Početna strana > Rubrike > Politički život > Oligarhijski sporazum ili stvarna reforma Demokratske stranke
Politički život

Oligarhijski sporazum ili stvarna reforma Demokratske stranke

PDF Štampa El. pošta
Marinko M. Vučinić   
subota, 18. avgust 2012.

Na pitanje novinara ima li neko dobre izglede da na unutarstranačkim izborima pobedi Borisa Tadića, te hoće li će se uopšte pojaviti novi kandidat za predsednika Demokratske stranke, Borislav Stefanović, sekretar DS, odgovorio je ovako:

„Smatram da se takva borba neće desiti. Pre mislim da će se postići unutarstranački dogovor. Mislim na to da se Đilas i Tadić dogovore na koji ćemo način reformisati stranku. Ako se taj dogovor postigne, neće biti nikakvih lomova. Ali važno je da se uticajni potpredsednici koji su postigli dobar rezultat, kao što su Pajtić i Đilas, dogovore s predsednikom partije.”

U ovako sročenom odgovoru istaknutog stranačkog funkcionera jasno se vidi da Demokratska stranka, bez obzira na težak izborni poraz koji je nedavno doživela, i dalje funkcioniše kao interesni savez oligarhijskih, klanovskih i klijentističkih grupa, a upravo je takvo delovanje stranke i dovelo do gubitka vlasti i njene sve veće političke dezintegracije. Izborni poraz samo je do krajnjih granica ogolio postojeću međuoligarhijsku i klanovsku borbu za uticaj u ovoj veoma uzdrmanoj partiji, te još više ojačao uticaj i položaj postojeće stranačke nomenklature, koja sada čeka da se priključi pobedničkoj struji.

Sva zaklinjanja na jedinstvo stranke pokazala su se kao jalova i politički nerealna. Pri tom niko od partijskih funkcionera koji nagoveštavaju reformisanje DS i obračun sa onima što su loše radili ili moralno diskreditovali stranku ne kaže na kojim će se programskim i organizacionim osnovama Demokratska stranka reformisati. Ako se prihvati stav da uspešno postignut dogovor između Dragana Đilasa i Bojana Pajtića s predsednikom stranke predstavlja dovoljan uslov za reformu DS i njenu konsolidaciju, od reforme neće biti ništa. Jedino što će se time postići jeste da jedna oligarhijska frakcija dobije veći uticaj u vođenju kadrovske politike, a sve pod velom čišćenja „mangupa iz naših redova”.

Reforma Demokratske stranke mora biti zasnovana na gorkoj i bolnoj spoznaji da je ova partija danas sinonim za korupciju, nepotizam, bogaćenje, bahatost i nepoštovanje demokratskih načela.

To treba da bude osnovno polazište u reformisanju, a ne dogovor stranačkih oligarhija i klanova, koji samo privremeno može doneti mir u kući, ali na dugi rok ne može osigurati uspešnu i delotvornu obnovu demokratskog potencijala ove organizacije, izgubljenog u političkoj praksi tokom perioda u kojem je bila na vlasti.

Zato licemerno i isprazno zvuče izjave o potrebi očuvanja jedinstva stranke i pozivanje na unutarstranačke debate kojih odavno nema. Isto važi za analize koje se u DS tako intenzivno sprovode a da ih pri tom niko do sada nije ni omirisao ni video. Pored očiglednog medijskog rata između tzv. reformista koji su bili uspešni na lokalnim izborima i onih što brane postojeće stanje i interese, glavna stranačka aktivnost svela se na pronalaženje adekvatne kuće za smeštaj predsednika DS. (Veruje li iko da se mesečna stanarina od 4.000 evra može plaćati od partijske članarine – a posebno je pitanje zašto bi to članstvo uopšte i plaćalo.)

Tu su i farsični nastupi predsednika poslaničke grupe DS Dragoljuba Mićunovića u parlamentu. Mićunović se posle dugo vremena setio da nam objasni kako je veliki i dragocen značaj opozicije i kritičke misli u parlamentarnoj borbi, a kao predsednik Političkog saveta Demokratske stranke snosi ogromnu odgovornost što u njoj ne postoji kritički dijalog i razvijeno strateško mišljenje koje bi donelo programske inovacije u političkom delovanju. I u politici je velika stvar da čovek shvati kad je vreme da se dostojanstveno povuče i oslobodi prostor za nove snage. Pri tom, Mićunović je nedavno izjavio da će svako ko izađe iz Demokratske stranke doživeti krah. Ali sam Mićunović je svojevremeno, formiranjem Demokratskog centra, dokazao da se izlazak iz DS može politički preživeti. I ne samo politički preživeti, budući da se on posle razlaza vratio na vlast.

Međutim, mnogo važnija od toga jeste činjenica da se Demokratske stranka danas suočava s najtežim i najizazovnijim problemom za svaku partiju koja je dugo bila na vlasti: sa izgubljenim poverenjem naroda i razorenim legitimitetom. Sigurno je da stranački funkcioneri koji sada nastupaju kao poslanici u parlamentu nemaju moralnu, ali ni političku snagu da budu kredibilna opoziciona alternativa novom naprednjačko-socijalističkom režimu. Stranački funkcioneri za koje se vezuju mnogobrojne afere – stambene, bankarske, finansijske – više gledaju kako da zaštite svoje poslovne interese nego što mogu izneti i osmisliti ozbiljnu valjanu reformu stranke, koja nije ni spremna ni sposobna da se suoči s dalekosežno pogubnim posledicama svoje politike. Jasno je da ni nekoliko meseci posle izbornog poraza ne postoji ozbiljan kritički dijalog unutar stranke, niti se nazire otvaranje mogućnosti za afirmaciju kritičke misli i predstavljanje programskih i organizacionih mera za postizbornu konsolidaciju. Osim sve vidljivijih i otvorenijih klanovskih borbi i unutarstranačkih svrstavanja postojećih oligarhija, ne mogu se prepoznati nove programske i statutarne ideje koje će nadilaziti sadašnji marketinško-pragmatični način delovanja i shvatanja politike kao društvenog i interesnog polja gde je, u ime takozvane efikasnosti, poništeno svako ideološko, programsko i vrednosno razlikovanje stvari. Redefinicija dominantne stranačke prakse i preciziranje na kojim će idejama i ljudima počivati predstojeća opoziciona borba jeste neophodnost, pretpostavka svakog daljeg bavljenja politikom u ovoj organizaciji. Ne može se reforma, dakle, svoditi na ograničavanje uticaja dvorske svite predsednika stranke – što pretpostavlja tajkunsku lustraciju, na koju, međutim, nije spreman nijedan klan u stranci. Drugim rečima, sadašnja elita Demokratske stranke ne može sprovoditi promene jer ona neće sama sebe da razvlašćuje. Stoga je neophodno i da se konačno odbaci menadžerisanje u politici, kao i ideje da je stranka firma za osvajanje i održavanje na vlasti.

Ovo su samo neka od mišljenja koja se mogu naći u našoj javnosti u ocenjivanju aktuelnog stanja u Demokratskoj stranci. Međutim, jasno je da vodeći funkcioneri DS, bez obzira na to kojem klanu sada pripadaju, ne mogu „povratiti onu duhovnu energiju i moralni stav koje su imali Ljuba Davidović i Milan Grol i onaj duh želje za političkom i društvenom inovacijom sadržan u čuvenom Pismu o namerama kojim je 1990. godine obnovljena Demokratska stranka”, kako to jasno naglašava analitičar Dejan Vuk Stanković. A ko bi danas u DS napisao novo pismo o namerama kada u njoj do izražaja ne mogu da dođu ni njeni najistaknutiji intelektualci (još uvek ih, naime, ima)? Upravo je razaranje bazičnog principa ozbiljne politike sadržanog u moralnom kredibilitetu dovelo do toga da sadašnja Demokratska stranka izgubi svoju najvažniju bitku, koja nije samo politička. Vršeći dugo vlast, to je postala organizacija gde se izgubio kritički duh i osećaj za snagu, te presudni značaj moralnog primera i njegove dalekosežne simboličke, ali i materijalne vrednosti. U tom smislu, upozorenje Dejana Vuka Stankovića od posebne je važnosti:

„Ako se DS samo kozmetički promeni, ako njen vrh ostane isti, ako ne bude promena u načinu vođenja politike, ona neće biti privlačna ni za svoje sadašnje glasače, niti će moći da privuče neke nove. Budućnost DS je vezana za njenu mogućnost da se menja i da pravi novu kadrovsku bazu.”

Ovaj analitički uvid opterećen je blagom dozom dobronamernog doktrinarstva u najboljem smislu te reči, ali sudbina Demokratske stranke rešavaće se na mnogo prozaičniji način. Stranačka oligarhija okretaće se prema onom centru političke moći koji može da ponudi njen dalji opstanak, bez obzira na moguće dalje opadanje rejtinga i političkog uticaja stranke. Pozivanje na demokratski način izbora u DS jeste iluzija, jer je upravo taj pristup uključio  demokratsko lobiranje kao generator oligarhizacije i stvaranja klanova u partijskoj nomenklaturi!

To se, naravno, opravdava pragmatičnom potrebom da se prevladaju stranačke podele, te da se takvo „delovanje u ime građana” proglasi za univerzalni recept političkog ponašanja, koji nije ništa drugo nego poništavanje same suštine politike, u kojoj, nasuprot ovakvom pragmatizmu, moraju postojati jasna doktrinarna i programska razgraničenja, demarkacije. Jedino tako sama politika može se održati i funkcionisati kao delatnost gde vodeću ulogu ima privrženost određenom političkom, i ne samo političkom sistemu vrednosti. Neprestano pozivanje na efikasno obavljanje poslova „u ime građana” izraz je svojevrsne pseudopolitike, a u stvari antipolitike za koju se zalaže Dragan Đilas, kao pobednik lokalnih izbora u Beogradu (uzgred, to je za demokrate bila Pirova pobeda). Upravo je Dragan Đilas forsirao tzv. novo shvatanje politike, u čijoj je osnovi posebna vrsta demagogije i populizma, što se može videti iz njegovih stavova nedavno iznetih u pismu Predsedništvu DS:

„Lično nisam nikada bio pristalica velikih istorijskih pomirenja, strateških ili manje strateških saveza, za mene je uvek bilo dovoljno da li s nekim mogu da radim posao za koji sam se kandidovao (kandidovao se na listi DS, a ne kao nezavisni antipolitičar, prim. M. V), ili ne mogu. Hrabrost je danas kao opozicija dati svoje najbolje ljude budućoj vladi da rade ono što najbolje znaju da rade. Možda će tako manje raditi za stranku, ali će isto ili više raditi za građane. Odgovorni ljudi nemaju pravo da svojim bojkotom iz političkih razloga ne učestvuju u vođenju ove zemlje ako im je pružena korektna profesionalna prilika da to rade. Drugo je, i samo stranačko, pitanje kako DS ili svaka druga stranka treba da gleda na činjenicu da u njenim redovima postoje oni za koje i u novoj vlasti ima mesta, i da postoje oni za koje takvog mesta nema.”

Zaista veoma specifično shvatanje političke hrabrosti, koje u stvari predstavlja apsolutni vrhunac u relativizovanju i obesmišljavanju suštine višestranačke demokratije. To je u stvari zalaganje za uvođenje transpartijskog ili natpartijskog pluralizma. I tu se, kao u političkoj samoposluzi, može po potrebi angažovati sposoban stranački kadar, bez obzira na to što su dotični ljudi učestvovali na izborima sa drugačijim programskim i stranačkim listama. Ovo je, izgleda, najefikasniji put da se dezavuiše postojanje i delovanje partija i priguše njihova različita i suprotstavljena programska određenja, sve zarad efikasnog vođenja poslova koji se „u ime građana” obavljaju.

Jasno je da Dragan Đilas, zahvaljujući tome što je gradonačelnik Beograda, izabran na listi DS – što je činjenica koju on ne pominje tako često – ima najveću političku moć u Demokratskoj stranci jer je ona izgubila vlast u svim većim i značajnijim gradovima u Srbiji. Ali gradska organizacija Demokratske stranke u Beogradu ne može biti izolovano i samodovoljno ostrvo, budući da se ovde radi o opstanku i revitalizaciji stranke na celoj teritoriji Srbije. Za sadašnje nepovoljno stanje u partiji najveću odgovornost snosi Boris Tadić, koji je pre izbora toliko puta nagoveštavao radikalnije poteze u sprovođenju reforme stranačke strukture, a pokazalo se da je baš on postao zatočenik oligarhijskih i klanovskih krugova, te se sada nalazi pred najvećim političkim i drugim važnim izazovima. Postavlja se i pitanje da li Tadić ima dovoljno uporišta u samoj stranci. Zato ne iznenađuju što se sve učestalije i bučnije čuju glasovi da bi Tadić morao podneti ostavku i tako stvoriti uslove za korektnu demokratsku borbu za vodeće pozicije u DS.

U svim zbivanjima u Demokratskoj stranci nakon izbora može se uočiti specifičan fenomen: niko od stranačkih funkcionera u svojim obraćanjima ne nalazi za shodno da pomene obične ljude, članstvo DS, i njihovu ulogu u određivanju dalje sudbine ove partije. Članstvo kao da ne postoji, jer je, očigledno, važno samo to da se postigne dogovor klanovskih i oligarhijskih struktura; obične članove tu odavno niko i ne pita za mišljenje; oni su marginalizovani i svedeni na puke posmatrače unutarstranačkih borbi elita Demokratske stranke.

Navešćemo još jedan rečit citat, ovoga puta iz prošlosti:

„Sve organizacije, svaki partijski član mora sudelovati u svim pripremama. Mi se jednom moramo odreći svojih starih navika, kao da je partijski rad uglavnom nadležnost vođa. Radnički pokret jeste pokret radnika, a ne vođa. Svaki član, pored članskih uloga i priznavanja našeg programa, mora uzimati ličnog učešća u partijskim organizacijama, biti u službi pokretu, mora sarađivati i savetovati se sa organizacijom. Potrebno je da se sva pitanja programa i taktike javno diskutuju u svakoj organizaciji i da svaki drug sudeluje u ovim diskusijama. Kongres treba da bude zajedničko delo sviju partijskih drugova. Svako mora ne samo istinu tražiti već je takođe izgovarati s najvećom jasnoćom i bezobzirnošću. Ako se želi da se diskusija u organizacijama privede dobrim rezultatima, ne sme se ništa prikriti. Mi moramo pogreške, ako smo ih činili, bez bola priznati, jer samo tako možemo doći do njihovih uzroka, samo tako možemo ih izbeći u budućnosti. Dakle, bez obzira govoriti ono što ima da se kaže.”

Ovo su reči koje je Filip Filipović, sekretar Centralnog partijskog veća SRPJ (k), 3. aprila 1920. godine uputio članstvu svoje partije, uoči održavanja Vukovarskog kongresa. Gotovo sto godina kasnije, ovi stavovi kazuju nam da uvek imamo šta da naučimo iz svoje političke istorije. Oni su i gorko svedočenje da kritička misao ima smisla samo ako je izrečena na pravom mestu i u pravo vreme, dok je naknadna pamet samo slabašno pribežište i opravdanje za oportunizam i kukavičluk.

A najveći deo našeg političkog života upravo i jeste sazdan od naknadne pameti i neuvažavanja temeljnih lekcija iz političke istorije. Pokazalo se da ni Demokratska stranka nije izuzetak. Naprotiv.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner