Početna strana > Rubrike > Politički život > Ko se boji Čanka još?
Politički život

Ko se boji Čanka još?

PDF Štampa El. pošta
Zoran Grbić   
utorak, 10. februar 2009.
Šteta što na internetu više ne postoji snimak smušeno zbunjenog, a opet radosnog Nenada Čanka, kada je u emisiji B92 pre nekih godinu dana oduševljeno slušao Aleksandra Vučića kako govori o svom zalaganju protiv nasilja prema političkim neistomišljenicima. Tih nemirnih dana nakon proglašenja nelagalne nezavisnosti Kosova, jedna od tema bile su anonimne pretnje lideru LSV-a, pa je bila razumljiva njegova zabrinutost za svoju bezbednost, iako je on poznat kao neko kome izricanje pretnji vešanjem i kuršumima nije strano.

To vreme je (srećom, naravno) kratko trajalo, te Čanak ponovo u punoj snazi hrabro preti Srpskoj pravoslavnoj crkvi i njenim velikodostojnicima. Nakon što je Sveti arhijerejski sinod uputio pismo predstavnicima vlasti u kojem traži da se ne usvoji Statut Vojvodine, veliki demokrata Čanak je ocenio da je to korak ka stvaranju „najcrnje pravoslavne džamahirije'“ i upozorio da bi za SPC bilo bolje da se bavi stanjem u svojim redovima umesto što se bavi „političkim pitanjima“.

Nenada Čanka, tu moralnu gromadu, demokratskog gorostasa, diva demokratske misli i delovanja, vredelo bi podsetiti da je Srpska pravoslavna crkva pozvanija da se bavi strateškim i državnim pitanjima Srbije od Lige, i da bi njegovo upozorenje Crkvi pre trebalo sam da primeni u redovima svoje partije. Vredelo bi podsetiti Čanka, koji je poznat po govoru mržnje i huliganskom ponašanju, da je Srpska pravoslavna crkva stvorila srpski nacionalni identitet, očuvala ga kroz vekove, i da verovatno najviše njoj imamo da zahvalimo za to što i danas postojimo kao narod. Zbog toga to za Crkvu nije političko, nego državno pitanje koje opstaje još iz vremena kad svetom nisu hodali Čankovi, i kad države nisu pravili pojedinci slični njemu, na način na koji on to (sve manje skriveno) pokušava da uradi.

Čanak se danas zalaže za to da ingerencije Vojvodine budu rešene sopstvenim Ustavom, a ne Statutom, čime je otvoreno pokazao šta je ono za šta se zalaže. Istovremeno je priznao da se članom 26. neusvojenog Statuta krši Ustav Republike Srbije, jer je njime predviđeno da se, pored srpskog jezika, u službenu upotrebu stave i neki drugi jezici. Ali Čanak ni tu nema moralnu dilemu. On se, ukoliko „treba se opredeljuje“ između člana 26. svog Statuta i Ustava koji ograničava pravo da manjine službeno koriste svoj jezik, opredeljuje za Statut. I to zbog toga što je to „tekovina koja nije od juče, već način života u Vojvodini“ šta god to značilo. Ako je to praksa koja već postoji, onda i nije baš toliko bitno da se ona posebno uređuje Statutom. Ako ne postoji, zašto je uvoditi? Postoji i „način života“ u Vranju da se na pijaci govori bugarski i makedonski, u Majdanpeku vlaški, pa opet niko tako ne govori u lokalnoj pošti. Zna se neki red. Nije Novi Sad ništa posebniji od Niša ili Surdulice, osim u glavama onih ljudi koji pokušavaju da tu posebnost izmisle.

Ovih dana je i portparol Lige socijaldemokrata Vojvodine Aleksandra Jerkov pokazala da je dorasla dubini Čankove političke misli („zašto bi SPC zanimao statut Vojvodine i kako ona ima veze sa državnim uređenjem?“). Gospođica iz LSV-a će verovatno u istoriju političke borbe ući i izjavom da „zbog jedne nesrećne formulacije u Ustavu Srbije po kojoj nadležnosti Vojvodine moraju biti u skladu sa Ustavom i zakonima, postoji opasnost da svaki naredni zakon koji donese Skupština Srbije derogira zakon o nadležnostima, a time i sam statut Vojvodine” i stavom da je osnovna zamerka njene partije na Statut to što on ,,Vojvodini daje onoliku autonomiju koliko to dozvoljava Ustav, što je prema našem mišljenju nedovoljno“. Ovakva tumačenja političkog ustrojstva i vrhovnog pravnog akta države u kojoj žive, pokazuju stepen demokratske, političke, pa i civilizacijske svesti ovih osoba koje aktivno učestvuju u političkom životu.

Neka druga, ozbiljnija demokratska država, bi u ovakvim vremenima u praksu vratila instituciju ostrakizma. Amerika je, na primer, između ostalih, proterala i Romana Polanskog i Čarlija Čaplina za daleko manje zločine, koji nemaju veze sa politikom. Nama, u pomanjkanju jasnih informacija o zvaničnom stavu države prema postojanju ove sve otvorenije separatističke grupacije, preostaje jedino da se zapitamo da li se neko zaista plaši Čanka ili će se konačno uspostaviti sistem vladavine prava u kojem će on imati razloga da se opravdano zabrine u očekivanju posledica svog antidržavnog postupanja.

 

 

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner