Početna strana > Rubrike > Politički život > Dogovoreno pušenje
Politički život

Dogovoreno pušenje

PDF Štampa El. pošta
Zoran Grbić   
ponedeljak, 20. april 2009.

U vreme kad je u Irskoj donet zakon o zabrani pušenja, najrestriktivniji na svetu, redovni gosti jednog dablinskog lokala pobunili su se protiv toga i zabarikadirali se u lokalnom pabu, u znak protesta protiv tog diskriminatorskog zakona. Tri dana su odbijali da izađu i prkosno su, vlastima u inat, javno pušili cigarete i pozivali ostale Irce da im se pridruže. Nakon tri dana i puno popijenog ginisa, odred policije je upao u pab i sve ih priveo nadležnom sudiji.

U Sloveniji je vlasnik kafane Fejs pab takođe poverovao da je jači od države, jer je smatrao da je pronašao rupu u zakonu, time što je deo svog lokala proglasio za privatan stan, a mušterije za goste kojima je dozvoljavao paljenje cigareta. Od vlasti je kažnjen kaznom od 800 evra. Jednom donet zakon mora da se poštuje.

Čini se da je kod nas počelo malo ishitreno, kada su ugostitelji požurili sa organizovanjem akcije ,,Zaštita umesto zabrane''. Akcija organizovanog prikupljanja potpisa sprovedena je unapred, iako se prethodno ništa nije desilo, osim nekih najava iz Ministarstva zdravlja (koje traju barem godinu dana) u kojima se tvrdi da će oni tek početi sa pisanjem predloga novog zakona. Ne postoji predlog zakona, ne postoji ni zvanična najava zakona. Postoji samo najava ,,akcionog plana'' o postepenoj zabrani pušenja. U Srbiji je već na snazi Zakon o zabrani pušenja u zatvorenim prostorijama iz 2005. godine, a pre njega postojali su zakoni istog imena, usvojeni 1991, odnosno 1988. godine. Usvajanje novog zakona nije uslov za približavanje Evropskoj uniji.

A Evropa je čudna, različita. I Holandija je uvela zakon o zabrani pušenja, tako da cigaretu javno ne možete da zapalite, ali i dalje u kofi šopovima može da se nabavi kvalitetan hašiš i ostali derivati indijske konoplje, koji još uvek mogu da se konzumiraju na licu mesta, pre ili posle (takođe) legalne posete kurtizani iz ,,Crvene četvrti''. A samo preko Kanala, u glavnom gradu Velike Britanije, odmah ispred objektiva ,,grada sa najviše kamera Velikog brata'', prolaznike će zaustavljati tzv. ,,Policija za pušače'', koja će od njih zahtevati testiranje, na licu mesta im objašnjavati koliko je to štetno i odgovarati od te navike. Istovremeno, u Francuskoj i Nemačkoj razmišljaju da ublaže zakon, pod pritiskom poslodavaca kojima je promet, kažu, skoro prepolovljen.

U Srbiji verovatno ne bi bilo situacija koje bi ličile na ,,irski scenario''. Teško bi moglo da se zamisli da ovde grupa ljudi mogu da se zatvore u kafanu, praveći se da ne znaju da policija pendrecima može da sprovede sve što zakon nalaže. Pre će biti da bi se desio ,,čikaški scenario'' iz doba prohibicije. Već vidim scenu kako brojni kafići i restorani organizuju zabave zatvorenog tipa, samo za pozvane, na kojima se svaki dan slave rođendani prisutnih gostiju, proslave nacionalnih praznika Zimbabvea, krštenja dece, početak proleća, praznici SFRJ, rođendani diznijevih junaka... Svaki dan može da bude praznik. Zatvoren za javnost.

Teško bi moglo da se kaže da u Srbiji, ili bilo gde u svetu, postoji teror pušača nad onima koji ne puše. Pre će biti da je obrnuto. Od kako se počelo sa upotrebom duvana važi običajno pravo da se u društvu nepušača, u nekoj zajedničkoj prostoriji, ili po ulasku u nečiju kuću, pita za dozvolu za pušenje. Ukoliko barem jednom nepušaču to smeta, pušač se sklanja ili privremeno odustaje od svoje navike. To je pravilo koje važi za sve društvene klase, a njega se valjda jedino ne pridržavaju neki izdvojeni pojedinci.

Pretpostavljam da je nekim nepušačima problem kad uđu u neku zadimljenu javnu prostoriju namenjenu svima, i siguran sam da im to nije prijatno, ali oni nemaju pravo da zbog te svoje neprijatnosti zahtevaju da se svi prilagode njima. I kakvo bi to iskreno druženje bilo? Ima tu neke bolesne sebičnosti, na granici narcisoidne perverzije, željom za ugađanjem i da se bude u centru pažnje. Želeti nečije društvo, uz obavezu da se taj prilagodi vama.

Osim ovoga, ako nekome dim smeta, šta on uopšte traži u kafani? Kafane (kafići, barovi, diskoteke...) su mesta gde se puši i pije. Ako nekome dim toliko smeta, onda mu smeta i kafana, ono što ona jeste. Umesto toga, takvi protivnici pušenja mogli bi da odu u neku lepu šetnju parkom, na čistom vazduhu. Ili, neka se za njih otvore čisto nepušačka mesta, ako se u izlazak odlazi samo zbog vazduha a ne zbog druženja sa svim ljudima, bez obzira na običaje koje imaju. Ovo što se sad traži je isto kao kad bi puritanac želeo da posećuje kupleraj da bi se družio sa prisutnim gostima, i zahtevao zakon kojim se zabranjuje bilo kakav kontakt sa zaposlenim damama. I još uz to ponosno isticao svoj stav kao moralno superiorniji i napredniji, osuđujući druge, uz priču kako je takva vrsta seksualne aktivnosti rizična i krajnje prevaziđena u savremenom svetu.

Nije nikotin jedina štetna supstanca koja postoji u javnosti. Alkohol je takođe štetan, jer slabi pažnju, oštećuje nerve, jetru i unutrašnje organe, trajno utiče na centar za ravnotežu, vodi razdražljivosti. Zbog njega postoji nasilje u porodici i javnim mestima, a veliki broj udesa na ulicama nastaje kao direktna posledica njegovog konzumiranja. Brza hrana takođe nije zdrava, od nje se povećava holesterol, sužavaju se krvni sudovi, otežava varenje, opterećuju creva, i ona direktno utiče na porast srčanih oboljenja. Kafa izaziva zavisnost, razdražuje nerve, oštećuje želudac i šteti crevima.

Osim ovoga, postoje i profesije koje su visoko rizične. Recimo, bavljenje politikom je izuzetno opasno, naročito rad u ministarstvima, jer postoji ozbiljna opasnost da zaposleni poklekne i podlegne korupciji, gramzivosti, lopovluku i izmišljanju laži, a to su osobine izuzetno opasne za ljudski duh, koje ga kvare i na kraju uništavaju.

U društvu postoje i štetne pojave koje mu ne rade u korist. Abortus, ne samo što predstavlja izvršenje najtežeg krivičnog dela, nego je i štetan po razvoj društva i očuvanje zajednice. Aktivno promovisanje homoseksualizma takođe ne koristi razvoju društva, jer širi dekadenciju i ide u prilog razvoju ,,bele kuge''. I smog je izuzetno štetan, možda i više od nikotina, jer su njime pogođeni svi, i pasivno ga udišu čitavog dana, svakog dana u godini, bez prekida. Pa opet, niko ne zabranjuje, ni smanjuje broj vozila u centru grada. Zbog čega se ne uvede zabrana vožnje u gradu? Ili, zašto se on ne podeli na dva dela?

Ako se iz kafana izbaci duvan, onda još jedino preostaje da se (pre gostiju) izbaci alkohol. A svi znamo gde je to odvelo. Razlika je jedino u tome što su u vreme prohibicije, dok se viski plaćao zlatom i ljudskim životima, heroin i kokain mogli da se nabave u svakoj apoteci, sasvim legalno i bez recepta, dobijen sa iste police na kojoj je stajao aspirin. To je najbolji pokazatelj da štetnost nekog proizvoda ne određuje sama (i samo) štetnost proizvoda, nego onaj ko piše zakone o njemu. Okruženi smo hranom koja u sebi sadrži čist otrov, emulgatorima, aditivima, konzervansima, regulatorima kiselosti, veštačkim bojama i drugim nepoznatim supstancama iz laboratorije, jedemo voće i povrće koje je prskano otrovima (bukvalno otrovima), genetski se modifikuju meso i povrće, a na deklaracijama proizvoda često ne piše ništa o sastojcima i poreklu, ponekad čak ni datum. Ali, nekome je u interesu da, umesto brige za to, organizuje ,,akcije'', ,,promocije'', istraživanja i okupljanja sponzora, umesto da se bavi ozbiljnijim stvarima.

Nije tako samo kod nas. Tako se pre nekoliko godina svetom organizovala akcija i proširila praksa ispisivanja poruka upozorenja na kutijama cigareta. Poslednjih nekoliko decenija u javnost su stidljivo počela da stižu uverenja, kroz razne teorije i škole, potkrepljena dokazima iz prakse, po kojima snažna vera može da promeni stvari oko nas. Kažu da je Isus govorio da vera pomera planine, a u današnje vreme svaki doktor kaže da većina bolesti ima psihosomatski uzrok. Danas i bakice na pijaci, dok naslonjene na tezgu čekaju kupce krompira i kupusa, tiho među sobom govore kako ,,sve dolazi iz glave''. Dok razmenjuju utiske o delovanju lekova i doktorima međusobno se savetuju da samo budu vesele, ,,pozitivne'' i da misle na lepe stvari. Svi smo svedoci raznih primera da se i one najteže bolesti izlečuju nekim čudom, snažnim verovanjem u to. Kao što se bolesti leče čudom i verovanjem, tako se verovanjem i dobijaju. Odnosno, onda kad vas porukama sa bilborda i kutija proizvoda ubede da je nešto štetno. Siguran sam da će ljudi u budućnosti sa čuđenjem gledati poruke sa današnjih kutija cigareta, koje kao da sadrže uputstva ,,kako se najlakše razboleti'' i preporuke za odabir najgore bolesti.

To naravno ne znači da je nikotin zdrav, ali je sasvim sigurno da nije štetan onoliko koliko ga neki predstavljaju, odnosno, daleko je manje štetan od mnogih drugih društveno prihvatljivih supstanci koje se (umesto da se na njih upozorava) aktivno promovišu i čija se kupovina podstiče. Mnoge od tih, ,,društveno prihvatljivih supstanci'' nalaze se upravo u cigaretama, ali onim finim i skupim koje su napravljene na zapadu. I u njih se, kao u hranu, pored duvana dodaju razni aromatizatori i laboratorijske supstance nepoznatog (ali društveno prihvatljivog) porekla.

Brigu za zdravlje nacije vlada bi, preko nadležnih ministarstava, mogla da pokaže tako što bi, recimo, podržavala i potpomagala otvaranje klubova za nepušače, u čijem sklopu bi radili i ,,nepušački'' restorani i kafići, po ugledu na vegetarijanske restorane. Mogli bi da otvore i finansiraju udruženja nepušača, i preko njih promovišu ideje za koje se zalažu. Svoju brigu bi pokazali i ako bi finansijski, ili preko smanjenja poreza, podržali one objekte koje su izbacili duvanski dim. Time bi najbolje uticali na to da se ugostitelji odluče na zabranu pušenja u svojim objektima.

Ministarstvo zdravlja, poznato po Tomici Milosavljeviću, ministru u trećem mandatu, ima filantropsku želju za koju veruju da je deo njihove zakonske obaveze, onu koja se tiče zaštite javnog zdravlja. To ministarstvo, koje je poznato i po raznim projektima, akcijama, moglo bi da se umesto takvih akcija pozabavi nečim što je možda važnije. Recimo, činjenicom da je mnogim građanima Srbije još uvek uskraćeno pravo na osnovno besplatno zdravstveno osiguranje. Ma koliko godina ili decenija da je neko izdvajao za osiguranje, onog trenutka kad postane nezaposlen, gubi pravo na uslugu za koju je godinama odvajao novac. U godini koja dolazi, u vremenima kad se očekuje mnogo otkaza, biće i mnogo ljudi bez osiguranja. Ministarstvo bi moralo da se zabrine zbog toga, i da time pokaže da im je stalo do zdrave i stabilne Srbije.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner