Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Kad fazani lete, ili diktatura (neo)liberalizma
Kulturna politika

Kad fazani lete, ili diktatura (neo)liberalizma

PDF Štampa El. pošta
Aleksandar Đurđev   
sreda, 04. decembar 2013.

Navršilo se tri decenije od kada je početnim stihovima pesme „Kad fazani lete“ Branimir DŽoni Štulić lucidno zapitao establišment jugoslovenske kulturne scene: „Zašto tražiš harizmu u sebi punjena ptico?“. Slušajući stihove Štulićeve pesme sa istoimenog albuma zagrebačkog benda “Azra”, prisećamo se davno prošlih vremena, kada su dizgin kulturne politike socijalističke Jugoslavije držali ljudi kojima je doktrina Lava Trockog, makar i podsvesno, predstavljala neprikosnovenu viziju “Novog sveta”.

To je, međutim, bilo i vreme kada je intelektualna elita, trpeći breme stigmatizacije, stoički usmeravala stvaralački opus uperen protiv licemerja komunističkog sistema koji se raspadao.

Popularni Fazani, kako su ovaj album od milošte zvali svi oni koji su ga tražili na berzi ploča osamdesetih, doneo je, osim niza predivnih pesama i produkcije na zavidnom nivou, sasvim novi pogled na vladajući sistem koji nam je na kašičicu davao eliksir kulturnog života, čineći nas makar i na tren žiteljima Evrope. Prošlo je od tada trideset leta, i kroz sve te godine raznih prevrata, instant i kulturnih evolucija, unutrašnjih sukoba, spoljašnjeg preziranja i nerazumevanja, ekonomskih nedaća i ratova – pod svodom kulturne scene Srbije ništa novo. Iza kulisa još lebdi duh mitološkog božanstva stvorenog na tlu silovane Srbije – svojevrstan kentaur totalitarizma i liberalizma koji nam kroji sudbinu.

Sekularni sveštenici novog božanstva utiru stazu ka sintetičkom raju novog doba, kroz koji gotovo neometano marširaju samoproklamovani pisci, kritičari, slobodni umetnici, nesvršeni studenti i svršeni studenti nesvršenih univerziteta. Oni su u svako doba spremni da lične i neostvarene ideje svoje i svojih ideoloških prethodnika saspu kao prašinu u oči kulturnoj javnosti Srbije. Institucije od nacionalne važnosti daju se u ruke ljudima koji ih pretvaraju u neku vrstu uslužne delatnosti za ciljeve i ideje koji nikako nisu nacionalni, neafirmisanim pozorišnim umetnicima dodeljuje se na poverenje afirmacija davno afirmisanih pozorišta, a večitim apsolventima mogućnost da bez imalo stida podučavaju i kritikuju najmudrije glave današnjice.

Poput oblačka u stripu, DŽonijeve misli bacaju senu i na naše: „Moj Bože… koliko pokradenih misli iza kojih ne stoji ništa osim mržnje, sujete, vlasti. I koliko pokvarenosti treba da se izlije pred naše noge i kako je do neprepoznavanja dovedena suština prevare…“.

Kulturni život u Srbiji, koji se utaborio devedesetih godina prošlog veka na tromeđi iskorištenog šprica, holesterola i jeftinog alkohola, ni danas nije daleko odmakao, dok glavnu reč na medijskom polju i dalje vode komesari srpske kulture, nekada zaduženi za salve povodom dana rođenja „najvećeg sina naših naroda i narodnost“, koji formiraju kako medijsku sliku, tako i kulturnu javnost, koja je, avaj, svojevremeno bila podeljena po pitanju filma nazvanog Srpski i sličnih užasa, kojima nas bombarduju preko nacionalnih i denacionalizovanih frekvencija.

Srbija je jedna od retkih država u kojoj su bivše perjanice totalitarnog sistema, empirijski dokazane antidemokrate, postale lideri neoliberalizma i demokratskih procesa sa posebnom harizmom sekularnog sveštenstva, čija misao i kritika nema alternativu.

Srbija je zemlja u kojoj su neistomišljenici diktature neoliberalizma unapred osuđeni kao konzervativni, klerikalni, rudimentirani izdanci mračnog srednjeg veka, suvišni članovi društva koji su, maltene, nesposobni i nepodobni za život u savremenom svetu. Srbija je postala plodno tlo za afirmaciju antiheroja iz angažovanih filmova poput Parade i Klipa, medijski raj za nove uzore iz rijaliti programa.

Srbija je danas zemlja obrnute perspektive poput drevnih fresaka u kojima stvarnost nije uvek onakva kakvom izgleda. Današnja Srbija je zemlja virtualnog raja u kome vlada diktatura liberalizma u kojoj se svaka ideja koja dolazi sa strane usvaja bez ikakvog prava na kritiku. Srbija je naše zajedničko imanje, naš dom koji se gradio vekovima kojim su decenijama upravljali bećari i raspikuće. Srbija je kao reka koja nije bila „reka u samom početku… i nije nužno da ne bude ponornica do kraja“.

Srbija je zemlja u kojoj fazani još uvek lete iznad naših glava – a nijedan ne pada.

(Autor je jedan od osnivača i generalni sekretar Treće Srbije)