Početna strana > Rubrike > Politički život > Loša vlada i gore alternative
Politički život

Loša vlada i gore alternative

PDF Štampa El. pošta
Slavko Živanov   
petak, 10. april 2009.
Trebalo nam je šest meseci da se opsetimo da „domaće“ banke inostranih vlasnika, zbog vlastitih problema u vlastitim zemljama, a zahvaljujući „mudroj“ politici naše Narodne banke, devizne rezerve Srbije pretapaju u efektivni kapital za oporavak ekonomija svojih zemalja. Tako smo gledali, ali nismo primećivali paradoks da austrijsko bankarstvo traži spas u novcu iz srpskih deviznih rezervi. Jedna stara, mnogo jača ekonomija poput imele ili vampira, prikačila se na finansijski krvotok Srbije ne bi li preživela. O razmeri problema u kojima su takve banke dovoljno svedoči to što im je čak i naš slabašni organizam nekakav spas, ali to istovremeno govori i o stepenu beskrupuloznosti i surovosti tog kapitala koji čini sve ne bi li preživeo, pa čak i da ubije sićušno biće. Nešto poput lava koji bi da se nahrani mišem. Iako u kapitalu i neoliberalnoj ekonomiji, kao i mnogo čemu još, važi ona poslovica – dok nekom ne smrkne, drugom ne svane, jasno je da im od naše transfuzije neće svanuti, ona je dovoljna tek za preživljavanje do neke nove prilike, ali nama smrkava.

Trebalo nam je tek osam meseci da postane očevidno da je Vlada Srbije toliko nesposobna, štetočinska i ohola da i najnesposobnije Vlade iz perioda nacionalne istorije mogu da odahnu i konstatuju da i od njih ima gorih. Nepravedno je da je loš kadrovski sastav skoro svih ministarstava neprimetan, gotovo da ne može da se iskaže u svojoj drastičnoj nesposobnosti zbog dominacije katastrofalnih kadrovskih rešenja u ministarstavima koja se neposredno bave ekonomijom, a samim tim i standardom svih građana. Možda je tačno da Srbiju nikada opasnija ekonomska kriza od ove u kojoj smo nije zahvatila, ali je izvesno da nikada gore ministre, i njihove saradnike, nismo imali. (Izuzev malobrojnih izuzetaka). Iako je autor ovih redova svojevremeno kritikovao ministre prve demokratske vlade, a o onim prethodnim i da ne govorimo, sada ih se sećamo ne zbog toga jer su bili valjani, sposobni, idealni, već zbog toga što su ovi današnji katastrofalni. Pođimo samo od pokušaja vlasti da bankrotsvo države koju vode pokriju uvođenjem dodatnih šest odsto poreza na zarade od 12.000 dinara. Pri tom vlast osobito kvalifikuje činjenica da to naziva solidarnim oporezivanjem, prećutkujući to da su isti prihodi već jednom oporezovani sa deset odsto, a na osnovu Poreza na dohodak građana, što znači da bi ovih novih šest odsto bilo - pride. Jasna je, dakle, namera da građani finansiraju rasipnišno i nedomaćinsko poslovanje vlasti. Ovako složenu krizu obremenjuje i činjenica da ni jedan jedini završni račun predstavnici dražave nisu opravdali pred građanima, revizije nije bilo, niti je neko nezavistan kontrolisao potrošnju budžeta. Vlast zapravo sve vreme povećava namete građanima i budžet, a zakonomerno izbegava da podnese račun.

Počev od ekonomskih sankcija pa sve do danas, istinskih reformi nije bilo. Bile su to stvarne porođajne muke jedne lažne trudnoće, i poprište nelegalnog bogaćenja pojedinaca. Dovoljno investicija nikada nije ni bilo. Uzimani su krediti za popravljanje trotoara, a i dalje se zadužujemo. Zamrzavaju se plate, ali ne i cene. Ugašene su skoro sve domaće banke i njihov ubica još sedi u Vladi. Više i ne brojimo debakle – „Fiat“, besplatne akcije, lakoću ministrovog preživljavanja uz destrukciju nacionalne ekonomije i njeno dokusurivanje. Povećanje akciza na benzin koje, uzgred neka bude rečeno, iznose više od polovine cene litra ovog naftnog derivata. Takse, akcize, provizije, marže, manipulativni troškovi i sijaset skrivenih troškova koji decenijama, a poslednjih nekoliko godina najjače udaraju po džepu građana. Ilustracije radi, barem neka se zna sledeće: cena proizvoda kupljenog u „Maksiju“ čini proporcija – 65 dinara proizvođaču (240 dana nakon preuzimanja robe); 70 dinara trgovcu (odmah posle prodaje robe); i 25 dinara poreza državi. Drukčije rečeno, krajnji korisnik taj artikal plaća 160, a njegova proizvođačka cena je 65 dinara.

Ekonomska kriza jače će pogoditi slabije države i društva. Države konsolidovane demokratije, pored jake ekonomije, čini i solidno društvo sposobno da očuva institucije koje će odgovoriti na krizu. Naš problem usložen je time što nas, pored ubogaljene ekonomije, razorene države, karakteriše i nesolidno društvo koje nikome nije za ugled. U takvom stanju ne zna se šta je gore i ko bi kome mogao da pomogne. Dobro je u svemu tome samo to što jedini smisao takve koncentracije zla može da bude u nekom postojanju dobrog, koje će se pomoliti u nekom trenutku.

Odmah posle parlamentarnih izbora prošle godine sve partije koje su imale realne šanse da vrše vlast, borile su se za nju po obrascu - sve ili ništa. Malo se kombinovalo, a kad je završeno, pobednička atmosfera nije utihnula, pobednik nije uspeo ni da slavodobitno predahne, a već su se čule ocene da koncentracija moći u rukama jedne stranke (čoveka) ništa dobro ne može da stvori. Ovu, mnogo puta dosad, viđenu pojavu viđali smo kroz istoriju, ali ovoga puta ona je utoliko komplikovanija jer moć tog čoveka proizlazi iz stranačke, heterogene i višedimenzionalne, ali i ograničene. Osim toga što nije reč o personalnoj i neograničenoj moći, možemo govoriti i o rasutim centrima moći unutar jedne stranke, a zatim, u dalje dispergovanoj moći unutar vladajućeg bloka. U takvom sistemu stvorena je prava pijaca interesa, vašarište spletki i poligon za realizovanje raznoraznih ambicija. Iako snažan ka spolja, Tadić je zapravo sklepanjem raznolikih kompromisa oslabljen iznutra, te je prvi simptom te njegove slabosti jasno izražen kadrovskom politikom Vlade i svega ostalog iz toga proizlazećeg (javna preduzeća, fondovi, institucije u kojima Vlada imenuje ili postavlja itd).

Nažalost, tragičnost ovoj drami daje to što svemu ovome, uz postojeće odnose i stanje u politici, teško da ima alternative. Mnogi koji bi želeli da jesu alternativa, zapravo su kompromitovani, a nerešiv problem im je i nemogućnost obezbeđivanja legitimiteta, niti bi umeli sa ovolikim nedaćama, jer su i na manjim – pali. Radikali su prokockali šansu pre nego što su je uistinu i imali. Dugo su krili sopstvene nesuglasice, negovali iluziju da ih mogu rešiti u sopstvenoj kući, dok god je to nesaglasje bilo opšte, principijelno, pa čak i ideološko. Onog trenutka kada su se distonance ozbiljno svele na kadrovsku aritmetiku, uz ozbiljnu pretnju da dođe do smena ili proterivanja – rascepili su se. Nastale su dve stranke, jedna sa više, druga uz manju podršku, ali obe oslabljene i kompromitovane. Vidljive su u svoj svojoj ogoljenosti u nedoraslosti sadašnjici, ali i nedostojnosti podršci naroda koju imaju. Hoćemo da kažemo, da bi danas radikali, da se nisu o svom jadu zabavljali, najverovatnije „počistili“ Demokratsku stranku, sa svim njenim, i „principijelnim“ i „neprincipijelnim“, koalicionim partnerima, i prošlim i sadašnjim. No, to malo sreće koje smo imali razdvajanjem radikala, sprečilo je Šešelja da direktno, plebiscitarno, upravlja našom državom i životima, po stoti put dokazujući da i od lošeg ima gore.

Izvesno je da su i za mnogo manje probleme i nedaće neke druge vlade podnosile ostavke, da su padale i da su raspisivani izbori ukoliko nije bilo drukčije mogućnosti za izbor bolje vlade. Možda izbori i nisu loše rešenje, jer naprednjaci ne bi trebalo da ulaze u bilo kakve koalicije bez prethodne verifikacije na izborima. Naprednjaci su trenutno kao „čardak ni na nebu, ni na zemlji“ i ne bi trebalo dugo da stoje Šešelju na puškomet. Ako izbora uskoro bude, trebalo bi da Demokratska stranka dogovori koaliciju sa naprednjacima i na taj način spase Tadića pozicije da mora da čini više trulih i štetnih kompromisa koji će ga, polako ali sigurno, u protivnom, dovesti do kraha. DS i SNS treba zajedno da preuzmu odgovornost vođenja države, podele vlast i pronađu valjana kadrovska rešenja. To bi, u neku ruku, bila vlada nacionalnog spasa, jer su ove dosadašnje koalicione, partikularno i egoistički interesne i spletkaroške vlade, stravično visoko koštale i narod i državu.

Ni ta vlada ne bi bila idealna, naprotiv. Biće i tu mnogo bauljanja i pokušaja da se napravljene brljotine skriju. Međutim, Demokratska stranka i njen predsednik pokazali su dosad jednu političku vrlinu. Reč je o visokom senzibilitetu u odgovoru, reakciji na pritisak raznolike, ali reprezentativne javnosti. To je jedan novi kvalitet koji nije garancija da grešaka neće biti, nego da će one biti otklonjene, ili barem da će ozbiljno raditi na njihovom otklanjanju. Nema perfektne, već realne, deidealisane vlasti, a prilično je utopističo očekivanje da se vlast neće kvariti. Vlasti je imanentno da se deformiše i samo korektivi i preventiva mogu da joj pomognu ne bi li opstala kao prihvatljiva. A da bi se u hodu popravljala, vlast mora da neguje sposobnost da sluša savete, prekore, apele, i da se popravlja. Na drugoj strani veliki broj manjih stranaka napokon bi morao da se utopi u veće, a neuspešni lideri, kvazilideri i liderčići da se penzionišu. Vreme je za nastanak respektabilne socijaldemokratske stranke kao i ozbiljne koncepcijske pregrupacije na desnom centru. I Demokratskoj stranci predstoji ozbiljna ideološka preformulacija, ali dogod mogu da profitiraju na očevidnom odsustvu konkurencije i ubiraju benefit jer su najmanje loši od ostalih, to će sigurno odlagati, jer je svaka ozbiljna reforma bolna. Što je temeljnija, to joj je cena viša.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner