Početna strana > Rubrike > Politički život > Kasno Tadić do Pekinga stiže?
Politički život

Kasno Tadić do Pekinga stiže?

PDF Štampa El. pošta
Miodrag Zarković   
ponedeljak, 31. avgust 2009.
Čovek koji mi je ispričao sledeći događaj nije to uradio zvanično. Nije mi davao izjavu. Štaviše, nisam siguran da je uopšte znao da sam novinar kada je manjem društvu u kojem sam i ja sedeo poverio šta mu se dogodilo tri dana pre atentata na Zorana Đinđića. Zato mu i ne navodim ime.

Elem, taj čovek bio je naš ambasador u jednoj evropskoj zemlji. U nedelju, 9. marta 2003. godine, našao se na prijemu koji je organizovao ambasador neke druge države. U jednom trenutku, prišao mu je američki ambasador u tom gradu, koji je takođe bio pozvan na proslavu i sa kojim je ovaj naš do tada bio u vrlo korektnim odnosima. Amerikanac je, međutim, ovog puta bio veoma neprijatan i ljut:

- Kako onog vašeg Đinđića nije sramota da poteže pitanje Kosova baš sada, dok mi krvarimo u Iraku?! Kako ga nije sramota – besneo je ambasador SAD.

Naš ambasador, zatečen ovakvim nastupom američkog kolege, pokušao je da mu objasni da srpska vlada ne vidi nikakvu vezu između Iraka i Kosova, kao i da inicijativa za rešavanje kosovskog statusa nije pokušaj da se minira američka politika, već da se sanira gorući srpski problem. Ali, Amerikanac nije bio zadovoljan odgovorom, već je srdito procedio kroz zube:

- May he rot in hell!

U prevodu: neka trune u paklu. Mislio je na Đinđića. Tri dana kasnije, Zoran Đinđić ubijen je ispred zgrade Vlade Srbije.

U doba kada sam čuo ovu priču, pre nepune tri godine, radio sam u mediju koji za politiku nije bio nimalo zainteresovan. Pošto nisam imao gde da je plasiram, nisam ni zatražio od amabasadora dozvolu da je objavim. On sam, doduše, nije delovao previše konspirativno dok nam je prepričavao svoj razgovor sa Amerikancem, niti je nas nekoliko koji smo ga slušali zavetovao na ćutanje. Ipak, s obzirom na osetljivost teme, u javnost bih je, bez prethodne saglasnosti onoga ko mi ju je i poverio, pustio samo uz uslov anonimnosti izvora. Pošto ambasadora od tada nisam video, ovde mu ne navodim ime. Radi minimalnog kredibiliteta mene kao autora, navešću samo da ambasador o kojem je ovde reč nije Milan St. Protić (koji marta 2003. čak i nije bio ambasador).

Poslednjih nekoliko nedelja često mi pada na pamet ova priča, jer mi se čini da je stalno ima u glavi i Boris Tadić, koga u ovom trenutku, možda, neki američki ambasador kritikuje u razgovoru sa srpskim ambasadorom. Otprilike: "Kako Tadića nije sramota da gosti Medvedeva i potpisuje sporazume sa Kinezima, dok Obama krvari ne bi li resetovao odnose sa celim svetom?!"

Od "istorijske" posete DŽozefa Bajdena naovamo, naime, Srbija kao da se sve više udaljava od Amerike, koja se već bezmalo dvadeset godina ludo zabavlja na Balkanu – uglavnom na štetu Srba. Iako su dvosmislene izjave potpredsednika SAD, a naročito njihova udvorička tumačenja u beogradskim medijima, Srbiju predstavile maltene kao najznačajnijeg američkog saveznika u regionu, našoj spoljnoj politici su u međuvremenu izrasla dva nova stuba: Moskva i Peking. Pošto smo ih ranije imali dva – Vašington i Brisel – i pošto u politici dva i dva nekada zaista daju četiri, sada imamo četiri oslonca. Što je možda mali korak za Srbiju, koja do skoro nije imala nijednog valjanog saveznika, ali je ogroman za čovečanstvo, koje ne pamti da je ijedna država u istoriji uspešno balansirala na četiri oslonca istovremeno!

Šta su Bajden i Tadić razgovarali tog dana verovatno će ostati tajna, ali sva je prilika da srpski predsednik od visokog gosta nije dobio nikakve umirujuće ili obećavajuće signale. Zato je ministru spoljnih poslova Vuku Jeremiću, kao nekome ko, prema čestim sopstvenim priznanjima, samo sprovodi Tadićevu politiku, naloženo da ubuduće žonglira na četiri stuba. A koaliciji koja je dobila izbore sloganom "Evropa nema alternativu" naređeno da pod hitno pronađe alternativu, makar i nesvrstanu.

Bela kuća, međutim, za razliku od prosečnog srpskog glasača ne veruje u bajkovite poruke tipa "i jare i pare". Bela kuća zna da ne može i Kosovo i Evropa, kao što ne može i Vašington i Moskva, ili, ne daj Bože, i Vašington i Peking. Bela kuća zna da nije registrovala Srbiju za četiri stuba, već eventualno za jedan, i to tek kada Mladić stigne u Hag, i to samo ako se Srbija prikloni "Nabuku", a ne "Južnom toku".

Tadić, sa svoje strane, zna da je Bela kuća, a posebno CIA, spremna na svašta kad je naljute. Sigurno je čuo mnogo priča koje su slične ovoj bivšeg ambasadora. Možda su ga ranije zabavljale, možda ih je odbacivao kao "teorije zavere", ali sada ih sigurno uzima sa daleko manje rezerve. Sada je kudikamo skloniji tome da veruje da ga američki ambasadori proklinju i proriču mu put u pakao. Zato se, valjda, od Bajdenove posete naovamo srpski mediji, inače pod velikim uticajem upravo Tadićeve stranke, vrlo često bave pitanjima bezbednosti predsednika. Zato je, valjda, sve veći raskol između DS i G17, "najameričkije" stranke u Srbiji. Zato, valjda, SAD još nisu poslale novog ambasadora u Beograd i zato je, valjda, Kameron Manter "nagrađen" službom u Bagdadu.

To što na Borisa Tadića niko još nije pokušao atentat ne mora da znači da Ivica Dačić sjajno obavlja svoj posao. Možda znači da je sve ovo što ste pročitali priglupo naklapanje i da vam "dođem" ove minute koje ste potrošili čitajući ga. Ali, zar vam nije neobično to što je srpski sporazum sa Kinom, potpisan u istom mesecu u kojem je zakazana poseta ruskog predsednika Beogradu, mnogo podrobnije analiziran po anglosaksonskim nego po srpskim medijima? Primera radi, Bi-Bi-Si je napravio specijalnu emisiju o srpsko-kineskom strateškom partnerstvu, dok je američki istraživački centar "Stratfor" istim povodom objavio iscrpan analitički tekst! A ovde je očigledan zaokret srpske spoljne politike ostao u senci Nađe Higl, razgrabljenih državnih stanova i godišnjih odmora. Hvalili su ga oni komentatori koji su ga u stvari negirali, podanički ponavljajući naučnofantastičnu mantru o "četiri stuba"; a kritikovalo ga je nekoliko kolumnista koji su panično, drugosrbijanski, ocenili da smo ispali iz američko-evropske i upali u rusko-kinesku zonu uticaja.

Zbog poslovične nezainteresovanosti srpskih medija za osetljive teme, naša javnost ostaće bez odgovora na ključna pitanja:

1) Ako je Tadić napravio radikalan zaokret ka Moskvi i Pekingu, a po svoj prilici jeste, koliko nas košta što takav zaokret nije napravio pre godinu i po dana, kada mu je ključni partner u vlasti bila DSS, neuporedivo korisnija za kontakte sa Moskvom i Pekingom nego Čanak, Dinkić, Krkobabić i Ugljanin?

2) Koliko nas košta što je Vojislav Koštunica, dok je bio premijer, a zarad spasa rejtinga stranke i/ili jalovog savezništva sa G17, jurio Studiju izvodljivosti umesto strateškog partnerstva sa Kinom?

3) Koliko nas košta što je Zoran Đinđić "pragmatično" tražio partnere na Zapadu, iako je još tada "neprevaziđenom vizionaru", kako pokojnog premijera opisuju oni koji se već šest godina grebu o njegovu životom plaćenu slavu, moralo da bude jasno da će ga olaka obećanja Amerikancima skupo koštati?

Najvažnije: da li će nam Kina i Rusija uzeti za zlo to što smo se okrenuli njima tek kada nam je Bajden doneo loše vesti, odnosno, kada smo shvatili da od Vašingtona i Brisela nećemo dobiti ono što smo zamislili?

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner