Početna strana > Rubrike > Politički život > Očevi, oci i maćehe Srbije
Politički život

Očevi, oci i maćehe Srbije

PDF Štampa El. pošta
Zoran Grbić   
ponedeljak, 27. april 2009.

,,Vi ćete se  ugušiti u vlastitom izveštaju,
i
smradu kleveta''

V. Šekspir, ,,Mera za meru''

Jedan hrvatski bloger i pisac (ili obrnuto) svojevremeno je napisao duhovitu blogersku priču u kojoj opisuje imaginarnu situaciju u kojoj pred nekog hrvatskog zvaničnika, a u vreme njihovog članstva u Savetu bezbednosti, izvode Tadića i premijera ,,Republike Kosova'', da odluči o sudbini pokrajine. Kao nekad mudri Solomon, od hrvatskog zvaničnika se očekivao ,,mudri pravorijek'', pa je on kao rešenje za južnu srpsku pokrajinu dao predlog: ,,Mislim da je najbolje da prerežemo Kosovo napola''. Iz odgovora dvojice izvedenih pred takav sud, zainteresovanih za Kosovo, lako bi se videlo ko je majka i čije je dete Kosovo i Metohija. Jedino se ne zna ko je otac, niti može da se nasluti njegov stav.

Dobrica Ćosić, književnik, predsednik i čovek koji iz nekog razloga nosi nezvaničnu titulu ,,oca nacije'', po gore navedenom čitanju priče o caru Solomonu bi pre bio očuh nacije, neko kome Kosovo nije blisko, neko ko bi olako pristao da se ono ,,prereže napola''. Ćosićev defetizam, zalaganje za predaju, prekid bombardovanja i podelu Kosova i Metohije, bi pre trebalo da koristi ,,drugoj Srbiji'' umesto što protiv njega pišu prijave. Rečenica iz dnevnika je samo to, jedna gnevna rečenica napisana u očaju čoveka u godinama, ispisana u jednom drugom vremenu i drugom okruženju. Naravno, za one koji su napisali krivičnu prijavu, to nije olakšavajuća okolnost. Niti su spremni da razumeju nemoć zbog koje je rečenica napisana, niti su kadri da shvate vreme u kojoj je napisana. Pre će biti da su samo čekali priliku da se obruše na još jedan od simbola Srbije, na čoveka koji za mnoge znači ,,otac nacije''.

Uz dužno poštovanje prema minulom radu i prošlosti, moglo bi se reći da je Ćosić danas čovek u godinama, usamljeni i senilni deka, pomalo uplašen za budućnost naroda, nesiguran u njega, nesvestan njegove snage baš kao što je nesiguran i u sopstvenu. Identifikacija sa tako ozbiljnom titulom ,,oca nacije'', kako izgleda, vremenom može da bude pogubna, tako što se lični strahovi, nesigurnost i nemoć prenose i na uverenje o stanju čitave nacije sa kojom je neko poistovećen.

Ćosić je izgleda zaboravio da nije moglo biti proglašenja ,,Republike Kosova'' (ni pobune terorista, ni bombardovanja), da se pre toga nije desio Dejtonski sporazum. Kao što nije moglo biti Dejtona bez prethodnog pada Knina. Isto kao što ni Statut, čak ni u tezama, nije mogao da se napiše pre instaliranja ,,Vlade terorista'' u Prištini. Ništa ne ide preko reda. Svaki put kad Srbija pristane na nešto, otvorila je put za sledeći zahtev po redu. Sve dok neko ne kaže – dosta je bilo. Taj neko će teško biti čovek u Ćosićevim godinama.

Izgleda da je došlo vreme da knjige ponovo nekome smetaju. Hitler ih je spaljivao, u socijalizmu su zabranjivane, a islam autore osuđuje na smrt. U srednjem veku su spaljivali ljude umesto knjiga. Danas ponovo na scenu stupaju čuvari javnog morala i branitelji ,,bratstva i jedinstva''. Protiv Ćosića je podneta krivična prijava zbog dela izazivanja ,,nacionalne, rasne i verske mržnje i netrpeljivosti'', zbog jedne polovine rečenice obimne knjige u kojoj kaže da su Albanci ,,socijalni, politički i moralni talog tribalnog varvarskog Balkana''.

Teško bi moglo da se kaže da su Albanci poznati po delima koje su stvorili. Pre bi moglo da se kaže da Albanci od svog dolaska na Balkan nisu uradili mnogo toga kreativnog. Zapravo, ne znam da su uradili išta kreativno, nešto po čemu bi ostali upamćeni u zajednici ljudi. Možda sam neupućen, ali ne znam ni jednog njihovog velikog naučnika, pisca, slikara, sportistu... Ne znam ni za jednu veliku građevinu u Albaniji, ni velikog arhitektu koji bi je podigao, osim nekoliko desetina hiljada bunkera, što je logičan sistemski nastavak visokih zidina kojim ksenofobično okružuju svoje kuće. Čak je i biografija jedine autentične Albanke za koju čitav svet zna, Majke Tereze, u svetu sve češće tema pisanja vezanih za kongroverze i skandale u kojima je, navodno, učestvovala. Sve što oni u poslednje vreme rade (nakon krađe teritorije) je krađa tuđe istorije i tuđih istorijskih ličnosti.

Način na koji će se ove informacije saopštiti je više stvar semantike i takta nego što je pitanje istinitosti. U neka srećnija vremena, i u hipotetičkoj situaciji u kojoj nam njihova politika nije činila zlo, sasvim je sigurno da bi stvar pristojnosti bila ne spominjati ništa o tome kakva je, na nivou društva, njihova kreativnost i kakva su njihova civilizacijska dostignuća. To nas ne bi ni zanimalo, niti bi trebalo da nas dotiče. Međutim, teško da u sadašnjoj situaciji normalan čovek, neko ko nije robot ili internacionalista, može da istrpi a da ne prizna da su njihova najznačajnija, svetski poznata dela trgovina ljudima, proizvodnja i organizovana prodaja narkotika, trgovina ljudskim organima, a dostignuća krvna osveta, teroristički napadi, logori, ,,kuće'' i plemenski način života. Što se tiče kulture, (na stranu talenat za pravljenje umetničke fotografije na kojoj je u prirodnoj veličini prikazan terorista) nipošto ne treba zaboraviti nespornu činjenicu da su u ,,staroj Jugoslaviji'' imali stvarno odlične glumce. Neko zajedljiv bi mogao da kaže da im je talenat za glumu jedini zajednički talenat, jedno od autentičnih obeležja nacije.

Možda je semantičko pitanje, ali mislim da ovde vredi pomenuti, jer je ,,druga Srbija'' izgleda jako zabrinuta za pitanja jezika i uvredu drugih naroda - Šiptari su Albanci koji žive na Kosovu i Metohiji, srpskoj pokrajini. Albanci su ljudi koji žive u Albaniji. Šiptari ne žele da ih se zove tako, ne zato što je to za njih uvredljivo, nego zato što bi se time pokazalo da postoji razlika između njih i matične države. Ako su svi Albanci, onda nema razloga da postoji ,,veštačka'' granica između Albanije i Kosova. Ako se jasno razdvoje termini ,,Šiptar'' i ,,Albanac'', postoji dobar razlog za to.

Grci, na primer, odlično znaju za to. Oni još uvek ne priznaju naziv republike Makedonija, kao što ne priznaju naciju Makedonaca, jer bi time prihvatili ideju da je granica između dve Makedonije veštačka, sumnjiva, podložna promeni.

Hrvati takođe znaju da je tako. Pa tako Srbe iz Krajine i Slavonije zovu Srbi, a one iz Srbije ,,Srbijanci''. Jasno razdvojeni jezikom, kao što su razdvojeni i teritorijom.

Druga Srbija uglavnom ne zna za ovo. Oni žele da veruju u to da Šiptarima smeta kad ih neko zove tako.

Ne brane oni samo Šiptare. Jednog od njihovih, poznatog po rečniku i ponašanju kojeg bi se postideo i pijani kamiondžija u vreme subotnjeg izlaska u omiljenoj kafani, branila je Sonja Biserko. Na pitanje da prokomentariše njegovu izjavu da bi neki novinari trebalo da završe na vešalima, Sonja je prvo pokušala da izbegne odgovor navodeći krivicu novinara tokom rata (a to se zove relativizacija zločina), i tek na insistiranje voditeljke eksplicitno je odgovorila: ,,Jezik Pere Lukovića je takav, on je ušao u taj naci jezik, koji dominira našim javnim diskursom, i iz te matrice ga gađa tim svojim jezikom. Zapravo, on ga jezički uništava. (...) On prosto ulazi u matricu i razvaljuje iznutra.''.

Da li bi njega takođe trebalo pozvati na sud ili je njegov ,,umetnički postupak'' veće i značajniji od dela jednog od najvećih srpskih pisaca? Može li takvo pisanje uopšte da bude pravdano, u bilo kom kontekstu? I kakvi su to ljudi koji to mogu da pravdaju i podržavaju?

Borka Pavićević (poznata po izjavi da nema svako pravo na mišljenje) je u emisiji na javnom servisu branila retoriku Nenada Čanka, i pozivanje na vešanje, rečima da je ,,takav govor, u određenom političkom kontekstu nešto što se može razumeti''. A izjavu Prokića o Srbima (,,Ta stoka samo taj jezik razume''), Borka lakonski uz osmeh pravda rečima da je on samo citirao Tomasa Mana.

Biljana Kovačević Vučo (koja bi u istoriju mogla da uđe po poslednjoj fantastičnoj izjavi ,,patriotizam bi trebalo da se redefiniše'') takođe je branila pravo na napadanje sopstvenog naroda. U emisiji RTS-a od pre nekoliko dana, na pitanje voditeljke ,,Da li sami o sebi možemo da govorimo šta god hoćemo?'', odgovorila je rečima ,,Da, to je pitanje političke kulture, koje ćemo reči da koristimo, javnog diskursa, stila, ironije (...) a diskriminacija se odnosi na drugog i drukčijeg''. Kada bi neko pristao na ono što priča Vučo, on bi recimo, onako zemljački, jer smo naši, mogao da za nju kaže da je prevrtljivi lažov, manipulant koja beži od suočavanja sa istinom i neko ko se prodao za sitan novac. Na takvog se Biljana sigurno ne bi ljutila, jer između sebe, jedni o drugima, možemo da govorimo šta god hoćemo.

Kao što ni gospođe Biserko i Pavićević ne bi imale razlog da se naljute kad bi neko rekao da im je ponašanje ,,radikalno retardirano'', jer je to citat Lukovića koji je ,,ušao u taj naci jezik, koji dominira našim javnim diskursom''. Ili, ako bi im neko rekao ,,You shall stifle in your own report, and smell of calumny'', ne bi se uvredile jer je to samo citat Šekspira (,,Mera za meru'').

Slovenci su nedavno imali aferu, sa jednom knjigom i jednim piscem, u kojoj je čitava slovenačka javnost ustala u odbranu nepoznatog pisca i njegovog prava da o Sloveniji i nacionalnim manjinama koje tamo žive piše otvoreno i slobodno, na način na koji on doživljava situaciju. U odbranu Gorana Vojnovića, slovenačko-bosanskog pisca romana ,,Čefurji raus'' (Južnjaci napolje), koji je privođen u policiju i protiv koga je podignuta prijava, ustala je i ministar policije Katarina Kresal. Ona je Slovencima poručila da bi „mudro bilo da je pročitaju, jer smo prečesto netolerantni prema ljudima koji tamo (u naselju Fužine) žive”. Time je policiji za koju je nadležna, svojim sunarodnicima, a i čitavom Balkanu dala snažan primer da književnost i pisana reč mora biti oslobođena od policijskog progona. Očigledno je da do nekih ovde ta pouka još nije stigla.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner