Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Afrika - povratak belih gospodara
Savremeni svet

Afrika - povratak belih gospodara

PDF Štampa El. pošta
Zoran Milošević   
utorak, 18. oktobar 2011.

Nekoliko dobro urađenih dokumentarnih filmova se vrti na zapadnim televizijama i internetu, a zanimljivi su jer se u njima postavlja isto pitanje: da li su belci rano otišli iz Afrike? Pitanje se postavlja u kontekstu pojave, na ovom kontinentu, Kineza, tačnije kineskog kapitala.

Posle Drugog svetskog rata, zbog jačanja antikolonijalnih pokreta, evropske sile su se odricale svojih kolonija. Do 1990. godine preostala je samo šačica evropskih kolonija. Na Četvrtom panafričkom kongresu u Mančesteru (1945), po uzoru na ideje istaknutih afričkih rodoljuba tražilo se samoodređenje afričkih naroda i sjedinjenje afričkih država.

Do kraja 1960. godine nezavisnost su proglasile 23 države; Godine 1963. šefovi 30 nezavisni afričkih država su se sastali i osnovali OAJ (Organizaciju afričkog jedinstva). Cilj je bio podsticati političku i ekonomsku saradnju među zemljama te pomagati kolonijama u uspostavljanju nezavisnosti.

Od 1961. do 1974. godine nezavisnost stiče još 16 zemalja. Dekolonizacija juga završava se postizanjem nezavisnosti Angole, Mozambika (1975), Zimbabvea (1980) i Namibije (1990), te demokratizacijom Južnoafričke Republike (1994).

Istorija Afrike od 1500. godine do kraja XX veka obilovala je postupcima koji nemaju ništa zajedničko sa civilizovanim odnosom prema Čoveku. Najdramatičniji su, svakako, bili robovlasništvo i rasizam, čiji su tragovi još uvek mogu naći u svesti belaca. Na internetu se mogu naći i ovakva (ali i mnogo gora razmišljanja) „Gotovo cela Afrika je bila "porobljena", tokom vekova. Osvajači su doneli poludivljim narodima pismo, kulturu, obrazovanje. Poludivlji narodi su se kasnije, u XX veku, organizovali i osnovali polufunkcionalne drzave, često pogođene građanskim ratovima, nestabilne. Taj period se naziva "Buđenje Afrike". A ja bih dodala i povratak u jedan košmar. Jedina država, koja je bila slobodna, ali i koja je bila civilizovana bila je Etiopija. Od XVII veka do poslednje decenije 20. veka u Južnoj Afirici je funkcionisalo uređenje zasnovano na zaštiti bele manjine od krvoločnih hordi plemena.

Francusko „ludovanje“ u Africi

Iako su, dakle, belci, tačnije beli zapadnoevropljani, pet vekova gazdovali svetom, uspostavljali svoje zakone, potčinjavali druge kontinente, pljačkajući ih i eksploatišući radnu snagu, tome je došao kraj u XX veku. U Africi se pojavio afro-centrizam, osobeni vid afričkog nacionalizma koji je izrodio niz oslobodilačkih pokreta koji su izveli antikolonijalnu i socijalnu revoluciju. No, danas afro-centrizam kao da je na izdisaju. On nije Afriku doveo do toga da u XXI vek bude vek Afrike, naprotiv izgubio je snagu i belci se, kako svedoče događaji, ponovo vraćaju u Afriku.

Trenutno, u Africi „luduju“ Francuzi. Za Francuze je Afrika kao za Rusiju „Gasprom“. Međutim, „ludovanje“ je počela da ometa Kina, preotimajući cele segmente biznisa francuskim i evropskim trans-nacionalnim korporacijama. I Francuska je odgovorila – serijom prevrata i kolonijalnih ratova, koje javnost nije ni primetila, jer se pažnja usmerila na događanja i rat Libiji.

Rat u Libiji, pod čijom maskom se danas događa predaja vlasti belcima u Africi je delo Francuske, mišljenje je afričke kritičke inteligencije. „Od početka do kraja to je operacija Pete republike, iako je Francuska u to uvukla NATO, samo da bi imala masku“. Peta republika ima velike mogućosti da utiče na politiku i ekonomiju crnog kontinenta. Francuska ima mnoštvo bivših kolonija odakle ona i danas pljačka tamošnje bogatstvo. Trećina današnjih Francuskih prihoda potiče iz Afrike. Sada taj prihod ugrožava novi igrač – Kina! Kineski biznis stvara novu realnost u Africi, a to se uopšte ne sviđa Evropljanima, posebno Francuzima i Englezima.

Na primer, Burkina-Faso je zemlja u koju je Kina uložila mnogo novca. Modernizovala je puteve i uz to izgradila svu neophodnu infrastrukturu – benzinske pumpe, markete, kafiće, restorane, bolnice, hotele i motele... I život je buknuo. Pri tome su Kinezi svu tu infrastrukturu poklonili lokalnom stanovništvu. Oni od toga nemaju nikakvu korist, ali oni svoj kapital, svoj radi i ideje naplaćuju robom, sirovinama, odnosno lokalnim proizvodima. Glavni proizvod je kakao. Dogodilo se čudo. Lokalno stanovništvo rado prodaje Kinezima kakao, jer, pre toga, su otkupljivači i evropske banke ucenjivale stanovnike i za mali novac otkupljivale rod kakao. Uz to, Evropa je ostala bez kakaoa. Sad ga treba kupovati od Kineza, razume se, po višim cenama. Dodatni problem za Evropljane je što 2/3 roda kakao nije ugovoren (avansiran), tako da se može slobodno prodavati. To su, naravno, Kinezi iskoristili i poslednjih 10 godina ubrali kajmak u ovom poslu.

Prevrati: Burkina-Faso, Zambija...

Dok je svet gledao u Libiju, Peta republika je van očiju medija, izvršila prevrat u Burkina-Faso iz pomoć specijalnih jedinica i legije stranaca. To se trenutno događa po celoj Africi. Koja države neće da preda vlast, biva silom oborena. Pod maskom „Libija za Gadafija“ ili „NATO za demokratiju u Libiji“ događa se „čišćenje nepodobnih režima koji su se družili sa Kinom», od Alžira do Zaira. Tome se, naravno, raduje «sva 'demokratska' Evropska unija i SAD» (začudo srpski režim još nije pokazao svoje oduševljenje).

Naravno, metodi obaranja režima se razlikuju. Alžir, na primer, ima vlast sastavljenu od klanova i rodbine. Svi oni imaju šta da izgube, da „žrtvuju“! Lične poslove sa francuskim kompanijama, ili decu koja se tamo školuju ili rođake koji žive u Francuskoj. Zato na pojavu pukova Legije stranaca u Alžiru niko nije ni ušima mrdnuo. Niko ne želi da izgubi svoje pozicije u Francuskoj. Legija stranaca nije samo deo francuske armije. Ona odlično radi za francuski biznis. Ovi momci u uniformama uvek stoje na raspolaganju francuskim kompanijama „Total“ ili Aerbas, ili nekoj trećoj – svejedno je.

No, prisustvo Legije stranaca ne znači da su Francuzi, tačnije njihov predsednik nekome objavili rat. Ne! Jer i predsednik Francuske zna da se legija koristi za francuski biznis i za dobrobit Francuske. A ljudska prava... Ko još za to mari!

U Zambiji je, pod velikim pritiskom Engleske i Francuske, drugo mesto u političkoj hijerarhiji – „dobrovoljno“ predato belcu rođenom u ovoj državi, Gaju Skotu. Ovo je primer za ceo region – da se vlast u afričkim državama preda belcima, smatra politikolog Kisitor Ngong. Gaj Skot se rodio 1944. godine u gradu Livingston, a završio je u Engleskoj univerzitet Kembridž. Ovo imenovanje, pre svega, treba da utiče na Zimbambve, gde se Robert Mugabe, koji još pamti beli rasizam i koji se opire imenovanjima belaca u političku vlast svoje zemlje.

Zambijska dijaspora u Londonu je sa odobravanjem prihvatila imenovanje Skota: „Ovo imenovanje Gaja Skota na dužnost potpresednika je dobar korak, ne toliko u smislu upravljanja Zambijom, već kao primer za ostalu Afriku. Sadašnja ekonomska kriza i politička netrpeljivost u Zimbabveu je ono čega se bojao pokojni Jan Smit, koji je govorio o nedopustivosti da „vlada većina“. Vlada većine bez poštovanja ljudskih prava je gora nego vlada manjine koja garantuje pravo na život i osnovne potrebe“.

Proterati „žute đavole“

Gaj Skot je prvi belac koji je zauzeo tako visoku političku funkciju u postkolonijalnoj Africi. Ostaje da se vidi koliko će realno vlasti Skot imati i kako će na to reagovati Kinezi, koji su uložili veliki kapital u ovu zemlju. Skot, nije tajna, planira da Kineze protera i dovede engleske kompanije u Zambiju. Upravo Skot predstavlja žestoku anti-kinesku grupaciju u ovoj afričkoj zemlji. Ova grupacija želi da iz Zambije protera sve „žute đavole“, koji uživaju, jer eksploatišu lokalno stanovništvo. No, do dolaska na vlast Kota Kinezi su postali još moćniji i brojniji u ovoj zemlji. Kinezi su preuzeli glavni proizvod Zambije – med! Zambija je prva u svetu po proizvodnji kvalitetnog meda, a Kina prva po potrošnji. U proizvodnji meda Kinezi su uveli svoj poredak. Lokalnim radnicima Kinezi daju skromnu platu, što je za belce bilo dovoljno da povedu (uspešnu) propagandu protiv „žutih đavola koji eksploatišu crnce“. I propaganda je dala rezultate. Dosta lokalnih radnika, zbog toga, ne voli Kineze. Drugi problem je što kineske investicije u Afriku omogućavaju da njihovi stručnjaci i radnici proniknu u sve sfere afričkog života. Kinezi nisu samo prisutni kao inženjeri na gradilištima, već i u poljoprivredi i u industriji kao obični radnici – lišavajući radnih mesta lokalno stanovništvo.

„Glas naroda“ je dugo zahtevao da se nešto preduzme protiv Kineza („da se oni postave na mesto koje ima pripada“) i sada imamo dolazak belca na mesto drugog čoveka u državi da to reši. Međutim, pitanje je kako to uraditi, jer su Kinezi samo prošle godine (2010) uložili dve milijarde dolara! To je veliki novac koji belci nemaju, a pitanje je da li bi se drugačije odnosili prema radnicima. Istorijsko iskustvo Afrikanaca govori da su bili još gore gazde od Kineza.

Englezi su u Africi, da bi istisli Kineze, počeli da igraju na Francusku (i obratno). Zapravo Francuzi i Englezi u savezu sa još nekim evropskim državama vode pravi rat radi progona Kineza iz Afrike. Analitičari sajta "Hvilя" (3. oktobra 2011.) ovu situaciju su opisali na sledeći način: Francuska proteruje Kinu iz Afrike: jedan kolonijalizam protiv drugog kolonijalizma!

Interesantno je da je tokom juna 2011. godine državna sekretarka SAD Hilari Klinton boravila u Africi i tom prilikom upozoravala Afrikance da se paze novog kolonijalizma, čime je zapravo podržala Petu Republiku i Britaniju.„Afrika mora da se čuva novog kolonijalizma, gde Kina širi svoje veze, umesto da stvara partnerski odnos koji bi pomogao razvoju ekonomskog kapaciteta na kontinentu“, rekla je Klintonova u Lusaki, u Zambiji, na početku svoje petodnevne afričke turneje. Ona je rekla da SAD žele da kada se investira u Afriku, to ne bude podrivanje dobrog upravljanja na tom kontinentu, prenosi Rojters.

„Dosta se može naučiti od azijskih država kako vlade mogu da pomognu ekonomski rast, ali Peking nije politički uzor koji treba da pratite“, ocenila je američka državna sekretarka.

Afrika je kontinent sa približno 144 miliona stanovnika (naseljenost po kvadratnom kilometru je 4,9 ljudi), ima velika prirodna bogatstva. Zato je ovaj kontinent postao interesantan svim onima kojima su potrebne sirovine, poljoprivredno zemljište i poljoprivredni proizvodi, radna snaga i tržište. Istovremeno većina afričkih država je nenaoružana i sa slabim obrazovanjem i armijama, što su povoljni uslovi za razvoj novog kolonijalizma.

Afrika je kontinent koji je poslednji postao deo svetskog privrednog sistema. Još u XX veku više od 90 posto njene teritorije bilo su evropske kolonije, a faktički — ceo kontinent danas se nalazi pod uticajem evropskog kapitala. Najveći deo Afrike je bio pod francuskom i britanskom vladavinom.

Kolonije

Površina uhiljadama km

Stanovništvo

umilionima

Naseljenost
na 1 km2

Francuske

11.540

43.900

3,8

Britanske

10.000

48.300

4,8

Belgijske

2.410

17.500

7,3

Portugalske

2.100

7.700

3,7

Italijanske

1.590

1.700

1.1

Španske

310

210

0,7

 
SAD šalju trupe u Afriku

Odluka američke administracije da pošalje 100 pripadnika svojih oružanih snaga u Afriku, predstavlja neuobičajeni korak SAD, ali istovremeno nastavak njihove nove politike na tom kontinentu, ističu američki mediji (15. oktobar 2011.).

Administracija je objavila da šalje taj kontingent kao pomoć lokalnim vladama u njihovoj borbi protiv Božje vojske otpora (LRA), koju predvodi samoproglašeni prorok DŽozef Koni, a smatraju je odgovornom za nebrojene zločine u proteklih 24 godine postojanja.

Iako je zvanično objašnjenje je da je to u skladu sa nacionalim interesima, činjenica je da su Amerikanci dosad bili neskloni slanju trupa u „pomoć“ afričkim prozapadnim vladama u borbi protiv opozicije. Za taj posao su se dosada uglavnom oslanjali na bivše evropske kolonijalne sile.

Afrički analitičari, pak, smatraju da je „borba protiv Božije vojske otpora“ samo „dobar izgovor“, a da se iz brda valja nešto drugo. Jer, da je tako kako kažu u Vašingtonu da ratuju u ime humanitarnih ciljeva, zašto su čekali 24 godine? Očigledno je, dakle, da se Amerikanci pridružuju u progonu Kineza iz Afrike, odnosno kako je istakla Hilari Klinton, „borbi protiv kineskog kolonijalizma».