Početna strana > Rubrike > Politički život > Oligarhizacija stranaka kao izvorište korupcije
Politički život

Oligarhizacija stranaka kao izvorište korupcije

PDF Štampa El. pošta
Marinko M. Vučinić   
ponedeljak, 06. jul 2009.
Konstatacija o vladavini partitokratije u našem društvu postala je opšte mesto teorijskih uvida u funkcionisanje političkog sistema u Srbiji. Ako smo u socijalističkom sistemu imali vladavinu jedne partije, onda se moglo očekivati da će uvođenjem višepartijskog i pluralističkog sistema biti izgrađen demokratski sistem u kome će biti konačno prevladana postojeća povezanost države i vladajućih partijskih struktura. Međutim, došlo je do sasvim suprotnog procesa, stranke su više nego ikada premrežile državu i naš politički prostor da se može reći da imamo sada s jedne strane slabo, nemoćno i dezorijentisano društvo, a sa druge strane apsolutnu i neupitnu dominaciju partija u svim sferama državnog ustrojstva.

Postoje i partije u sadašnjoj vladajućoj koaliciji koje jedino mogu da opstanu ako su prikopčane na finansijske aparate države, to su parazitske stranke za koje nedostizanje izbornog cenzusa znači i sigurni nestanak sa aktuelne političke scene. Najozloglašenije korupcionaške afere jasno pokazuju da se u našim prilikama veliko bogatstvo ne može steći, a ni sačuvati bez ozbiljne potpore vladajućih stranaka, a samim tim i državnih organa koje one čvrsto kontrolišu. Sama činjenica da nikada nisu zaista utvrđeni tokovi novca kojim se finansiraju stranke i njihove izborne kampanje dovoljan je dokaz da su partije pre svega dobro organizovane interesne grupacije, da deluju iznad zakona, jer su postale prave privatne firme za održavanje na vlasti. To podrazumeva i raspolaganje svim dostupnim resursima države, tako da su partije postale organizacije čiji glavni cilj nije da zastupaju i brane demokratsku proceduru i načela javnog interesa. Oligarhizacija stranaka i funkcionisanje principa demokratskog centralizma i neprikosnovenog partijskog vođe, sraslost državnih i partijskih funkcija i upravljanje javnim preduzećima glavni su uzrok zašto stranke deluju kao izvorište korupcije.

Svedoci smo da zbog održavanja ravnoteže u vladajućoj koaliciji i obezbeđivanja skupštinske većine vodeće stranke nisu spremne da očigledne primere kršenja zakona i finansijskih zloupotreba spreče, već se poštuje prećutni sporazum o nemešanju u deo vlasti koji vrši neki od koalicionih partnera. Pogubne su posledice i u vođenju kadrovske politike jer ovakav oligarhijsko-poslovni pristup prosto zahteva podaništvo i poslušnost kao glavnu kadrovsku preporuku. Sve se to opravdava potrebom da se vodi pragmatična politika jer se jedino tako obezbeđuje politička stabilnost. Tako se pod firmom nužne političke stabilizacije otvara prostor za partijske činovnike i poslušnike da, čuvajući stabilnost države, iskoriste sve njene resurse za enormno bogaćenje i otvorenu pljačku.

Pretvaranje poljoprivrednog zemljišta u građevinsko je očigledan primer saveza tzv. uspešnih tranzicionih biznismena i partijskih struktura i državnih organa. Velika očekivanja o menjanju karaktera političke vladavine ostala su neostvareni politički ideal. Zato i nije čudno što unutar naših stranaka nema strujanja novih i svežih političkih ideja, osmišljavanja strategija razvoja društva, dinamičnog dijaloga i rasprava o kretanjima u savremenom svetu, razvoja novih formi stranačkog organizovanja. Sve je to zamenjeno političkim spinovanjem i marketinškim kampanjama koje samo pothranjuju privid postojanja stranaka. To je svojevrsna stranačka potemkijada.

Partije u Srbiji su danas anahrone, strogo centralizovane i zaparložene pseudopolitičke organizacije nesposobne da odgovore izazovima savremenog doba, zakopane u živo blato oportunizma i pragmatizma. Zato je nužno da naš stranački život bude temeljno demokratizovan i to tako što će mnogi elementi demokratskog društva biti uneti u stranačku organizaciju kako bi se razgradio mit o neophodnosti monolitizma i očuvanja po svaku cenu stranačkog jedinstva, a u stvari reč je o očuvanju vlasti. Javnost u tome ima svakako presudnu ulogu, ali je neophodno i vraćanje uticaja marginalizovanog stranačkog članstva, svedenog na pasivnog posmatrača. Dosledno poštovanje neposrednih stranačkih izbora sa više kandidata, prihvatanje slobodnog poslaničkog mandata, veća ovlašćenja i nadležnosti osnovnih stranačkih organa, razdvajanje državnih i partijskih funkcija, glavni odbori birani na stranačkim izborima, a ne nemušti stranački organi u koje se kooptiraju stranačke i dvorske oligarhije, referendumi o najvažnijim pitanjima, napuštanje centralističkog stranačkog ustrojstva, obezbeđivanje prava na kritičko izjašnjavanje o radu stranačkog rukovodstva, ograničavanje broja mandata, poštovanje demokratske procedure u vođenju kadrovske politike, sve su to mehanizmi pomoću kojih se može uneti stvarni demokratski duh u naše mrtvo stranačko more.

Nije održiva situacija u kojoj društvo usvaja najvažnije demokratske principe i razvija se u skladu sa njima, a postojeće stranačke organizacije ostaju ukopane u svoje političke i poslovne interese. To je najveća protivrečnost ne samo našeg političkog života. Kako organizacije koje po svojoj unutrašnjoj dinamici slede Mihelsonov gvozdeni zakon oligarhije mogu biti zaloga i osnovni pokretač demokratskog društva. Mi smo svedoci da naše društvo i pored svih teškoća i kolebanja uspeva da ostvaruje demokratski razvoj, a stranke ostaju zatvorene u svom oligarhijskom krugu, postajući najveća prepreka bržem i doslednijem razvoju demokratije.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner