Početna strana > Rubrike > Politički život > Dobro je što smo još nad ponorom
Politički život

Dobro je što smo još nad ponorom

PDF Štampa El. pošta
Slobodan Samardžić   
ponedeljak, 26. jul 2021.

Posle završetka poslednjih razgovora u Briselu (19. juli) predsednik Srbije ličio je na pokislog goluba. Ne znam da li je glumio ili samo ličio, ali svejedno. Opsesivno je citirao i parafrazirao Kurtija i nesvesno ostavio utisak da je ovaj, iako kao negativac, bio glavna zvezda događaja. A pre razgovora je izjavio da će nastavak dijaloga sa Prištinom dovesti nove investitore (Politika, 17. juli). Kao da je pošao da zaključuje ugovore sa investitorima, a ne na razgovor sa Kurtijem. Pred sam polazak, podsetio nas je na poslovično – biće teško i ne nadam se ničemu.

Pred sam polazak u Brisel, Vučić nas je podsetio na poslovično – biće teško i ne nadam se ničemu

Ako se na razgovor sa kosmetskim Albancima, koji su izvršili nasilnu secesiju pokrajine, ide sa ovakvim porukama javnosti, onda je pretpostavka glavnog domaćeg pregovarača da je ova javnost već skuvana. I stvarno, reakcija svih medija – vladinih i opozicionih podjednako – bila je najpre verovanje u predsednikovu tezu o propaloj rundi, a potom, na višem komentatorskom nivou – žaljenje zbog toga. Šta bi onda bila održiva pretpostavka o eventualnoj uspešnosti razgovora? Da li: strane su se približile krajnjem cilju, priznanju „Kosova“ od strane Srbije.

Ako pred sobom imamo bar elementarne činjenice o smislu i cilju ovih razgovora, onda bi to trebalo da bude de iure priznanje tzv. Kosova od strane Srbije. Taj proces započet je sa Briselskim sporazumom (april 2013) i traje i danas

Ako pred sobom imamo bar elementarne činjenice o smislu i cilju ovih razgovora, onda bi to trebalo da bude de iure priznanje tzv. Kosova od strane Srbije. To bi trebalo da je jasno svima, bez obzira da li pozitivno ili negativno primaju ovo saznanje. Taj proces započet je sa Briselskim sporazumom (april 2013) i traje i danas. Taj proces od tada do danas čini kupolu ispod koje se vodi unutrašnji politički život Srbije. On određuje vrstu režima u Srbiji, iako ga je vrsta režima od 2012. projektovala. On predodređuje jadnu sudbinu srpske opozicije koja nije imala, niti danas ima, politički odgovor na ovo pitanje. On omogućava permanento manipulisanje javnim mnjenjem providnim prevarama kao što je poslednja, i sama ponovljena sto puta: napredak dijaloga će dovesti nove investitore. Taj proces utupljuje javno mnjenje do stepena kada više niko ne reaguje na javno izrečene gluposti i neskrivene laži.

Deo javnosti malo se zaljuljao usled činjenice da je proces koji bi trebalo pouzdano da vodi do cilja zastao u poslednjih nekoliko godina i što Vučić ne sprovodi obećanje koje je dao zapadu. U slepilu svog ultimativnog očekivanja oni ne vide golu činjenicu da poslednjih godina problem zapadu čine Albanci a ne Vučić, kome se zaista ne može prebaciti nedostatak pune posvećenosti i lojalnosti.

Iako su kosmetski Albanci Briselskim sporazumom dobili sve, a vlada Srbije samo ono što već piše u tzv. ustavu Kosova – zajednicu opština za srpske većinske opštine, oni ni pre Kurtija nisu bili spremni da izvrše sviju ugovornu, tj. ustavnu obavezu. Vučiću nije padalo napamet da zbog toga prekine razgovore i nastavi ih posle primene Sporazuma od strane Albanaca, kao što je on uredno primenio svoj deo. On je, naprotiv, pojačao kupovinu naklonosti zapadne strane stalnim iskanjem razgovora, ostavljajući u domaćim krugovima utisak sjajne lukavosti – kao, da krivica za prekid razgovora ne padne na „nas“. A zašto bi pala na „njih“ kada bi potez bio na albanskoj strani koja iz svojih, sada već iracionalnih, razloga koči proces. Dakle, aktivisti ostataka druge Srbije moraju da shvate – u stvarima svojih preuzetih obaveza Vučić je nevin. A da je to tačno govori činjenica da zapadni učesnici nemaju nikakvih primedbi na njegovo ponašanje; naprotiv, on im je sada najpouzdanijih štih u njihovoj nameri da završe posao. I, štaviše, još su trpeljivi povodom predsednikovih samodržačkih zuluma u Srbiji.

Vučiću nije padalo napamet da zbog toga prekine razgovore i nastavi ih posle primene Sporazuma od strane Albanaca, kao što je on uredno primenio svoj deo. On je, naprotiv, pojačao kupovinu naklonosti zapadne strane

Srpska javnost, ako nije umrla, zamukla je, kao da je Srbija nad ponorom, ali zadovoljna što još ne pada. Ne pada joj se, ali nema nazad, tj. nema alternative. Ako bismo okrenuli list što se Kosova i Metohije tiče, sve što nema alternative – put u Evropsku uniju, strane investicije, vođstvo Srbije u regionu, unutrašnji napredak i stabilnost pod režimom SNS i mnoge sitnice koje život znače – sve bi palo u bezdan koji je za ovu percepciju stvarnosti iza nas a ne ispred. Eto, ispade da je Srbija između ponora i bezdana i da je najbolje da ostanemo tu gde jesmo, iako smo nigde. Zato je najbolje ništa ne raditi, ne talasati, ne micati vesla i zahvaljivati kome treba da smo još živi.

Upravo to je današnje stanje bez alternative. Dakle, dilema je: ili ostati u stanju bez alterantive ili se sunovratiti u ponor/bezdan. U svakom slučaju, lažna dilema. I pošto je oficijelni tretman Kosova i Metohije osnovni razlog naše epohalne bezalternativnosti, čak i ako bi ga neko, koji više nije tek neko, nego neko konkretan – Aleksandar Vućić, predao okupatorima, Srbija bi po svemu ostala ista kao i danas: država koja polako tone u svoju tačku. Zato je početak njenog političkog i svakog drugog oživljavanja sadržan u promeni vladajućeg delovanja i, pre toga, u promeni dominirajućeg govora o Kosovu i Metohiji. Dakle, potreban je ubedljiv javni program koji jasno odstupa od vrzinog kola današnje politike a realno je izvodljiv domaćim snagama.

Dakle, dilema je: ili ostati u stanju bez alterantive ili se sunovratiti u ponor/bezdan. U svakom slučaju, lažna dilema. I pošto je oficijelni tretman KiM osnovni razlog naše epohalne bezalternativnosti, čak i ako bi ga neko, koji više nije tek neko, nego neko konkretan – Aleksandar Vućić, predao okupatorima

Pokret za odbranu Kosova i Metohije izradio je nadavno alternativni predlog-projekat. To je ustavni koncept suštinske autonomije pokrajine, dokument koji po svemu sledi još neizvršenu ustavnu obavezu Srbije da usvoji poseban zakon o ustavnom statusu pokrajine. Koliko god bio nepriznat od jednog moćnog dela međunarodne zajednice, i koliko god bio neprimenljiv u sadašnjim okolnostima, ovakav čin bi svima pokazao kako Srbija vidi rešenje, po svim zakonima zemlje i neba. Ako ništa, bar bi ova zemlja počela da učestvuje u rešavanju svog egzistencijalnog pitanja, a ne samo da sledi šta joj drugi diktiraju. Počeli bismo da se odmičemo od ponora bez straha da ćemo pasti u bezdan.