Početna strana > Rubrike > Politički život > Funkcionerske elite i opšte dobro
Politički život

Funkcionerske elite i opšte dobro

PDF Štampa El. pošta
Marinko M. Vučinić   
utorak, 29. decembar 2009.

U mnogobrojnim raspravama o dometima desetogodišnje vladavine postdosovskih demokratskih partija iznosi se jedinstvena ocena da je jedno o najvažnijih dostignuća postignuto ostvarivanjem mirne smenjivosti vlasti nakon demokratskih izbora. Formalno gledano, ova ocena bi se mogla prihvatiti kao osnovana, ali smenjivost vlasti nije donela i dalekosežniju promenu vladajućih tzv. političkih elita, a bez te promene ne može se govoriti o dosledno sprovedenoj demokratizaciji. Naprotiv, izostalo je klasično cirkulisanje i ciklično kretanje političkih elita, jer više od dve decenije u našem političkom životu deluju predstavnici iste političke elite.

Odavno je poznato da je osnovni uzrok degradacije elite odsustvo mehanizma njene rotacije, a zna se i šta se događa sa društvom kojim vladaju zatvorene elite, kaže Avtandil Culadze. Mi upravo živimo u društvu u kome se odvija razoran proces zatvaranja ne samo naših političkih elita već i degradiranje celokupnog društvenog života. Vladavina zatvorenih i to pre svega partijskih političkih elita više je nego očigledna, a ona prirodno proističe iz zatvorenosti i samodovoljnosti naših političkih stranaka, koje su danas bez ikakve idejne dinamike i unutrašnjeg razvoja. Kod nas je nemoguća situacija stvarnih neposrednih partijskih izbora kao što se nedavno dogodilo u grčkoj konzervativnoj partiji Nova demokratija. Pobedu je odneo Antonis Samaras i to protiv favorizovane Dore Bakojani koja pripada etabliranoj političkoj eliti. Ono što je posebno značajno za ove izbore je veliko učešće članova ove stranke na ovom izbornom izjašnjavanju koji do sada nisu imali pravo glasa jer su partijskog vođu birali samo članovi partijskog kongresa. Zabeleženo je da su se formirali kilometarski redovi na stranačkim biralištima, što svedoči o velikom učešću članstva. Bez obzira na to što je na ovaj način prvi put biran predsednik grčke Nove demokratije, to je veliki prodor u okoštalu stranačku strukturu i unošenje referendumskog izjašnjavanja stranačkog članstva.

I kod nas je bilo pokušaja neposrednog stranačkog biranja, ali to se vrlo brzo pretvorilo u funkcionersku farsu sa jednim kandidatom, bez izborne kampanje i neposrednog učešća članstva, a sve u režiji dobro uhodane lobističke stranačke oligarhije koja i dalje kontroliše sve aspekte stranačkog života. U našim okolnostima ni debakl na parlamentarnim ili lokalnim izborima nije razlog za radikalnije promene na čelu poraženih stranaka, obično se velikodušno ponudi ostavka, ali ona bude brže-bolje odbijena i na tome se pitanje političke i moralne odgovornosti završava. Tako smo i došli u situaciju da nedodirljive stranačke vođe i oligarhije razaraju ne samo organizacije koje kontrolišu već razgrađuju i samo društvo.

U politici je od izuzetnog značaja neka vrsta običajnosti, a ona pretpostavlja konkretnu odgovornost za izborni poraz bez obzira na dobre namere. Jedino tako se može uneti toliko neophodna dinamika u naš ustajali politički život koji se pretvara u baru odavno prevaziđenih elita, a nema ničeg tužnijeg od nekadašnjeg moćnog političkog lidera koga je pregazilo vreme i koji ne shvata da je došao čas da se dostojanstveno povuče. Zato mi i nemamo čvrsto oblikovane političke generacije koje profilišu originalne političke kapacitete, čekajući trenutak kada treba da preuzmu vođenje državnih i političkih poslova.

Na našoj političkoj sceni nema novih, inspirativnih političkih ideja već je sve pretvoreno u isprazni marketing. Da li je dovoljno da neko bude državni ili partijski funkcioner da se automatski svrstava u redove političke elite? U našim okolnostima upravo to klanovsko ustrojstvo svrstava u političku elitu. Upravo te funkcionerske falange predstavljaju očitu negaciju onoga što bi trebalo da nosi svaka politička elita: dostojanstvo, odanost državnom i nacionalnom interesu, shvatanje politike kao plemenitog poziva a ne kao priliku za bogaćenje i pohlepu, osetljivost za socijalnu pravdu i solidarnost, karakter.

Platon je u svojim pismima zapisao reči koje važe i danas: „Gotovo svakome je, bez sumnje, jasno da je u životu najprijatnije baviti se sopstvenim stvarima, pogotovo kada se čovek interesuje za takve stvari kao ti; ali treba da razmisliš i o tome da niko od nas ne postoji samo za sebe, nego da na deo našeg postojanja polaže pravo i otadžbina, na drugi deo roditelji, zatim i ostali prijatelji, a mnogo zavisi i od trenutka koji sačinjavaju naš život. Ako nas onda samo otadžbina pozove da sudelujemo u opštoj stvari, bilo bi, po svoj prilici, neprikladno da se čovek ne odazove: jer tada se dogodi da on zemlju prepusti rđavim ljudima, koji opštim interesima ne prilaze s najboljim namerama. Jer jedino je težnja ka najvišem dobru za sebe i za državu ispravna i časna bez obzira na sve moguće nevolje i nedaće koje pri tome snađu čoveka.“

Nama su danas preko potrebni ljudi koji su, kako je to Platon govorio, saglasni u svojoj težnji ka vrlini, jer je jedino na toj težnji moguće zasnovati respektabilnu i verodostojnu političku elitu koja se neće utopiti u baruštini pragmatičnog shvatanja politike kao više ili manje uspešnog trgovačkog poduhvata.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner