Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Studentski protest koji (skoro) nikoga ne zanima
Kulturna politika

Studentski protest koji (skoro) nikoga ne zanima

PDF Štampa El. pošta
Nikola Malbaški   
ponedeljak, 01. decembar 2014.

Koga je briga za Filozofski fakultet? U neko drugo vreme, vest da je Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu, taj vekovni rasadnik revolucionara, kritičkih intelektualaca i političke i kulturne elite Srbije, blokiran već skoro dva meseca bila bi na naslovnim stranama svih novina, i u udarnim vestima svih televizija.

Pogotovo u vreme ogromne socijalne nepravde i potpune degradacije svih društvenih vrednosti, u kome su političari, sindikati, akademici, ekonomisti umetnici i ostali već prokockali sve što je ostalo od nekada prosperitetnog srpskog društva, neko bi mogao očekivati da će studentski protest moći da pokrene zemlju onako, kako to ostali nisu mogli. Ali ne na Filozofskom fakultetu. Baš kao što je srpsko društvo već dva meseca potpuno ravnodušno prema sudbini studenata najstarije visokoškolske ustanove u Srbiji, tako su i studenti koji fakultet blokirali potpuno ravnodušni, kako prema sudbini sopstvenog društva, tako i sopstvenog fakulteta.

Za poslednjih desetak godina na Filozofskom fakultetu svakih nekoliko godina organizovani su protesti, a u par navrata je studentima polazilo za rukom za preuzmu zgradu fakulteta pod svoju kontrolu sve dok im Uprava ne ispuni njihove zahteve. Ovo nije bilo preterano teško, jer je Filozofski fakultet tradicionalni epicentar studentskog života, pa su protesti na njemu privlačili podršku brojnih studenata drugih fakulteta, koji slične akcije ne bi mogli sprovesti na svojim fakultetima, gde su njihove kolege manje sklone aktivizmu, a Uprava ima manje razumevanja za ovu vrstu akcija protesta.

Ali za sve te godine, studenti nijedan jedini put nisu zahtevali poboljšanje kvaliteta školovanja na Fakultetu – nisu tražili ozbiljnije i strože ispite, borbu protiv epidemije plagijata i prepisivanja na svim nivoima školovanja, borbu protiv korupcije, nepotizma i lenjosti, nijednom nisu tražili bolju, savremeniju i obimniju literaturu, niti popunjavanje nastavnog kadra da bi se izašlo na kraj sa prevelikim brojem studenata. Ako se izuzme zahtev za „popunjavanjem bibliotečkog fonda“ koji se nalazio na kraju liste jednog davnog protesta (i koji su studenti zaboravili istog trenutka kada su im ispunjeni ostali uslovi), svi zahtevi studenata svodili su se isključivo na neku od tri teme – budžet, uslov za upis godine, bodovi. A sve ove tri teme svode se na samo jednu – kako što duže ostati na fakultetu u statusu studenta, a da to ne mora da se plaća.

Bez sumnje, problemi na koje ukazuju pobunjeni studenti nisu izmišljeni. Da, školarine rastu iz godine u godinu, a fakulteti, baš kao i Ministarstvo obrazovanja, koriste nesrećnu „bolonjsku reformu“ kao još jedan instrument socijalnog inženjeringa – besmislenim i birokratizovanim sistemom bodovanja se brutalno manipuliše kako bi se, po potrebi, dopunio budžet, ili smirile strasti među studentima. Student koji upiše fakultet nalazi se u situaciji da se pravila njegovog studiranja, ispitne i studentske obaveze, i količina novca koja se na to troši menjaju u toku studija bez ikakvog smisla, upozorenja, ili pravnog osnova. U tom smislu je protest studenata legalan, baš kao što je uslovno govoreći legalno i njihovo pravo da blokiraju fakultet kao ravnopravni članovi naučno-istraživačke zajednice.

Ali njihov protest nije legitiman. On nije legitiman iz razloga što su oni do sada pokazali potpunu nezainteresovanost za tu naučno-istraživačku zajednicu mimo sitnih i mizernih privilegija koje im studentski status u srpskom društvu garantuje. Jer fakulteti poput filozofskom danas u najvećoj meri predstavljaju samo jedno zabavište za odrasle, crnu rupu u koju se ubacuju mladi, poletni i radoznali ljudi, da bi iz nje izašli deset-petnaest godina kasnije kao sredovečni, razočarani i nezaposleni. Umesto škole koja bi trebalo da stvara nove narodne vođe, društvene reformatore i motornu snagu srpskog društva, Filozofski fakultet je, poput tolikih drugih u zemlji, socijalni inhibitor, koji potkupljuje najproduktivniji deo srpskog društva budžetskim studiranjem, mizernim kreditima i stipendijama i povlasticama za menzu i prevoz u zamenu za socijalni mir i manji pritisak na biro za nezaposlene.

I nijedan studentski pokret Filozofskog fakulteta za poslednjih petnaest godina nije izašao da to kaže otvoreno i javno. Nijedan studentski protest nije otišao u Nemanjinu da traži podizanje kvaliteta studija (ozbiljnosti i redovnosti predavanja, kvalifikacija nastavnog kadra, strgosti i relevantnosti ispita, vrednosti diplome) na relevantan nivo, nijedan se nije tražio da se za mlade stručnjake u zemlji obezbedi posao i uslovi za dalji rad i razvoj, nijedan se nije žalio na to da se ispiti kod profesora polažu po skriptama, ako već ne na lepe oči, ili reko korupcije i nepotizma. Ne, studenti su u Nemanjinoj tražili samo jedno te isto – budžet, uslov i bodove, odnosno dodatno obaranje standarda nastave i prolongiranje agonije na fakultetu.

Fakulteti u Srbiji pravljeni su po uzoru na ozbiljne naučno-istraživačke institucije u razvijenim zemljama sveta, kako su one izgledale pre sto godina, ali taj utopistički sistem više ne funkcioniše skoro nigde, jer većina društava sveta ili nije dovoljno bogata, ili nije dovoljno prosvećena, ili oboje, da stvori institucije u kojima će dozvoliti mladim i talentovanim da se slobodno bave naukom i istraživanjem, „pa koliko god koštalo, i koliko god im vremena trebalo“. Dve institucije srpskih fakulteta predstavljaju pošast visokoobrazovnog sistema i stoje u korenu svih studentskih protesta i komešanja – a to su upravo pomenuti uslov i apsolventski staž. Ideja da neko može upisati narednu godinu studija, a da nije položio sve ispite prethodne godine (uslov), ili da može završiti studije, a da nije položio sve ispite (apsolventski staž) na većini ozbiljnih fakulteta u svetu bila bi izvor beskrajnog čuđenja i zbunjenosti.

Ali državi više odgovara da njena omladina budu večni studenti, nego da budu mladi i gnevni nezaposleni u cvetu svoje životne (i političke) snage. A studenti su sebi dopustili da budu potkupljeni ovom prikrivenom socijalnom pomoći, i svesno odlučili da se povuku na margine društva i bave svojim bodovima, uslovima i budžetom, da bi se onda čudili što je celo društvo ravnodušno prema njihovom „neizdržljivom položaju“. Kao i prema neizdržljivom položaju radnika. I nastavnika. I lekara. I Srba na Kosovu. Spisak je dugačak.

Kada je u pitanju protest na Filozofskom fakultetu, situacija u kojoj se ta institucija nalazi danas veoma lepo oslikava stanje srpskog društva kao sredine, a odnos studenata i Uprave odnos srpskih građana i srpske države. Prvi optužuju druge da su gramzivi, lopovi i prevaranti, drugi optužuju prve da su lenji, nesposobni i autodestruktivni. Ako u srpskom društvu važi parola „ne možete nas vi tako malo platiti koliko malo mi možemo da radimo“, na fakultetima važi „ne vi nama tako malo predavati, koliko malo mi možemo da učimo“. Optužbe lete na sve strane, i obe strane lažu i manipulišu kada predstavljaju same sebe, i obe strane su u uglavnom u pravu kada predstavljaju one druge. Studenti tvrde da su im prava narušena, što je tačno, ali pretvaranjem Fakulteta u geto oni vrše nasilje nad svojim kolegama koji hoće da se nastava nastavi, i to nasilje je već poprimilo oblik ozbiljnog narušavanja javnog reda, i to je takođe tačno.

A pogotovo je tačno da odgovornost za potpuni kolaps fakulteta kao institucije snosi odgovornost Uprava fakulteta, jer je upravo ona (a ne Ministarstvo ili Policija) zadužena da omogući uslove za normalnu nastavu na fakultetu. Uprava je ta koja je bahato ignorisala zahteve studenata dok protest nije eskalirao, Uprava je ta koja je podigla temperaturu na fakultetu preteći studentima koji protestuju i huškajući na njih nastavnike i studente koji ne protestuju, zatim gaseći struju i vodu, i prizivajući sukobe koji će omogućiti da problem iz svojih ruku prebace u ruke Države – isto kao bilo koja druga državna institucija u zemlji. I ako se sutra ovaj protest završi, Uprava će biti kriva za to što ulaz na Filozofski fakultet više neće biti slobodan za sve građane, što je tradicija stara bezmalo koliko i visoko obrazovanje u Srbiji. Ukratko, rukovodstvo fakulteta je protest i studentsku blokadu rešavalo na isti način na koji je upravljalo svim ostalim poslovima na Fakultetu – katastrofalno. I, bez ikakve sumnje, Uprava je druga strana medalje koja je Fakultet dovela u bedno stanje u kome se trenutno veoma doslovno nalazi.

Naravno, čista je laž da Filozofski fakultet blokiraju „najgori studenti“. Pitanje cene studiranja nije naivan društveni problem, i on se dotiče svih – i dobrih i loših, i profesora i Ministarstva i Vlade. Ali je isto tako činjenica da trenutni protest nije nikakva „revolucija“ koja će posrnule fakultete u Srbiji da digne na noge, već samo simptom opšte bede Univerziteta, društvenih i kulturnih institucija u zemlji. A problem koji najviše zabrinjava jeste to, što ni studenti, ni profesori, ni država očigledno ne planiraju da učine bilo šta da se ovaj problem reši. Niti ih se taj problem dotiče. Jer prve (studente) zanimaju samo „budžet, uslov i bodovi“, druge (profesore) zanimaju samo njihove plate i sredstva za njihove projekte, a treće – državu i vlast - socijalni mir sada i ovde. A sutra šta bude.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner