Početna strana > Prikazi > Virtuelni genocid: povod za satanizaciju
Prikazi

Virtuelni genocid: povod za satanizaciju

PDF Štampa El. pošta
Vladimir Jevtić   
četvrtak, 02. septembar 2010.

Prikaz knjige: Srebrenica: dekonstrukcija jednog virtuelnog genocida, Stefan Karganović, Ljubiša Simić, fond “Istorijski projekat Srebrenica”, Beograd, 2010.

Skupština Srbije je u martu usvojila rezoluciju o osudi zločina u Srebrenici. U presudi Međunarodnog suda pravde pominje se da je u genocidu ubijeno oko 8.000 muslimana iz Srebrenice. Doduše, Narodna skupština Srbije je usvojila Deklaraciju iz koje je izbačena reč “genocid” kako bi ona bila prihvatljiva i opozicionim strankama. Suvišno je i pominjati da se još uvek čeka na podnošenje rezolucije o osudi zločina nad srpskim življem. Dok još uvek čekamo na usvajanje rezolucije koja bi osudila ubijanja i zločine koji su počinjeni nad Srbima na prostorima bivše Jugoslavije, usvajanje rezolucije o Srebrenici od strane srpskog parlamenta bilo je povod da Stefan Karganović, predsednik udruženja koje je osnovano u Holandiji pod imenom “Istorijski projekat Srebrenica” i jedan od autora knjige Srebrenica: dekonstrukcija jednog viruelnog zločina, ovu sjajnu monografiju objavi na srpskom umesto na engleskom jezku kako je prvobitno i bilo planirano.

Neophodnost da se ova monografija prvo objavi na srpskom jeziku, gospodin Karganović je najbolje istakao u samom uvodu, ”višečasovna “rasprava” u vezi sa usvajanjem Deklaracije o Srebrenici u Narodnoj skupštini Srbije u martu 2010. godine otkrila je koliko politička elita Srbije malo zna o Srebrenici. Iako bi bilo mnogo logičnije da ovaj rad prvo objavimo na engleskom, ruskom i na drugim stranim jezicima, naš strateški izbor ipak je bio da prvo izdanje bude na srpskom” (str. 14).

Optužba za navodni genocid koji je počinjen nad Bošnjacima imala je ozbiljne pravne posledice jer je upravo zbog navodnog streljanja oko 8000 Srebreničkih muslimana Haški sud na doživotnu robiju osudio Ljubišu Bearu načelnika za bezbednost Glavnog štaba Vojske Republike Srpske i Vujadina Popovića pomoćnika komandanta za bezbednost Drinskog korpusa VRS. Međutim, navodni genocid koji je izvršen u Srebrenici poslužio je i kao dodatni povod da se Srpski narod u Bosni, a naročito njegovi lideri optuže za “najmonstuozniji zločin u Evropi posle drugog svetskog rata”.

Šta se zapravo dogodilo u Srebrenici i koja je realna slika o događajima koji su se desili u tom gradu nakon što je VRS preuzela kontrolu nad ovim navodno demilitarizovanim područjem?

Autori pomenute monografije “Srebrenica dekonstrukcija jednog zločina”, čiji je stručni recezent Pjotr Ahmedovič Iskenderov naučni saradnik Slovenskog instituta Ruske akademije nauka, Stefan Karganović i doktor Ljubiša Simić član tima odbrane Ljubiše Beare ujedno forenzičar i stručni saradnik udruženja “Istorijski projekat Srebrenica” potpuno objektivno, i što je najvažnije, krajnje dokumentovano pružaju odgovor na ova goruća pitanja.

Stefan Karganović i Ljubiša Simić, u svojoj stručnoj analizi, koja predstavlja poduhvat koji je vredan svakog uvažavanja, demistifikuju “Srebrenički kult” i otkrivaju šta se krije iza jednog “virtuelnog genocida” koji je poslužio kao povod međunarodnoj zajednici za satanizaciju srpskog naroda i kreiranje jedne kolektivne krivice a čemu je umnogome poslužilo i usvajanje pomenute rezolucije od strane skupštine Srbije.

Suviše često imamo priliku da slušamo o tome kako iskrsavaju navodne masovne grobnice o kojima se tokom perioda od nekoliko dana u medijima kod nas i na Zapadu intenzivno govori, a kasnije kada medijski navodi ispune svoju svrhu kreiranja svesti o isključivo srpskim “zločinačkim poduhvatima”, o pomenutim masovnim grobnicama nema ni pomena. U tim propagandnim medijskim fabrikacijama, koje su poslužile svojoj svrsi, naročito se ističu Markale, Račak i naravno Srebrenica. Međutim, iako su Markale i Račak poslužile kao direktni povodi za vojne intervencije NATO pakta, uticaj “Srebreničkog kulta” je mnogo snažniji jer je direktno uticao na formiranje slike o Srbima kao naciji zločinaca.

Srebrenica u kojoj se bez sumnje dogodio zločin, to autori ove monografije svakako ne spore u čemu se i ogleda njena izuzetna vrednost u smislu jedne objektivne analize, se ipak ističe po krajnje bezočnim manipulacijama i fabrikacijama po principu “hiljadu puta ponovljena laž postaje istina”. Upravo su se tim principom i rukovodili istražitelji Haškog tribunala i Međunarodnog suda pravde kao i forenzičari koji su na licu mesta prikupljali navodne dokaze o “genocidu” koji je počinjen nad muslimanskim življem.

U cilju raskrinkavanja jedne velike medijske laži, koja se umnogome temelji na besramnoj selekciji izveštaja o stradanju koji uporno izostavljaju srpske žrtve i koji su sami po sebi za svaku moralnu osudu, kao i planskog i sistematskog preuveličavanja žrtava isključivo jedne strane u sukobu, autori Stefan Karganović i Ljubiša Simić pružaju jedan celovit i dokumentovan pristup koji zločin u Srebrenici sagledava iz jedne šire perspektive koja se i u Srbiji sve češće ignoriše. Iz svih presuda, rezolucija, deklaracija i osuda uporno se, namerno ili ne, izostavljaju srpske žrtve što je postalo izrazito simptomatično naročito kada se ima u vidu slučaj Srebrenice. Autori su pokušali da isprave ovu nepravdu tako što su zločin koji se bez sumnje dogodio u Srebrenici razmatrali u jednom mnogo širem kontekstu koji, na žalost predstavlja realnost sukoba na prostoru bivše Jugoslavije. Naime ni jedan zločin se ne može, ukoliko želimo da budemo potpuno objektivni i nepristrasni, apstrahovati iz jedne krvave tragedije koja je predstavljala rat na prostorima bivše Jugoslavije.

Autori ove izuzetno vredne monografije su želeli upravo da isprave tu nepravdu, ali ne samo iz moralnih pobuda, već iz tog razloga što je apsolutno nemoguće izvršiti jednu racionalnu analizu bez jednog holističkog pristupa koji omogućava sagledavanje svih činjenica i okolnosti koje su dovele do zločina u Srebrenici. Iz tog razloga autori su prvo poglavlje knjige pod nazivom “Imaju li muslimanske žrtve ikakve veze sa srpskim žrtvama” posvetili upravo tom pristupu. Gospodin Karganović u uvodu navodi potrebu za jednim celovitim pristupom koji ne bi ignorisao srpske žrtve kao i osnovni motiv koji stoji iza zločina u Srebrenici a to je osveta. Naravno, ona ne opravdava ubistva nenaoružanih osoba, ali svakako kada se ima u vidu pogrom mirnih srpskih žitelja onda se slika o zločinu u Srebrenici kao o jednom hladnom i proračunatom genocidu menja iz korena, “holistički pristup srebreničkom pitanju nije ograničen na raščlanjavanje muslimanskih gubitaka u julu 1995. On mora da obuhvati i sve bitne elemente situacije na terenu u Srebrenici i oko nje od početka sukoba u aprilu 1992. do jula 1995.” (str. 14).

U nastavku knjige videćemo na osnovu dokumenata da je postojala jasna namera da se mnogobrojnim zločinima nad srpskim življem, za koje je inače Naser Orić oslobođen, isprovocira reakcija srpskih snaga koja bi poslužila za kreiranje medijske slike o nepostojećem “virtuelnom” genocidu. U tom smislu nikada nije ni izvršena potpuna demilitarizacija srebreničke enklave iz koje su konstantno i sistematski izvođeni napadi i zločini u kojima su stradale čitave populacije srpskih sela u okolini Srebrenice. Holistički pristup “u najmanju ruku znači osvrt na dva ključna momenta: nesprovedenu demilitarizaciju muslimanskih snaga i sistematske napade na srpska naselja i njihovo razaranje na području Srebrenice praćeno masovnim ubijanjem i progonom mirnog nemuslimanskog stanovništva” (str. 14.).  

Sasvim je jasno dakle da su zločinu u Srebrenici prethodili konstantni napadi iz navodno “zaštićene” i “demilitarizovane” zone oko Srebrenice. Posebnu činjenicu predstavlja podatak da 28. divizija, pod komandom Nasera Orića, nikada nije ni razoružana i da su se njeni naoružani pripadnici bukvalno šetali pred očima pripadnika holandskog bataljona. Svakako ne smemo a da u ovom prikazu ne pomenemo i dokumenta koja predstavljaju zaplenjene ratne izveštaje komande 28. divizije u Srebrenici i koji jasno i nedvosmisleno govore o vojnim akcijama koje su upravo sprovođene iz navodno demilitarizovane zone (str. 36. i 37.), kao i brojne izvode iz knjige Ibrana Mustafića, poslanika stranke SDA u Srebrenici, koji najbolje govore o najgnusnijim zločinima koji su izvršeni nad srpskim civilima u okolini Srebrenice. Navešćemo u ovom prikazu samo jedan izvod koji je naročito indikativan, jer je, kako svedoči Mustafić, Naser Orić lično ubijao Srbe, “strana 288: Navodi se dijalog između Ibrana Mustafića i Nasera Orića, gde Orić priča o gnusnom ubistvu nad Srbinom koje je počinio. Žrtva se zove Slobodan Ilić iz Zalazja. Prvo mu je Orić bajonetom probadao oči, a potom ga je ubio” (str. 45.).

Autori ovog pravog istraživačkog poduhvata su na maestralan način raskrinkali ulogu “krunskog svedoka” Haškog tribunala, Hrvata Dražena Erdemovića koji “nije običan svedok Haškog tribunala, jedan od desetina. On je izuzetan zato što istovremeno ima status svedoka i izvršioca srebreničkog zločina” (str. 18.). Pomenuti Erdemović tvrdi da je svojom rukom pobio najmanje 100 ljudi! Dražen Erdemović za te zločine nije odgovarao jer se jednostavno nagodio sa Tribunalom, zahvaljujući čemu je stekao imunitet i doživotnu apanažu, a zauzvrat je imao jedinu obavezu da svedoči u svojstvu svedoka i da ostane pri svojoj priči o streljanju muslimanskih zarobljenika u Pilici gde je navodno i sam učestvovao.

Bugarski novinar i saradnik “Deutsche Welle” Žerminal Čivikov, sedeo je u galeriji i sistematski beležio sve nelogičnosti koje je pred sudom izrekao Erdemović. Naime, Erdemović je tvrdio da su “on i njegova jedinica, 10. diverzantski odred, na stratištu Pilice uspeli da za svega pet sati pogube oko 1.200 zarobljenika” (str. 19.). Čivikov je temeljno izračunao da bi za takav jedan zločin bio potreban čitav dan! Osim toga ono što je najvažnije i što potpuno diskredituje svaku Erdemovićevu notornu laž je činjenica da je “ekshumacija masovne grobnice u Pilicama, koju je obavio forenzički tim Tužilaštva otkrila ostatke samo 127 potencijalnih žrtava, od kojih 70 sa povezima, što bi zaista ukazivalo na zarobljenike” (str. 19).            

Naravno, ogromna vrednost knjige počiva u dokumentovanoj tezi da je vladi u Sarajevu već unapred bilo poznato da u Srebrenici treba da se odigra masakr koji je samo trebao da posluži, po već dobro isprobanom receptu, kao povod za akciju međunarodne zajednice, “jedan od ubedljivih dokaza u prilog te teze je iskaz ratnog predsednika muslimanske stranke SDA u Srebrenici, Hakije Meholjića, u vezi sa predlogom američkog predsednika Klintona Aliji Izetbegoviću šta bi trebalo da se dogodi da bi se stvorili politički i psihološki uslovi za američku intervenciju u prilog muslimanskoj strani” (str. 26). Autori naime navode svedočenje pomenutog Meholjića koje na pravi način prezentuje odnos vlade u Sarajevu prema svojim sunarodnicima kao i američki plan da se Srebrenica iskoristi kao povod za intervenciju protiv srpske strane. Hakija Meholjić svedoči da je 1993. godine na sastanku koji je upriličen u sarajevskom hotelu “Holidej in”, Alija Izetbegović tražio da se doslovce zakolje 5 000 Bošnjaka u Srebrenici, „Alija Izetbegović je aminovao da se dozvoli genocid, a Srbi su nasjeli na nešto što je ranije spremano” (str. 26). 

U svakom slučaju završni udarac tezi da je u Srebrenici počinjen genocid koji je klasifikovan od strane Zapadne i bošnjačke propagande mašinerije kao “najgori u Evropi posle drugog svetskog rata” predstavlja pre svega analiza same distinktivne karakteristike genocida koja a priori odbacuje sve spekulacije koje se baziraju na broju ubijenih, “razlika između genocida i masakra nije u nijansama intenziteta ili načina ubijanja-ona je suštinska” (str.90.). Naime, da bi se zločin klasifikovao kao genocid mora postojati namera da se sistematski s jedne teritorije istrebi određena etnička grupa, što implicira da postoji već unapred pripremljeni plan kao i strategija izvršenja genocida koja podrazumeva da svaki izvršilac ima svoju ulogu, “ako se ne mogu utvrditi elementi karakteristični za genocid, onda se, bez obzira na količinu i svirepost protivpravnog ubijanja, zaključak o genocidu ne može izvesti” (str.90.). Autori monografije na vrlo eksplicitan način ističu da dokaza za počinjeni genocid jednostavno nema niti ih može biti. Da bi priča o genocidu bila održiva “mora se postaviti pitanje: da li je postojala odluka o pogubljenju Musimana koji bi pali u ruke srpskih snaga?” (str.89.). Kao navodni dokaz da je postojala namera da se u Srebrenici izvrši genocid pominje se sastanak srpskih vojnih i civilnih predstavnika u bratunačkom hotelu “Fontana” koji je trebao da posluži kao “neka vrsta Bodenze konferencije 1942. godine” (str. 105.).

U nastavku autori na sistematski način u vidu argumenata ukazuju na to da je zvanična slika o genocidu naprosto neodrživa. Od ovih teza pomenućemo samo one koje su posebno indikativne u ovom smislu. Naime, autori navode svedočenja poimenice 59 zarobljenih srebreničkih Muslimana koji govore o tome da su im srpske snage pružile neophodnu medicinsku pomoć i da je velika većina njih prijavljena Crvenom krstu i kasnije razmenjena. Njihova imena, godina rođenja kao i arhivski broj njihovih izjava nalaze se u elektronskoj građi Haškog tribunala. Osim toga, “srpske snage omogućile su evakuaciju oko 20 000 (procene se razlikuju) žena, dece i ostarelih iz Srebrenice nakon nakon njenog zauzimanja 11. jula 1995.” (str. 99.) Autori zatim navode činjenicu da je Vojska Republike Srpske 16. jula 1995. otvorila koridor kojim je omogućeno da se kolona sa mešovitim vojno-civilnim sastavom povuče ka Tuzli (str. 99.). Autori takođe navode da se i sam plan napada srpskih snaga ne uklapa o priču o genocidu, jer snage VRS nisu potpuno okružile srebreničku enklavu već je “ težište srpskog napada bilo sa južne strane enklave, i u obliku potkovice, pri čemu je Muslimanima ostavljeno nekoliko otvorenih pravaca za povlačenje” (str. 102). Sve ovo upućuje na to da zvanična slika o genocidu predstavlja puki propagandni trik koji nema nikakve veze sa realnim razvojem ratne situacije na terenu u i oko Srebrenice.

Analiza forenzičkih nalaza i tobožnjih “dokaza” počinjenog genocida predstavlja posebnu vrednost ove monografije jer se na osnovu ovog pristupa pre svega doktora Ljubiše Simića vidi objektivnost i nepristrasnost koja je svakako nedostajala forenzičarima Haškog tribunala. Naime, doktor Simić ističe frapantnu neprofesionalnost koja je ispoljena na terenu prilikom analize posmrtnih ostataka i koja baca sumnju na zvaničnu verziju, svakako sve u cilju da se dostigne “magični” broj od oko 8 000 ubijenih vojno sposobnih žitelja Srebrenice. Ljubiša Simić ističe da su forenzičari jedan nalaz tumačili kao jedno telo što predstavlja drastičan primer kršenja forenzičke prakse, “prećutno je prihvaćeno da jedan forenzički izveštaj znači jedno telo. To nije tačno. Jer znatan broj izveštaja sadrži samo nekoliko kostiju, na osnovu kojih se ne mogu izvući nikakvi zaključci…” (str. 64.). Naime, doktor Simić ističe da su forenzičari raspolagali sa ukupno 3 658 autopijskih izveštaja. Imajući u vidu njihovu “praksu” po kojoj jedan izveštaj znači i jedno telo krajnja implikacija je jasna: otkriveno je 3658 tela. Međutim, kako piše doktor Simić,” za potpunu sliku o broju tela u masovnim grobnicama bilo je potrebno prebrojati butne kosti. Broj tela po toj analizi je 1 923”, (str. 79.).  

Osim toga, istražitelji su otkrili znatan broj tela koja su imala povrede koje nastaju prilikom dejstva projektila velike brzine. Ovakvi projektili naime izazivaju veoma velike povrede tkiva, “kada projektili koji se kreću brže od 900 m/s pogode telo, oko projektila stvara se lažan prostor koji koji je znatno većeg prečnika nego sam projektil, i to uzrokuje znatno veća oštećenja tkiva” (str. 68.). Postavlja se pitanje koje oružje može da nanese takvu vrstu povreda? Odgovor na ovo pitanje može dati svako sa malo vojnog iskustva. Naime, tokom rata u Bosni masovno je korišćeno protivavionsko oružje čehoslovačke proizvodnje M53/59, odnosno poznatija “praga”. Specifičnost izvođenja operacija na tlu bivše Jugoslavije, a naročito Bosne, uslovila je masovnu upotrebu dvocevnog protivavionskog topa prilikom dejstva protiv bunkera, oklopljenih ciljeva i pešadije. Takođe, ovo oružje poseduje kalibar od 30 mm, što zajedno sa početnom brzinom zrna od 1000 m/s doslovno otkida tkivo, “početna brzina metka kod ovog oružja je 1000 m/s, drugo, veličina metka kod “prage” ukazuje na to da se ogromna količina energije predaje telu u momentu udara, što znači da su, shodno tome, i povrede izraženije. Ovaj tip povreda nikako ne može nastati dejstvom iz automatske puške kod koje kalibar od 7. 62 mm i početna brzina zrna od 700 m/s nikako ne mogu naneti ovakav tip povreda. A sasvim je suludo i pomisliti da su pripadnici VRS “pragu“ koristili za streljanje zarobljenih muškaraca iz Srebrenice. Međutim, niko iz tribunala nije postavio ovo sasvim logično pitanje, “ za njih ti izveštaji kojih ima oko 150 i koji strše po svojim zaključcima i opisanim povredama, nisu predstavljali osnov za pokretanje novih pitanja” ( str. 70.). Osim toga, analiza velikog broja tela utvrdila je i postojanje fragmenata, odnosno gelera koji nastaju dejstvom minobacačkih projektila, a to su povrede koje nastaju prilikom legitimnih borbenih dejstava i granatiranja ciljeva koji predstavljaju legitimne mete, „da su srebreničkim žrtvama u julu 1995. godine neopravdano pridodati i oni koji su poginuli prilikom borbenih dejstava, svedoči i druga vrsta izveštaja, u kojima se jasno i nedvosmisleno kao uzrok smrti navodi povreda naneta šrapnelom, odnosno delom granate, mine ili delom nekog drugog projektila koji nije metak” (str. 70.). Doktor Simić navodi da ukupan broj otkrivenih žrtava sa ovim tipom povreda iznosi 477, što jasno ukazuje na to da je Tribunalu isključivo bilo stalo da broj žrtava koje su stradale prilikom streljanja bude što veći.

Kako je došlo do ovih velikih gubitaka na muslimanskoj strani? Svakako posebnu kockicu Srebreničkog krvavog mozaika predstavljaju ratna dejstva koja su vezana za povlačenje kolone 28. divizije iz Srebrenice u pravcu Tuzle. Autori su ponudili brojne iskaze preživelih učesnika povlačenja koji nedvosmisleno govore u prilog tome da je kolona pretrpela velike gubitke tokom povlačenja i da su i ti gubici potpuno neselektivno bili ubrajani u konačni zbir poginulih samo da bi se dostigla cifra od 8000 svirepo ubijenih Bošnjaka. Navedimo u tom svetlu samo jedno od mnogobrojnih svedočenja preživelog po imenu Suljić Mevludin čije je svedočenje zavedeno pod arhivskim brojem 00464649, “ 12. jul-zaseda kod Konjević Polja, procenjuje se da je oko 400 do 500 ljudi pobijeno” (str. 73.). Naime, ogromna vrednost ove monografije ogleda se u potkrepljenim i dokumentovanim izveštajima samih očevidaca, naime vojnika srebreničke 28. divizije, koja se zajedno sa civilima povlačila prema tuzlanskom kantonu, i koji ukazuju na to da su upravo ove vojničke formacije pretrpele teške gubitke prilikom borbenih kontakta sa jedinicama zvorničke brigade VRS. Veoma je bitno to da je pravni status ove mešovite kolone bio takav da je ona predstavljala legitiman cilj, a u izveštaju Generalštabu ABiH i Upravi bezbednosti u Sarajevu o koloni se govori kao o mešovitoj, “tamo stoji da “po nekim procenama u koloni je bilo između 10. 000 i 15. 000 ljudi, među kojima je bilo oko 6.000 naoružanih boraca”, (str. 108.). Na osnovu ovoga, po međunarodnom pravu, kolona je “predstavljala legitimnu metu” (str. 108.). U prilog tome da je ova kolona bila izložena teškim borbenim dejstvima govore i brojni dokumentovani izveštaji o borbenim kontaktima tokom povlačenja kolone i koje autori monografije sistematski i pažljivo navode. Gubici ove Srebreničke kolone su bili znatni i sudeći po izveštajima i procenama stranaca prilikom borbi poginulo je od 1 000 do 3 000 ljudi što čak i ukoliko prihvatimo donju cifru “to i dalje predstavlja znatan deo ne samo od ukupnih ljudskih gubitaka za koje muslimanska strana tvrdi da ih je pretrpela (oko 25 odsto od 8. 000) nego, što je još bitnije, to je značajna brojka i u odnosu na ukupnu cifru ekshumiranih osoba koje je do sada bilo moguće utvrditi (oko 2.000 ili nešto ispod te cifre” (str. 117.)).    

Koliko iznosi ukupan bilans osoba koje bi mogle biti streljane nakon što su srpske snage zauzele Srebrenicu? Ukupan broj žrtava koji bi se mogao dovesti u vezu sa događajima u Srebrenici je ispod 2 000 a nikako onaj koji tvrdi Haški tribunal. Ukupan broj žrtava koji su stradali od metka je 655, a kada od tog broja oduzememo osobe koje su, kao što smo već pomenuli, stradale od projektila koji su ispaljeni iz oružja tipa “praga“ prilikom ratnih dejstava dobijamo približnu cifru oko 500 žrtava a kada njima dodamo osobe koje su otkrivene sa povezima i ligaturama kojih ima 442 dobijamo broj od 950 što autori monografije potvrđuju rečima da je “maksimum potencijalno streljanih među ekshumiranim slučajevima oko 950” (str. 124).

Osim toga, monografija na jednom mestu u prilozima sumira svu dokumentaciju koja potvrđuje argumente autora i potkrepljuje tezu da je u Srebrenici izvršen zločin ali nikako ne i genocid.  

Da zaključimo, “Srebrenica: dekonstrukcija jednog virtuelnog zločina“ predstavlja kao što smo već naveli jedan istinski istraživački poduhvat koji je od izuzetnog značaja za rasvetljavanje prave istine o Srebrenici i kao takav predstavlja jedan istinski i objektivni naučni pristup koji se ističe po obimu pružene dokumentovane građe. Kao takav on je zaslužio da se nađe pred čitaocima koji pre svega žele da saznaju pravu istinu o događajima u Srebrenici ali i na prostorima čitave bivše Jugoslavije. Ova monografija će nakon njenog objavljivanja na engleskom jeziku predstavljati dokument od izuzetnog značaja koji će otvorenim umovima prezentirati pravu sliku o Srebrenici i sliku o srpskom narodu, ali i ne samo to, možda je važnije to što će, nadamo se, ova monografija postići u Srbiji a to je da se upravo otvore oči onog, ne malog dela javnosti, koji olako prihvata teze koje se serviraju iz propagande kuhinje Zapada i koje utiču na to da se prihvati žig kolektivne krivice srpskog naroda. Osim toga, monografija Stefana Karganovića i Ljubiše Simića nema samo istorijsko-pravni značaj, već i u moralnom smislu predstavlja izuzetan poduhvat zarad samih žrtava i članova njihovih porodica. Da navedemo samo reči Dajane DŽonston, koja je pokrenula debatu o “korišćenju Srebrenice” za koju pravo pitanje ne glasi šta se zapravo dogodilo, već kakve su koristi od toga? “Među mnogobrojnim zainteresovanim stranama koje sistematski eksploatišu politički rudnik koji se zove Srebrenica treba posebno izdvojiti jednu grupu korisnika: političku elitu koja usmerava način mišljenja, svest i kolektivnu viziju muslimanske zajednice u Bosni i Hercegovini, (str. 127.). I da završimo sa upozorenjem Hane Arent koje su i autori ove sjajne monografije citirali u završnom poglavlju knjige: “Samo glupost može da osmisli politiku koja se za zaštitu oslanja na neku daleku imperijalnu silu, dok od sebe otuđuje blagonaklonost suseda”, (str. 128.).

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner