Početna strana > Rubrike > Politički život > "Politika genocida" ili genocid u savremenom političkom novogovoru
Politički život

"Politika genocida" ili genocid u savremenom političkom novogovoru

PDF Štampa El. pošta
Branislav Omorac   
petak, 19. jun 2015.

Najava Hašima Tačija da će Kosovo tužiti Srbiju za genocid namenjena je javnosti na Kosovu. Ova izjava je posledica takmičenja među kosovskim političarima u podilaženju ekstremnoj nacionalističkoj struji i pokušaj skretanja pažnje sa neprijatne teme skorog osnivanja Specijalnog suda za zločine OVK. Međutim, ako nešto u ovoj izjavi zaslužuje preku pažnju jeste pominjanje genocida, što predstavlja nastavak globalnog poigravanja terminom kojim se označava najteži oblik zločina nad čovečnošću – akcije kojima se sistematski i neselektivno istrebljuje jedan narod.

Edvard Herman i Dejvid Piterson dokazuju u delu Politika genocida politizaciju tog termina. Genocid su počinili oni koji su zvanični neprijatelji SAD, ali krvoprolića istog obima ne nazivaju se genocidima ako su u pitanju politički prijatelji SAD. Sam naslov Politika genocida je apsurdan, jer oko ovakvog zločina ne bi smelo da bude bilo kakvih dvoumljenja po pitanju osude. Ipak, autori dokazuju da je upravo to na delu i da selektivnost u osudi zločina zavisi od toga ko ga je počinio i u kakvom je počinilac odnosu sa Zapadom. Nepromišljena upotreba reči genocid predstavlja svaki put uvredu za žrtve nacista.

U konvenciji o sprečavanju genocida iz 1948. stoji da genocid podrazumeva bilo koje od navedenih dela počinjenih sa namerom da unište, u celini ili delimično, nacionalnu, etničku, rasnu ili religioznu grupu kao takvu: a) Ubijanje članova grupe, b) Prouzrokovanje teških mentalnih ili fizičkih povreda članovima grupe, v) Namerno nametanje uslova koji vode ka uništenju grupe, u celini ili delimično, g) Nametanje uslova koji vode sprečavanju rađanja unutar grupe, d) Nasilni transfer dece iz grupe u drugu grupu. U narednom članu se navodi da će biti kažnjeni genocid, zavera sa ciljem počinjenja genocida, javno podsticanje na genocid, pokušaj genocida i saučesništvo u genocidu.

Na Kosovu, čak i po presudama Haškog suda, nije bilo genocida. Vojni i politički vrh SRJ nije bio tužen i nije osuđen za genocid. Time ćemo staviti tačku na Hašima Tačija.

Događaji u Srebrenici koji su okvalifikovani kao genocid zahtevaju punu pažnju. Predlog Rezolucije o Srebrenici kojom bi se 11. jul proglasio svetskim danom žalosti za Srebrenicu i potencijalni dolazak Angele Merkel u Beograd nekoliko dana uoči početka obeležavanja stradanja u Srebrenici, te nagoveštaji o uslovima koji se postavljaju infantilnoj vlasti u Beogradu, a koji se tiču slabljenja veza sa Republikom Srpskom i Rusijom, te obavezni dolazak u Srebrenicu, motivišu novo razmatranje o tom slučaju.

Milorad Dodik je u potpunosti u pravu kada insistira na tome da se Srebrenica politizuje. U pravu je i što ne ide u drugu krajnost. Jasenovac se politizovao od komunističkih vlasti koji su umnožili broj žrtava desetostruko u želji za što većim reparacijama. Tako se na Jasenovac u Hrvatskoj počelo gledati ne kao na simbol srpskog stradanja, već srpske megalomanije. Kultura sećanja podrazumeva poštenje i human odnos prema žrtvama. Preuveličavanje stradanja i svesno obmanjivanje vodi obesmišljavanju zločina.

Politizacijom nesreće i malignim uplivom sa strane, Srebrenica postaje mesto propagande. Čitav narod je etiketiran najgorom zločinačkom etiketom. Umesto da je presudama stvorio plodno tle za istinsko pomirenje i razumevanje, Haški sud je zabio eksere u mrtvački kovčeg međuetničke tolerancije u BiH za dugo vremena. Presudom za genocid, gde ne samo da proglašenih osam hiljada žrtava (nedvosmisleno povezanih sa Srebrenicom, civila) nije pronađeno, gde ne mora da postoji genocidna namera, gde se ne zna koliko je među pronađenima bilo vojnika, a koliko civila, sud u Hagu je proširio definiciju genocida do mere da se mnogi zločini u svetu, u raznim lokalnim konfliktima, sada mogu smatrati genocidom.

Zbog čega se Srebrenica smatra najvećim zločinom od vremena nacizma?! Zbog čega su sankcije koje su već do 1995. pobile pola miliona iračke dece, a povodom čega je Medlin Olbrajt javno poručila da je ta žrtva vredna (!) manje strašne? Iako je izveštaj Komisije UN za utvrđivanje činjenica o stradanjima stanovništva Gaze 2008. zaključio da je vojna akcija bila usmerena „protiv naroda Gaze kao celine“, da li je Izrael trpeo bilo kakve sankcije?

Ono što se desilo u Srebrenici neuporedivo je sa zločinima NDH koja je sistematski uništavala i pokrštavala stanovništvo srpske nacionalnosti i pravoslavne veroispovesti kao takve. Neuporedivo je sa genocidom koji su Nemci sproveli sistematski uništavajući Jevreje kao takve. Takođe, nije uporedivo sa genocidom koji je počinjen u Ruandi kada je ubijeno 1.074.000 pripadnika naroda Tutsi, što je predstavljalo 70 odsto populacije Tutsija koji su živeli tada u Ruandi. Ipak, sudsko veće u slučaju Krstić povuklo je neverovatne paralele između genocida koji je počinila nacistička Nemačka i ubistava u Srebrenici (tačke 13 i 16 presude Krstiću). Ta presuda je i inače prepuna protivrečnosti, jer se na jednom mestu konstatuje da „Vojska RS nije pravila razliku između žena i dece“ (t. 26), a u t. 30 se konstatuje da je ta ista vojska „izdvajanje žena, dece i starijih učinila da bi umanjila genocidnu nameru“ (koju tužilaštvo nije dokazalo).

Sudija Patriša Vald procenila je populaciju Srebrenice na 37.000 jula 1995. Sličnu procenu izneo je i Alija Izetbegović[1]. Samo taj podatak negira genocid. Razlog za to je ovaj: Ukupno 35.632 osoba[2] [3] iz „Bezbedne zone Srebrenica“ registrovalo se kod organa UN i Svetske zdravstvene organizacije prve nedelje avgusta 1995. kao raseljene osobe – drugim rečima, kao preživeli iz Srebrenice! Takođe, 796 osoba koje su izbegle iz Srebrenice i Žepe u SRJ registrovano je kod UNHCR[4].

Između 840 i 950 pripadnika Armije BiH iz Srebrenice i Žepe ušlo je na teritoriju SRJ[5]. Konsenzus u okviru procenjenog broja stanovništva Srebrenice je da je 25.000 ljudi boravilo u Potočarima, a oko 12.000 krenulo prema Tuzli u mešovitoj koloni. Gornja granica procenjenog broja stanovništva Srebrenice jula 1995. je 42.600 ljudi[6]. Svedok na suđenju Radislavu Krstiću, general Armije BiH Enver Hadžihasanović, rekao je da sa sigurnošću može da kaže da je tokom povlačenja iz Srebrenice na putu prema Tuzli ubijeno 2.628 pripadnika 28 divizije Armije BiH[7].

Od ukupno 3.568 izveštaja o autopsijama izdatih od Tužilaštva Međunarodnog suda između 1995. i 2002, prema analizi forenzičara Ljubiše Simića, broj ovih izveštaja odgovara ukupnom broju između 1919 i 1923 tela[8]. Od ovog broja, u 442 slučaja utvrđeno je da su lica najverovatnije streljana. U ostalim slučajevima, utvrđeno je da je do smrti najverovatnije došlo u borbi. Mnogi post mortem izveštaji odnose se samo na delove tela, poput vilice, ruke, noge, što je automatski prijavljeno kao „slučaj“, ali bez razjašnjenja kako je žrtva stradala, odnosno da li je streljana i da li je bila civil ili vojno lice.

Za događaje u Srebrenici bi trebalo pronaći odgovarajući termin, jer to nije genocid. Genocid je termin stvoren da označi sistematski i masovni pokolj Jevreja u Drugom svetskom ratu. Na genocidu u Srebrenici će se do 11. jula insistirati samo iz političkih razloga, kako bi se slaba vlast u Beogradu odrekla veza sa RS i kako bi se Milorad Dodik udaljio sa funkcije, jer on je personifikacija tobožnjeg revizionizma. Nakon toga, došlo bi do postepenog ukidanja entitetskog ustrojstva BiH. Srebrenica je puki instrument političkog obračuna sa RS.

Za presudu o počinjenom genocidu podrazumeva se dokaz postojanja posebne namere – tzv. dolus specialis. Nema genocida ako se ne utvrdi i posebna namera za njegovo izvršenje pored samih radnji na terenu. U presudi Milomiru Stakiću, tački 547, pretresno veće je izričito konstatovalo da „nije raspolagalo potrebnim uvidom u stanje svesti navodnih počinilaca koji su postupali na višem nivou političke strukture“, a iz čega su jedino mogli da izvuku dokaz za genocidnu nameru. Sud nijednom nije dokazao postojanje namere, predumišljaja, da se genocid počini.

Genocid predstavlja plansko uništenje grupe, bez diskriminacije, ali žene, deca i stariji su evakuisani iz Potočara. Zašto rukovodstvo RS nije ostalo dosledno svojoj genocidnoj nameri ako su je imali na prvom mestu? Zašto nije bilo zločina u Žepi zauzetoj nekoliko dana kasnije? U poteri za oko 12.000 naoružanih muškaraca i civila koji su se kretali kroz teritoriju RS prema Tuzli, VRS preduzela je klasičnu vojnu operaciju. U tim borbama poginulo je mnogo ljudi, među njima čak do 500 pripadnika VRS.

Prema oceni vojnog eksperta tužilaštva u Hagu Ričarda Batlera, „mešoviti sastav kolone uslovio je da ona poprimi karakter legitimnog vojnog cilja“. Tužilac Peter Mekloski rekao je: „to je bila vojna kolona. Ne postoji optužba za ratni zločin zbog napada na ovu kolonu. Na čelu kolone stajala je vojska i ona je žestoko napadala srpske položaje, naročito 16. jula kada je stradalo mnogo srpskih vojnika“[9]. VRS postavljala je klopke duž čitavog puta te kolone prema Tuzli. Iako je hiljade muškaraca stiglo u Tuzlu, tiho su premešteni na druge lokacije. Crveni krst je u svom saopštenju iz prve polovine septembra 1995. naveo[10] da se obratio vlastima BiH po pitanju nestalih, ali kako piše američki novinar DŽordž Pamfri u svom članku iz 1998. „Srebrenica: Tri godine kasnije, potraga i dalje traje“, ovo je vrlo brzo u potpunosti nestalo iz medija[11]. Vlasti u Sarajevu preferirale su da ovi ljudi nastave da se vode kao nestali, da bi se održao scenario „8.000 nestalih dečaka i muškaraca“.

Svake godine, vrši se sahranjivanje u Memorijalnom kompleksu Potočari. Statutom kompleksa, bilo je omogućeno sahranjivanje najbliže rodbine stradalih u srebreničkim zbivanjima u okviru kompleksa[12]. Neke osobe koje su prijavljene kao nestale jula 1995. stradali su kao pripadnici Armije BiH prethodnih godina. Stoga, broj sahranjenih u Potočarima ne predstavlja nikakav argument u dokazivanju obima zločina u Srebrenici. Na spomeniku u Potočarima stoji ''8.372...ukupan broj žrtava koji nije konačan''. Do danas, pokopana je 6241 „žrtva genocida“[13].

Agresivno insistiranje na genocidu u Srebrenici ponovo je tu iz političkih razloga, kao i ranije. Ranije, da se ne bi puno pričalo o operaciji "Blesak", kojom je stanovništvo srpske nacionalnosti iz zapadne Slavonije nestalo baš u tom maniru. I da se proterivanju posle Oluje ne bi pridavao preterani značaj. Da se delegitimizuje srpska vlast i pripremi podloga za akciju na Kosovu. Danas, da bi se delegitimizovala vlast RS kao preteča ukidanja entiteta. Podnošenje prijave protiv Milorada Dodika, „jer negira genocid“ vodi poistovećivanju Srebrenice i Holokausta i daljem raspamećivanju svetske i ovdašnje javnosti.

Kratko ću se vratiti na knjigu Politika genocida. Autori su sadržaj knjige podelili na „Konstruktive genocide“ (u koje spadaju sankcije i uništavanje Iraka), „Zlikovačke genocide“ (Darfur, Bosna, Kosovo, Ruanda i Kongo), „Neka benigna krvoprolića“ (Izrael, Oluja, Avganistan, Kurdi u Turskoj i Iraku, Indonezija i istočni Timor, Salvador i Gvatemala) i „Mitska krvoprolića“ (Račak). Utvrđene su različite reakcije administracije SAD, broj medijskih natpisa i učestalost upotrebe reči „genocid“. Bolno je očita tolerancija nekih zločina naspram drugih i njihova različita karakterizacija.

Srebrenica ne sme nikada postati tabu tema i slobodne misli ne smeju biti sputane osudom za genocid, jer u novogovoru više ne predstavlja ono što je predstavljao izvorno. Srpska vlast, ma koja, ne sme stavljati čitavoj zemlji omču oko vrata i davati apriori legitimitet nečemu što, najpre, ne odgovara istini, te onome što predstavlja politički instrument koji inkriminiše čitavu naciju. Događaji jula 1995. su kontroverzni i puni nepoznanica. Oni će ostati takvi, jer međunarodna zajednica sprečava objektivno istraživanje događaja, a bošnjačkim političarima ovakvo stanje odgovara.

Umesto da pomogne, svet lakrdijaškim i licemernim rezolucijama o Srebrenici, poput one u Evropskom parlamentu 2009. ili najnovijih (Velike Britanije, Kongresa SAD, hrvatskog poslanika Ivana Jakovčića) uzdignutih na svetski nivo, u nastavcima plasira pogrešnu sliku u javnost sa najviših nivoa pod plaštom pomirenja. Za srpske žrtve niko ne mari osim same Republike Srpske. Nijedan strani političar nije došao u Bratunac ile neko drugo mesto u okolini Srebrenice da oda poštu stradalim civilima srpske nacionalnosti. Predstava rata u BiH je manihejska, to je dualitet dobra i zla. I tu ne može biti mira, jer se vide žrtve samo jedne nacije. Uporno označavanje Srebrenice kao mesta genocida dovešće do novih „svođenja računa“ u budućnosti. 


[1] Alija Izetbegović je u intervjuu datom Belminu Karamehmedoviću 13. avgusta 1995. rekao da se između 35 i 36 hiljada ljudi nalazilo u Srebrenici u trenutku kada je VRS ušla u grad.

[3] http://www.groene.nl/artikel/deconstructie-van-een-trauma

(Dekonstruisanje traume, članak od 13.03.1996.)

[12] Direktor Memorijalnog centra Potočari Mersed Smajlović izjavio je aprila 2010. da je u kompleksu sahranjeno i 75 ljudi koji nisu stradali jula 1995, da se radi o srodnicima koji su polagali pravo na ukop. Dodao je da je sa tom praksom prekinuto 2007. Naveo je, takođe, da su u Potočarima sahranjene žrtve iz Srebrenice, ali i još 12 opština i gradova: Bratunca, Bijeljine, Foče, Han Pijeska, Rogatice, Sarajeva, Sokoca, Srebrenika, Ugljevika, Višegrada, Vlasenice i Zvornika. Nije precizirao da li je tih 75 ljudi iz navedenih opština ili se to odnosi na neke druge osobe.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner