Početna strana > Rubrike > Politički život > Kosovo i fudbal - više od igre
Politički život

Kosovo i fudbal - više od igre

PDF Štampa El. pošta
Zlatko Bogatinovski   
utorak, 09. jul 2013.

Sport i politika su, otkad znaju jedno za drugo, uvek išli ruku pod ruku. Prepoznajući se kao pragmatičan oblik ljudskog delanja, nadopunjavali su se, ali uvek u jednom te istom smeru. Sport je upotrebljavao politiku, politika upotrebljavala, ali i zloupotrebljavala sport, u poslednjih stotinak godina, a pogotovo od Olimpijade u Berlinu 1936. koja je Adolfu Hitleru poslužila kao fantastična propaganda ideologije nacizma i nacional – socijalističke stranke, kao simbola Trećeg Rajha.

Posle Drugog svetskog rata, zbog postojanja dva suprotstavljena ideološko-politička, ali i vojna bloka, Varšavskog (bivšeg) i Nato (još uvek bivstvujućeg), sva međunarodna sportska takmičenja su bila u senci hladnoratovske politike.

Sport kao promocija države, društvenog uređenja, pa i nacija, je prerastao u planetarni fenomen. Od početne ideje da je sport organizovano telesno vežbanje vrlo bitno za čovekovo fizičko i mentalno zdravlje, stiglo se do toga da je danas sport postao vrlo moćan politički instrument. Finansijska strana i kriminal u sportu, i to svetskih razmera su druge teme.

Setimo se bojkota Olimpijskih igara u Moskvi 1980. godine (65 država) i Los Anđelesu 1984. godine (14 država) i neučestvovanja hiljade sportista na najvećem planetarnom sportskom događaju – zbog politike. Još  radikalnija zloupotreba sporta se desila 1972. na Olimpijadi u Nemačkoj, gde su ubijeni izraelski sportisti. Od antičke vizije Olimpijskih igara da, bar dok traju – bude bezuslovni mir, da nema ratovanja, stiglo se do minhenskog besmisla.

Zbog sankcija koje su UN uvele Jugoslaviji zbog rata u bivšoj SFRJ, na Olimpijadi 1992. u Barseloni, reprezentativcima Savezne Republike Jugoslavije u timskim sportovima je bio zabranjen nastup. Jugoslovenski sportisti su mogli da se takmiče samo u pojedinačnim sportovima, kakve li ironije, pod zastavom Olimpijskih igara.

Jugoslovenski, a time i srpski, sport je pre Drugog svetskog rata bio, između ostalog, i promocija nove, mlade Kraljevine, a posle 1945. osebujne socijalističke države, u kojoj je imao čak i svoje autohtono mesto i ulogu. Takav jugoslovenski sport nije bio samo ambasador jedinstvenog socijalističkog uređenja, već i planetarnog pokreta oličenog u nesvrstanim zemljama. Taj i takav, vrlo uspešan i u svetskim okvirima prepoznatljiv jugoslovenski sport je 1990. zloupotrebljen na najružniji način u Zagrebu. Opšta tuča navijača, sportista i policije na Maksimirskom stadionu kojom je prekinuta fudbalska utakmica između Dinama i Crvene Zvezde je otškrinula vrata krvavom rasturanju Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.

Za Srbiju i Srbe ta zloupotreba fudbala u nacionalističke svrhe je označila i početak decenijskog stradanja, a nova zloupotreba, tog istog fudbala samo pojačala srpsko doživljavanje metafore silništva i cinične nedoslednosti. Reč je o tzv. Fudbalskom savezu tzv. Republike Kosovo.

Posle proglašenja tzv. nezavisne države Kosovo 2008. i organizovanja raznih „državnih“ institucija (vlade, sudstva, policije, oružanih snaga, itd.) vrlo brzo je na red  došao i – sport. Tačnije – fudbal, a i šta bi drugo. Na zahtev tzv. Fudbalskog saveza Kosova, maja 2012. FIFA donosi protivpravnu odluku da nacionalni timovi zemalja članica FIFE, njih 209,  mogu da igraju prijateljske utakmice protiv ekipe, tj. reprezentacije Kosova, koja nije član FIFE. A nije član FIFE, ni UEFE, jer samo države članice UN (što Kosovo nije) to mogu da budu. Apsurd tipičan za organizaciju kakva je FIFA, sa svim nelogičnostima i nedoslednostima koje je prate. O malverzacijama raznih vrsta da ne govorimo, ali ćemo reći da je ova odluka doneta iza zatvorenih vrata i bez prisustva predstavnika FSS. Fudbalski savez Srbije je uložio žalbu na tu odluku, kao i predsednik UEFA Mišel Platini koji je izjavio da se „ovde radi isključivo o političkom pitanju i da je ta odluka u suprotnosti sa statutom UEFA.“ Platini je ovu samovoljnu Blaterovu odluku okarakterisao kao „političku  odluku donesenu bez konsultacija sa UEFA ili Srbijom.“ FIFA  je suspendovala odluku dok se ne izjasni njen Izvršni odbor.

Jula prošle godine je trebalo da se održi sastanak Izvršnog odbora FIFA na kojem je ponovo trebalo da se dozvoli reprezentaciji Kosova da igra prijateljske utakmice, ali je odložen za 27. i 28. septembar. Nova-stara odluka nije doneta ni u septembru, već 14. decembra u Tokiju. Tada je Izvršni komitet FIFA odobrio kosovskom savezu da igra prijateljske utakmice, ali „samo“ za klubove, amaterske i ženske ekipe i mlade selekcije, tj. reprezentacije. Fudbalski savez Srbije tada nije uložio protest, čak je bio, na molbu samog Sepa Blatera, kontroverznog predsednika FIFA, i koperativan da se nađe rešenje za „kosovski problem“. Šta se desilo od maja do decembra, pa FSS, a time ni država Srbija, nisu reagovali na ovakvu sramotnu odluku, niko ne zna. Sem svemoćnog predsednika FSS Toleta Karadžića, i očigledno nekoga iz političkog vrha zemlje. Ili je FSS bio nemaran za vrlo važno (ne)reagovanje, ili nije smeo da reaguje ponovo onako kako treba. Otišlo se korak dalje ka verifikaciji jednog internog sportskog saveza na Kosovu kao državnog saveza, a Izvršni odbor FSS je objavio da će Kosovo moći da igra prijateljske utakmice na teritoriji Kosova i Metohije samo uz saglasnost tog tela, a u inostranstvu bez isticanja bilo kakvih nacionalnih obeležja. Iznuđeno solomonsko, privremeno rešenje sa tendencijom ka trajnom, jeste u stvari stavilo ad akta najviši pravni akt FSS, statut (a time i pravni poredak Republike Srbije). Ako je po zakonu, ovako bi trebalo da bude: svi sportski klubovi na Kosmetu mogu jednostavno i brzo da se registruju u APR-u i u Ministarstvu omladine i sporta Republike Srbije, i mogu da igraju sve vrste utakmica svugde. Što se tiče reprezentacije, pa svi sportisti sa Kosmeta imaju već svoju reprezentaciju – reprezentaciju Srbije, kojoj svoj doprinos mogu da daju svi sportisti albanske nacionalnosti, kao što to čine sportisti Bošnjaci, Mađari, Makedonci, Hrvati, Romi... Ako je po zakonu – ali nije.

Međutim, predsednik tzv. Fudbalskog saveza Kosova, Fadilj Vokri, nekadašnji igrač Partizana i reprezentativac Jugoslavije (ako to pamti) je, povodom ove odluke, za Rojters izjavio da je: „odluka Izvršnog komiteta FIFA važna, jer prepoznaje ulogu Kosova u međunarodnom fudbalu.“ Koja je to tako značajna uloga Kosova, valjda samo Vokri zna (da Vlaznimi igra u Ligi šampiona?), ali je dodao da je: „odluka sa druge strane razočaravajuća, jer je isključen seniorski tim iz neobjašnjivih razloga. Predaćemo zahtev za članstvo i to je logičan potez s obzirom da je većina zemalja Ujedinjenih nacija, njih 97, priznala Kosovo.“  Ako UN čine 194 država članica, onda je 97 polovina, a ne većina. Valjda je zato što mu je matematika slabo išla Vokri i postao fudbaler. Dalje, neobjašnjivi razlozi jesu, ali ne za isključenje seniorskog tima iz ovog „odobrenja“, već davanje dozvole svim ostalima (klubovi, amaterske i ženske ekipe i mlada reprezentacija) da igraju međunarodne, pa makar i prijateljske, utakmice samoproklamovane države Kosovo. Zahtev za članstvo tzv. Fudbalskog saveza Kosova u FIFA je „logičan“ opet samo Vokriju, iako i on zna da se ono ostvaruje jedino preko stolice u UN. Ili nije tako, a Fadilj Vokri zna ono što mi ne znamo?

 To što mi verovatno ne znamo je, kulturno rečeno „lobiranje“, a nekulturno „potplaćivanje“. Beogradski dnevni list „San“ je posle ove odluke FIFA, krajem prošle godine otkrio i objavio da je nekoliko šiptarskih tajkuna od 2010. do danas uplatilo 17 miliona evra na račun Sepa Blatera ( dugogodišnjeg predsednika FIFA inače godinama prate razne korupcionaške afere), da im pomogne da „uguraju“ na neki način Kosovo u FIFA. Navodno je i celokupnu organizaciju gala svečanosti za izbor najboljih fudbalera u Cirihu 2011. platio neki šiptarski moćnik, koji se odazvao pozivu Hašima Tačija da tako, na posredan način (kako to šiptari najbolje i umeju), tzv. Fudbalski savez Kosova sponzoriše FIFA. Krajnji cilj i nije tako dalek – učešće reprezentacije Kosova u kvalifikacijama za Svetsko prvenstvo u Rusiji 2018.

Što se tiče Evrope, iako Kosovo priznaje 37 od 53 članica UEFA, zbog iste one stolice u UN Kosovo neće moći da igra kvalifikacije za Evropsko prvenstvo. Ljutio se prošle godine tzv. predsednik tzv. Fudbalskog saveza Kosova kako UEFA ima dvojne standarde pa dozvoljava Gibraltaru da igra međunarodne utakmice. Ta je odluka bila baš kratkog veka jer se pobunio Fudbalski savez Španije, jedan od najmoćnijih i najbolje organizovanih u Evropi, i zapretio da će povući najveće klubove, svetske sportske institucije, Real i Barselonu iz evropskih takmičenja. Ozbiljna pretnja, ozbiljnog saveza iza koga stoji ozbiljna država ( Španija, da podsetimo, nije priznala Kosovo) je mogla UEFA (i FIFA) da košta previše para, i sportsko-političkog ugleda, pa je odluka povučena. Ostao je dvojni standard, ali ne za Kosovo, već za Srbiju. Bez ozbiljne pretnje neigranjem klubova, jer „srpski Real i Barselona“ Partizan i Crvena Zvezda nisu ni senke onih velikih evropskih klubova iz vremena Jugoslavije, i pogotovo bez ozbiljnog fudbalskog saveza i države, bilo je samo pitanje kada će se desiti novi pomak u afirmaciji kosovske fudbalske reprezentacije, a time i državnosti Kosova.

I desio se 12. juna ove godine, u jeku grčevite borbe srpskog političkog vrha za dobijanje datuma za početak pregovora o ulasku Srbije u EU. Na petnaestak dana pred famozni „europski“ Vidovdan, na dan posete predsednika FIFA Sepa Blatera Srbiji, mlada reprezentacija južne srpske pokrajine je počela učešće na turniru „Vale kup“, a gde drugde nego u Blaterovoj rodnoj Švajcarskoj. I ne samo Blaterovoj već i Bedžeta Pecolija, glavnog finansijera nezavisnosti Kosova, i desetine hiljada poštenih i nepoštenih Šiptara koji su preplavili državu podno Anda. Uostalom čak tri igrača rodom sa Kosmeta igraju za reprezentaciju Švajcarske: Đerdan Šaćiri, Valon Behrani i Granit DŽaka. Koliko je švajcarska reprezentacija stvarno „njihova“, najbolje je posvedočio DŽaka koji je posle utakmice Švajcarska – Albanija priznao kako je namerno promašio gol da ne bi bio strelac protiv „svojih“.

Posebna priča je Šaćiri. Igrač minhenskog Bajerna, rodom iz Gnjilana, jeste na Vembliju, pred milionskim auditorijumom osvajanje Lige šampiona svog kluba,u čemu je on učestvovao sedeći na klupi, dodelu medalja i primopredaju pehara slavio noseći na leđima spojene zastave Kosova i Švajcarske, pretvarajući time najznačajniji i najgledaniji fudbalski događaj u Evropi ove godine u političku promociju takozvane države Kosovo. I nikom ništa. Pored žalbe FSS na adresu UEFA, FIFA i Bajerna, gde ne čusmo da je „veselnika“ Šaćirija iko kaznio,  večiti Tole je uspeo da opali i ovakvu rečenicu: „ Ubeđen sam da je u pitanju lični čin koji čak nema veze ni sa privremenim fudbalskim organima na Kosovu.“ Ako je i od Tomislava – mnogo je. Inače, pitam se šta bi se desilo Banetu Ivanoviću da je posle nekog meča pokazao majcu sa natpisom „Kosovo je Srbija“. Znamo svi kako je takvim povodom prošao naš najbolji plivač svih vremena i jedan od najboljih plivača na svetu Milorad Čavić.

Da ništa nije lično, a ni slučajno u ovoj fudbalskoj rašomonijadi, pokazao je i turnir u Švajcarskoj, gde su navodno zbog neobaveštenosti domaćini dozvolili isticanje državnih obeležja (zastave i grba) i intoniranje himne Kosova. Švajcarci su se, pre nego što se FSS žalio FIFA zbog ovog ispada, izvinili za propuste, i – opet nikom ništa. Nema žalbe, nema kazni, ali eto nove promocije kvazi države Kosovo, pred uspavanim Fudbalskim savezom Srbije ali i pred državom Srbijom. Da li je baš tako?

Sep Blater je došao u Srbiju, kako sam reče, na poziv premijera Ivice Dačića: „...u vezi sa sportsko – političkim problemima koji postoje u regionu...“, da nam usred Beograda kaže „...da Kosovo mora da igra fudbal...“. Rekao je još i da je „zamolio Dačića da pomogne u pronalaženju jednog solidarnog rešenja sa vašim susedima sa Kosova, kako bismo omogućili tamošnjim mladim ljudima da igraju fudbal.“ Zamolio premijera Srbije da pomogne „našim susedima“ na našem Kosovu, na teritoriji Srbije da igraju fudbal ne pod srpskim već kosovarskim znamenjima? Ovaj vanredni autodestruktivni politički čin srpskog premijera je sledio odmah i predsednik FSS izjavom da „ sva deca treba da igraju fudbal, pa i deca na Kosovu.“ Tako ispadne da je Srbija zločesta država koja brani sirotoj kosovarskoj dečici da se igraju.

Da bi to ispravila, u znak izvinjenja, jer je to u Srba poslednjih godina u modi, Srbija, tj. FSS je rešio da se ne bori protiv odluke FIFA, već da ima „pozitivan stav“ da se dozvoli mlađim selekcijama da igraju prijateljske mečeve. Usput se Karadžić zahvalio rukovodstvu FIFA i UEFA što je čak tri godine imalo „puno strpljenja i izdržalo sve pritiske za igranje fudbala na nekim delovima naše teritorije.“ Više ne moraju da trpe zbog nas, jer je Srbija rešila da popusti. Kad, ne znamo.  A biće da je Tole znao, jer reče još i ovo . „Iz praktičnih razloga nismo obaveštavali javnost, ali pitanje sporta ide paralelno sa političkim rešavanjem problema između Beograda i Prištine.“ Pa i Blater reče da „sport ima svoju političku dimnenziju.“ U skladu sa ovom Blaterovom mudrošću, Predsednik FSS-a nas je ipak obavestio da je „ Premijer rekao da FSS ne treba sam da rešava ovo pitanje, nego uz saglasnost i podršku Vlade.“

Čisto da se zna ko je glavni. Srbija je u svakom slučaju – sporedna.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner