Početna strana > Prenosimo > Da li treba osuditi zločine u Srebrenici
Prenosimo

Da li treba osuditi zločine u Srebrenici

PDF Štampa El. pošta
Vladimir Todorić i Oliver Antić   
ponedeljak, 25. januar 2010.

(Politika, 25.1.2010)

Početkom februara u Skupštini Srbije trebalo bi da počne rasprava o osudi zločina u Srebrenici, ali i o osudi svih zločina počinjenih na prostorima bivše Jugoslavije. Uoči te rasprave, u javnosti je otvorena debata da li skupština treba uopšte da se izjašnjava o toj temi i da li osuda zločina treba da bude iskazana u jednom ili dva dokumenta. Postavljena je i dilema da li ono što se dogodilo u Srebrenici treba okvalifikovati kao „genocid” ili kao i ostala nedela, „težak zločin”.

O svemu tome, ali i o pitanju šta bi zauzimanje jasnog stava o Srebrenici značilo za ugled Srbije u Evropi i u okruženju, za „Politiku” su razgovarali Oliver Antić, profesor Pravnog fakulteta, i mr Vladimir Todorić, direktor „Pravnog foruma”.

Antić: Tu ima tri aspekta – politički, pravni i moralni. Taj politički aspekt ima neposredni i posredni cilj. Neposredni politički cilj jeste napad na integritet Republike Srpske i dalje rušenje njenog dejtonskog statusa. Posredni politički cilj je vezivanje ruku Srbiji kao garantu Dejtonskog sporazuma, u pogledu reagovanja na dalje urušavanje statusa RS. Ali, i otežavanja međunarodnog položaja Srbije, kako pred međunarodnim sudovima, tako i u pogledu statusa Kosova i Metohije jer je Vuk Jeremić uspeo da podigne ugled Srbije, ali i pravni položaj Srbije na međunarodnom planu, i sada to treba na neki način neutralisati.

Ne treba pri tome zaboraviti na celinu. Šta je bilo sa Markalama i Račkom? Razlog za sankcije, za napad na srpske položaje kod Markala bio je zasnovan na lažima. Utvrđeno je da činjenice ne odgovaraju onom stanju kakvo je predstavljeno. Isto je potpuno bilo za Račak, koji je bio razlog agresije. Postignut je, dakle, politički cilj na osnovu lažnih „dokaza”.

Ne zaboravimo da ono što je bilo u Srebrenici jeste zločin, ali je on posledica osvete, jer su iz te zaštićene zone u 120 sela više puta upadale horde Nasera Orića koje su čak ritualno ubijale Srbe.

U međunarodnoj javnosti je to tek posle 10 godina počelo da se predstavlja na mnogo gori način nego što je to bilo posle samog zločina. Da li je to slučajno?

Todorić: Zauzimanje stava u odnosu na zločin je jedna od osnovnih ljudskih potreba koja postoji od pamtiveka i ono predstavlja moralni kategorički imperativ koji ne može biti politički oportun i da se ceni zavisno od toga da li će neko drugi zauzeti stav u odnosu na druge zločine. To je, pre svega, potreba ovog društva za ozdravljenjem i za uspostavljanjem zdravog sistema vrednosti..

Stravični zločini jesu činjeni prema srpskom narodu i oni nikada ne treba da budu zaboravljeni. Ali je, takođe, tačno da ti zločini nikada ni pod kojim uslovima ne mogu opravdati uzimanje makar jednog nevinog života.

Srebrenica se po mnogo čemu izdvaja od svih ostalih zločina koji su učinjeni u ratu na prostorima bivše Jugoslavije. Možemo govoriti o trajanju samog zločina (samo nekoliko dana), o njegovoj neorganizovanosti, o korišćenju logistike i strukture, to jest teške mehanizacije da bi se sahranili oni koji su pobijeni, i korišćenju autobusa da bi se preselili oni kojima je dopušteno da žive. To su neke činjenice koje objektivno izdvajaju ovaj zločin u odnosu na druge. Ali, subjektivno gledano, to je jedan zločin za koji mi kao građani ove zemlje imamo potrebu i moralnu i dužnost da osudimo i da se distanciramo od njega. Zločin je učinjen u ime ove države koja je ako ništa drugo plaćala tog istog Ratka Mladića i sve oficire RS preko čuvenog Tridesetog kadrovskog centra Generalštaba JNA, koji je tog istog Ratka Mladića penzionisao 2002, znači dve godine posle dolaska demokratskih snaga.

Antić: Pravni aspekt podrazumeva uvek utvrđivanje odgovarajućeg činjeničnog stanja. Dakle, na istinito činjenično stanje dolazi pravna nadgradnja. Ovde nijedan organ Srbije nije nikada utvrdio činjenično stanje. Kako je onda moguće da se na osnovu neutvrđenog činjeničnog stanja izjašnjava jedan zakonodavni organ Srbije?

Savet ministara SCG je svojevremeno doneo odluku da osudi zločin u Srebrenici (čak pre Međunarodnog suda pravde), izjasnilo se nadležno telo koje je vodilo politiku. Srbija je sukcesor SCG. Sada se traži od zakonodavnog tela da se ponovo izjašnjava o istoj stvari. To je besmislica.

Za genocid mora da postoji genocidna namera. Ako nisu svi streljani onda nema genocidne namere. Zločin jeste, tu priče nema, ali nije genocid.

Todorić: Svako može da nazove ono što se desilo u Srebrenici onako kako on hoće. Intelektualci mogu i treba da vode diskusiju o tome i da se, možda, ne slažu sa kvalifikacijom krivičnog dela onako kako je to uradio Međunarodni sud pravde...

Antić: Nije taj sud utvrđivao genocid.

Todorić: On je utvrdio postojanje genocida.

Antić: Nije. On se pozvao na jednu presudu Haškog tribunala.

Politika: Kako će se gledati u međunarodnoj zajednici i EU ako ovde ne bude zvanične osude ratnih zločina na prostoru bivše Jugoslavije?

Antić: Treba osuda svih tih zločina. Žrtve ne smemo neizjednačavati u njihovoj patnji, u bolu njihovih srodnika, one su sve iste, bilo ko da je žrtva. Ali, dajte da vidimo celinu.

Todorić: Ovo je zaista haotična teorija prava po kojem se nijedna odgovornost nikada ne bi utvrdila, jer sve ima svoj uzrok i posledice. Na taj način ne možete govoriti i relativizovati žrtve koje su nastale. Treba individualizovati odgovornost.

Politika: Kada je reč o osudi ratnih zločina, koliko treba da se obaziremo na odjeke u regionu?

Todorić: Mislim da ponašanje prema zločinima ne treba da bude stvar političkog oportuniteta, nego mora biti iskreno. Ja bih lično voleo da je do njega došlo ranije.

Antić: I to od strane svih.

Todorić: Mislim da ozdravljenje ovih prostora ipak zavisi od toga da li će sve zemlje koje su učestvovale u ratovima distancirati se od politike 90-ih, i a tu imamo dobru činjenicu da što se tiče glavnih aktera na ovim prostorima, Srbije i Hrvatske, da se na njihovom čelu nalaze ljudi koji nisu gradili biografiju u 90-im godinama i koji će mnogo lakše moći da povežu pokidane veze. Principijelno, Srbija ne treba da čeka i ako u nečemu treba da bude regionalni lider to je onda u procesu pomirenja.

Politika: Neki smatraju da treba pokazati odgovornost i prema budućim generacijama i odrediti se prema Srebrenici?

Todorić: Mislim da je sada zaista dobra prilika da se napravi što veći konsenzus u skupštini oko ove rezolucije, bez obzira da li će biti usvojena i prateća rezolucija. I dobro je da čak i one stranke i oni ljudi koji su do pre dve godine proglašavali Skupštinu kao sigurnu kuću za Ratka Mladića sada zločine u Srebrenici proglašavaju sramotom za narodu kojem pripadaju.

Antić: Bez celine bez obuhvatanja svih elemenata i svih činjenica, bez obuhvatanja jednog zločina koji je prethodio Srebrenici, znači 120 srpskih sela itd. …i ako se to ne stavi u jednu celinu, može da bude samo šteta za buduće generacije. To što iz konteksta izvadite jednu rečenicu svakoga možete da osudite za bilo šta. Tu je strah, opravdani, potomaka onih koji su ubijeni – jednostavno, ljudi su živeli u paničnom strahu jer su ubijali njihove pretke i njih. I, onda, osveta nije opravdanja, ali se može razumeti zašto je do toga došlo.

Todorić: Nerazumljivo mi je da profesor ovde zagovara princip osvete. To je „svileno kolo” koje se nikada ne može zaustaviti. Moramo kao civilizovani ljudi koji žele bolju budućnost za buduće generacije završiti sa ovom pričom zauvek.

Antić: Ali, moraju svi da završe. Najbolje je zajednička deklaracija, da se utvrde činjenice, pa da Beograd, Sarajevo i Zagreb daju deklaraciju jer to je pomirenje.

Todorić: Zajedničkoj deklaraciji, naravno, niko ništa ne može prigovoriti. Pošto svi zajedno, verovatno, želimo da budemo deo Evropske unije, a zajednička rezolucija je već doneta kroz rezoluciju Evropskog parlamenta, svi mi treba da pokažemo da se ne razlikujemo od stava koji cela Evropa ima o najvećem zločinu koji se desio u Evropi posle Drugog svetskog rata.

Politika: U koliko Srbija iskorači i donese ovu rezoluciju kako će to uticati na susede?

Todorić: Ja mislim da je ovo zlatna prilika za Srbiju da bude regionalni lider u ovom procesu pomirenja. Mislim da sa drugim partnerima u regionu možemo da pristupimo građenju jednog boljeg okruženja u kome živimo i bolje budućnosti za sve nas. To nisu samo floskule, to je realna mogućnost za sve nas, i ne vidim ništa loše ukoliko neko prvi ponudi ruku pomirenja.

Antić: Ovo je čista demagogija. Todorić je i sam rekao da je nerealno očekivati da i drugi postupe na drugi način, prema tome, ova stvar mora da se postavi na malo viši nivo, pa ako treba i uz pomoć Evrope. Ali, bez utvrđivanja datog činjeničnog stanja ponovo se izjašnjavati o istoj stvari i to od strane zakonodavnog tela koje treba da donese jedan političko-pravni akt koji nije zasnovana na činjenicama, koje je utvrdio bilo koji organ naše države je besmislica.

Politika: U javnosti se vodi rasprava da li treba doneti jednu ili dve rezolucije. Šta Vi mislite o tome?

Antić: Ili jedna kao celina, ili eventualno dve da se povežu. Žrtve se ne smeju razdvajati.

Todorić: Svrha donošenja rezolucije prema zločinima, za šta kao društvo nosimo moralnu obavezu, jeste svrha distanciranja od zločina. Nemamo šta da se distanciramo od zločina koji su drugi činili prema nama, mi možemo da ih osudimo. To znači da su to rezolucije sa različitim svrhama – jedno za distanciranje, drugo je osuda. I onda se ne mogu stavljati u isti koš.

(Razgovor vodila Biljana Čpajak)