka mantra koju neprestano ponavljaju predstavnici škole mišljenja Latinke Perović. Ali ona ide i dalje, te svoju ideološku poziciju zaoštrava prenoseći težište na rešavanje problema Kosova, što se skladno uklapa u njen ideološki inženjering naše svesti i slike o isključivoj i neporecivoj moralnoj odgovornosti Srba za posledice ratnih sukoba. Ona ne okleva sa tvrdnjom kako je „bez te slike nemoguće rešiti problem Kosova, kao i probleme koji se svakodnevno otvaraju – Vojvodinu i Sandžak”:

„(...) a oni [ti problemi] se i danas razrešavaju na prevaziđeni način i zastarelim formulama. I tu je opet na delu srpski nacionalizam koji je u stalnom sudaru sa realnošću jer dovodi do nesporazuma sa susedima i svetom a stvara i sukobe unutar same srpske političke konstelacije.”

Očigledno je da su Vojvodina i Sandžak u posebnom fokusu, te da možemo očekivati dalje pokušaje da se stvore nova žarišta na tlu Srbije, jer su ovi delovi Srbije pod udarom „srpskog nacionalizma”, koji rađa samo sukobe i ratove. Brižna Latinka Perović pri tome ne pokazuje ni trunku zabrinutosti i saosećanja za težak položaj i diskriminaciju Srba u novostvorenim državama u regionu, čiju stabilnost remeti samo „imperijalna i nacionalistička politika Srbije”. Za nju ništa ne znači činjenica da 45.000 penzionera koji su brutalno eliminisani i proterani iz evropske Hrvatske ne mogu da ostvare svoja elementarna i egzistencijalna ljudska prava i počnu da primaju svoje zarađene penzije. Obrazloženje hrvatskih vlasti da penzije ne mogu biti uručene jer njihovi primaoci nisu na naznačenim adresama nimalo ne pogađa ovu tankoćutnu borkinju za ljudska prava i istorijsku istinu! Jer to su, uostalom, samo Srbi...

Oni, ti Srbi, dele poznatu sudbinu naroda koji su izgubili ratove u kojima su bili agresori i u kojima su počinili ratne zločine. Svetozar Čiraković izgubio je posao u Crnoj Gori jer se opredelio da u ovoj sada nezavisnoj državi predaje srpski jezik. Evo šta je o tome svojevremeno rekao:

„Ovo je besudna zemlja u kojoj su pogažena osnovna ljudska prava srpskog naroda. Kada smo stali u odbranu jezika, ostali smo bez prava na rad, iako je u Ustavu Crne Gore 2004. godine u članu 9 pisalo da je službeni jezik srpski.“

Ovaj profesor sada predaje srpski jezik u Albaniji. Ovakvih primera ima veoma mnogo, i na njih ukazuju i godišnji izveštaji Naprednog kluba o stanju ljudskih prava Srba u regionu, ali to za Latinku Perović verovatno nije dovoljno relevantan izvor informacija, a ne uklapa se ni u njeno gledanje na stalnu opasnost od bujanja srpskog zla.

Latinka Perović ne odustaje lako i ima odgovor na pitanje kako Srbija može i treba da rešava pitanje Kosova i Metohije i narastajućih tenzija u Sandžaku i Vojvodini. Ideološki i politički recept veoma je jednostavan i ne preporučuje ga samo Latinka Perović (to čine svi ideolozi sučeljavanja s prošlošću i uterivanja krivice u Srbe). Srbija, dakle, samo treba da prizna odgovornost za ono što je u proteklim ratnim vremenima učinjeno, ne previđajući i ne odričući počinjene zločine (kao da je to iko ozbiljan u Srbiji ikad činio), te da prihvati saradnju s međunarodnim institucijama, da mobiliše društvo u tom pravcu i otvori se prema Evropi. Treba li napominjati da navedeni stavovi predstavljaju kucanje na otvorena vrata, budući da je sve pomenuto u Srbiji već poodmaklo kao proces, koji, doduše, ne primećuju LDP ideolozi, u samododeljenoj mesijanskoj ulozi onih koji će evropskoj civilizaciji privesti zadivljale i u nacionalizam zabasale Srbe.

Latinku Perović zabrinjava Rusija, koja je ovde prisutna ne kao ekonomski, nego kao civilizacijski faktor, što dovodi u pitanje evropsko opredeljenje Srbije i njenu težnju ka evropskim integracijama. Rusija se javlja kao opasnost iako ima ograničen politički i društveni domet i značaj u našem svakodnevnom životu:

„Napoleon će približno u to vreme dati dve definicije koje će se za kasnije decenije, možda vekove pokazati kao mrtvački kovčeg za srpsku budućnost. Najpre, veli, da bi samo jedan palac zemljišta na obali Dunava pod ruskom kontrolom bio ravan opštem rasulu Osmanlijskog carstva. Zatim kaže da je  Austrija geografski neprijatelj Srbije. To je istorijsko prokletstvo, oraclo Napoleonico, nad budućnošću srpskog naroda. Utisnut mu je na čelo beleg večnog saveznika Rusije. Studenti obrazovani na stranim univerzitetima poslali su lek modernizacije, iako je ruski car 1849. godine smatrao da bi taj otrov trebalo odstraniti iz srpskog društva.”

Srbija i danas nosi ovaj teški beleg i stigmu večnog saveznika Rusije, o čemu je pisao i Milorad Ekmečić, a Latinka Perović poentira na sledeći način:

„Ta dominantna antievropska orijentacija proizlazi iz identiteta koji se suštinski oslanja na pravoslavlje, na konzervativizam, na sabiranje zemlje i neku vrstu sna o imperijalnosti.”

Ovo je još jedno od velikih otkrovenja Latinke Perović. Srbija se, dakle, nikad nije odrekla sna o svojoj specifičnoj vrsti „imperijalnosti”. Tvrditi ovako nešto znači negirati elementarne naučne i istorijske uvide i saznanja. Niko ozbiljan zaista ne može dovoditi u pitanje da je Srbija bila i ostala deo evropske civilizacije i njenog kulturnog kruga i sistema vrednosti, ma koliko je i danas smeštali na evropsku periferiju i određivali joj mesto iza limesa koji je delio i deli dva sveta i dve civilizacije u dubokoj istorijskoj, ali i savremenoj perspektivi. Istoričar Čedomir Popov, na veoma jasan način, ocrtava poziciju Srbije u evropskom obzorju:

„Zapravo nastojim ne da vidim Evropu sa malene tačke mog naroda, srpskog naroda, već obratno, da sagledam svoj narod iz širokog evropskog konteksta. Šta tu otkrivam? Vidim da mi Srbi u toj Evropi nismo ni neprimetni, niti beznačajni. Vidim, ili mi se čini da vidim da smo se mi u 19. i 20. veku vrlo dobro uklapali u taj evropski kontekst. Sagledavam gde nam je bilo mesto i koliko je Evropa na nas izvršila i pozitivan i negativan uticaj. Vidim, na primer, da smo u 19. i početkom 20. veka izlazili iz azijatske čamotinje i zaostalosti u mnogo čemu baš zahvaljujući Evropi i njenim pozitivnim, pre svega pozitivnim idejnim uticajima, ali isto tako vidim da smo se često progresivno razvijali uprkos Evropi, koja je čak nastojala i da nas zapreči i zakoči.”

Ovakav uravnotežen i objektivno intoniran prilaz jednostavno je stran Latinki Perović jer je njoj važnija njena ideološka pozicija od sagledavanja stvarnih istorijskih tokova i događanja.

U političkoj grupaciji o kojoj pišemo osnovno odredište jeste da je Kosovo središnja tačka srpskog nacionalizma. I bez obzira na čvrsta uveravanja kako Srbija nikada neće priznati nezavisnost tzv. kosovske države, jasno da je kosovska nezavisnost u vizuri liberalnih demokrata neophodnost, a pre toga se, naravno, mora razgraditi pogubni kosovski mit kao suštinska odrednica srpskog nacionalnog identiteta i osećanja za istorijsku tradiciju. U svojim odgovorima Latinka Perović striktno se pridržava ovog aksioma i time još jednom potvrđuje da za nju rešavanje srpskog nacionalnog pitanja zavisi od daljeg i neprestanog prihvatanja „političke realnosti”, što neminovno pretpostavlja dalje i neprestano uzmicanje Srba sa sopstvenih istorijskih teritorija – Kosova, Vojvodine, Hrvatske, Bosne, Crne Gore i Sandžaka, jer je to jedini zalog da najzad budemo prihvaćeni kao mogući, i to što slabiji i razoreniji „partner”, u stvaranju evropske budućnosti.

Kao obrazac ovakvog načina govora o kosovskom predanju mogu se uzeti stavovi Marka Ristića izrečeni 1973. godine, kojih se u našim savremenim uslovima dosledno pridržavaju predstavnici LDP pogleda na svet:

„Beskrajno ponavlja to pevanje uz gusle što je nekada bilo, ti kosovski božuri i taj srbijanski venac, to kosovsko opredeljenje, taj vidovdanski hram, ta sveta vodica i to vino iz Markove čaše, ta opela, ti parastosi, ti carski dvori, to carstvo nebesko i ta slava, strašno sunce mučenika i taj slavski kolač, krsno ime, manastiri i pastiri, velmože, anđeli i carevi, memla, tamjan i prašina kokonješke i gradske pesme kod 'Dva bela goluba'… A to veličanje po svaku cenu svake nacionalne tradicije, kakva god bila, samo da je nacionalna, šta je to drugo, u krajnjoj analizi i u krajnjoj konsekvenci, no jedan konkretan vid, jedna određena manifestacija one ultra koncepcije koja se u svoje vreme definisala kao filozofija krvi i tla? Ali da se razumemo: neću da kažem da je svaki sentimentalni rodoljub, svaki dobronamerni konzervativni patriot, samim tim, gotov fašista.”

Nedostaje samo još i spominjanje srpskog nacizma, koji se koristi kao krunski argument u dokazivanju nemogućnosti da se iskoreni i denacifikuje srpski nacionalizam. On se javlja u visokoparnim raspravama o večitom palanačkom iskustvu srpskog naroda, koji ostaje zarobljen u svom populizmu, tradicionalizmu i ksenofobičnosti.

Pored pominjanja razgovora sa A. Isakovićem u SANU, u sklopu „priprema za rat”, moglo se očekivati i da će Latinka Perović posebnu pažnju posvetiti Dobrici Ćosiću, koji je, po samorazumevanju svoje uloge, arbitar i autoritet. Ali ona navodi da je „ta laž i ta fikcija” – to da je Ćosić arbitar i autoritet – dovela do ozbiljnih posledica. Ovakav stav ne uklapa se mnogo u liberalnodemokratske ideale o slobodi mišljenja i autohtonosti umetničkog stvaralaštva, ali ostaje osnovna dilema u čemu je suština te fikcije i laži. Latinka Perović je pronalazi (u skladu sa svojim poznatim ideološkim postulatima) u slobodnom Ćosićevom rekonstruisanju istorije srpskog naroda, „u kojoj je, je li, taj narod jedina žrtva”. To je ključna odrednica Latinke Perović i političke grupacije čije ideološke stavove ona oblikuje – stalno negiranje tragične istorijske sudbine srpskog naroda i simplifikovanje njegovog stradalništva, koje se ogleda i u neprestanom isticanju da Srbi imaju potrebu za samoviktimizacijom, a nemaju osećaj poštovanja za žrtve drugih balkanskih naroda. To je notorna neistina i grubo diskvalifikovanje osnovnih moralnih i etičkih vrednosti srpskog naroda. Na naše veliko iznenađenje, u intervjuu je izostalo citiranje reči Dobrice Ćosića da Srbija u miru gubi ono što je stekla u ratu. Latinka Perović ipak nije mogla da odoli izazovu da ideološki i politički diskvalifikuje Dobricu Ćosića, ma koliko se trudila da ga okarakteriše kao „hroničara duge srpske istorijske krize zasnovane na dogmatskom prioritetu: jedinstvenom državnom rešenju za srpski narod”.

No ona je iskoristila priliku da velikog srpskog pisca difamira kao „ključnu ličnost neke vrste sive zone srpske politike”. Ćosić je, prema rečima Latinke Perović, svojim interpretacijama suštinski produbio krizu o kojoj je u intervjuu za Vreme govorila. Latinka Perović rezimira svoja uverenja na sledeći način:  

„Nažalost, Ćosić nikada nije izašao iz tih okvira.”

No iako tvrdi da je pročitala sve što je ovaj pisac napisao, neprihvatljiva je njena ocena da se od njega ne očekuje kritika sopstvenog naroda, već se traži da on čitaocima odredi smernice i orijentacije. Da li je pisac odgovoran za očekivanja svojih čitalaca? Naravno da nije. Ovo je neprilična simplifikacija jer je upravo Dobrica Ćosić napisao stotine stranica na kojima se mogu naći ne ideološke smernice (čemu je očito izrazito sklona Latinka Perović), već često izuzetno teška i razorna kritika srpskog društva i srpskog naroda. Očigledno je da bi istoričarka mogla ponovo da prione na iščitavanje knjiga, a posebno dnevničkih zapisa Dobrice Ćosića, bez obzira na to što se u ovom razgovoru odredila kao neko ko ne utvrđuje odgovornost Dobrice Ćosića, niti bilo koga drugog, za vođenje i podsticanje ratne politike. Ipak, ona u velikoj meri određuje Ćosićevu moralnu odgovornost za slobodno (proizvoljno) rekonstruisanje i razumevanje istorije. Navođenje razgovora sa uglednim novinarom Slavom Đukićem spada u krug grube i neprihvatljive ideološke diskvalifikacije i denuncijacije Dobrice Ćosića, koji se iz „sive zone srpske politike”, u kojoj je neprikosnoveni gospodar, sprema da upotrebi Slobodana Miloševića kao sredstvo za sprovođenje srpske nacionalističke politike, a pošto Milošević to obavi, to jest ostvari postavljene ciljeve velikosrpske politike, biće mu stavljen nož pod grlo. „Pozdravite Dobricu, recite mu da pripazi da ne bude obrnuto”, poručuje Latinka Perović. Veliko je pitanje da li je vreme potvrdilo ovo njeno upozorenje i kome je istorija dala za pravo.

Latinka Perović s punim pravom ukazuje na opasnost stvaranja novog kulta ličnosti i koncentracije velike političke moći u rukama aktuelnog potpredsednika vlade Srbije i predsednika SNS-a, ali je veoma problematična njena tvrdnja da „ima osnova da govorimo o putinizaciji Srbije“ – jer to je veoma simplifikovana analogija. Kao što je i veoma diskutabilno jednostrano pozivanje na Slobodana Jovanovića, koji je govorio da u Srbiji, osim nacionalizma, nema druge tradicije. U ovakav se stav uklapaju i razmatranja Latinke Perović o srpsko-hrvatskim odnosima i funkcionisanju jugoslovenske države:

„U svakoj Jugoslaviji Srbija je naprosto odbijala da druge prihvati kao subjekte; zato je i u velikom zakašnjenju. Jasno je da stvari ne idu u dobrom smeru, naročito u poređenju sa drugima. Bez obzira na krizu, Srbija je inferiorna… kasni. Hrvatska je mala zemlja koja ima 1,26 posto teritorije EU, a 0,86 posto stanovništva. Ipak, u EU je primljena kao subjekat koji učestvuje u procesima. Srbija to nikada nije razumela.”

A šta to Srbija nije razumela i kako se može prihvatiti i razumeti činjenica da je Hrvatska prihvaćena kao subjekt odlučivanja u EU, a da je gotovo očistila od Srba svoju evropsku teritoriju? I zašto se Srbima velikodušno daruje i namenjuje dvadeset godina samoće u daljim procesima proširenja Evropske unije? Tvrditi da Srbija nije u Jugoslaviji bila spremna da druge prihvati kao ravnopravni subjekt može samo onaj ko zarad svojih ideoloških floskula žrtvuje elementarne istorijske činjenice. Zato sa mnogo više objektivnosti i naučne utemeljenosti treba razmatrati kompleksne srpsko-hrvatske odnose jer je neprihvatljivo da se Srbija neprestano optužuje da nikada nije imala kapacitet da prihvati federalno ustrojstvo države i ravnopravan status drugih južnoslovenskih naroda. To, jednostavno, ne odgovara elementarnim istorijskim činjenicama.

Kao ilustraciju, navešćemo stavove Živojina Balugdžića iz njegovog teksta „Osnove dosadašnjih nesuglasica između Srba i Hrvata”, objavljenog u Srpskom književnom glasniku 1940. godine:

„Niko u Srbiji nije bio niti je danas protiv autonomije hrvatskog dela našeg naroda, ali su svi očekivali da će se ona ostvariti u obliku opšteg preuređenja, a na osnovi zaključaka donesenih u zakonodavnom telu cele Kraljevine. Počinje se sa potcenjivanjem značaja Srbije i srpstva pri stvaranju jugoslovenske ideje i jugoslovenske zajedničke države, pa se prelazi na odricanje svake sposobnosti Srba da se u ovom vremenu urede i osnaže.”

Ovo je još jedan od dokaza koliko je u Srbiji bila rasprostranjena iluzija (koja postoji i danas) o mogućnosti stvaranja i funkcionisanja jugoslovenske države, i to u vreme kada je ona već uveliko bila razorena sve otvorenijim i snažnijim udarima hrvatskog separatizma. Bilo bi veoma dobro i poučno da se podsetimo predavanja Slobodana Jovanovića pod nazivom „Jugoslovenska misao u prošlosti i budućnosti”, održanog 4. decembra 1939. godine u Srpskom kulturnom klubu. Tako bismo mogli steći jasnu sliku o postojanju jugoslovenskog opredeljenja kod Srba za očuvanje zajedničke države, što Latinka Perović uporno negira, nastojeći da dokaže kako je ostvarivanje srpskog nacionalnog interesa bilo i ostalo glavna prepreka za funkcionisanje i održavanje jugoslovenske države i glavni uzrok za njeno konačno razbijanje.

Upravo to želi da dokaže svojim političko-istorijskim analizama Latinka Perović, koja je bila neposredni učesnik u političkim dešavanjima sedamdesetih godina, kada je i posejano razorno seme razbijanja Jugoslavije. I upravo u „analizi” brutalne političke likvidacije Aleksandra Rankovića i delovanja hrvatskog i srpskog republičkog komunističkog rukovodstva može se prepoznati vrhunac njene političke i ideološke ostrašćenosti i neobjektivnosti. To je logična posledica njenih ideoloških stavova da je Srbija uvek bila nesposobna da živi u zajednici u kojoj funkcioniše ravnopravnost naroda i narodnosti (ostvarivana pre svega na račun negiranja srpskih nacionalnih interesa):

„Moram da kažem da sve do svoje smene, Aleksandar Ranković nije bio 'srbiziran'. Četvrti plenum je bio simbolički udar na sistem sile i represije, zakasneli napor da Jugoslavija pokuša da se pripremi za ono što će doći. Pad Rankovića je bio prihvaćen kao slabljenje faktora sile koji se manifestovao kroz Udbu. Vi ste možda mogli da se pobunite protiv načina na koji je Ranković smenjen. Namere su išle u pravcu dominiranja Srbije u jugoslovenskoj zajednici. I to je ono o čemu sam vam govorila: odbijanje Srbije da drugoga prihvati kao subjekta.”

Srbizirana opozicija doživela je Brionski plenum kao veliki udar na Srbiju, kaže nesrbizirana Latinka Perović. A šta je, prema Latinki Perović, suština procesa srbiziranja? Nemogućnost Srbije da prihvati drugog kao ravnopravan subjekt i da tako konačno izađe iz okova centralizma i samoviktimizacije. Ovakvih promidžbenih floskula naslušali smo se u protekle dve decenije, ali je očigledno da ideološki koncept o srpskom nacionalizmu i unitarizmu i dalje ima svoje pobornike i zagovornike. Ne može se danas samo uzgred reći da je način smenjivanja Aleksandra Rankovića možda bio neprihvatljiv jer se radilo o klasičnom montiranom političkom procesu i jer je to bio politički obračun Josipa Broza sa političkim snagama koje nisu shvatile da je došlo vreme za federiranje federacije i svođenje Srbije na njen uži deo.

Umesto toga, i dalje se plasira priča o pogrešnoj srpskoj percepciji da se pomoću snage broja može dominirati drugima. Vladimir Dedijer izneo je u razgovoru za NIN 21. maja 1989. godine svoje viđenje političke likvidacije Aleksandra Rankovića:

„Rankovićeva vernost je za priču. Jedan moj prijatelj, u svoje vreme pripadnik Predsedništva SFRJ, opisao je Rankovića i Gošnjaka kao dva najvernija policijska psa na Titovom lancu. Kakva je bila podložnost Rankovića Titu vidi se, kako sam naveo u Novim prilozima, po tome šta je sve morao da radi potpredsednik SFRJ. Kada bi se uputila molba nekog nesrećnika osuđenog na smrt, ako bi došlo pomilovanje, onda bi to potpisao Josip Broz, a ako bi se molba odbila, potpisivao ju je Aleksandar Ranković. Znam i to da je 1941. godine u borbi protiv vođe velikosrpske grupe Draže Mihailovića imao istorijsku ulogu. Isto tako, postojale su posle rata sugestije sa najvišeg mesta, tada kada je OZNA jurila Dražu Mihailovića, da pobegne na Zapad. Međutim, Aleksandar Ranković i naročito Krcun Penezić najoštrije su bili protiv tog plana. Oni su svoje napore udvostručili da bi spasli čast srpskih komunista i uskoro je Draža Mihailović sa nekim svojim najužim saradnicima bio uhvaćen.”

Prosto je neshvatljivo da Latinka Perović u potpunosti izjednačava događaje u Hrvatskoj 1971. godine i kasniju smenu tzv. liberala u Savezu komunista Srbije. To su za nju dva poglavlja istog fenomena – pokušaja liberalizacije i demokratizacije jednopartijskog sistema. Prema njenom mišljenju, vođstvo Saveza komunista Hrvatske nije razbilo Jugoslaviju (ta je uloga rezervisana ekskluzivno za srpski nacionalizam i Srbe), već je, uz malu pomoć masovnog klerikalnog katoličkog i nacionalističkog impulsa, želelo da promeni dotadašnji politički koncept. Oni su se „borili za pravo Hrvatske, za svoju državu, postavljali su pitanje federacije, práva republikā, što je doživljeno kao pokušaj potkopavanja lične vlasti”. Ova svojevrsna revizija oberučke će biti prihvaćena u evropskoj Hrvatskoj zato što skida tešku političku hipoteku sa „reformističkog” rukovodstva SK Hrvatske iz 1971. godine, dok je za Srbiju i dalje rezervisana stalna osuda nikada poraženog velikosrpskog nacionalizma. Kako bi Srbija prošla u ovakvoj objektivnoj političkoj analizi da je 1971. godine rukovodstvo SK Srbije ispoljilo makar i naznake da Srbija treba da ima veća prava u federaciji i da se otvori pitanje poštovanja njenih nacionalnih i državnih interesa? Takav politički scenario nije moguće ni pretpostaviti jer se Srbija i nakon 1974. i svoga rasparčavanja, kada je stavljena pod svojevrsno političko tutorstvo svojih pokrajina i ostalih republika, nije oslobodila hipoteke velikosrpske „imperijalnosti” i „hegemonizma”. O tome nam najbolje svedoče stavovi Latinke Perović izneti u ovom razgovoru i njena duboka zabrinutost što Srbija ne može da dosegne istinsku katarzu u procesu dekontaminacije i denacifikacije, i to bez analogije sa Vilijem Brantom, koji nije bio nacista (ali nije kleknuo u Aušvicu, već u Varšavskom getu, odajući počast jevrejskim ustanicima). Srbija će moći da dosegne tako neophodnu katarzu i uđe u nepovratni proces modernizacije jedino ako prihvati svoju isključivu krivicu za pripremanje rata za razbijanje Jugoslavije kao završni čin sopstvene velikosrpske imperijalne politike, ako prestane da se drži svoje nacionalističke ideologije i mitomanske ideje o Kosovu i o sebi kao o narodu koji je jedina žrtva. To su uslovi koje Srbiji ispostavlja Latinka Perović za pripuštanje u evropski civilizacijski krug. Zato u ovom razgovoru ona navodi da je, misleći na Evropu, Nikola Pašić rekao sledeće:

„Uzećemo njihovu nauku i tehniku, ali nećemo njihov duh.”

Na taj način, istoričarka po ko zna koji put nastoji da osnaži svoju glavnu ideju da Srbi i Srbija nikada nisu želeli niti iskreno težili prihvatanju evropskih vrednosti i evropskog duha (čije je osnovno izvorište na Balkanu, kako je to govorio Borislav Pekić). Uvek smo nastojali da sačuvamo svoj tradicionalizam, populizam i nacionalizam težeći da iz pragmatičkih razloga prihvatimo transfer evropske tehnike bez menjanja svog patrijarhalnog i antievropskog kulturnog obrasca. Za negiranje i preispitivanje ovakve ideološke postavke koju nam godinama podastire Latinka Perović (i njen već oformljeni krug društveno-političkih radnica i radnika u srpskoj istoriji i političkoj teoriji) može se navesti mnoštvo izjava i stavova naših najumnijih istoričara, pisaca i naučnika. Ovom prilikom citiraćemo samo nekoliko jezgrovitih i umnih rečenica Jovana Cvijića, koji je, nesumnjivo, bio evropski orijentisan javni delatnik, i to jedan od mnogih. Videćemo tako na koji se način, još na početku dvadesetog veka, razmišljalo o odnosu Srbije i Evrope:

„Mesto šovinističkog laskanja narodnoj taštini, treba oštrom kritikom proceniti sposobnosti, prava i moć svoje države i svoga naroda. Takva kritika sebe samoga ovde je potrebnija no kritika sebe samoga u životu pojedinca. Treba ozbiljno proučiti i proceniti svoju moć i moć susednih naroda i prema tome ustanoviti pravce rada i nacionalne planove. Tako radeći, razvitak Srbije će biti u saglasnosti i sa opštim idejama koje u svetu preovlađuju i sa ciljevima našeg nacionalnog rada, koji će biti osnažen širenjem naprednih ideja u ostalim našim zemljama. Postepeno oporavljanje moje otadžbine ide polako, ali stalno. Ima još dosta demagogije, partizanstva i nije nestalo tragova onoga orijentalnog morala, koji je još odnegovan pod pređašnjim teškim političkim prilikama. Ali se ide u mnogome čestitije, naročito Kralj u tome u svim pravcima prednjači, u koliko mu ustav dopušta. Sve vesti koje se o abdikaciji i drugom koječemu rasprostiru skroz su lažne. Evropa je navikla da sve rđave glasove o nama prima za istinite, pa jamačno zato prima i ovakve falsifikate. Jasno je da nama treba nekoliko godina čestitoga rada pa da se tim glasovima nikakva vera više ne poklanja.”

Da nama zaista, više nego ikad, treba čestitog rada, ali i objektivnog i ideološki neostrašćenog sagledavanja srpskog nacionalnog interesa i srpske tradicije i istorije, nema sumnje. Ideološka ostrašćenost i neobjektivnost koju nam je Latinka Perović demonstrirala, i ne samo u ovom razgovoru, udaljava nas od ovako postavljenog cilja i doprinosi širenju stereotipne slike o srpskom narodu, koji ostaje na evropskoj periferiji zato što, tobože, ne prihvata da se modernizuje, te da se konačno odrekne svog nacionalizma i srpskih državnih interesa, kako mu to zdušno preporučuju istaknuti ideolozi liberalnodemokratske, građanske orijentacije, ali i politički konvertiti koji su sada na vlasti.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner