Kulturna politika

Oskar za NATO

PDF Štampa El. pošta
Miodrag Zarković   
sreda, 10. mart 2010.

Kada Dragan Šutanovac reklamira evroatlantske vojno-bezbednosne tokove, napadnu ga sa svih strana da je NATO lobista; kada to isto uradi Ketrin Bigelou, dodele joj šest Oskara i promovišu je u najuspešniju ženu filmske umetnosti. Što sve vodi ka vrlo jednostavnom zaključku: Amerikanci jesu neprikosnoveni autoriteti po pitanju praktičnih primena rodoljublja – pogotovo bi srpska politička i intelektualna "elita", sa sve našim ministrom odbrane, imala šta da nauči od njih po tom pitanju – ali više nemaju nikakvo pravo da bilo kome drže lekcije iz kulture.

Besprekorni Ameri i zli Iračani

Film "Katanac za bol" ("The Hurt Locker") apsolutni je pobednik ovogodišnje dodele Oskara, održane 7. marta u Los Anđelesu. Pripale su mu nagrade za najbolje ostvarenje u protekloj godini, najbolju režiju (Ketrin Bigelou, prva žena ikada koja je osvojila ovo priznanje), najbolji originalan scenario, najbolju montažu, najbolji miks zvuka i najbolju montažu zvuka. Najmanje zaslužen je, reklo bi se, Oskar za originalan scenario. Prvo, zato što scenario i nije posebno originalan, jer više deluje kao ekranizacija sabranih izjava pomenutog Šutanovca, ili bilo koga drugog ko u vojnom savezu sa Amerikom vidi rešenje svih svetskih problema. Drugo, zato što je "Katanac za bol" retko dosadan film, čiji scenario, kao i sva nemaštovita dela, robuje banalnostima kvazirealizma: tako, na primer, usred snajperskog obračuna u pustinji, dva minuta gledamo kako vojnik pljuvačkom skida zgrušanu krv sa zaglavljenih metaka! Ono što je čuveni "Vod smrti", dobitnik Oskara za najbolji film 1985, uradio sa vijetnamskim ratom, "Katanac za bol" uradio je, samo daleko manje privlačno i uverljivo, sa okupacijom Iraka – nebitno je zašto su se naoružani Amerikanci stuštili na suprotan kraj sveta, već su glavna tema njihove svakodnevne teškoće u podmuklom neprijateljskom okruženju.

Glavni junaci su pripadnici jedinice za demontiranje eksploziva, svi odreda moralno besprekorni i beskrajno humani, u svakom trenutku spremni da rizikuju sopstvene živote ne bi li sirotim Iračanima obezbedili bolju budućnost. A nezahvalni Iračani im na svakom ćošku postavljaju bombe, koje ovi požrtvovani Amerikanci onda demontiraju, i to na uobičajeno šmekerski način, prkoseći smrti sa osmehom na usnama, rok-muzikom u slušalicama i srednjim prstom u vazduhu. Kao što u celom filmu nema ni kompromitovanog, a kamoli zlonamernog Amerikanca, tako ne možete ni svećom pronaći dobroćudne, ili barem pristojne domoroce. Uopšte, u Bagdadu kakvim ga predstavlja Ketrin Bigelou, svaka popustljivost prema iračkim civilima dovodi do tragičnih posledica po američke vojnike: kada vidite kako u "Katancu" stradaju oni lakomisleni oficiri koji pokušavaju da uspostave ljudski kontakt sa stanovništvom Bagdada, svakako ćete imati više razumevanja za iživljavanja nad zarobljenicima u Abu-Graibu, pa i samu okupaciju Iraka.

Generalu za dušu

Oskari su tek vrhunac priznanja i pohvala koje je "Katanac za bol" pokupio u sve militantnijoj američkoj javnosti. Tamošnji filmski kritičari masovno su oduševljeni ovim filmom, kao i žiri koji odlučuje o svim važnijim nagradama u SAD i Velikoj Britaniji. Ipak, Oskar je Oskar, kategorija za sebe, nagrada nad nagradama, čija se dodela direktno prenosi u oko 200 zemalja sveta. Pre 7. marta, "Katanac za bol" bio je samo miljenik američke i britanske kritike; sada, sa šest osvojenih zlatnih statuica, to je globalni kulturni fenomen kojem su otvorena sva vrata. Naročito se ističe David-protiv-Golijata trijumf ovog filma nad basnoslovnim "Avatarom" DŽejmsa Kamerona. Kao, time što su dodelili glavne nagrade "Katancu", a ne Kameronovoj plitkoumnoj bajci, članovi Američke akademije za film pokazali su da su posvećeni prvenstveno umetnosti, umesto komercijali koju oličava "Avatar". Takva ideološka uravnilovka, mada tačna u onom delu koji se tiče "Avatara", potpuno je promašena tema u pogledu "Katanca za bol", koji doprinosi filmskoj umetnosti taman koliko i neke NVO ljudskim pravima u Srbiji. Jednostavno, sve je u vezi sa "Katancem" podređeno glorifikovanju američkih vojnika, pa i javni nastupi autorske ekipe. U govorima prilikom primanja Oskara, Ketrin Bigelou i scenarista Mark Boul "dirljivo" su posvećivali svoje nagrade momcima koji krvare po Iraku i Avganistanu, a rediteljka je u jednom trenutku otišla toliko daleko da je pozdravila "sve one koji nose uniformu".

Za čiju je dušu snimljen "Katanac", jasno je i po reakcijama veterana rata u Iraku. Mnogi obični vojnici protestovali su, kroz svoja udruženja, protiv "nerealne slike koju film širi o Iraku". Ali zato je komandant američkih snaga u Iraku, general Rej Odijerno, silno nahvalio "Katanac za bol", ističući kako film istinito prikazuje "drugarstvo i solidarnost koja se ovda zahteva, kao i tenziju i rizike sa kojima se susrećemo". Čisto da ne bude zabune...

Ako je zabuna ikada i postojala. Jer, odavno je jasno da Amerikanci nikada neće usvajati nikakvu rezoluciju o svojim mnogobrojnim, nesumnjivim zlodelima širom planete (čak su i sami priznali da je propaganda koja je prethodila napadu na Irak bila zasnovana na lažima, ali im ne pada na pamet da se zbog toga povlače iz Bagdada). Nasuprot naciji koja već dva meseca sastavlja rezoluciju o jednom, u najmanju ruku neistraženom i politički već zloupotrebljenom zločinu, Amerikanci o vojnim i političkim nestašlucima Stejt departmenta – koji su neuporedivo smrtonosniji čak i od Silajdžićeve verzije Srebrenice – snimaju filmove velike marketinške i finansijske upotrebljivosti. Teško im je na tome ne odati priznanje. Kultura je kultura, ali država je država. Patriotske dužnosti odvajkada imaju u američkom establišmentu prednost nad umetničkim slobodama. Kao što su o genocidu koji su počinili nad Indijancima snimili samo jedan zaista vredan film i to čitav vek pošto je genocid završen ("Ples sa vukovima" iz 1990. godine), tako će i o Iraku praviti istinite prikaze tek kada budu ostvarili sve svoje interese na Bliskom istoku. U krajnjem slučaju, ko pa može da im zameri što su nagradu koju su sami smislili, u umetnosti koju su upravo oni uzdigli, dodelili filmu koji predstavlja savremeni svet onako kako njima odgovara?!

Konkurencija još gora

To je jedna strana medalje. Druga je, ipak, prilično nepovoljnija po Amerikance. "Katanac za bol" je, naprosto, loš film, koji po kvalitetu daleko zaostaje za sličnim propagandnim poduhvatima, kao što je pomenuti "Vod smrti", ili još stariji "Lovac na jelene", ovenčan Oskarima 1978. godine. Jeste "Lovac na jelene" dehumanizovao vijetnamske vojnike kao krvožedne monstrume, ali je barem prikazao i psihički sunovrat Kristofera Vokena, tj. osvešćivanje Roberta De Nira, te u poslednjim kadrovima poslao kakvu-takvu antiratnu poruku, čuvenim odbijanjem glavnog junaka da ubije jelena. Jeste "Vod smrti" sveo vijetnamski krvoproliće na rat Amerikanaca sa samim sobom – kako to izrecituje Čarli Šin na kraju filma – ali makar je pokazao surovost Toma Berindžera prema vijetnamskim civilima i doveo u sumnju opravdanost rata kao takvog. Da ne pričamo o "Apokalipsi danas", Kopolinom remek-delu koje nimalo nije robovalo zahtevima američkog državnog i vojnog vrha, zbog čega ga filmofili širom sveta i danas doživljavaju kao ultimativno svedočanstvo o paklu koji je izazvalo američko angažovanje u Vijetnamu (i zbog čega, verovatno, nije dobio Oskara za najbolji film).

U "Katancu za bol", međutim, moralnog preispitivanja nema ni u tragovima. Protagonisti doživljavaju službu u Iraku kao opasnu i postavljaju se prema njoj zavisno od toga da li su spremni da se suoče sa njenim rizicima ili nisu, ali niko ni ne razmišlja o opravdanosti njihovog boravka u Bagdadu, ili vojne okupacije uopšte. Čak i ono malo ljudskog i intelektualnog integriteta koji je postojao u ranijim ratnim oskarovcima, Ketrin Bigelou i Mark Boul su hirurški odstranili. A ni u strogo zanatskom smislu, izuzev kada je reč o kvalitetu zvuka, "Katanac za bol" nije nikakav pomak ili reper u filmskoj umetnosti.

Pa ipak, takav kakav je, "Katanac za bol" nije ništa lošiji od ostalih devet filmova koji su bili nominovani za najvažnijeg Oskara:

O detinjastom "Avataru" već je dosta rečeno; "Mrtav ugao" ("The blind side"), koji je Sandri Bulok doneo Oskara za najbolju glumicu, zasnovan je na istinitoj priči o ogromnom crnom klincu koga usvaja bogata bela porodica, ali je urađen tako bajkovito da će vam samo pobuditi sumnje u njegovu verodostojnost; "Obrazovanje" ("An education") engleski je film o lakovernoj tinejdžerki koju je zaludeo i prevario duplo stariji muškarac – zašto je u toj priči iko video štivo koje zaslužuje ekranizaciju, a kamoli još i Oskara teško je odgonetnuti; "Draga" ("Precious") je suprotnost "Mrtvom uglu", potresan film o preteškom životu gojazne crnkinje, što je uveliko izrabljen motiv, koji je ovom prilikom ostao još i nedorečen upravo zbog prenaglašeno sumorne atmosfere; "Ozbiljan čovek" ("A serious man") sličan je "Dragoj", samo što glavni junak nije mlada debela crnkinja, nego sredovečni žgoljavi Jevrejin; "U vazduhu" ("Up in the air") još jedna jalova japi bajka sa DŽordžom Klunijem, koji opet ne zna šta hoće u životu, ali ga svejedno papreno plaćaju za to njegovo neznanje; "Do neba" ("Up") simpatičan crtać, ali crtać; "Distrikt 9" dinamičan je i originalan naučno-fantastični triler, ali bez filozofske dubine koja je odlikovala nekadašnja remek-dela ovog žanra, kao što su "Blejd raner" i "Odiseja u svemiru"... Častan izuzetak među kandidatima bio je film "Prokletnici" ("Inglorious basterds") Kventina Tarantina, njegovo najbolje delo posle "Petparačkih priča", zabavna satira koja kroz nadrealan prikaz Drugog svetskog rata poredi fikciju sa realnim svetom. U karakteristično smelom stilu, Tarantino nas uverava da je izmišljotina jača od ma koje stvarnosti (zato Hitler, na vrhuncu moći, nema šanse da se spase iz miniranog bioskopa), ali preterano bizaran završetak filma, iako je istakao autorovu poentu, kao da je malo pokvario "subjektivan utisak" gledalaca, pa je ipak bilo previše očekivati od američke Akademije da nagradi "Prokletnike".

Da, Holivud i dalje "izbacuje" dobre filmove, ali sve ređe, što je potpuno jasno posle ovogodišnje dodele Oskara. Kao i posle nekoliko ranijih, koje su takođe oskudevale u jakim, upečatljivim i beskompromisnim ostvarenjima. A to ne može da bude dobar signal za Ameriku, imperiju koja je u velikoj meri izrasla upravo na krilima Holivuda. Jer, da se ne lažemo, da li bi Ameriku iko doživljavao kao zemlju neograničenog prosperiteta, ličnih sloboda i ekonomskog blagostanja da nije "fabrike snova" koja već skoro čitav vek izvozi u svet imidž koji odgovara Beloj kući?! Teško. Ono što ranije svetske supersile, od Sumera naovamo, nisu imale, a što Amerika poseduje, jeste "oružje za masovno obožavanje" – Holivud! Prodorniji od bilo kog špijuna, pristuniji od bilo koje nevladine organizacije, privlačniji od bilo kakvog investicionog kredita, Holivud je jedan, ali vredan stub američke spoljne i unutrašnje politike, koji je prethodio svim njihovim pobedama, a umanjivao sve njihove poraze u poslednjih stotinak godina.

Taj i takav Holivud ubrzano gubi svoju snagu. To što su Oskara dali "Katancu za bol" na neki način je i poraz "fabrike snova", koja izgleda da nije u stanju da snimi bolji film o Iraku. Iako im je preko potreban.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner