Početna strana > Rubrike > Politički život > Sloboda za zločinca – ima li kraja nepravdi prema Srbima?
Politički život

Sloboda za zločinca – ima li kraja nepravdi prema Srbima?

PDF Štampa El. pošta
Goran Vujević   
četvrtak, 29. novembar 2012.

Haški tribunal doneo je još jednu skandaloznu odluku. Oslobodio je Ramuša Haradinaja, bivšeg komadanta terorističke OVK, svih tačaka optužnice! Kao i u nedavnom slučaju sa hrvatskim generalima Gotovinom i Markačem Haški sud je pokazao da je doneo još jednu političku oslobađajuću presudu na štetu srpskog naroda i svih žrtava na Kosovu i Metohiji! Ova presuda definitivno govori da Haški sud nema nikakve veze sa pravdom i da je reč o čisto politički instrumentalizovanoj instituciji.

Agim Čeku je već ranije najavio da će Haradinaju biti priređen doček u Prištini poput dočeka generalima Gotovini i Markaču u Zagrebu.[1] Doček koji je priređen u Prištini predstavlja skandalozan čin odavanja počasti zločincima. Ramuš Haradinaj, bivši komadant, terorista i njegovi bliski saradnici koji su lično činili zločine Idriz Balaj i Lahi Brahimaj oslobođeni su uprkos dokazima o ubistvima Srba, Roma i kosovskih Albanaca u logoru Jablanica tokom 1998. godine.

Haradinaj je 3. aprila 2008. godine nakon trogodišnjeg procesa proglašen nevinim po svim tačkama optužnice, ali je Haški tribunal 21. jula 2010. doneo odluku da delimično vrati na ponovno suđenje slučaj Haradinaj i slučajeve Balaj i Brahimaj. Haradinaj je 2004. god. izabran za premijera Kosova da bi se 7. marta 2005. dobrovoljno javio Haškom tribunalu nakon objavljivanja optužnice nakon što je podneo ostavku. 

Suđenje Haradinaju obeležilo je zastrašivanje brojnih svedoka. Uprkos tome što su mnogi svedoci navodili u svojim svedočenjima da su optuženi lično izdavali naređenja i lično mučili i ubijali zatočenike to sudijama nije bilo dovoljno.

Izdvojićemo samo jedno od brojnih svedočenja zaštićenih svedoka koji govore u prilog očigledno počinjenim zločinima i direktnoj vezi Haradinaja i tzv. Žute kuće, objekta u kome su vršeni gnusni zločini vađenja organa Srbima i zarobljenicima drugih nacionalnosti.

“Zaštićeni svedok optužbe 81 izjavio je na suđenju Ramušu Haradinaju da je u leto 1998. video i čuo Haradinaja kako izdaje naređenje da budu ubijena trojica mladih zarobljenika OVK, jedan Srbin i dvojica Roma. Svedok, koji je tada bio vojnik OVK, opisao je kako je drugooptuženi Idriz Baljaj, tada vođa "specijalne jedinice" OVK, prethodno Srbinu i jednom Romu nožem odsekao uvo, a potom ih više puta ubo u telo. To se, po iskazu svedoka, dogodilo u dvorištu baze OVK u selu Jablanica kod Dečana, gde su zarobljenici bili držani u podrumu punom vode, ispitivani i prebijani. U prebijanju i ispitivanju zarobljenika, po rečima svedoka 81, prednjačio je trećeoptuženi Ljah Brahimaj, koji je bio komandant OVK u Jablanici. Svedok je rekao da su, posle Haradinajevog naređenja, zarobljenici, koji nisu mogli da hodaju, ali su bili živi, odvučeni u kuću u kojoj je, kako je kasnije saznao, bila bolnica OVK. Posle kratkog vremena, iz te kuće izneli su ih mrtve na nosilima. Svedok 81 ispričao je da je zatim sa svojim drugovima pratio lokalne vojnike OVK koji su tela odneli do Radonjićkog jezera i bacili ih u vodu.”

Nakon mesec i po dana, svedok 81 je po treći put došao u Jablanicu kako bi Brahimaju doneo torbicu čiji sadržaj nije znao. “Madžup nas je odveo u podrum da nam pokaže dva Srbina koja je uhvatio. Jedan je bio visok, imao je žutu kosu i nosio je zelenu uniformu sa šarama... Po priči Madžupa ili jednog od vojnika, taj je bio srpski policajac i zvao se Senad ili Nenad, nisam siguran, ali pre će biti Nenad”, opisao je svedok, dodajući da su policajac i drugi Srbin bili “pretučeni i modri”. Kazao je da je čuo i da su policajac i drugi Srbin “zarobljeni u automobile”. Prema optužnici, u logoru Jablanica je bio ubijen policajac Nenad Remištar, koga su Haradinajeve snage otele na putu dok je išao na posao. Brahimaj je potom naredio da policajac bude doveden u kuću na ispitivanje, tokom kojeg ga je tukao bezbol-palicom, rekao je svedok 81, koji je neko vreme bio prisutan. “Nenad je molio za život i plakao: ”Nemojte da me ubijete, nisam kriv ništa”, izjavio je svedok, napominjući da ne zna šta se sa policajcem dogodilo, zato što je otišao iz Jablanice.[2]

O direktnoj vezi Haradinaja i zloglasne “Žute kuće” govori i Hose Pablo Barajbar, forenzičar koji je dugo odbijao da govori za medije. Na pitanje novinara zašto nije bilo dalje istrage pomenuti forenzičar je odgovorio: „Iz više razloga. Jedan od njih je što je ubrzo posle toga počela istraga protiv Fatmira Ljimaja i Ramuša Haradinaja. Čim se to dogodilo, svi izvori koji su mogli da nas odvedu do groblja i da nam pokažu gde su tačno tela zakopana - nestali su! Doslovno nestali! Počeli su da se kriju i nikada više nisu hteli da progovore sa nama. Pobegli su!”

Barajbar je bio na čelu Unmikovog tima koji je 2004. god. obišao Žutu kuću na severu Albanije u kojoj su Srbima vađeni organi i transportovani na Zapad. Na pitanje kada je dobio prve informacije o trgovini ljudskim organima Barajbar je izjavio sledeće: ”Krajem 2002. ili početkom 2003. god. Ne sećam se sada tačno.” A na pitanje ko mu je dao takve informacije i šta su izvori konkretno rekli imenovani forenzičar je odgovorio” Reč je o ljudima koji se međusobno nisu poznavali. Njih osmoro. Neki od njih su, recimo, bili iz Prizrena, drugi iz Albanije”

”Neki su tvrdili da su već bili u “Žutoj kući”, drugi da su videli kako se iz nje iznose tela i sahranjuju na lokalnom groblju. Neki su nam čak rekli i da su prevozili ljude u Albaniju. Međutim, nismo razgovarali ni sa kim ko je rekao da je učestvovao u onome što se navodno događalo u “Žutoj kući” ili da je, recimo, bio otet.“[3]

I kao i u slučaju hrvatskih generala za zločine koji su počinjeni u operaciji „Oluja“ za zločine koji su sprovođeni u tzv. Žutoj kući niko neće odgovarati! Da li to znači da zločini uprkos nebrojenim dokazima nisu ni počinjeni? Oslobađanje Ramuša Haradinaja i njegovih bliskih saradnika više nije ni presedan već zvanična politika Haškog tribunala i čitavog Zapada. Postavlja se pitanje da li Srbija treba uopšte da sledi tzv. evropski put kada je Zapad i u slučaju Haradinaja i ostalih optuženika postupio identično kao i u slučaju hrvatskih generala.

Kada su u pitanju odnosi između Beograda i Prištine nakon „veličanstvenog“ dočeka zločinaca činjenica je da će doći do nazadovanja u bilateralnim odnosima. Srbija mora da u ime rodbine žrtava koje su mučene i ubijene po naredbi Ramuša Haradinaja traži zadovoljenje i pravdu. Ukoliko je uslov za primanje Srbije u EU normalizacija odnosa sa Prištinom možemo da postavimo pitanje vredi li uopšte i ulaziti u takvu Evropsku uniju?

Međutim, ono što je najbitnije to je da se ne možemo oteti utisku da je ta ista Evropa namerno planirala da Haradinaja oslobodi na albanski nacionalni praznik „Dan zastave“ kada čitav albanski narod proslavlja stogodišnjicu nezavisnosti Albanije i najavljuje osnivanje nekakve „velike Albanije“ koja bi obuhvatala jug Srbije, zapadni deo Makedonije, delove Crne gore i severozapad Grčke, odnosno pokrajinu Epir. Prirodno pitanje koje se nameće je da su Hrvati i Albanci makar složni za razliku od nas Srba i u tom svetlu dilema je zašto smo mi uopšte i isporučivali generale treće armije Vojske Jugoslavije, Vladimira Lazarevića, Nebojšu Pavkovića, načelnika generalštaba Dragoljuba Ojdanića i čitavo političko rukovodstvo na čelu sa pokojnim Slobodanom Miloševićem koji je život izgubio upravo u tom Hagu?


 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner