Početna strana > Polemike > Loš Ustav ne donosi stabilnost
Polemike

Loš Ustav ne donosi stabilnost

PDF Štampa El. pošta
Vladimir Todorić   
petak, 06. februar 2009.

(Politika 06.02.2009)

Ustav iz 2006. godine (odmila tada nazvan Mitrovdanski, ako se neko ne seća) u odlučujućoj meri bio je rezultat odnosa tadašnje kohabitacije i trgovine koji je takav politički kontekst tada zahtevao. Nema velike koherentnosti u Ustavu koji lišava skupštinu, kao nosioca suverenosti, prava utvrđivanja i vođenja politike; koji predviđa da celokupne nadležnosti za vođenje politike pripadaju vladi, a u isto vreme definiše neposredne izbore za predsednika države čineći ga institucijom sa najvećim legitimitetom. Ustav je proizvod političkog kompromisa i samim tim nije bio usvajan sa ciljem da se dobije odgovoran i stabilan politički sistem, već da svaka stranka osigura svoje pozicije u vlasti iz tog doba. Kao što je Ustav proizvodio nestabilnost i neefikasnost države u vreme pre maja 2008, tako je sasvim očekivano da neće ni sada omogućiti stabilnost i funkcionalnost na način koji je opisao Dušan Pavlović u svom članku „Traganje za boljim ustavnim rešenjem” (Vreme, 15. januara 2009.).

Kritika iz ovog članka, izgleda, bila je startni signal za otpočinjanje političke polemike (kojih generalno zaista fali u medijima u poslednje vreme) o tome da li je i na koji način predsednik Tadić otpočeo period cezarističke vladavine u kojoj su institucije vlade i skupštine fasada za autoritarno vođenje politike. Takve ozbiljne kritike nisu samo došle povodom toga što je predsednik učestvovao u rešavanju gasne krize i zbog nerealizovane pretnje da će smeniti nesposobne (ili korumpirane) ministre već i zbog toga što je način na koji je predsednik Tadić vodio kadriranje na ključnim mestima u skupštini i vladi pokazalo da će sve ostale institucije osim Predsedništva gubiti na svom političkom autoritetu.

Skupština kojom rukovode osobe sa autoritetom Slavica Đukić-Dejanović i Nada Kolundžija teško da mogu da odbrane skupštinu od opstrukcije pa makar kad bi radikalima pored Zemuna poklonili i pola Srbije. Vlada kojom rukovodi premijer koji kaže da nije politički kompetentan i da ne želi da se bavi političkim pitanjima teško može da bude efikasna ukoliko ispod takvog premijera kao ministri sede barem petorica političkih lidera. Pri tom treba podsetiti da ti politički lideri javno ruše autoritet vlade i glasaju protiv njenih odluka u skupštini. Ustav je u startu „obogaljio” skupštinu i vladu proporcionalnim izborima, uređenjem pitanja vlasništva poslaničkih mandata i nejasnim odnosom između vlade i predsednika u pogledu vođenja politike. Kadrovska struktura i glomaznost su ih dotukli.

Postoji mogućnost da predsednik Tadić nema problem sa ličnostima od integriteta i političkim profilom članova DS-a, već da jednostavno nema na koga da se osloni u rukovođenju strankom, jer nikada ne može biti siguran kom lobiju tačno i kom delu „DS preduzeća” pripada određeni član, naročito ako ga je direktor BIA ili neko drugi brifovao koliko je svako od njih finansijski težak. Ova mogućnost čini se još verovatnijom imajući u vidu da je predsednik u prvom planu imao drugog kandidata za premijera, ali da ga je „preduzeće” odbilo jer nije pripadao nijednom postojećem lobiju. Da je Boris Tadić neko ko apsolutistički vlada, veoma lagano bi prešao preko takvog mišljenja stranke i insistirao bi na svojoj osobi od poverenja što je iz sadašnje perspektive i trebalo da uradi. Isto kao što je i trebalo da nastavi sa obećanom borbom protiv korupcije gde je jedino do sada nastradao Goran Knežević što je tragikomično. Razlog za zaustavljanje te borbe je isti razlog zbog čega će recimo na kraju grad Beograd ostati bez Luke Beograd (prim. autora: primam opklade).

Zaista nije problem to što je predsednik najavio obračun sa nesposobnim (čitaj korumpiranim) ministrima već je problem što je od toga odustao. Nije problem ni u tome što je pomogao u rešavanju gasne krize, naprotiv. U situaciji kad je svestan dometa vlade i skupštine i toga da država stalno biva slabljena privatnim interesima kroz poluge vlasti, predsednik Tadić će kao odgovoran čovek konstantno biti suočen sa imperativom izlaska iz svojih nadležnosti da bi ispunio mandat dobijen od građana. To će trajati sve do uspostavljanja bipartitnog sistema gde će biti moguće promeniti Ustav, što će do tada sprečavati manje stranke kroz do sada viđene ilustracije nelojalnosti, sabotiranja i „čikanja” predsednika da bude optužen za kršenje Ustava.

Zato – samo napred. Kao što smo govorili 2004. kad smo bili mladi.

(Autor je direktor Pravnog foruma)