Početna strana > Rubrike > Politički život > Haradinajeva sloboda i nedićevska Srbija
Politički život

Haradinajeva sloboda i nedićevska Srbija

PDF Štampa El. pošta
Mladen Đorđević   
četvrtak, 29. novembar 2012.
Posle neočekivanog puštanja hrvatskih generala, iz Haga je stigao novi šamar izmrcvarenoj i poniženoj Srbiji, i nov i strašan sadistički udarac celom srpskom narodu. Tribunal u Hagu oslobodio je po drugi put Ramuša Haradinaja i dvojicu njegovih saradnika, optuženih za zločine u logoru OVK u Jablanici, i naložio da se oni odmah puste na slobodu. Srpske žrtve su tako ponovo proglašene bezvrednim, a njihovi krvnici su dobili sudsku potvrdu svoje nevinosti. Rat koji su vodili protiv Srba i Srbije proglašen je pravednim i oslobodilačkim, uz obrazloženje suda da ni u ponovljenom procesu nije dokazano da je Haradinaj odgovoran za zločine u Jablanici, pošto su neki svedoci bili „nedosledni i nepouzdani“.

Prvobitnom optužnicom iz 2005. Haradinaj, Idriz Balaj i Lahi Brahimaj su optuženi zbog zločina protiv čovečnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja, odnosno za više desetina ubistava, mučenja,  okrutnih postupanja i silovanja izvršenih u periodu mart–septembar 1998. Svi su bili optuženi po osnovu lične odgovornosti, ne po osnovu komandne, ali je tada doneta oslobađajuća presuda za Haradinaja, pošto je veći broj svedoka-insajdera, nekadašnjih pripadnika OVK, odbio da svedoči iz straha za svoju bezbednost. Ućutkivanje i eliminacija svedoka bili su za Haradinaja od presudne važnosti, a do početka drugog suđenja je ubijeno 19 svedoka njegovih zločina, o čemu je nedavno govorio i Vladimir Vukčević, srpski tužilac za ratne zločine. On je je optužio Haški tribunal da je „dobrim delom odgovoran“ za smrt  tih svedoka zbog nesposobnosti činovnika iz Haga, koji su “aljkavo radili svoj posao”, i objasnio da je Haradinaj koristio metode mafije, od upozorenja do ubistva. To je doprinelo da se veliki broj preživelih svedoka povuče u strahu za sopstvenu bezbednost, ali je u današnjoj izjavi Fonda za humanitarno pravo navedeno da je prva oslobađauća presuda doneta i zbog nekredibilnh svedoka i neverodostojnih dokumenata, uključujući i svedoke iz MUP-a Srbije kao i dokumenta koje je Srbija dostavila Hagu, što otvara i pitanje odgornosti i nadležnih organa Srbije za ovu presudu.[1]

Jednom će se možda i znati kolika je odgovornost države Srbije i srpskog tužilaštva, koji bi ipak teško, i da su na ovom slučaju radili punom snagom, mogli da promene ovu presudu, pored toliko moćnika i novca koji stoje iza vođa kosovskih Albanaca. Haradinajevu odbranu je vodila advokatska kancelarija supruge Tonija Blera, što pokazuje da milioni dati na pravu adresu imaju velikog efekta, a da su akteri agresije na SRJ iz 1999. ostali dobro povezani, i da su ovom presudom želeli da završe i opravdaju agresiju iz 1999, a Srbe i sudski proglase vinovnicima tragedije u bivšoj SFRJ.

Oslobađajuća presuda generalima i Haradinaju potpuno je ogolila svrhu Tribunala u Hagu, koji je sada jasno pokazao da je ustanovljen da bi ozakonio srpsku krivicu u ratovima iz 90-ih a Srbe stavio u status nacije-parije. I haški sud i veliki deo tzv. međunardne zajednice otkrili su svoje pravo lice, koje više ništa ne može da sakrije, a i ovom presudom Srbiji je jasno poručeno da svoju namenjenu sudbinu ništa ne može da promeni. S obzirom na to, neshvatljiva su reagovanja iz Srbije, koja kao da potvrđuju da je i nova vlada, kao i prethodna, potpuno pomirena sa statusom gubitnika, a da joj je jedini cilj da volju pobednika sprovede sa što manje štete i otpora, a anesteziranom narodu mazohizam predstavi kao jedini način opstanka u sadističkom međunarodnom poretku. 

Na toj liniji je tragikomična izjava šefa srpske diplomatije Ivana Mrkića, koji je, uoči izricanja presude Haradinaju, u razgovoru sa generalnim sekretarom UN Ban Kimunom rekao da bi Srbija, ako se ponovi još jedna presuda kao što je bila ona izrečena hrvatskim generalima, „stvarno trebalo da se zapita da li je preterivala u saradnji sa Tribunalom“. Predsednik Tomislav Nikolić je izdao još jedno nemušto saopštenje, dok je premijer Ivica Dačić najavio da će Srbija, uprkos oslobađajućoj presudi, nastaviti pregovore sa Prištinom, jer je to, kako je rekao u njenom interesu – iako će za stolom imati ne Hašima Tačija, već upravo Ramuša Haradinaja.

Presuda Haradinaju zatvorila je tako ne samo pitanje objektivnosti Haškog tribunala i tzv. međunarodne zajednice, već je i zatvorila krug koji je Srbija prošla od 5. oktobra do danas. Krug koji je počeo neosnovanim nadama u evropsku budućnost, završen je trijumfom nedićevske filozofije i puzanjem i ulagivanjem najgorim neprijateljima Srbije, od SAD do Albanaca, kojima je čak istolerisano i naconalističko orgijanje povodom Dana zastave i u samoj Srbiji. Nedić je za svoju kolaboraciju mogao bar dati ozbiljan razlog, i ona je u trenucima okupacije i početka genocida bila bar donekle razumljiva. Zato građani Srbije od ove vlasti posle svega zaslužuju bar objašnjenje – zašto se kao jedini odgovor na brutalna poniženja i otvoreno neprijateljstvo nudi saradnja i ostanak na putu Nove Evrope. Da li smo ponovo toliko egzistencijalno ugroženi da nam se politika Milana Nedića ukazuje kao jedini logičan izbor, ili je srpski narod i njegove vođe toliko zahvatila patologija da više nikakva objašnjenja ne pomažu, a leka za bolest nema?


[1] http://pescanik.net/2012/11/bez-pravde-za-zrtve/

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner