Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > "Samoupravljači" se ne slažu sa Teslinom sahranom
Kulturna politika

"Samoupravljači" se ne slažu sa Teslinom sahranom

PDF Štampa El. pošta
Dušan Zupan   
utorak, 11. mart 2014.

U ovo predizborno vreme doživeli smo, kao nacija, još jedan izliv nesloge i strančarenja: mala, ali glasna i medijski dobro plasirana grupa građana, suprotstavila se nedavnom sporazumu o sahrani posmrtnih ostataka Nikole Tesle, koji se od 1957. godine nalaze u svom beogradskom muzeju. Sporazum su potpisali oni koji i jesu zaduženi i ovlašćeni za takav čin: predstavnik srpske vlade, predstavnik gradske vlasti Beograda i patrijarh, kao čelnik Srpske pravoslavne crkve.

Cilj sporazuma je bio, koliko je poznato, da se okonča čudno i ljudskom rodu neprimereno stanje da se pepeo sahranjenog, pa ekshumiranog i spaljenog istaknutog pokojnika i dalje čuva u njegovom muzeju, a da se, istovremeno, oko tog čina, oko sahrane istaknutog Srbina međunarodnog ugleda, unapredi i istakne i srpski ponos i srpski ugled i u zemlji i van zemlje. Teško da je iko mogao da pomisli da će se naći ljudi koji će moći sa toliko žuči da se suprotstave nečemu što se svakodnevno događa sa svakim čovekom kojem dođe kraj života.

Nemoguće je, međutim, sasvim moguće u zemlji Srbiji. Prvo, kao neozbiljan argument valja zanemariti onaj da se sahrani "protive naslednici". Tesla više nema naslednika, a vrlo daleki rođaci "po babine linije" - i da su mnogo bliži - nisu merodavni za odluku da li će njihov rođak biti uopšte sahranjen ili neće. Drugo, "ostavite Teslu na miru, pošta mu se može odati i u muzeju" ne vredi ni komentarisati jer i nije argument. Znači, dolazimo do dva ključna razloga koji su izvor sadašnje neprijatne situacije koje mora da se stidi svaki civilizovan čovek: prvi je protivljenje da Tesla uopšte bude sahranjen, a posebno pod okriljem Srpske pravoslavne crkve, a drugi - koincidencija da je sporazum potpisan u predizborno vreme.

Zašto nekome može da smeta što se Crkva "meša" u Teslinu sahranu? Verski predstavnici svih religija po pravilu učestvuju ili činodejstvuju u sahranama svih ljudi. Ima i izuzetaka, uglavnom kod ateista i u nekim slučajevima, u nekim religijama, posebnih okolnosti (samoubistvo, jasno izražena želja, kremacija). Ovde to nije slučaj. Tesla je sahranjen, pa tek onda otkopan i spaljen - ne po svojoj volji.

Znači, ne stoje ograničenja koja u tom pogledu predviđa pravoslavna vera, mada treba napomenuti da SPC poslednjih godina i nije uopšte toliko isključiva kada se radi o kremacijama i sve zavisi od slučaja do slučaja, od parohije do eparhije. Uostalom, Sveti Sava je posle smrti imao sličnu sudbinu, pa to nije smetalo da bude proglašen za sveca.

Ko su onda ljudi koji se tako žestoko suprotstavljaju sahrani Teslinog pepela ispod spomenika u porti Hrama Svetog Save? Po logici stvari, to su oni koji su ateisti ili, iz nekog drugog razloga, žestoki protivnici SPC. Ili oni kojima smeta podsećanje ili još jedan dokaz da je Tesla bio Srbin. Da li postoji još neki "razlog" protiv sahrane Teslinih posmrtnih ostataka u Hramu Svetog Save? Moguće, ali kada se sve to uzme u obzir, ipak je reč o ubedljivoj manjini srpskog naroda. Ko ne veruje, neka pita za mišljenje svoje prijatelje, kolege i komšije. Ili, neka poseti groblja širom Srbije, pa neka prebroji nadgrobne znake. Uostalom, neka se raspita koliko njegovih poznanika drži svoje preminule najmilije na komodi ili u vitrini. Zašto sa Teslom radimo nešto što nije primereno ni našoj kulturi, ni našoj veri, ni normama civilizacije? To što je on bio izuzetan um i izuzetna, nesvakidašnja ličnost, treba da nas inspiriše na dobre i korisne postupke, posebno prema mladima (stipendije, radionice, istraživanja), a ne na morbidne egzibicije o kojima izbegavamo da govorimo već decenijama.

Drugi i verovatno glavni razlog protivljenja glasne manjine Srba protiv Tesline sahrane jeste tajming kada je došlo do potpisivanja sporazuma. Predizborno vreme. Strah da se potpisnici sporazuma ne okoriste činjenicom da su oni i jedino oni doprineli ovom civilizacijskom činu. Ako je ovo tačno, onda se implicitno podrazumeva činjenica da većina naroda podržava Teslinu sahranu i da će zato podržati predstavnike vlade i grada, odnosno glasaće za političku partiju (SNS) kojoj pripadaju. Ako to nije tačno, onda čemu toliki otpor jednoj normalnoj inicijativi?

Na takav zaključak navodi i zapažanje da su one političke stranke koje su i dosad bile protiv sahrane posmrtnih ostataka Nikole Tesle (DS i LDP) i sada ponovile svoj stav. One druge stranke, za koje bi se po njihovoj dosadašnjoj "patriotskoj" konotaciji, pa i odnosu prema SPC, moglo pretpostaviti da bi podržale sahranu (SPS, DSS, SRS, Dveri itd) uglavnom nisu smatrale za potrebno da se uopšte izjašnjavaju ovog puta. Drugim rečima: nije važno šta je dobro za Srbiju, važno je da li će od toga stranka imati predizborne koristi ili štete. Ne treba podržati suparničku stranku ni onda kada je kristalno jasno da se radi o nacionalnom interesu. Toliko o patriotizmu, srpskoj slozi i o stranačkim interesima.

Želja i ideja da se Nikola Tesla dostojno sahrani, naravno, nije potekla u sadašnje predizborno vreme niti je namera bila da se to obavi do 16. marta ove godine. Sveti sinod SPC se zvanično i javno oglasio sa tom željom i namerom još 2006. godine, a Društvo "Sveti Sava" 2011. godine. Mnogi misleći ljudi i ljudi dobre volje su još ranije ukazivali na tu potrebu, jer i to je, na kraju krajeva čin koji treba da nas približi i Evropi i Americi (tle gde je Tesla prvi put bio sahranjen, ali i mesto gde je spaljen) - civilizovanom svetu uopšte. Znači, namera nikada nije bila da se kroz Teslinu sahranu ubiraju bilo kakvi politički poeni, bar kada se radi o SPC, a još manje o kulturnom, prosvetnom i humanitarnom Društvu "Sveti Sava", laičkom udruženju građana koje postoji od 1886. godine. Naprotiv. Cilj je bio poštovanje civilizacijskih normi, a ako bi na silu mogle i da se pripišu političke namere, to bi bile - odavanje dostojne i dostojanstvene pošte jednom od najvećih srpskih sinova i, preko toga, unutrašnji mir i veći ugled Srbije u svetu.

Šta sada valja činiti kad smo se još jednom našli podeljeni i to oko stvari oko koje se nikako ne treba deliti? Pa, sačekati da prođu izbori i da nova vlada, kojih god stranačkih boja bila, potvrdi potpisani sporazum. Bez javne diskusije, jer nekim stvarima kao što su sahrane nisu primerene javne diskusije i samoupravljanje.

Eventualno poništenje sporazuma i produžavanje statusa kvo bi bila velika sramota za sve nas, za državu, zemlju, narod, intelektualnu elitu. To bi značilo opšti moralni i etički poraz, koji bi neke buduće generacije morale da naknadno ispravljaju.

Kao vernik i sin srpskog pravoslavnog sveštenika, što je nesporna istina o kojoj postoje materijalni dokazi baš tamo gde se sada nalazi, Tesla nema svoj mir u muzeju. On će naći svoj mir tek kada bude dostojno opojan i sahranjen. A sa njime će mir naći i velika većina srpskog naroda, svesna da je, posle svega, odužila bar još jedan veliki dug, od mnogih koji je još čekaju.