Polemike | |||
Odgovor E – novinama ili "Moja Fašistička Misao" |
![]() |
![]() |
![]() |
petak, 08. oktobar 2010. | |
Način na koji je to uradio, sem retoričke nemoći i nedostatka argumenata, pokazuje upravo njegove seksualne frustracije, koje su, priznajem, nemerljive. Takođe, upotreba reči “tko” dovoljno govori o “stručnoj spremi” autora teksta. Čudi me da se sočne psovke protkane erotskom frustracijom, kojima se komentariše moj tekst, uklapaju sa evropskim ciljevima, kulturom, jezikom harmonije i nadasve kosmičke ljubavi, koje nam prezentuju e-novine, ne bi li onaj deo "primitivnog", "nepismenog", "fašističkog i militantnog" srpskog krila koji predstavlja NSPM edukovali i poveli u svetlu budućnost. Pošto im sadržaj mog teksta nije dopustio radost i zadovoljstvo da se pozovu na toliko željeni “jezik mržnje i nasilja”, njihov genijalni um smislio je avangardni izum – jezik straha. Zaista sam neizmerno zahvalan autoru na edukaciji, jer nisam znao da poruka koju sam uputio čitaocima NSPM-a, a to je “da ne nasedaju na mamac, jer samo srbomrzima odgovara srpsko-srpski sukob”, predstavlja u stvari “širenje straha”. Zanimljivo je da autor ovog erotskog štiva ima primedbe na moj stav o odbrani Kosmeta, formulišući ga kao “želju da se Priština pretvori u Vukovar”. Po njemu bi valjda najbolje bilo da se u srpsko-srpskom sukobu demoliraju Beograd i ostali srpski gradovi. Još kad bi uspeli da “oživimo uspomene” na četnike i partizane”, to bi bio pun pogodak. Uopšte, sve demonstracije, a i ratovi unutar Srbije, su izgleda jako poželjni za sve srbomrze, makar imali i najkrvavije posledice. Tito i Draža, Vuk i Sloba, Ćira i Spira, sve je to poželjno i dobrodošlo, jer nas “pročišćava”, a što je najvažnije – proređuje. Ali da Srbija upotrebi silu da odbrani svoj teritorijalni integritet i zemlju za koju su naši preci krvarili – to je već pošast koja se ne sme dopustiti. Takođe je pošast pokazati put ka izlaznim vratima stranim obaveštajcima i njihovim slugama, jer je to već stvar gde bi morala da interveniše međunarodna i domaća inkvizicija.
Što se tiče “Đilastauna”, smatram da je gospodin Đilas odličan u svom poslu, i uz gospodina Jeremića je jedini čovek iz DS koji nešto vredi. Uhvatio se u koštac sa mnogim radovima i restauracijama, koje su trebale biti urađene pre dvadeset i više godina. Možda ne bi bilo loše da jednog dana budemo i “Đilaslend”, makar s obzirom da dotični ume da odbrusi i da bude drčan. Naravno, mislim da bi tako trebalo ne samo u granicama Beograda, već cele Srbije, uključujući i – Kosmet. Po pitanju genija srpske književnosti, svakako bih uz gospodu Ćosića i Bećkovića, dodao i Dučića, Domanovića i Nušića. jer se od njih ima mnogo toga naučiti, a imali su mnogo uticaja na “moju fašističku misao”. Naravno, tu je i knjiga Živojina Mišića “Moje uspomene”, kao i “Srpska trilogija” Stevana Jakovljevića. Kao što vidite, sve sama “pošast”. Igrom slučaja, učio sam “umetnost fašizma” i od svojih predaka. Pradeda mi je bio u Timočkoj diviziji, koja je imala čast da zahvaljujući diktatu “brižnih saveznika” gleda danima bugarsku mobilizaciju, ne smevši da ispali ni metak, usled čega je doživeo albansku golgotu, i dobio počast da sa preživelim ratnim drugovima bukvalno pase travu u Valoni, čekajući na hranu i brodove naših “velikih saveznika i prijatelja”. Deda je nastavio “tradiciju fašizma” u mojoj porodici, jer je četiri godine rata rođenom bratu (glavnom Rankovićevom obaveštajcu za Beograd, koji je kasnije završio na Golom Otoku, pritom mu je oduzet stan i sve ratne zasluge), premeštao radio stanicu s kraja na kraj grada. Drugi deda je ležao u gipsanom koritu kad su mu doneli spomenicu, odbio je da je primi, rekavši da je on u gradu imao šta da jede, i da daju to nekom ko je ratovao u šumi. Kao što vidite, sve čisto “koristoljublje”. Što se tiče “erotskog hepienda”, doživeću ga onog dana kada Srbija bude izrasla u državu poput Izraela, armija poput IDF-a, obaveštajna poput Mosada. Tada nijednom susedu neće pasti na pamet da ismeva njenu vojsku, ubija i šikanira njene državljane. Takođe, u takvoj državi neće biti mesta za one koji ismevaju sopstveno pismo, jezik, veru, mitologiju i istoriju. Neće biti mesta ni za one koji vide samo srpske zločine, a nipodaštavaju i stide se sopstvenih žrtava u Jasenovcu i ostalim klanicama. Primer za divljenje pruža nam kancelarija g-dina Dagana, direktora Mosada. Na slici na zidu je SS oficir koji nišani u nemoćnog starca. gospodin Meir Dagan rekao je jednom prilikom svom gostu: “Ovaj stari Jevrejin bio je moj deda. Moramo biti jaki, koristiti mozak, i sami sebe odbraniti, da nam se Holokaust nikad više ne bi ponovio!” Eto, to je Srbija kakvu želi “moja izopačena fašistička misao”. |