Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > „Mrak“, „Enklava“, i „Čekajući Handkea“ – kosovski ciklus u novijoj srpskoj kinematografiji
Kulturna politika

„Mrak“, „Enklava“, i „Čekajući Handkea“ – kosovski ciklus u novijoj srpskoj kinematografiji

PDF Štampa El. pošta
Nikola Tanasić   
utorak, 03. maj 2022.

Centralna tema srpskog nacionalnog identiteta na filmu

Ovogodišnji jubilarni 50.beogradski Fest ostaće, između ostalog, zapamćen i po tome što su na njemu premijerno prikazana čak tri srpska filma koja tematizuju pitanje Kosova. Od njih, Heroji Gorana Nikolića — čija se radnja događa u Srednjem veku nakon same Kosovske bitke — još nije pušten u redovni bioskopski repertoar, dok je publika imala prilike da gleda žanrovski horor Mrak Dušana Milića i dokumentarac Čekajući Handkea Gorana Radovanovića, koji su oba posvećeni životu preostalih Srba u metohijskim enklavama.

Ovo predstavlja značajnu smenu paradigmi za srpsku kinematografiju, koja je bezmalo decenijama široko zaobilazila kosovsku tematiku, bez obzira na to što je ona sve to vreme predstavljala centralno političko pitanje srpskog društva. Razlozi za izbegavanje ove teme bili su višestruki: sa jedne strane nije bilo lako obezbediti finansiranje, što iz međunarodnih, što iz državnih fondova, za temu koja garantovano elektriše srpsku javnost i raspiruje sentiment usmeren protiv kontinuirane kolaboracionističke politike srpskih vlasti po kosovskom pitanju, sa druge strane u uslovima polarizacije javnosti nije bilo lako snimiti uravnotežen film koji ne bi bio izložen klevetama i omalovažavanju naših radikalno ideologizovanih sugrađana, što na „globalističkoj“, što na „patriotskoj“ strani političkog spektra. Pritom bi politički korektan film koji bi bio „podoban“ za međunarodne filmske festivale aprioribio odbačen od šire srpske publike, dok bi filmu koji bi se obraćao njenim sentimentima bio blokiran pristup stranim festivalima i distributerima.

U tom smislu, u oba slučaja istorijski događaji ’98-99. prikazani su u iskrivljenom ogledalu konkretnih propagandnih matrica (jedne antisrpske, a druge prosrpske), a centralno pitanje srpskog nacionalnog identiteta za njih je predstavljalo puki makgafin

Ubedljivo svedočanstvo ovog trenda predstavlja film Teret Ognjena Glavonića iz 2017. godine, koji u praksi predstavlja zakasneli propagandni pamflet Haškog tribunala vezano za događaje iz „Slučaja hladnjača“, oslikan iz jednostrane i nedvosmisleno antisrpske vizure beogradske ljudskopravaške NVO scene. Film je prikazan na mnoštvu festivala, ali je u Srbiji skoro potpuno ignorisan izvan krugova koji su ga koristili kao političko oružje. Sa druge strane, film Balkanska međa Andreja Volgina iz 2019. profilisan je kao komercijalni blokbaster fokusiran na široku rusku i srpsku publiku, u čemu je u velikoj meri uspeo, ali su njegovi dometi izvan Rusije i srpskih zemalja ograničeni na nekoliko gnevnih i opadačkih kritika u uticajnim zapadnim medijima. I mada je publika prvi od ova dva filma u najvećoj meri zaobišla, a drugi u velikoj meri ispratila s pažnjom, njihova zajednička crta leži u prikazivanju, u osnovi, jedne strane vizure na Kosovski rat — u prvom slučaju Vašingtona, Londona i Berlina, u drugom slučaju Moskve i Minska. U tom smislu, u oba slučaja istorijski događaji ’98-99. prikazani su u iskrivljenom ogledalu konkretnih propagandnih matrica (jedne antisrpske, a druge prosrpske), a centralno pitanje srpskog nacionalnog identiteta za njih je predstavljalo puki makgafin.

„Mrak“ –rutinski teror kao žanrovski horor

Milićev Mrak uzima sve ovo u obzir, i pokušava da plovi između Scile i Haribde, prikazujući priču o progonima metohijskih Srbima u vreme neposredno nakon Martovskog pogroma iz nedvosmisleno srpske vizure, ali trudeći se istovremeno da zaobiđe propagandne klišee i zameni ih žanrovskim matricama klasične strave i užasa. Vredi odmah napomenuti da je ovaj pokušaj veoma korektno izveden, i konačni film ne oštećuje ni srpsku kulturu sećanja, niti dopušta da nacionalna perspektiva optereti univerzalnost priče koja se pripoveda, ali to na kraju nije bilo dovoljno – projekat je uspeo da se izbori za finansiranje niza evropskih zemalja i filmskih fondova, ali su mu festivali u zapadnim zemljama ipak ostali zatvoreni. Čak i balansirana i visoko estetizovana srpska perspektiva je neprihvatljiva u evropskim kulturnim krugovima čiji je pogled na Kosovo okoštao na propagandnim narativima iz ’99. godine.

Naime, sponzorisani i institucionalizovani teror kome je srpsko stanovništvo na KiM izloženo decenijama već dvadeset godina se sistematski razvodnjavao i gurao pod tepih u samoj srpskoj javnosti, a srpski političari bi ga se prisećali samo kada bi im zatrebala kratkotrajna i fokusirana mobilizacija javnosti u nekom konkretnom političkom cilju (recimo, pred izbore)

Što se samog filma tiče, u njemu se svakako može naći više nedostataka, ali svi oni padaju isključivo u domen pripovedanja i stilskog izraza, dok na političkom i nacionalnom planu film nema nijedan značajan propust. Ublažavanje i estetizacija užasa kroz koje su prolazili (a periodično i dalje prolaze) Srbi iz malih enklava na KiM svodi se isključivo na obezličavanje (i u izvesnom smislu dehumanizovanje) albanskih ekstremista koji pod okriljem mraka metohijskim Srbima kolju stoku i pale kuće, a koji se ni u jednom trenutku ne pojavljuju pred kamerama, ali se to lepo uklapa u odabranu žanrovsku matricu koja počiva na ilustrovanju spirale strepnje, paranoje, i užasa u koju su bačeni glavni junaci. Pritom sam „strah od mraka“ koji predstavlja centralnu temu filma, zapravo uopšte nije hiperbolisan – prizori kojima svedočimo nisu nikakve alegorije za stradanje kosmetskih Srba, već opipljivo, visceralno prenošenje egzistencijalnih strahova (sic!) naših progonjenih sunarodnika sa platna na bioskopsku publiku.

Iako film nominalno nema nikakvu političku poruku, i na prvi pogled pomalo defetistički prikazuje napuštanje Metohije kao čin golog opstanka, a prkos i istrajavanje kao paranoju i autodestruktivni inat, njegov efekat po publiku je u najmanju ruku politički otrežnjujući, a u izvesnom smislu i politički subverzivan. Naime, sponzorisani i institucionalizovani teror kome je srpsko stanovništvo na KiM izloženo decenijama već dvadeset godina se sistematski razvodnjavao i gurao pod tepih u samoj srpskoj javnosti, a srpski političari bi ga se prisećali samo kada bi im zatrebala kratkotrajna i fokusirana mobilizacija javnosti u nekom konkretnom političkom cilju (recimo, pred izbore). Kao posledica tog institucionalnog i medijskog guranja glave u pesak, uključujući ignorisanje, razvodnjavanje, i relativizovanje upravo onakvih primera progona i maltretiranja srpskog stanovništva koje prikazuje Milićev film, osetljivost srpskog društva na ovakve slučajeve je otupela, a praktično svakodnevni teror je normalizovan.

Naspram toga, Mrak vrlo ubedljivo razbija tu lažnu sliku normalnosti i samorazumljivosti nasilja tako što bioskopsku publiku doslovno „zavlači pod sto“ pod kojim se krije metohijska porodica koja je već izgubila dva člana, i koja je prinuđena da nemoćno sluša kako im „neko iz mraka“ kolje stoku ili pali kuću. Pritom se krajnje realističnoprikazuju svi aspekti progona – posledice albanskih zločina, korumpirani lokalni Srbi koji na stradanju grade političku karijeru, nezainteresovani vojnici KFOR (prikazani u humanijem svetlu u slučaju Italijana, i izrazito negativno u slučaju Amerikanaca), i Crkva kao jedini kakav-takav element zaštite i opstanka za lokalne Srbe. U tom smislu film čini upravo ono što i jeste smisao nacionalno angažovane umetnosti – podstiče empatiju i društvenu koheziju među većinskim stanovništvom Srbije koje ne mora da brine kako će njihova porodica dočekati sledeće jutro. Stoga ne predstavlja naročito iznenađenje što srpska politička elita ovom filmu nije obezbedila ni desetinu pažnju koja je prošle godine posvećena Dari iz Jasenovca, koja, doduše, pripoveda o kvantitativno i kvalitativno neuporedivo užasnijim zločinima, ali koja ne mobiliše publiku da se kritički postavi prema politici državnog rukovodstva Srbije.

„Enklava“ – postapokaliptička melodrama o poslednjim Srbima u Metohiji

Ne bi bilo fer pisati o Milićevom Mraku, a ne pomenuti Enklavu Gorana Radovanovića iz 2015. godine, film koji je već etabliran kao svojevrsni klasik srpske kinematografije XXI veka, a koji je u velikoj meri „povukao nogu“ za većinu ostvarenja koja se danas bave ovom tematikom. U suštini, Mrak i Enklava su jedan isti film, ispričan različitim žanrovskim jezicima; dok prvi predstavlja hermetični horor, odnosnonapeti triler, drugi predstavlja melodramu evropskog tipa sa elementima distopijskog realizma. Ali bez obzira na to, paralele između ova dva filma su bezbrojne: oba se bave sudbinom metohijskih Srba neposredno nakon Martovskog pogroma, oba za glavnog lika i pripovedača imaju dete koje je žrtva etničkog nasilja, oba imaju motive tvrdoglavog i ponositog oca i pragmatične majke zaštitnice, oba se odvijaju u postapokaliptičnoj atmosferi uništenih i opustošenih srpskih sela, oba se završavaju konačnim napuštanjem ognjišta, ali i preko toga imaju i niz skoro identičnih scena – prevoz dece u školu u oklopnom transporteru, dečji školski sastav kao pripovedačko sredstvo, skrivanje oružja ispod poda, i jedva izbegnuta smrt glavnog junaka u podmetnutom požaru. Naravno, daleko od toga da je reč o nekom plagijatorstvu, ili čak umetničkom omažu – u pitanju su, nažalost, opšta mesta opstajanja srpskog naroda u malim enklavama tzv. „južnog KiM“, koje se ponavljaju od priče do priče, i od porodice do porodice.

Naravno, Radovanović je izborom nežnijeg i pomirljivijeg načina propovedanja, uključujući i naglašeno humanizovanje albanske strane u sukobu, otvorio za svoj film vrata zapadnih filmskih festivala i distributera, ali rezultat nije bio bitno različit – većinu priznanja, kao i razumevanje publike, film je stekao na meridijanima koji nisu pod neposrednim uticajem zapadne propagandne matrice kada je u pitanju postjugoslovenski prostor – u Izraelu, Indiji, odnosno Rusiji, gde je dobio nagradu publike na međunarodnom festivalu u Moskvi 2016. godine. Ali bez obzira na to, humanost Enklave služi na čast i Radovanoviću lično, i srpskoj kulturi uopšte, budući da je prvi film koji je srpsko društvo proizvelo kako bi tematizovalo stradanje Srba na Kosmetu upadljivo oslobođen propagande i patetike, čak i kada pripoveda o duboko potresnim događajima.

Ali nije reč samo o nalikovanju – na Kosmetu se zaista dogodio krah jedne civilizacije, koja nikada nije zamenjena za neku drugu 

Posebno je pažnje vredna upravo postapokaliptična atmosfera filma, koja na nivou vizualnog pripovedanja ubedljivo podseća na niz popularnih žanrovskih ostvarenja koje tematizuju propast civilizacije i pustoš koja ostaje za njom. Hermetična atmosfera, napuštena sela, mali broj preostalih stanovnika, oklopni transporteri i deca koja potežu oružje na drugu decu zaista podsećaju na neke od klasika distopijskog žanra u zapadnim produkcijama. Ali nije reč samo o nalikovanju – na Kosmetu se zaista dogodio krah jedne civilizacije, koja nikada nije zamenjena za neku drugu (koliko god se privremene institucije u Prištini u to zaklinjale). Albanska „borba za slobodu“ ostavila je iza sebe spaljenu zemlju i osiromašene ljude koji se hrane isključivo strahom jedni od drugih, i ovaj film to upečatljivo i pošteno pokazuje. A utisak „postapokaliptičnosti“ naročito dolazi do izražaja kada se na kraju filma scene pustoši, siromaštva, i naglašene depopulacije uporede da sa gradskom vrevom Beograda, a usamljenost jedinog deteta u enklavi kontrastira sa prepunim dvorištem škole u srpskoj prestonici.

„Čekajući Handkea“ – licem u lice sa čuvarima Srpstva

U sličnom melanholičnom tonu i sa jednako upečatljivom fotografijom Radovanović je snimio i svoj najnoviji film – Čekajući Handkea, u kome se dokumentujučetiri dana (u četiri godišnja doba) u životu sada već jedne konkretne srpske enklave u Metohiji, Velike Hoče pored Orahovca. Iako je film najavljen kao dokumentarac, reč je, zapravo, o inteligentno napisanoj TV drami (po scenariju samog Gorana Radovanovića i Borisa Trbića) u kojoj stanovnici Velike Hoče igraju same sebe, demonstrirajući tako za bioskopsku publiku u kolikoj meri život u enklavama koje su, nakon talasa nasilja početkom veka, zamrznute u vremenu i prostoru, nalikuje na tragični teatar apsurda.

 Pritom on prikazuje ljude koji su bodri, snažni, dostojanstveni, i ponositi, koji svoju nacionalnu i etničku pripadnost nikome ne naturaju na nos, ali koji svojim opstajanjem u neprijateljskom okruženju svedoče o istorijskom prisustvu Srba u tom kraju

Radovanović još jednom nenametljivo i neagresivno ilustruje poteškoće sa kojima se svakodnevno susreću preostali metohijski Srbi – atmosfera opsade, odsustvo telefonskog signala, stalno vojno prisustvo kao svedočanstvo opasnosti koja u bilo kom trenutku može ponovo da se aktivira, i sistematski rad vlasti u Prištini da se oni izoluju i odseku od ostatka Srbije, ali i od većih srpskih enklava i opština na KiM. Pritom on prikazuje ljude koji su bodri, snažni, dostojanstveni, i ponositi, koji svoju nacionalnu i etničku pripadnost nikome ne naturaju na nos, ali koji svojim opstajanjem u neprijateljskom okruženju svedoče o istorijskom prisustvu Srba u tom kraju, o zločinima i progonima kojima su bili izloženi, ali i o zlonamernosti albanskih vlasti kojima su puna usta „evropskih vrednosti“, „multikulturalizma“ i „zaštite manjinskih prava“. Pritom su ovi ljudi daleko od „profesionalnih Srba“ koji se iz različitih razloga obično guraju u prvi plan kada se prikazuje život naših sunarodnika na KiM (albanske vlasti ih ističu da bi dokazali da je opstajanje Srba na KiM samo instrument velikosrpske politike, a srpske vlasti zato što su laki za upravljanje i uvek pred kamerama govore ono što im se kaže): u pitanju su pravi ljudi – agronom, zanatlija, lekar, učitelj, sveštenik, lokalna deca. Pred kamerom beogradskog reditelja oni ne „srbuju“, već u skladu sa svojim mogućnostima žive i rade sve ono što rade bilo koji drugi Srbi u bilo kom drugom srpskom mestu, ali time istovremeno dokazuju da je za političku Prištinu samo postojanje Srba na Kosmetu već provokacija i „srbovanje“.

Čekajući Handkease u početku gleda kao rediteljska etida na teme iz filmova AkijaKaurismekija sa dugim, statičnim scenama i odsustvom radnje. Međutim, kada se u filmu uključi muzika – pritom muzika koju komponuje i piše lokalni harmonikaš-amater, a pevaju devojčice iz lokalne škole – priča dobija jednu potresnu, uzvišenu notu. Pritom se ovim nesavršenim i nesavršeno izvedenim pesmama, baš kao i nastojanjem lokalnog stanovništva da se spomen-pločom o svom trošku oduži „našem drugom nobelovcu“ i velikom dobrotvoru Velike Hoče – Peteru Handkeu – tamošnji Srbi demonstriraju upravo to tvrdoglavo insistiranje da se uprkos pritiscima albanskih radikala na Kosmetu ne samo opstaje, nego čak – inadžijski i uprkos svemu – živi normalno. U tom smislu ovaj film – koji sa MilićevimMrakom deli više zajedničkih motiva, poput jedne od centralnih scena koje se pletu oko molitve Oče naš, ili potpunog odsustva Albanaca u filmu, zapravo daje kudikamo bodriju i optimističniju sliku našeg naroda u Metohiji. Tu upravo do izražaja dolazi „statiranje“ lokalnog stanovništva, koje publici prenosi utisak zarazne čvrstoće, nepokolebljivosti, i snage duha.

Osvetljavanje traume kao preduslov za nacionalnu katarzu

Sva tri filma, svaki na svoj način, kultivišu empatiju prema našim sugrađanima koji su egzistencijalno ugroženiji od bilo kojih drugih Srba na bilo kom drugom mestu u svetu

Cinik bi mogao da kaže da je ono što objedinjuje sva tri pomenuta filma melanholija, slika propasti, i poruka da je opstanak Srba na KiM teško, ako uopšte ostvariv. Ali takav pogled bi ozbiljno promašio njihovu poentu. Sva tri filma, svaki na svoj način, kultivišu empatiju prema našim sugrađanima koji su egzistencijalno ugroženiji od bilo kojih drugih Srba na bilo kom drugom mestu u svetu, i obezbeđuju relevantne umetničke priloge kulturi pamćenja traumatičnih događaja iz ne tako davne prošlosti, koje kolonijalni gospodari medijske i političke scene u Srbiji sistematski relativiziju, razvodnjavaju, i guraju pod tepih.

Činjenica da je Kosovo i dalje centralno pitanje srpske političke scene svedoči o tome da je u pitanju nacionalna trauma koja neće skoro biti obrisana iz svesti srpskog naroda, a svakako ne podmetanjem kukavičjeg jajeta kulture „gledanja u budućnost“ (a u stvari gledanja u stranu), koja je bezmalo deceniju i po dominirala srpskom kinematografijom. A ako trauma postoji, zadatak je umetnika da je osvetli, i da omogući srpskoj publici da pomoću suočavanja sa njom dođe do nacionalne katarze, koja u najmanju ruku podrazumeva usklađivanje srpske državne politike sa raspoloženjem i političkom voljom većine srpskih građana.

Aktuelni srpski režim je, doduše, već odavno shvatio da je politika nasilnog suzbijanja nacionalnog sentimenta kod Srba (u uslovima kada pseudonacionalizmi i kriptonacionalizmi novih političko-ideološko-etničkih identitetskih grupa u regionu neometano divljaju već decenijama) osuđena na propast, pa se odlučio za politiku „kontrolisanog puštanja ventila“, „usmeravanja pažnje“, i ciljanog obesmišljavanja nacionalne politike kroz prazne gestove i nacionalno obojeni populizam. Ipak, nacionalni sentiment srpskog naroda, pogotovo kada je u pitanju odnos prema Kosovu (i sa njim povezani odnos prema NATO), pokazao se u velikoj meri kao nepokolebljiv, a srpska rodoljubiva javnost kao dovoljno politički pismena da ne naseda na simulakrume koje joj podmeću iz kolonijalne uprave. Dobra ilustracija toga je sudbina filma Košare Balše Đoga, koji je Filmski centar Srbije podržao kao bezbedan način da se uberu patriotski poeni na politički bezopasnu temu, ali koji se– zahvaljujući požrtvovanosti autora koji je bio rešen da svojim filmom oda istinsku poštu košarskim junacima – pretvorio u skandal koji je razotkrio pohlepu i korupcijusrpskih producentskih kuća, kojesu u ovoj nacionalnoj temi videle samo još jednu priliku da se budžetske pare preliju u privatne džepove.

Ono što je sigurno, i što gore pomenuta tri filma ubedljivo ilustruju, jeste da je srpska javnost odlučna da više ne ćuti o Kosovu, i da su to već uveliko prepoznaju i srpski umetnici. A to je samo još jedna u nizu optimističnih vesti iz nacionalne kulture, gde na svakom koraku jača svest o tome da srpska umetnička produkcija mora biti u taktu i skladu sa intimnim vrednostima srpskog naroda i građana Srbije. Jer ako želite da Srbi gledaju vaš film, čitaju vaš roman, ili hvale vaš umetnički rad, morate životna iskustva (i traume) srpskog naroda kanalisati dostojanstveno i sa poštovanjem prema ljudima koji su prinuđeni da žive živote o kojima vi samo pripovedate. Sva tri filma o kojima je gore bilo reči u tome uspevaju, i ostavljaju nam nadu da ćemo u budućnosti gledati još više jednako kvalitetnih (i još kvalitetnijih) ostvarenja na nacionalne teme, ali i da će to za samu naciju biti zamajac da u budućim istorijskim događajima bude dostojna velikih ostvarenja svoje kulture.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner