Početna strana > Rubrike > Politički život > Srbija, Amerika, Vikiliks i – šta nam je činiti
Politički život

Srbija, Amerika, Vikiliks i – šta nam je činiti

PDF Štampa El. pošta
Dušan Zupan   
utorak, 13. septembar 2011.

Da li današnji svet pati od viška informacija? Sudeći po onome što otkriva Vikiliks, mnogi bi voleli da ih je manje, bar onih koje se tiču njih samih. Među njima su, očigledno, i mnogi srpski sagovornici američke ambasade.

Pogrešno je sada ulaziti u neproduktivnu dilemu da li je Vikiliks delo boraca za istinu u svetskoj javnosti ili još jedan medijski trojanski konj PR manipulatora iz Vašingtona. Čak i ako je ovo drugo slučaj, informacije su, po svemu sudeći – tačne i to je u ovom trenutku najvažnije. Drugo (i manje važno) pitanje bi moglo da bude zašto su objavljene baš sada, u jednoj od poslednjih otkrivenih tranši američkih diplomatskih depeša. Da li je to zato da bi se naša sadašnja vlada opomenula, ili je „puštena niz vodu“, ili je u pitanju tehnički propust, ili puka koincidencija? U svakom slučaju srpski izbori su blizu.

Kako znamo da su informacije tačne? Pa, one ne protivreče uopšte onome što američki sagovornici, naši srpski političari i inače govore u (našoj) javnosti. Predstavljaju samo naličje istog novčića. Ako se javno kaže, na primer, da „Srbija nikad neće priznati Kosovo“, to je samo propagandno naličje od obećanja Amerikancima da će se rukovodstvo zemlje „odgovorno poneti prema ishodu kosovskog pitanja“. Neće ga sama priznati, ali će „odgovorno“ pomoći da ga drugi priznaju. Primeri za „odgovorno“ ponašanje? Od promene rezolucije u Generalnoj skupštini UN prošle godine, do traženja mišljenja Međunarodnog suda pravde umesto tužbe, nešto ranije, pa sve do današnjeg Jarinja. Da li to podseća na ono da se „Srbija neće saginjati“ i kasniji epilog sa Holbrukom, Ahtisarijem i družinom? Podseća. Da li je neka od navedenih ličnosti dosad demantovala pisanje američkih diplomata? Suštinski nije.

Pogrešno je sada ulaziti u neproduktivnu dilemu da li je Vikiliks delo boraca za istinu u svetskoj javnosti ili još jedan medijski trojanski konj PR manipulatora iz Vašingtona.

Simptomatično iz depeša, a logično je očekivati da bi to moglo da se ponovi i uoči ovih izbora, jeste uvlačenje ne toliko prijateljskih koliko ovde moćnih stranaca, Amerike pre svega, u našu izbornu strategiju, taktiku i kombinatoriku. Neprilično je bilo toliko moljakanje ovdašnjih kandidata za najviše funkcije i njihovih lobista da se promeni samo redosled američkih i evropskih koraka u priznavanju Kosova i u odnosu prema Srbiji. Nije se insistiralo da do takvih postupaka uopšte ne dođe nego da se oni samo odlože, dok na izborima ne pobede oni koji su danas na vlasti. Ako dobijemo „partnerstvo za mir“, u očima birača nećemo nužno „izgubiti Kosovo“, ako malo kasnije priznate Kosovo, ja ću dobiti na predsedničkim izborima?! U svakom slučaju, briga za Kosovo srpskih sagovornika američkih diplomata svodila se na „pripremu“ srpskog javnog mnjenja, a ne na borbu za srpske interese. „Priznajte Kosovo posle izbora, kako bi pobedili dobri momci“. Zašto je takva molba bila potrebna, ako se „dobri momci“ iskreno bore za nepriznavanje Kosova? Pogodite ispod koje šibice je kuglica!

Primera ima još puno, bar nekoliko stotina depeša. Neke od njih su zaista sramne za tamo navedene srpske ličnosti, pogotovu ako se one od njih javno ne ograde i ne dokažu (verbalni demanti nije dovoljan) da su američki diplomati uporno lagali svoju vladu i slali netačne depeše. Doduše, događaji koji su se u vezi sa Kosovom, a i sa drugim srpskim interesima, odigravali tokom poslednjih četiri-pet godina potvrđuju da su ti diplomati ipak bili dosledni i da se njihovoj etici prema njihovim pretpostavljenima, nema šta zameriti. Takođe, treba imati u vidu da su to redovne, diplomatske depeše. Postoje i druge, koje imaju veći stepen tajnosti i koje su pretežno obaveštajnog a ne diplomatskog karaktera. Do njih Vikiliks nije dospeo, a verovatno nikad i neće. Mada bi svakako bile još zanimljivije...

Sada kada je sve to iza nas, postavlja se pitanje šta narod može da uradi sa tim i takvim svojim političarima koje je, ipak legitimno izabrao na izborima, zahvaljujući, doduše, biranju tajminga, medijskim manipulacijama, prećutkivanju i guranju glave u pesak. Pa oni rade na tome da i na ovim predstojećim, na sličan način, dobiju poverenje građana, uprkos svemu što je dosad urađeno, odnosno što nije urađeno. Što je najgore, računica im se može pokazati ispravnom, zahvaljujući činjenici da srpski narod nesumnjivo ima loše pamćenje, što je više puta pokazao u poslednjih dvadesetak godina, kao uostalom i u prethodnom višedecenijskom periodu.

Po definiciji demokratije, birači treba na izborima da sankcionišu (da kazne ili da podrže) određenu politiku, pre svega onu koja je važila u prethodnom izbornom periodu.

Pometeni krupnim političkim i ekonomskim potresima, Srbi naivno i mazohistički veruju svakom obećanju koje im stavlja u izgled bolji život. Ni negativna iskustva koja doživljavaju sa tim i takvim obećanjima tipa „hiljadu evra“, „Koridor 10“, „brze pruge Srbije“, ali i mnogim drugima kao što je „i Kosovo i Evropa“ (čitaj: „i jare i pare“) ne navode ih da preusmere svoj birački glas u neku drugu političku opciju. Pri tome se kao neizbežni usud primaju floskule kao što su: „svi političari lažu“, „ni drugi nisu bolji“, „ovi su se nakrali, a drugi će tek da počnu“, „nisu loši ali mali su, ne mogu da pobede“ . Srbi, nažalost, vole da glasaju za pobednike, za vlast, ma kako se ona pokazala u prethodnom mandatu. To je ogromna mana njihovog (političkog) mentaliteta i grdna politička nepismenost koja im se mnogo puta obila o glavu.

Po definiciji demokratije, birači treba na izborima da sankcionišu (da kazne ili da podrže) određenu politiku, pre svega onu koja je važila u prethodnom izbornom periodu. Ako još, pri tome, imaju informacije koje im je Vikiliks ponudio na tanjiru, bez obzira na to da li sa blagoslovom Stejt departmenta ili bez njega, zaključak se sam po sebi nameće: ako biraju istu rukovodeću ekipu (stranku) nastaviće se sa svim onim što se i dosad događalo, pa i gore. U slučaju ponovne izborne pobede, biće protumačeno, s razlogom, da narod podržava baš takvu politiku i takve političare.

Sada kada su, kako se to popularno kaže, „sve maske pale“, ne samo zahvaljujući Vikiliksu nego i zbog realnog političkog i ekonomskog bilansa sadašnje vlade koja proglašava uspehom to što je Srbiju dovela tu gde je ona danas, ne treba odgovornost prebaciti samo na političare. I narod je kriv - oni građani koji su znali ili su mogli da znaju šta se od takve vlade može očekivati. Znači: ako se sada biračima ponovo ponudi „i Evropa i Kosovo“, moraju da znaju da u naredne četiri godine neće dobiti Evropu, a da će izgubiti Kosovo. Ako se opredele za Srbiju i Kosovo bez Evrope, to neće značiti da će dobiti Kosovo, ali ni da će ostati bez Evrope, jednog dana. Ako se opredele za NATO i Evropu, to može značiti da će ostati bez svog identiteta i da će biti novih ustupaka. Sve ove opcije odnose se na takozvani međunarodni faktor koji utiče na kretanja u Srbiji.

Za Srbiju je, međutim, od još veće važnosti takozvani unutrašnji faktor koji određuje kolike će težine biti ta „slamka među vihorove“. Umesto da prvostepeni značaj prida svojoj unutrašnjoj ekonomskoj i društvenoj konsolidaciji i razvoju, Srbija je više spremna da gleda preko plota u druge zemlje regiona pa i šire, kopirajući i oponašajući ono što drugi rade, najčešće pogrešno i po sebe štetno. U poslednjih dvadeset godina, a naročito u poslednjoj deceniji (jer nije bilo ni spoljnih ekonomskih sankcija ni ratova), malo šta je učinjeno da se zemlja usmeri u dobrom, domaćinskom pravcu. Privatizacija je ispala verovatno najgora i najnepoštenija od svih zemalja u tranziciji i po tome smo, nesumnjivo, „lider u regionu“ (usput, to je titula kojom mnogo volimo da se kitimo i puni smo sreće smo kada nas neki stranac njome pogladi po glavi). Kriminal koji je nabujao dok su važile sankcije i ratovi, nije sveden na razumnu meru u poslednjih deset godina u miru. Školstvo, zdravstvo i socijalna sfera su zanemareni i degradirani a to je, u siromašnom društvu, jednako raku u živom organizmu. Ukupna ekonomija je na niskim granama, posebno privatizovana proizvodnja. Poljoprivreda, srpska velika i prava šansa, zasad tavori samo na nivou potencijala.

Umesto da prvostepeni značaj prida svojoj unutrašnjoj ekonomskoj i društvenoj konsolidaciji i razvoju, Srbija je više spremna da gleda preko plota u druge zemlje regiona pa i šire, kopirajući i oponašajući ono što drugi rade, najčešće pogrešno i po sebe štetno.

Kako da se prosečan srpski birač postavi u svetlu svega napred navedenog, a pred izbore koji ga očekuju? Prvo, ne treba da veruje obećanjima tipa „hiljadu evra“, odnosno obećanjima onih za koje je jasno da su ga već jednom slagali. Nisu pošteniji ni oni koji mu stavljaju u izgled da će se u budućnosti nešto preko noći bitno promeniti – bez muke. Drugo, građanin treba da bude svestan da Kosovo gubi slaba Srbija, ali i da ga može, jednog dana, povratiti – jaka Srbija. Ono što sada hitno treba učiniti jeste da već jednom prestanemo da zvanično pomažemo „međunarodnoj zajednici“ da nam amputira južnu pokrajinu. Ne moramo da se sada bijemo, jer vojsku nemamo, ali ne moramo ni da sarađujemo u tom, za nas, neprijateljskom projektu. Treće, građanin treba da glasa za one koji se zalažu da će Srbiju ojačati kroz ispravljanje grešaka iz bliske prošlosti, počev od privatizacije pa do birokratizacije. To ne mora da znači novu revoluciju i seču glava, ali mora da podrazumeva istrajan rad i red. Drugim rečima, da bira one koji obećavaju „krv, znoj i suze“ a ne za one koji „olako obećavaju brzinu“. Četvrto, da su mu na srcu očuvanje nacionalnih odlika, tradicije i interesa, od pravoslavlja do ćirilice, ali sa svešću da u Srbiji žive i drugi narodi i veroispovesti i da je suživot neizbežan i moguć.

Da li takav birač može danas da nađe stranku kojoj će poveriti svoj glas, a da ne odstupi od uslova koji garantuju bolji život njemu lično, a opstanak zemlji Srbiji? Ne može. U ovom trenutku takve idealne stranke nema, kao što nema ni savršenih zemalja i pojedinaca. Ima li stranaka koje su bliske tom idealu? To je stvar procene i sklonosti svakog pojedinca. Neke male stranke mogu da postanu velike, ako dobiju dovoljan broj glasova za svoju politiku. A neke velike mogu da postanu male, ako nisu opravdale poverenje u državnim poslovima. Ako tih koje bude nadu nema uopšte, možda bi trebalo da se pojave nove. Ako se takve ne pojave ili ne postoje, onda je to znak da ovo društvo danas nije osposobljeno za opstanak.

Istorija ima znatno duža merila od jednog ljudskog veka i da bi se nešto stvarno izgubilo, potrebno je da više generacija uzastopno i grupno pokažu nesposobnost ili nezainteresovanost u očuvanju sopstvenih interesa. To znači da za Srbe u ovoj današnjoj fazi, zasad, ništa nije još potpuno izgubljeno, ali da se trend gubitka jasno prepoznaje i da je krajnje vreme za delovanje. Ukoliko, međutim, sami Srbi nastave da uporno ponavljaju sopstvene greške, otkrića Vikiliksa neće poslužiti ničemu drugom do potvrdi da su Amerika i Evropa samo overili nešto što je autohtono već bilo dovedeno u pitanje.