Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Francusko-nemačko pomirenje - propagandni mit za Balkan
Savremeni svet

Francusko-nemačko pomirenje - propagandni mit za Balkan

PDF Štampa El. pošta
Miloš Mišić   
petak, 21. avgust 2015.

Inicijativa, tačnije najava inicijative predsednika Vlade Srbije Aleksandra Vučića, upućena državama regiona za ustanovljavanje zajedničkog dana sećanja na sve žrtve ratova na prostoru bivše SFRJ je, samo što je ugledala svetlo dana, dočekana sa prezrivim odbijanjem u Zagrebu, Sarajevu i Prištini.

Uprkos još jednom nepotrebnom istrčavanju Srbije u procesu pomirenja, najavljuje se da se od ove inicijative nikako neće odustati.

Da bi se dalo opravdanje jednom očigledno Sizifovom poslu, koji Srbija vrši već 15 godina, vladajući intelektualni, kulturni i politički mejnstrim u Beogradu se uporno poziva i insistira na primeru Francuske i Nemačke, koje su se, posle skoro 150 godina sukoba i neprijateljstava, od vremena Napoleonovih ratova preko Francusko-pruskog rata 1870-1871. do oba svetska rata, dozvale pameti, pomirile i danas čine „motor Evropske unije“, od koje navodno svi evropski narodi i države imaju koristi. U pitanju je, kao i obično, samo propagadni mit.

Nakon 1945, vojnog sloma i podele na četiri okupacione zone, Nemačka je bila na kolenima. Francuska, iako sila pobednica i učesnik u okupaciji Nemačke, zbog poraza 1940. bila je žestoko uzdrmana, što će pokazati i kasniji događaji u njenim kolonijama koje su se počele boriti za nezavisnost. Prema tome, obe države su bile svesne da su postale sile drugog reda, ali „pomirenje“ između njih, započeto početkom pedesetih, nije bio sporazum ravnopravnih partnera, naprotiv.

Tek obnovljena Nemačka, bez značajnog dela svoje teritorije, opterećena istorijskom krivicom za izbijanje Drugog svetskog rata, sa američkim trupama na sopstvenom tlu, bila je „mlađi partner“, koji će političko vođstvo prepustiti „starijem partneru“, koji će od 1960. biti i nuklearna sila. Međutim, postojao je jedan daleko jači, a sasvim sigurno i ključni razlog – postojanje „zajedničkog spoljnog agresora“ – Sovjetskog Saveza i „svetskog komunizma“. Prozaičnije rečeno, ruski tenkovi više nisu bili na izvoru Njemena u Belorusiji kao 1939, nego na obalama Labe (Elbe) u Istočnoj Nemačkoj. Za pomirenje, dakle, nije dovoljno dvoje. Za pomirenje je potrebno troje.

Međutim, sa ekonomskim usponom, dolaskom na vlast Helmuta Kola 1982. i novom politikom identiteta Nemačke, „neopterećene istorijskim krivicama“, radi dobijanja što šireg manevarskog prostora u spoljnoj politici, započele su prve, jedva vidljive trzavice. Nemačka, sada ekonomski dominantna, počela je sve više da zahteva i istinsku političku ravnopravnost.

Da bi održala političku kontrolu Nemačke unutar tadašnje Evropske zajednice, Francuska je 1990. aminovala njeno ponovno ujedinjenje u zamenu za odricanje od nemačke marke i uvođenje evropske monetarne unije i evra.

Da bi održala političku kontrolu Nemačke unutar tadašnje Evropske zajednice, Francuska je 1990. aminovala njeno ponovno ujedinjenje u zamenu za odricanje od nemačke marke i uvođenje Evropske monetarne unije i evra. Samo godinu dana kasnije, ovo će se pokazati kao iluzija. Prilikom potpisivanja Mastrihtskog sporazuma, kojim su stvoreni sadašnja EU i evro, Nemačka će uceniti ostale države brzim priznanjem Slovenije i Hrvatske od strane EZ, što je i učinjeno. Nemačka se potvrdila kao velika sila, što neće naići na naročiti otvoreni zazor zbog nastupajućih „srećnih vremena“, koja će za EU trajati sve do 2008, početka svetske ekonomske krize, a zatim i krize u evrozoni. Ostatak priče o „jedinstvu i solidarnosti“ EU, pogotovo u poslednja tri meseca, dobro je poznat.

Uostalom, ukoliko se zagrebe ispod površine visoke politike, na primeru nemačke nacionalne manjine u multinacionalnoj, multikulturalnoj, sekularnoj, tolerantnoj i demokratskoj Francuskoj „pomirenje“ deluje veoma „ohrabrujuće“. U celoj Francuskoj od oko 64 miliona stanovnika, oko 1,5 milion čine Nemci ili nešto manje od 2,5%. U Alzasu (Elsaß) ih živi 1,2 miliona i čine većinu, dok u severnom delu Lorene (Lothringen) živi 300 000, gde čine manjinu. Kao što je poznato, ova oblast Alzas-Loren od oko 14 500 km2 (poređenja radi površina Crne Gore je oko 13 800 km2, a površina Republike Srpske Krajine je bila oko 17 000 km2) bila je predmet krvavih sukoba dve države i dva naroda 1870-71. i u oba svetska rata.

Zvanično, za Francusku ne postoje Nemci i nemački jezik, tj. alzaški dijalekat nemačkog. 

Zvanično, za Francusku ne postoje Nemci i nemački jezik, tj. alzaški dijalekat nemačkog. Postoje Alzašani i alzaški jezik. Nakon 1945, što je bio slučaj i posle 1918, francuska država je zabranila upotrebu alzaškog i njegovo učenje u školama. Iako je jezička politika u školama od početka 50-ih počela da biva stidljivo labavija, u smislu da se može tek ponegde učiti standardni nemački, ali nikako alzaški, Ustav Pete republike iz 1958. priznaje francuski kao jedini zvanični jezik.

Kao rezultat ovakve ,,tolerantne’’ i ,,pomiriteljske’’ politike, prema istraživanju Nacionalnog insituta za statistiku i ekonomske studije iz 2012. godine, broj govornika alzaškog kao maternjeg jezika je više nego prepolovljen u odnosu na 1946, kada ih je bilo 90%. Radi jasnije slike, ovde treba dodati i to da, po istraživanju, među populacijom od 3-17 godina taj procenat onih koji govore alzaški kao maternji iznosi celih 3%, a među populacijom od 18-29 godina 12%.

U međuvremenu je Francuska potpisala povelju iz Kopenhagena o pravima manjina 1990, kao i Evropsku povelju o regionalnim i manjinskim jezicima iz 1992, ali ih nikada nije primenila, jer ih francuski parlament do danas nije ratifikovao. Tek 2008. je amandmanima na Ustav, priznato postojanje „regionalnih jezika“, ali „kao dela francuskog nasleđa“ koji mogu imati ograničenu upotrebu.

Tako je, npr, u Strazburu, sedištu više evropskih institucija, moguće videti dvojezične table sa nazivima ulica, ali ne i na zgradama državnih institucija ili na tablama sa nazivom grada na alzaškom (Straßburg).

Tako je, npr, u Strazburu moguće videti dvojezične table sa nazivima ulica, ali ne i na zgradama državnih institucija.

Ako ovome dodamo da je tek 1993, kao „ogroman ustupak“, roditeljima dato pravo da deci daju nemačka imena i da gotovo svake godine oko 9. maja, Dana Evrope, i oko 8. jula - Dana francusko-nemačkog pomirenja, dolazi do iskazivanja „ljubavi“, „privrženosti“ i „topline“ prema „Bošima“ i „Alzakonima“, kako se u Francuskoj pogrdno zovu Nemci, u vidu vandalizacije nemačkih grobalja ili ispisivanja uvredljivih parola na kapelama od strane „nepoznatih počinilaca”, ,,nacionalista“, ,,huligana“, ,,ekstremista“, itd,  dobija se ne baš tako idealna slika „pomirenja“ koju „civilizovani francusko-nemački dvojac“ pokušava da pošalje „primitivnim, zaostalim i nezrelim Balkancima“ i postaje jasno šta se zapravo krije ispod nameštenih osmeha, zagrljaja i poljubaca Angele Merkel i Fransoa Olanda.