Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Brejvik – čudovište koje je iznedrio multikulturalizam
Savremeni svet

Brejvik – čudovište koje je iznedrio multikulturalizam

PDF Štampa El. pošta
Brendan O'Nil   
četvrtak, 19. april 2012.

Mračna ironija sudske tirade protiv multikulturalizma Andersa Beringa Brejvika (Anders Behring Breivik) leži u tome što je njegov vlastiti pogled na svet prošaran upravo tom ideologijom koja insistira na podelama. Brejvik izigrava vojsku od jednog čoveka naspram zala multikulturalizma i „kulturoloških marksista“ koji su nam ih podmetnuli. Istovremeno, na svakom koraku, od njegovog poziva na poštovanje „moje kulture“ do njegovog paranoidnog ubeđenja da „njegovu kulturu“ jednako ugrožavaju nezainteresovani činovnici i neprosvećeni narod, Brejvik otkriva da je on u stvari upravo sledbenik multikulturalističkog pogleda na svet. Njegovo viđenje samog sebe kao ugrožene „kulture“, njegovo otužno samosažaljenje, njegova paranoja o njegovim tradicijama koje su izgažene pod nogama Drugih – sve ove izopačene ideje proističu iz ideologije multikulturalizma.

Brejvik se ne razlikuje toliko od „kulturoloških marksista“ koje toliko voli da mrzi. Kao i oni, i on se koristi akademskim žargonom poput „dekonstruisanja“ i „kulturnog identiteta“ kako bi opisao ono što misli da se događa sa Evropom. Tokom dvanaestominutnog blebetanja na video snimku koji je postavio na „Jutjubu“ nešto pre nego što je započeo svoj pokolj, on govori o „dekonstrukciji evropskih kultura“. Tada je izjavio da želi da očuva „identitet belih hrišćana“ i pred sudom jadikovao nad nepoštovanjem „moje kulture“. Ova opsesija vlastitim kulturnim identitetom i želja da se podigne zaštitni štit oko njega kako mu spoljašnje sile ne bi nikada mogle nauditi predstavlja čisti, nepomućeni multikulturalizam, isti oblik mišljenja koji pokreće savremenu multikulturalističku mašineriju na njenom zadatku da nametne poštovanje za različite „identitete“.

Brejvikova motivacija očigledno se zasniva na politici identiteta, umesto na starostavnim religijskim ubeđenjima. Kao što je već istaknuto, on pozira kao „hrišćanski ratnik“, ali njegovi stavovi ne bi baš najbolje prošli kod okorelih hrišćana – on, na primer, podržava abortus, nema ništa protiv da se bori rame uz rame sa homoseksualcima i priznaje da je spavao sa prostitutkama. Prilično je očigledno, kao što je neko od komentatora i istakao, da se Brejvik identifikuje sa „kulturološkim, pre nego sa strogo religijskim oblikom hrišćanstva“. Drugim rečima, on se vodi „ideologijom identiteta“, pre nego bilo čime što bi se moglo prepoznati kao „hrišćanski fundamentalizam“, zato što je njegova opsesija upravo njegov unutrašnji „identitet“, njegove fiksirane kulturološke osobine, baš kao što je slučaj sa klasičnim multikulturalistima. Njih takođe vodi „ideologija identiteta“, vera da se svako može ugurati u zgodne i neizmenjive kulturološke pregrade – Belci, Muslimani, Crnci – i da se svaka od ovih pregrada mora štititi od ismevanja i nepoštovanja.

Još jedna stvar koju Brejvik deli sa multikulturalističkim lobijem je snažan osećaj kulturološke paranoje. On veruje da je „moja kultura“ pod opsadom. Tamo gde klasični multikulturalisti teže da pokažu kako su manjinske kulture, poput islamske, ugrožene talasima islamofobije i neprosvećenosti šire javnosti, Brejvik kaže da je većinska kultura – identitet belih hrišćana – ugrožena „islamskom kolonizacijom Evrope“ i takođe neprosvećenošću šire javnosti (on tvrdi da je običan narod zaveden medijima). Ovo su samo različite verzije jednog istog oblika kulturološke panike koju je odnegovao multikulturalistički pogled na svet. Zaista, neverovatno je koliko toga Brejvik ima zajedničkog sa islamistima koje prezire. Dok islamisti, takođe pod uticajem multikulturalizma, sumanuto insistiraju da je njihov kulturni identitet ugrožen „novim Krstaškim pohodima“ protiv islama, Brejvik tvrdi da je njegov kulturni identitet ugrožen Krstaškim pohodima sa istoka, tj. „islamizacijom“. Obe grupe su dovedene do paranoje kroz podsticanje njihove opsesije svojim navodno krhkim identitetima.

Brejvik nije nepokolebljivi protivnik multikulturalizma; on je njegov proizvod. On je čudovište multikulturalizma, budući da je njegov stvarni cilj da se izbori za priznanje njegovog identiteta između svih tih drugih identitétā kojima se toliko ulizuje savremena Evropa. U suštini, njegov varvarski čin prošle godine nije vodio razmontiravanju multikulturalizma, već njegovom proširenju, kako bi se postarao da se unutar njega dovoljno poštovanja obezbedi i za njegova sitničava kulturološka osećanja, baš kao što je slučaj sa drugima.

Autor je urednik časopisa Spiked. Tekst je objavljen u okviru njegovog bloga na internet stranici londonskog The Telegraph.

(Za NSPM sa engleskog preveo Nikola Tanasić)