Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Srpska nadmenost i stari stereotipi
Kulturna politika

Srpska nadmenost i stari stereotipi

PDF Štampa El. pošta
Marinko M. Vučinić   
nedelja, 04. septembar 2011.

U malom naizgled nepretencioznom putopisu objavljenom nedavno u Novom magazinu profesorka Ljubinka Trgovčević iznela je neku vrstu svoje ispovesti o nadmenosti ovdašnjoj. Njeno putovanje u Bukurešt otvorilo joj je oči jer je najzad spoznala da je delila dugo vremena nasleđenu ignoranciju, omalovažavanje ili, bolje rečeno, nadmenost naše sredine prema Rumuniji.

Profesorka Ljubinka Trgovčević u ovom tekstu iznosi svoje uverenje da je uobičajeno da se o susedima grade (ili gaje) stereotipi i to je tako kod većine naroda, ta vekovna ljudska potreba za stigmatizacijom drugih naročito se odnosi na komšije sa kojima se mi poredimo. U ovom tekstu – inverznom putopisu se tvrdi da je skala loših osobina suseda zavisna od političkih okolnosti – te su vodeće mesto zauzimali Turci, Nemci, Mađari, Bugari, Hrvati, Albanci, dok su Rumuni tretirani kao prihvatljiv komšija iako su prljavi i siromašni. Ovo su samo uvodne postavke profesorke Trgovčević, koje treba da posluže za argumentaciju njene glavne ideje o nadmenosti ovdašnjoj, koja se u suštini ispoljava kao izrazito (skoro arijevsko) osećanje nadmoći u odnosu na susede, često praćeno ignorancijom i prezirom. Pri tome se autorka ovog teksta pita da li je ta nadmenost deo našeg mentaliteta, prikrivanja sopstvene inferiornosti, težnje da se pravimo boljim jer smo nesigurni u vlastiti identitet ili što krijemo sopstveno neznanje.

Kao dodatna argumentacija navodi se i dilema zašto se povodimo za velikim silama i svetskim prestonicama iako Srbija ima manje stanovnika od jedne Kinšase. To je u stvari i osnovni cilj ove svojevrsne pseudoputopisne antropologije, koja završava kao izraz težnje ove autorke da nam demonstrira svoju specifičnu vrstu autorasizma, govoreći o našoj inferiornosti, težnji da se pravimo boljima, nesigurnosti u naš identitet. Međutim, pre se može uočiti pojava intenzivnog ruženja srpskog naroda i razaranja njegovog identiteta nego što se može govoriti o nadmenosti ovdašnjoj.

Milan Popović je u jednoj svojoj ispovesti na najbolji način oslikao ovakvu poziciju srpskog naroda ,,Mi Srbi jesmo istorijski narod međutim, grešimo kada mislimo da smo u tolikoj meri specifični i različiti od druguh naroda. Često smo, otuda, iracionalnih stavova, rukovođeni željama, a ne realnošću, što se odražava i u vođenju državne politike. Narod smo krajnosti, često impulsivni, emocionalni – od izvanredne nežnosti do velike surovosti.“

U ovoj prilici možemo navesti i reči Dositeja Obradovića ,,Ništa mi na svetu nije milije i ljubeznije od mojega roda no ukoliko ga više ljubim toliko sam mu više dužan pravdu i istinu predstavljati i govoriti. Ljubezni srpski narode vreme je već, za živoga boga vreme da počnemo slobodnije i razumnije misliti. Dokle ćemo tuđe pogreške osuždavati, a naše skrivati i opravdavati? Niko se neće na vijek vijeka ispraviti i poboljšati druge ukorevajući što je za sve narode bolje nek samo za jedan narod, to je rodu čovečeskom uopšte, poleznije i pravije.“

Ljubinka Trgovčević je opisujući nadmeni i hvalisavi tip Srba u stvari demonstrirala mnoštvo autostereotipa, a sve u težnji da se suočimo sa realnim stanjem u našem društvu i to bez jasno izražene želje da upoznamo druge narode, zaključujući da smo bolji od ostalih. I te ocene o našoj nadmenosti, neznanju i ksenofobičnosti iznosi poznata istoričarka u vreme kada se Srbija nalazi u izuzetnoj dubokoj političkoj krizi, koja se manifestuje gubitkom samopouzdanja, postojanjem političke apatije i nesposobnosti političke elite da konstituiše i sprovodi iole ozbiljan nacionalni program. Govoriti u ovakvim okolnostima o nadmenosti ovdašnjoj samo je dokaz više koliko predstavnici tzv. građansko-liberalne političke opcije nemaju realni uvid u stvarno stanje srpskog naroda već robuju svojim autentičnim ili preuzetim predrasudama o našem narodu, koje su već postale deo njihovog političkog opredeljenja da Srbi nisu dorasli zbog svog osećanja ,,arijevske nadmoći“ da budu deo zajednice evropskih naroda.

Verovatno Srbi bolje i ne zaslužuju jer su sada u prilici da čitaju često citirane misli bivšeg kalemara, komuniste, opozicionara i predsednika države, koji ponavlja ono što je odavno shvatio i nama saopštio (ali ga nismo slušali) da jedino on zna šta je dobro za srpski narod. Klasičan primer cvijićevskog hvalisavca – nadmenost bez znanja. Ovaj otrežnjujući izlet u stvari je poslužio Ljubinki Trgovčević da šetajući Bukureštom konačno otkrije i spozna veliku istinu o srpskoj nadmenosti i arijevskom osećaju nadmoći, koji obeležava srpski odnos prema drugim narodima. Ovo je zaista veliko putopisno otkriće.

Naravno, ovo putovanje je imalo i za cilj da se uputi rezolutna poruka Dobrici Ćosiću, koji po ovoj autorki simboliše demokratsko i humanističko srpstvo i koji zna da će na svoja staračka pleća preuzeti barjak vođenja Srba i odbrane njihovih istorijskih i duhovnih vrednosti. Očigledno je da je glavni cilj ovog putopisa Lj. Trgovčević i sadržan u poruci na kraju teksta da je krajnje vreme da nas Dobrica Ćosić ostavi na miru i ućuti. Zar je bilo potrebno otići u Bukurešt i shvatiti koliko je razorna nadmenost ovdašnja i uputiti tolerantu poruku Dobrici Ćosiću da ućuti. Sve to inače spada u već oveštali i licemerni repertoar naše liberalno-građanske inteligencije za koju je sasvim normalno da se srpskom narodu prepisuje skoro ,,arijevsko osećanje“ nadmoći u odnosu na druge, a da se pri tome otvoreno ućutkuju pisci i srpski intelektualci, koji ne dele ovakve politikanske floskule istoričarke Ljubinke Trgovčević, koja se inače bavi srpskom društvenom istorijom. Pozivanje na ućutkivanje velikog srpskog pisca Dobrice Ćosića, koji je upravo u novoj knjizi svojih zapisa napisao izuzetno preciznu, tešku, otrežnjujuću i dalekosežnu dijagnozu srpskog naroda lišene nadmenosti i arijevskog osećaja nadmoći označava negiranje osnovnog ljudskog prava na slobodu mišljenja i govora i uvođenje pogubnih duplih standarda u našoj javnosti.

Međutim, upravo u našim liberalno- građanskim krugovima sve češće se može čuti zastrašujući poklič da nema slobode za neprijatelja slobode. Kada ućutkivanje jednom počne, gde je granica na kojoj će se ono zaustaviti? Ovako intoniran tekst se u potpunosti uklapa u programsku koncepciju Novog magazina čija je osnovna namera sadržana u težnji da se vodi neprestana, beskompromisna borba protiv srpskog nacionalizma i afirmiše proces idejne dekontaminacije našeg medojskog prostora. Tekst Ljubinke Trgovčević „Nadmenost ovdašnja“ skladno se uklapa u ovako postavljenu uređivačku koncepciju ovog nedeljnika, to je očigledan primer kako se staro ideološko vino sipa u nove medijske mešine.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner