Početna strana > Rubrike > Politički život > Statut Vojvodine - prividna (i privremena) harmonija pred epilog?!
Politički život

Statut Vojvodine - prividna (i privremena) harmonija pred epilog?!

PDF Štampa El. pošta
Vladan Kutlešić   
petak, 25. april 2014.

1. O odgovornosti

Ima potrebe premetiti prividnu harmoniju koja je nedavno uspostavljena na političkoj sceni Srbije u vezi s usaglašavanjem Statuta Vojvodine s Ustavom. Naime, ubrzo po obrazovanju tzv. Radne grupe za promenu teksta Statuta, da bi bio u skladu s Ustavom, bilo je upadljivo popuštanje, pa i zaboravljanje sukoba i sporova između onih koji su do tada odsutno branili tekst koji je u većem delu (47 od 70 članova) Ustavni sud proglasio neustavnim i onih koji na neustavnost ukazuju još od njegovog donošenja 2009. godine, već 5 godina. Ta harmonija i kooperativnost bi bili normalni i očekivani da sve do navedenog trenutka na strani prvih nisu bili isti oni koji sada tako korektno i kooperativno „rade“ u Radnoj grupi ili na javnoj sceni  prihvataju neminovnost promene Statuta. Nelogičnost ove situacije se ne umanjuje time što je Čankova Liga ostala dosledna u nepriznavanju i Ustava i Ustavnog suda (još samo da su došli da priznaju „samo sud svoje partije“).

Nije politički nemoralno i nečasno promeniti mišljenje, čak i u suprotno ukoliko si prvo mišljenje imao zbog neznanja i bez namere. Pisci navedenog osporenog statuta, kao i oni bez čije pomoći se on nije mogao doneti, iako bez očigledno dovoljnog prethodnog znanja, ne mogu se opravdati ni osloboditi odgovornosti. Bili su mnogo puta u toku postupka donošenja tog teksta jasno i precizno upozoravani velikim brojem stručnih radova, čak i jednim naučnim skupom na Pravnom fakultetu u Beogradu na kome je neslavno učestvovao čak i glavni redaktor tog statuta.

Dakle, pisci i donosioci tog statuta kojim je teško i obimno, čitavih 5 godina, bio narušen ustavni sistem Srbije su delovali sa svešću o tome šta rade i sa voljom da proizvedu, tj. donesu takav tekst. I povodom ove situacije nastupa još jedna nelogičnost koja se ogleda u tome što niko ne otvara pitanje njihove lične, političke i moralne odgovornosti, ako je sami već ne osećaju. Takva odgovornost direktno proizilazi iz obima i dubine konstatovane neustavnosti, a posebno iz načina kojom je do nje došlo. Međutim, u stvarnosti umesto da zato odgovaraju, oni aktivno u Radnoj grupi ili van nje rade na popravljanju onoga što su sami uradili. Ako bi neko prigovorio navedenom stavu da nije u skladu sa principima političkog delovanja, treba podsetiti da je ovakvo delovanje upravo tim principima suprotno jer ukoliko ne bude odgovornosti, moguće je da i neki drugi put ti isti ili neki drugi ponovno posegnu za nekom drugom odredbom Ustava.

Raspravljati o odgovornosti za stanje u kome se ustavni sistem Srbije ovakvim statutom našao ne bi bilo potpuno a da se ne otvori i pitanje i na to pitanje ne da odgovor, u vezi sa delanjem Ustavnog suda Srbije. Ovo posebno zbog toga što u tom sudu sede dva profesora i jedan doktor ustavnog prava, a ipak je trebalo da prođe četiri godine da se sud o tom pitanju oglasi. Opravdanje za ovako dugo čekanje na stav suda svakako nije složenost i obimnost posla jer u naizgled obimnoj odluci suda (140 stranica) polovinu čini prepričavanje delova udžbenika Ustavnog prava (prva godina pravnih studija).

Pošto složenost i obimnost posla ne mogu biti opravdanje, mora se odgovoriti na pitanje koji su to drugi razlozi, a naročito opovrgnuta, teško otklonjiva koincidencija aktivnosti suda i promene vlasti u republici. Ovoj, svakako opravdanoj sumnji, pridružuje se i pitanje u vezi sa nekim sadržajima te odluke koji su ili na granici pravne ocene ili su izašli iz okvira direktne suprotnosti odredaba Statuta sa određenom odredbom Ustava. Tako se dogodilo da su stavljene van snage čak i one odredbe Statuta za koje ne postoji posebna odredba Ustava sa kojom su one u suprotnosti već su te suprotnosti izvođene metodama proširivanja značenja ili običnim logiciranjem na osnovu teoretskih stavova. Tim metodama Ustavni sud je poništio i odredbe o glavnom gradu ili akademiji nauka ili o nazivu izvršnog organa. Vrhunac te slobode i nevezanosti Ustavnog suda Ustavom propisanom ulogom, po mom mišljenju, predstavlja autentično tumačenje člana 7 stav 2 Statuta. Da pojasnimo. Prve četiri godine ništa, a onda odjednom čak i preko mere Ustava.

Za one koji se pitaju zašto i na ova pitanja treba odgovoriti i šta je u svemu tome sporno, važi sličan odgovor koji smo već dali. Da se ne bi ponovilo takvo oklevanje i izbegavanje nadležnosti procenjivanjem oportuniteta i okolnosti ili ga možda sud već ponavlja, odlažući da se izjasni o ustavnosti Briselskog sporazuma.

Navedena pitanja zahtevaju odgovor jer oni su od suštinskog značaja za pravni i politički sistem Srbije.

2. O dometima

Sudeći po najavama veoma brzo i potrebnom većinom, skoro jednoglasno, usaglasiće se Statut sa Ustavom. Da li će se tim činom nešto rešiti i šta? Da li to znači da su svi njegovi nedavni pisci i donosioci iskreno i trajno promenili svoja shvatanja usvajajući izmene suprotne svom prvobitnom delu? U odgovoru na ovo pitanje, a on je od velike važnosti za neposrednu budućnost, ne treba imati iluzije iako se i one u medijima plasiraju. Usaglašavanjem Statuta sa Ustavom otklonjen je samo pravni izraz jednog dubokog i ozbiljnog razmimoilaženja i razlikovanja u kome se dugo vremena autonomija i nacionalna ravnopravnost koriste kao pogodno sredstvo da se prikrije i lakše ostvare drugi ciljevi. Navodna nedodirljivost i neupitnost institucije autonomije i nacionalne ravnopravnosti dugo vreme su samo maska za običan zahtev za široku političku decentralizaciju zbog toga što je Srbija, po tekstu Ustava, visoko centralizovana država u kojoj prostor za decentralizaciju bez promene Ustava jedino leži u instituciji autonomije.

Za pisca ovih redova i legitimno je i čini se opravdano tražiti političku decentralizaciju, ali kao sistemsko i simetrično ustavno rešenje za celu Srbiju, ali nije prihvatljivo da se to čini samo za Vojvodinu i pod političkom mantrom zaštite nacionalne ravnopravnosti.

Autonomija Vojvodine, od svog nastanka 1946. pa do danas, kao ni autonomija u drugim državama nisu oblik opšte političke decentralizacije. To je zbog toga što sadržina autonomije mora jasno da bude vezana sa razlogom ustanovljenja i postojanja autonomije. Oblik i obim autonomije u Vojvodini ustanovljen prvi put Ustavom iz 1946. godine menjan je i u obliku i u obimu 1963, 1968, 1971, 1974, 1990. i 2006. godine. Podsetimo da ta kretanja nisu bila pravolinijska i da su nekada nosila velike promene. Podsetimo, takođe, i na činjenicu da je za 69 godina postojanja autonomne pokrajine u Vojvodini nesporno došlo do drastičnih promena koje su dovele do toga da se teško može govoriti o istoj društvenoj situaciji npr. Broj Srba je porastao na 67%, broj Mađara se smanjio na 13%, broj pravoslavaca se popeo na 69%, a broj katolika smanjio na 19%. Današnji Srbi, žitelji Vojvodine, nisu potomci vojvođanskih starosedelaca koji bi pretendovali na istorijsku i tradicionalnu autonomiju, kao što i među današnjim manjinama u Vojvodini ima onih koji imaju veću brojčanost nego tradicionalne službene manjine – Hrvati, Romi, Crnogorci. Tome treba dodati i drastičnu promenu regionalnog miljea nastalog kao posledica centralizovanog investiranja i privređivanja u državnoj praksi od 1946. do 1990. godine.

Bez namere da u ovom tekstu iscrpim čak i spisak uzroka i razloga, želim samo da ukažem da je otvaranje pitanja opravdano i nužno. Zbog toga nema opravdanja za politiku „širenja i razvoja autonomije“, već baš obrnuto, za njeno ozbiljno i temeljito preispitivanje i redefinisanje. Svako ustavno rešenje ima svoju društvenu zasnovanost, uzročnost i funkciju, pa tako i institucija autonomne pokrajine. I kao što su se u istoriji države na ovim prostorima menjale osnovne odrednice državnog oblika, iz monarhije u republike, iz unitarne države u federaciju, pa u unitarnu državu, iz jedinstva vlasti u podelu vlasti iz jednopartijskog u višepartisjki sistem, tako se može i dogoditi promena u teritorijalnoj organizaciji države. Pri tome ne znači da bi buduće rešenje isključilo svaki oblik autonomije i na celoj teritoriji Vojvodine, već samo da se otvoreno i precizno odgovori na postavljena pitanja.

Drugačije rečeno, u tom promišljanju nije isključeno da pojedine lokalne zajednice u Vojvodini same ili na užem regionalnom nivou imaju i više prava i institucija nego sadašnja autonomnija za celu Vojovdinu, npr. lokalnu policiju ili prvostepeno pravosuđe, ali tamo gde su manjine apsolutno ili relativno brojnije ili tamo gde deo vojvođanske teritorije, ali i teritorije u celoj republici ima posebna istorijska ili privredna obeležja (npr. Fruška gora ili priobalje Dunava). Dakle, ne zalažem se za ukidanje ili lišavanje bilo koga, bilo kojih prava, ali ukazujem na nefunkcionalnost i nerealnost postojećeg koncepta. Sa druge strane, ako bi se argumentovano zaključilo da Ustavom propisani model autonomije treba da ostane on sigurno, o tome svedoči i komparativna praksa i teorija, ne može i ne treba da se razvija i obogaćuje jer je apsurdno da se širi i raste nešto što je izuzetak i što je vezano za određena fiksna svojstva (npr. broj manjina ili regionalne karakteristike), jer tih karakteristika ne može biti više nego što ih je bilo na početku, ali mogu nestati.

Problem sa Statutom Vojvodine i sa zakonom o utvrđivanju nadležnosti Vojvodine nastao je upravo zbog tih zamena, zabluda i manipulacija u kojima su kao autonomne nadležnosti utvrđivana i pitanja iz oblasti robnih rezervi, zaštite intelektualne svojine, pravosudnog i državnog ispita, opreme pod pritiskom, energetike, rudarstva i sl. u više od 80 različitih društvenih oblasti koji nikakve veze sa razlogom postojanja autonomije nemaju. Navedena pitanja i oblasti su u stvari obična politička decentralizacija vlasti u kojoj su institucija autonomije i nacionalne manjine bile sredstvo, a nisu ni cilj niti suština.

3. Zaključak

Usaglašavanjem Statuta sa Ustavom rešeno je samo najlakše pitanje u vezi sa Vojvodinom, pravno-formalno pitanje, dok su sva druga suštinska i daleko važnija ostala otvorena, a neka od njih nisu ni jasno postavljena.

Autonomija nigde u svetu, pa ni kod nas, ne može biti vezana za „naše novce“ i budžetske razlomke, jer autonomija može da postoji iz više razloga, od kojih nijedan nije vezan za bogatstvo i privredni prosperitet. Sa druge strane, „naši novci“ su legitiman razlog, ali ne i jedini za otvaranje pitanja široke političke decentralizacije, razume se ne samo u Vojvodini i za Vojvodinu ili zbog nacionalne ravnopravnosti.