Početna strana > Rubrike > Politički život > Sinovi, sinovci i usvojenici Srbije
Politički život

Sinovi, sinovci i usvojenici Srbije

PDF Štampa El. pošta
Zoran Grbić   
četvrtak, 22. oktobar 2009.

(Vidovdan, 22.10.2009)

Nekada davno, u vreme dok još nisu postojale vlade i nevlade, svetom su danju vladali kraljevi i kraljice, a noću zle veštice. Nema pouzdanih dokaza da su one zaista postojale, ali postoje brojne priče o tome. Takvih priča ne bi bilo, a ni svedočanstava, pa ni osuda, da nije bilo mladih stanovnika gradova koji su umeli da ih prepoznaju i prstom pokažu na njih. Zahvaljujući njima, i sudovi Inkvizicije mogli su nesmetano da rade svoj posao, baš zahvaljujući mladima, najčešće deci i usamljenim ženama, pa su tako i zle veštice mogle da dobiju šta su zaslužile.

Danas više nema veštica. Možda ih i ima, ali nema nikoga ko bi nam pokazao rukom na njih. Mladi danas imaju pametnija posla od cinkarenja komšinica za sitne pare. Nikoga to više ne zanima, pa nije ni interesantno ukazivati na njih. Ali, zato ima političkih i drugih neprijatelja. A ruky za pokazivanje, koliko se god želi.

Organizacija koja se naziva "Inicijativa mladih za ljudska prava" je proletos podnela legitimnu tužbu, u kojoj je tužilaštvu skrenula pažnju na to da se, po njihovom mišljenju, u jednom objavljenom tekstu koristi govor mržnje. A onda su osetili potrebu da i sve oko sebe obaveste o tome šta su primetili. I tako nekoliko puta. Pa su nedavno održali i konferenciju za štampu koja je delom posvećena i tome, i na kojoj su se pojavili i neki predstavnici onih koji vladaju ovom državom.

Sve to malo postaje naporno, skoro dosadno. Kao deca kad vuku za rukav nekog odraslog, da bi mu pokazali na nešto. Rekli su šta su imali sad bi trebalo odrasle, one koji nisu "mladi za ljudska prava'', da puste da na miru odvažu pravdu.

Mislim da je krajnje vreme da neko u Srbiji pokrene pitanje o tome ko su finansijeri nevladinih organizacija. Kada bi se to jasno znalo, mislim da bi mnoge stvari, i mnoge aktivnosti i tužbe, postale mnogo očiglednije u Srbiji. Takođe, trebalo bi da se pokrene pitanje toga ko su osnivači nevladinih organizacija? Malo je čudno da npr. sudija jednog Opštinskog suda u Beogradu bude jedan od osnivača organizacije, a da kasnije ta organizacija nekog tuži sudu. Zvuči kao "kadija te tuži, kadija ti sudi''. Ne deluje to baš ispravno.

Siguran sam da bi i za same takve nevladine organizacije bilo u najboljem interesu da same istupe i objave javno ko su im finansijeri i osnivači. Pre ili kasnije, neko će javno napisati ono što se tajno govori.

Takođe mi nije jasno kako neka organizacija može da posluje u Srbiji, a da ima sajt na stranom jeziku? Ako im je takav sajt, možda su im takva i zvanična dokumenta? Ako je tako, kako je mogao Sud da prihvati i razume Prijavu? Osim ako se mladi ne smatraju izaslanici onih koji govore "haškim" jezikom, kojeg svaki sud, "po difoltu", razume?

A možda to i nije tako čudno i bolesno kako na prvi pogled može da izgleda. Ne znam koliko su "Mladi" zaista mladi, ali znam da deca vole da izmišljaju tajni jezik, nepoznat okolini, da bi se na njemu sporazumevali. Možda je to to?

Razumem šta je nekome moglo da zasmeta u tekstu, ali u kontekstu onoga što objavljuje Peščanik, E-novine, pa i "nevladina televizija sa državnom frekvencijom", ne vidim u njemu ništa što bi bilo spornije od većine onoga što oni objave. Problem je samo što nema nekih drugih "mladih" da to prijave. Problem je što su neki mladi jednostavno mladi Srbije, što su neka deca sinovi i kćeri, a neka se ponašaju kao da su usvojena, bez osećaja za roditelje, sa više razumevanja za komšije od onih sa kime žive.

Što se tiče samog teksta, i svega što je išlo oko njega, mislim da sam dužan da napišem nešto, makar mi deo toga i ne išao u korist.

Pre svega, sporni tekst koji je iskorišćen kao povod za napad na NSPM, objavljen je na sajtu dana kad Vukadinović nije bio tu. Objavljen je a da ga prethodno niko nije video. Na sajt sam ga stavio sam, prethodno ne pitajući nikoga. Nisam to uradio iz neke zle namere, nego zato što je to bio deo mog posla i jer sam iskreno verovao da tekstu nije potrebna revizija. Nakon što je podignuta optužnica, ponudio sam Vukadinoviću da to ponovim na Sudu, ali je on to odbio.

Takođe mislim da su svi ti napadi na NSPM jadni, kao što mislim da je jadna demokratija u Srbiji kad ne može da istrpi postojanje jednog jedinog preostalog medija koji je istinski nezavisan. Sve te zlonamerne imenice koje mu se dodeljuju, sve jezičke poskočice i doskočice samo su pokazatelj da se glupe etikete lepe drugima samo onda kad protiv tih drugih neko ne može drugačije. Kad nekog ne možete da pratite inteligencijom ili pismenošću, onda mu zalepite etiketu. Poželjno je da takva etiketa bude što jednostavnija, da se lakše pamti, pa će onda oni koji vole "sve što vole mladi'' da je ponavljaju, kao papagaji, bez provere.

Zanimljivo je da je sporni tekst odmah nakon podnošenja prijave (dakle, ne nakon podizanja optužnice) skinut sa svih foruma i svih sajtova koji su ga prethodno preneli. Ostao je jedino na sajtu na kojem je prvobitno objavljen i na sajtu Vidovdan. To ne govori toliko o tekstu (da je loš, ne bi ga prenosili) koliko o osećanju straha onih koji su ga preneli, pa onda skinuli.

I želeo bih da se zahvalim svima onima koji su ponudili pomoć nakon što je podneta prijava, i da ovde ponovim ono što sam i njima rekao – reagujte zbog sebe, nemojte zbog mene, jer meni ne treba pomoć. Verovao sam da je trebalo da svako da svoj doprinos da se ne bi sutra njemu desila ista stvar, i da bi se u Srbiji konačno uspostavili neki standardi, po kojima ne bi jedna strana stalno bila na tapetu pljuvačine, a druga zaštićena u zlatnom kavezu. Međutim, naravno, niko nije ništa javno uradio (osim što je Vidovdan jedini imao smelosti da organizuje akciju podrške), ostalo je sve na privatnim ponudama, urednici su odbijali ponuđene tekstove da se ne bi nekome zamerili, a u međuvremenu je donet i Zakon o informisanju o kojem više niko i ne sme da piše.

Zbog toga mislim da Srbiji nije ni potreban Zakon o informisanju. Dokle god ima dovoljno mladih informatora, dokle god novinari umeju da paze šta pišu, i dokle god urednici znaju kako da se distanciraju od onih koji "nisu na liniji'', u medijima neće biti previše talasanja koje bi uznemirilo obalu.

Kad smo već na toj temi, ukoliko to nekoga još zanima, pročitao sam na nekim forumima mišljenje da sam iz redakcije NSPM-a "oteran’’, pa pretpostavljam da je takav stav uobičajen. Niko mene odande nije oterao, sam sam otišao jer se nisam slagao sa načinom na koji se neki problemi rešavaju. Svaka njima čast, želim im sve najbolje, i dalje verujem da sajt i jeste najbolji od sličnih sajtova, ali neka to rade bez mene.

Moram da priznam da mi podnošenje prijave nije prijalo. Nisam bio sklon da poverujem onima koji su me tapšali po ramenu, čestitali "rane junačke'' i govorili kako bi voleli da su na mom mestu, jer bi onda imali priliku da im "pokažu''.

Mislim, hvala "Mladima'' na publicitetu (iako nepotrebnom), ali više bih voleo da sam ostao samo optuženik Helsinškog odbora. Oni su barem odrasli.

Imao sam ja i puno boljih tekstova, pa na njih "mladi'' i njihovi ideološki vršnjaci nisu reagovali, jer nisu umeli, niti su imali šta. Pa mi je zato bilo krivo što je pažnja dela javnosti skrenuta zbog jednog teksta. Međutim, kako vreme odmiče, sklon sam tome da verujem da je dobro što je podneta prijava.

Ne verujem da bih danas zastupao drugačiji stav, ali bih sigurno, ako bi se hipotetički ponovio čitav vremenski kontekst, napisao nešto slično. Osim što, naravno, ne verujem da su svi Albanci narko-dileri (baš kao što ne verujem da su svi Srbi zločinci), pa bih to i eksplicitnije naveo u tekstu, i tako ga prilagodio "mladima'', koji po definiciji imaju slabije razvijenu moć razumevanja pročitanog.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner