Početna strana > Rubrike > Politički život > Ko spava na lovorikama?
Politički život

Ko spava na lovorikama?

PDF Štampa El. pošta
Zoran Grbić   
utorak, 13. maj 2008.

Jednu od najnovijih definicija govora mržnje izdeklamovao je nedavno Nikola Samardžić u emisiji na RTS-u . Po njemu, ''govor mržnje su one poruke javnosti koje završavaju tragičnim ishodom'', a sve ostale su dozvoljene. Kao primer za to, naveo je kampanju ''protiv premijera Đinđića, koja je dovela do njegovog atentata''. Ako je verovati ovom prvoborcu NVO sektora, dakle iz grupacije čije definicije političkih pojava pre ili kasnije postanu etablirane, prolećna predizborna kampanja protekla je sasvim mirno, uz poruke ljubavi, praćena mirisom tek procvalog bagrema i ponekog kosovskog božura.

Ako se ipak takva definicija stavi na stranu, i umesto nje upotrebi zdrav razum, moglo bi se reći da je protekla kampanja bila jedna od najprljavijih koje su viđene u srpskoj parlamentarnoj borbi. Bilo bi dobro kada bi neka istinski nezavisna nevladina organizacija sprovela analizu sadržaja tekstova i izjava u prethodnoj kampanji. Mada se i bez takve analize, na žalost, sasvim dobro videlo kolika je velika ostrašćenost pojedinih političara i koliko su velike podele bile među njima pre izbora.

Ukoliko to dosad nekome i nije bilo dovoljno vidljivo, u nedelju uveče je svako mogao da iz snimaka izbornog štaba Demokratske partije vidi koliki je sumrak demokratije u Srbiji. Ako samozvani pobednik može sebi da dozvoli onakvu retoriku nakon pobede, šta reći o retorici koja je trajala u vreme neizvesne kampanje? Čak i samo obraćanje javnosti Predsednika i Premijera iz izbornih štabova svojih stranaka, koji su odraz krajnjeg neukusa, nekulture i nepoštovanja glasača, pre svega govori o tome koliko su stranke centralistički uređene i koliko zavise od ličnosti svojih velikih malih vođa. Ukoliko su predsednici Srbije i Vlade na javnim funkcijama u službi svih građana i birača svih stranaka, red bi valjda bio da se nakon izbora obrate javnosti sa neke konferencije za štampu koja bi bila upriličena u onim institucijama koje zastupaju. To što su oni zauzeli stranačke umesto državne pozicije samo još više potvrđuje koliko su suprotstavljeni stavovi stranaka, a to što su oni suprotstavljeni ne bi trebalo da bude problem građana Srbije, nego njihov politički i lični problem koji ne bi trebalo da utiče i na podelu Srbije. Zbog toga su takvi štabovi u noći nakon izbora više zvučali kao, daleko bilo, ''ratni'' nego izborni štabovi. Pri tom je mnogo veća odgovornost u dvorištu Predsednika Srbije, ne samo zbog toga što je on po Ustavu dužan da bude predsednik svih građana Srbije, nego i zbog toga što bi kao samoproklamovani pobednik trebalo da bude obziran prema stranama koje je proglasio gubitničkim.

Konferenciji u izbornom štabu ''demokrata'', kakva nije viđena ni u vreme Miloševića, dakle u famoznim devedesetim koje oni tako oštro osuđuju, prethodili su meseci upornog i metodičnog zastrašivanja, upozoravanja i istovremenih obećavanja. Samo letimičan pogled na poslednjih nedelju dana može da pokaže jasnu politiku ''štapa i šargarepe'' koja se mesecima sprovodila. Boris Tadić je najavio da će na izborima građani odlučivati da li će poništiti ugovor sa Evropom ''koji omogućava razvoj zemlje i odbranu njenog teritorijalnog integriteta'' i objasnio da Evropa znači ''standarde u borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije, bolje sudstvo, školstvo i zdravstvo''. Zbog toga su izbori, po njemu, prekretnica na kojoj će građani odlučivati o putu u Evropu ili povratku u devedesete, da li su za Srbiju u Evropi ili su za ''poništavanje ugovora sa životom''. Nekoliko dana pred izbore, mnogim građanima je stiglo pismo ispod kojeg stoji potpis Mlađana Dinkića, u kojem se obaveštavaju da su ispunili zakonske uslove za sticanje besplatnih akcija, i da će one vredeti oko 1.000 evra, ali ''u slučaju da Srbija ubrza svoj put ka Evropskoj uniji''. Otprilike u isto vreme, potpredsednik Evropske komisije Žak Baro uručio je u Beogradu Borisu Tadiću "mapu puta" za liberalizaciju viznog režima sa Srbijom, šta god ta ''mapa puta'' značila. Barem lepo zvuči. Po brojnim istraživanjima javnog mnenja, broj glasova birača za ''patriotski blok'' stranaka počeo je da opada baš u poslednjoj nedelji pred izbore.

Zbog toga je nakon tako negativne kampanje onakvo predsednikovo obraćanje javnosti samo ljuti šlag na kiseloj torti. Na početku tog govora, predsednik Tadić je javno pokazao Srbiji da postoji lični animozitet prema Koštunici, kada je rekao da je ispunio svoje predizborno obećanje da ''Koštunica više neće biti premijer''. Od takve izjave u tom trenutku nije mogao da ima nikakve političke koristi, nego samo štetu, i zbog toga se razlog zbog kojeg je to izgovorio može pripisati jedino ljudskim emocijama, a ne predsedničkom i državničkom stavu.

Tadić je u tom obraćanju iz izbornog štaba objavio pobedu ''evropske politike''. Pretpostavlja se da je time želeo da kaže da su pobedile stranke koje su na prvo mesto svog političkog angažmana stavile priključenje Evropskoj uniji, ali način na koji je to rekao suštinski ne znači ništa, osim što je želeo da objavi pobedu opcije kojoj pripada. Ta ''evropska'' politika je pobedila odavno jer većina građana Srbije želi da Srbija bude deo Evrope i za većinu birača tu nema ničeg spornog. Dakle, Evropa je pobedila i bez ovih izbora i takvih izjava. Nejasno je jedino to što je Tadić objavio pobedu ''evropskog puta'' sa svim onim što on pod tim podrazumeva, iako je znao da ta politika očigledno nije pobedila, nego je u tesnoj manjini. Čak tri, od četiri najveće stranke, sa svojim biračima, eksplicitno su protiv takve žurbe u Evropu.

Kao drugi glavni cilj svoje stranke, odmah nakon zalaganja za evropski put, naveo je ''očuvanje teritorijalnog integriteta''. Reklo bi se da bi takav cilj trebalo da bude prioritet za svaku državu. Valjda se pred stupanje u neki savez prvo utvrđuje sopstveni identitet i, na osnovu shvatanja njegove suštine, na njegovim osnovama uspostavljaju odnosi sa drugima. Čak i svaka udavača koja ima dva udvarača, ne trči pred oltar sa jednim od njih dok ne shvati koliki miraz ima, dok pažljivo ne odmeri obojicu i dok ne vidi šta dobija takvim brakom.

U nastavku govora Tadić je pružio još dokaza da te nedelje nije dorastao trenutku. Zahvalio se građanima jer nisu poverovali ''besomučnim obmanama'' i zato što nisu bili ''ispod nivoa demokratije koji je Srbiji potreban, ispod nivoa demokratije koji garantuje našu evropsku budućnost''. Predsednik Srbije u tom trenutku verovatno nije bio svestan da većina građana kojima se zahvalio ipak nije glasala za Demokratsku stranku, a čak i da jeste, to nije bio razlog, niti je bilo vreme za iskazivanje te vrste zahvalnosti. Nakon tih reči, Tadić je pozvao građane na slavlje, ''jer imaju pravo na to''. Nije delovao kao neko ko je razmišljao o tome kako se osećala većina birača kojima nije bilo do slavlja. A većina birača, brojke pokazuju, nisu slavili, pa je takav poziv samo doprineo osećanju veće podele u Srbiji.

Nije izostao ni nastavak eksplicitnog govora mržnje, kada je predsednik Demokratske stranke povezao neke štampane medije sa fašizmom, i izjavio da nema nameru da se sveti za poruke koje su po njegovom mišljenju bile ''sa one strane političke civilizacije''. Vrhunac samozavaravanja sačuvao je za kraj kada je rekao kako veruje da pojedine političke snage žele da vrate Srbiju u devedesete godine i kalkulišu ''kako bi se mogla uspostaviti neka vlada protiv izborne volje građana''. Tadić je takve i previše jasno upozorio da se ''ne igraju sa političkom voljom građana i da ne pokušavaju da Srbiju vrate u devedesete godine''.

Prosečnom glasaču u Srbiji koji je glasao za većinski stav ostaje tako jedino da se nada da je predsednika neko u međuvremenu obavestio da on ne bi trebalo da se igra sa političkom voljom većine građana, i da svoju retoriku prilagodi trenutku, i milenijumu u kojem živi. Devedesete su prošle, za sve nas, a skoro da je prošla i decenija od kako je DOS došao na vlast. U toj, skoro protekloj deceniji, vodeća stranka nekadašnjeg DOS-a imala je i više nego dovoljno vremena da pokaže nešto više od stalnih pretnji na ''povratak devedesetih''. Zbog toga je krajnje vreme da se govor devedesetih ostavi prošlosti.

Bez obzira na rezultate ovih izbora, pobednik izbora biće odlučen tek nakon formiranja vlade, kada se bude videlo čija je politička kombinatorika bila najuspešnija. Ukoliko bi se neke stranke čiji su birači glasali pre svega za opciju Kosova u Srbiji, pridružile nekoj manjinskoj opciji dajući joj većinski legitimitet, to bi bio dobar primer da su demokratija i vladavina naroda tek simpatičan šareni paravan iza kojeg stoje politički interesi. Ako bi se ipak desilo da stranke takozvanog ''patriotskog bloka'' formiraju vladu, to bi značilo da Predsednik Srbije nije govorio istinu. Kako god bilo, sada se sa sigurnošću može reći da je jedini pravi pobednik izbora, jedini koji je u nedelju uveče s pravom i zasluženo otišao miran i zadovoljan na spavanje, bio gospodin Srđan Šaper, čovek koji je vodio kampanju Demokratske stranke. Ovi izbori i nisu bili borba suprotstavljenih političkih ideja i opcija, u kojoj bi svako realno i bez ostrašćenosti predstavio šta nudi i šta donosi politika koju predstavlja. Ovi izbori su pre svega bili borba političkih slika i načina na koji su takve slike prezentovane, prodaja imidža i marketing. A to je nešto u čemu je Demokratska stranka bila apsolutni pobednik, ma šta o načinu pobede neko mislio

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner