Početna strana > Polemike > Predsednik po volji građana, a ne Skupštine
Polemike

Predsednik po volji građana, a ne Skupštine

PDF Štampa El. pošta
Slaviša Orlović   
sreda, 04. februar 2009.

 

Politika, 01.02.2009. 

U dosadašnjem obavljanju funkcije predsednika, Tadića su jedni optuživali što kohabitira, drugi što je Koštunici dopustio da vlada i sada, treći, što hoće i može da vlada. Što se prve kritike tiče, kohabitacija nije stvar volje predsednika i premijera, već institucionalni aranžman kada je predsednik iz jedne, a premijer iz druge stranke. I sam predsednik je izjavio da se umorio od kohabitacije. Koštunica je sada u opoziciji. U tekstu se bavimo ovom trećom temom.

Suštinsko pitanje u funkcionisanju polupredsedničkog sistema jeste odnos između predsednika i premijera. Formiranjem nove vlade predsednik Tadić, osim što je po Ustavu imenovao mandatara, na osnovu rezultata izbora to mesto je pripalo njegovoj partiji. Posle pobede na predsedničkim izborima, februara 2008, on je založio svoj autoritet i rejting već u maju na parlamentarnim izborima, stavljajući se na čelo koalicije Za evropsku Srbiju koja je sada na vlasti. Na taj način, Boris Tadić je imao značajnu ulogu u izboru ove vlade. U njoj, za razliku od Đinđića i Koštunice, premijer Cvetković je prvi među jednakima, (primus inter pares), što znači da ne može da kontroliše svoje ministre (na primer, Dinkića, Dačića, Jeremića, Šutanovca, Ljajića, Ugljanina), niti ih bira, niti može da ih otpusti. Ako je vlada bez autoriteta, za to nije kriv predsednik Republike koji taj problem nema, već oni koji u njoj sede. Formalno, vlada je odgovorna parlamentu a ne predsedniku.

Razlozi za slabost parlamenta su višestruki. To sasvim sigurno nije jak predsednik. Uostalom, kritičari se slabo osvrću na, najblaže rečeno, političku nekorektnost, kada se sa skupštinske govornice predsednik naziva „žutim diktatorom”, a da to nije praćeno adekvatnom argumentacijom. To je, uz kletve, postalo „normalno”.

Da li Boris Tadić može i treba da kontroliše ministre? Tadić ima više osnova da kontroliše ministre, pre svega iz svoje stranke, a delimično i iz koalicije. Tadić je istovremeno predsednik najveće partije u vladi. On je bio nosilac liste koalicije Za evropsku Srbiju i to posle potvrđenog rejtinga na predsedničkim izborima, što znači da je doprineo pobedi ove koalicije (DS, G17 plus, SDP, SPO, LSV), a ne samo pobedi DS-a. Drugim rečima, na svaku od partija članica ove koalicije, ili preciznije, na njihove ministre, može apelovati da se ponašaju odgovorno i u skladu sa izbornim obećanjima, za koja je on založio svoje ime i autoritet i predstavlja neku vrstu garanta. Ipak, on je pre svega apelovao na ministre iz Demokratske stranke na sednici Glavnog odbora. Osim toga, on je aktivno učestvovao u formiranju koalicije, što znači da može, u slučaju nesporazuma ili iz drugih razloga, da utiče na promenu koalicionog partnera u vladi.

Da li predsednik ima političku odgovornost? Odgovor je potvrdan i to višestruko. Prvo, politička odgovornost se ogleda u činjenici što je novim Ustavom procedura razrešenja predsednika lakša nego ranije i što on nije odgovoran samo građanima koji su ga izabrali, već i Skupštini Srbije. Predsednika zbog povrede Ustava može razrešiti Narodna skupština dvotrećinskom većinom (na inicijativu najmanje trećine poslanika), za šta je potrebna odluka Ustavnog suda o postojanju povrede Ustava.

Svuda gde je neposredno izabran od strane građana, predsednik predstavlja ključnu figuru u svojoj zemlji. Nešto više u Francuskoj, a nešto manje u Austriji, Finskoj, Islandu, Irskoj i Portugaliji. Možda preterano u Rusiji, Ukrajini i Jermeniji. Tadiću se zamera da vlada bez odgovornosti a dešava se upravo suprotno. U Francuskoj premijer radi ono što predsednik nije želeo, a u Srbiji predsednik radi ono što premijer nije mogao. Umesto da isturi premijera i po potrebi ga zameni, predsednik preuzima odgovornost za rad vlade, iako to ne mora da čini. U tom smislu, Cvetković je u povoljnijoj poziciji jer je neko drugi, a ne on, dobio izbore i neko drugi, a ne on, preuzima odgovornost. Pretpostavimo da predsednik Tadić to ne radi iz naivnosti već upravo ponašajući se odgovorno kao predsednik stranke koja je dala premijera i većinu ministara u vladi, ali i kao nosilac liste vladajuće koalicije, sledeći obećanja data biračima.

To što predsednik Tadić ima znatno veću moć u ovoj prezidencijalističkoj fazi svog mandata, u odnosu na prethodnu fazu kohabitacije, ne znači da je iskoračio iz svojih ustavnih ovlašćenja, već da je to rezultat kombinacije institucionalnog aranžmana i odnosa političkih snaga, na osnovu rezultata izbora. U polupredsedničkom sistemu ključ je u pažljivoj distribuciji moći među različitim političkim igračima koji su uključeni u igru. Mehanizam uzajamne kontrole je važan u novim demokratijama jer je permanentna težnja izvršne vlasti (pre svega vlade) da dominira političkim procesom. Danas se u političkoj teoriji procesom „prezidencijalizacije politike” naziva težnja premijera da se ponašaju kao neposredno izabrani predsednici (Tačer, Bler, Berluskoni, Kol). Ova tendencija počiva na resursima moći, autonomiji vođstva i personalizaciji izbornog procesa. Ako je to legitiman trend kod premijera, za neposredno izabranog predsednika voljom birača – nema nikakve dileme. Boris Tadić je istovremeno šef države, simbol i garant integriteta, to jest „izražava državno jedinstvo Republike Srbije”. U demokratiji je, ipak, najvažnije šta građani kažu, a oni su rekli svoje na nedavno održanim izborima.

Docent FPN

[objavljeno: 01/02/2009]