Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Iseljavanje krimskih Tatara 1944. godine
Savremeni svet

Iseljavanje krimskih Tatara 1944. godine

PDF Štampa El. pošta
Rajko Bukvić   
četvrtak, 20. mart 2014.

Sažetak. U članku se razmatraju pitanja iseljavanja krimskih Tatara u 1944. godini. Posle kraćeg istorijskog pregleda (su)života tatarskog i drugih naroda na Krimskom poluostrvu, sagledavaju se uzroci koji su doveli do masovne deportacije više od 180.000 Tatara. Ukazuje se da se ti razlozi ne mogu ignorisati, ali i da je neophodno njihovo objektivno (ma koliko teško) razmatranje i ocenjivanje. Ističe se i nužnost da se spreči instrumentalizovanje ovog događaja u političke svrhe.

Ključne reči. Iseljavanje, Krim, Tatari, okupacija, kolaboracija

 

Krim, s površinom od 26.860 km², i sa skoro 2,5 miliona stanovnika višenacionalnog sastava (preko 125 narodnosti), s raznovrsnim reljefom (72% ravnica, 20% planine i 8% jezera i drugi vodni objekti) i povoljnom i raznovrsnom klimom (umereno-kontinentalna, preko umerene do subtropske), jedno je od izuzetno privlačnih mesta za život, i jedna od omiljenih turističkih destinacija i svetskih atrakcija. Bogate i raznovrsne prirode, u okruženju dvaju mora – Azovskog i Crnog, s kopnenom vezom preko Perekopskog zemljouza od svega 8 km na severu i ukupnim granicama od preko 2.500 km, duge i burne istorije, Krim je svakako jedno od interesantnijih mesta na svetskoj mapi.

Ali, Krim je istovremeno i jedna od nekoliko neuralgičnih tačaka koja već više vekova predstavlja stalnu pretnju evropskom, pa i svetskom miru. Poslednjih dana, u okviru, ili kao posledica, tzv. majdanskih događanja tokom poslednjih nekoliko meseci u Kijevu, Krimsko poluostrvo se ponovo našlo u centru pažnje svetske javnosti. Sama ta činjenica, pojačana (za sada dosta stidljivim) pokušajima da se za određene geopolitičke interese iskoriste određene protivrečnosti i događaji iz krimske istorije, svakako predstavlja dovoljan povod da se naši čitaoci malo detaljnije upoznaju sa složenošću istorije i sadašnjice ovog poluostrva. Autor ovog teksta, međutim, neće se baviti celinom tih pitanja, već će se koncentrisati na jedan od važnih istorijskih događaja i na postojeće i moguće aspekte njegovog tumačenja. Ipak, radi njegovog boljeg razumevanja biće neophodno najpre dati i kraći osvrt na istoriju poluostrva i suživot različitih njegovih naroda, pre svega Rusa i Tatara.

Slika 1. Krimsko poluostrvo

Izvor: Preuzeto s Vikipedije

Malo predistorije

Istorija Krima i suživota različitih naroda koji ga naseljavaju, uključujući i njihove međusobne sukobe, bogata je i proteže se u davna vremena. Plodna zemlja i povoljna klima privlačile su razne narode – Skiti, Sarmati, Grci, Rimljani, Goti, Huni i mnogi drugi. Među njima i drevni Rusiči, koji su na istočnom delu poluostrva stvorili u periodu od 10. do 12. veka snažno Tmutarakanjsko kneževstvo. Prema u zvaničnoj istoriji prihvaćenim stavovima, Tatari su na Krim došli s najezdom Tataro-Mongola počev od 1223. godine (napad na Sudak), sve dok narednim napadima drevna Tavrika, kako se nekad nazivao Krim, nije postala jedan od tatarskih ulusa, tj. država (istorijom srednjovekovnog Krima bavio se A.L. Jakobson, videti njegove dve monografije navedene u spisku literature). Posle raspada Zlatne horde 1443. obrazovalo se Krimsko hanstvo, na čijem čelu je bio Devlet-Hadži-Girej. Njegov sin Mengli-Girej bio je 1475. prinuđen da se potčini Osmanskoj imperiji, priznavši sebe turskim vazalom. Sa svoje strane, Turska je vazalno hanstvo koristila u borbama protiv zemalja Istočne Evrope, pre svega Rusije i Poljske. Iz stalnih napada uzimani su zarobljenici koji su zatim korišćeni kao robovi u samom hanstvu ili su pak izvoženi u druge zemlje, tako da nije preterana ocena da se celokupna ekonomija hanstva držala na trgovini robljem (jasir). Po svedočenju katoličkog misionera K. Dibaija, u prvoj polovini 18. veka iz Krima je svake godine izvoženo 20.000 robova.

Ruska država preduzimala je odbrambene mere na svojim granicama. Kako je za Krimskim hanstvom stajala Turska, otvorena borba bila je teška, pa se pristupilo drugom vidu odbrane; izgradnji tzv. zasečnih linija, utvrđenih linija sačinjenih od malih i velikih gradova-tvrđava. Prva od njih bila je „Velika zasečna linija”, duga 500 kilometara, izgrađena polovinom 16. veka od Rjazanja do Tule. Međutim, u 18. veku situacija se promenila, laka krimska konjica više nije mogla da se bori sa savremenom vojskom. To se očitovalo najpre u toku rusko-turskog rata 1735‒1739, završenog praktično bez rezultata, a zatim u narednom turskom napadu na Rusiju 1768. godine i ratu koji je trajao do 1771. Ispunjavajući naredbu turskog sultana, početkom 1769. tatarska vojska sa 70.000 vojnika krenula je u pohod na Ukrajinu, ali je zaustavljena kod Jelisavetgrada i Bahmuta. Bio je to poslednji nalet u istoriji hanstva. Imperatorica Ekatarina II preduzela je 1771. napad i ovladala utvrđenom linijom Perekopa, da bi zatim ruska vojska zauzela Arabat, Kerč, Jenikale, Balaklavu i Tamansko poluostrvo.

Kujuk-Kajnadžirskim mirom od 10 (21) jula 1774. godine priznata je nezavisnost Krimskog hanstva od Turske, koja je faktički ostvarena nešto ranije, sporazumom u Karasubazaru koji su potpisali novi Han Sahib-Girej 1 (12) novembra 1772. s knezom Dolgorukovim – ovim sporazumom Krim je postao nezavisno hanstvo pod pokroviteljstvom Rusije. Kujuk-Karnadžijskim mirom Rusija je dobila Kerč, s u to vreme važnom tvrđavom Jenikale, sagrađenom 1703. Ipak, usledio je niz antiruskih ustanaka, koje su inspirisali Turci. U Rusiji je postalo jasno da je smirenje moguće samo ako se u Krimu ustanovi ruska administracija.

U sastavu Rusije

Februara 1783. poslednji krimski han Šagin-Girej odrekao se prestola. Manifestom Ekatarine II od 8 .(19) aprila 1783. godine Krim je prisajedinjen Rusiji. (U knjizi Istorija Rusije, red. Dimitrije Obolenski i Robert Oti, Klio, Beograd, 2003, pogrešno je na str. 155. navedeno da je aneksija Krima izvršena 1793. godine.) Zakonom (ukazom, kako se kod nas često piše) Ekatarine II od 22. februara (4. marta) 1784. lokalnoj eliti data su sva prava i olakšice koje je imalo rusko plemstvo, garantovana je neprikosnosvenost religije, mule i drugi predstavnici muslimanskog plemstva oslobođeni su plaćanja poreza, a krimski Tatari oslobođeni su vojne obaveze. Ipak, stari animoziteti nisu prevladani, i ponovo su izbili za vreme Krimskog rata 1853‒1856. Iako su zvanično izražavali lojalnost Rusiji, krimski Tatari su se prilikom iskrcavanja turske vojske u Jevpatoriji stavili na njihovu stranu. Predvodili su ih Poljak Vilhelm Tokarski i Ibraim-paša, potomak starog roda Gireja. Izdajničke akcije nisu mimoišle ni krimsko-tatarsku elitu. Praćene pljačkanjem i pravoslavnih hramova, te akcije se nisu zadržale samo u okvirima Jevpatorije – slično je zabeleženo i 1855. u Kerču. Naravno, to ne znači da su svi krimski Tatari bili na strani ruskih neprijatelja – ostale su zabeležene i njihove akcije protiv druge strane. Ipak, po završetku rata, saglasno članu 5. Pariskog mirovnog sporazuma od 18 (30) marta 1856, svima koji su skrivili bilo kakve akcije tokom vojnih dejstava saučestvovanjem s neprijateljima, bio je dat potpuni oproštaj.

Međutim, ubrzo po završetku rata turski agenti i muslimansko sveštenstvo razvili su među krimsko-tatarskim stanovništvom široku kampanju za preseljenje u Tursku. Pod uticajem te kampanje, a verovatno i drugih faktora, u godinama 1859‒1862. podiže se novi talas masovne emigracije krimskih Tatara – do 1863. u Tursku se iselilo više od 140.000 ljudi. Uz ostale činioce, to je dovelo do značajne promene etničke strukture stanovništva Krima: početkom 1850-ih od 430.000 žitelja 257.000 (skoro 60%) činili su krimski Tatari, dok je 1917. njihovo učešće već bilo više nego dvaput manje – od 810.000 žitelja poluostrva Tatari i Turci činili su nešto preko 25% (217.000). Upravo u toj, „smutnoj“, 1917. dolazi do novog razlaza krimskih Tatara i ruske države. Iako u manjini, kako u nacionalnom sastavu Krima, tako i u njegovim strukturama vlasti, usled čega je na kongresu zemstava i gradskih duma u Simferopolju 20‒23. novembra (3‒6. decembra) 1917. izglasano ostajanje u sastavu Rusije, ipak su na Kurultaju, ili „Nacionalnom osnivačkom saboru krimsko-tatarskog naroda“ u Bahčisaraju, od 26. novembra (9. decembra) do 13. (26) decembra usvojeni „Krimsko-tatarski osnovni zakoni“ i osnovana „Krimsko-tatarska nacionalna vlada“, ili „Direktorijum“, pod vođstvom muftije Čelebijeva. Radi borbe protiv sovjetske vlasti stvoren je savez tatarskih i ukrajinskih nacionalista s ruskim belogardejcima. Ipak, ovaj sukob je brzo razrešen – boljševici su ušli u Simferopolj u noći 13-14. (26‒27) januara 1918, Čelebijev je uhapšen i streljan, a njegov naslednik DŽafer Sejdamet pobegao je u Tursku. Nakon toga u Simferopolju je od 7‒10. marta 1918. održan Prvi osnivački kongres Tavričke gubernije, koji je proglasio Sovjetsku socijalističku republiku Tavridu.

Međutim, sovjetska vlast na Krimu nije trajala dugo ‒ već 18. aprila 1918. na poluostrvo su ušle nemačke trupe. Pratile su ih ukrajinske sluge, tzv. krimska grupa vojske pod komandom potpukovnika Bolboćana. Oni su 22. aprila osvojili Jevpatoriju i Simferopolj. Istovremeno su širom Krima počeli ustanci tatarskih nacionalista. Ustanici su osvojili Aluštu, Stari Krim, Karasubazar, Sudak, a neredi su se proširili na Teodosiju i značajan deo planinskog Krima. Prvog maja 1918. nemačka vojska okupirala je ceo Krim, a već 11. maja na Krim se vratio Sejdamet. U početku on je bio za savez sa Turskom (koja mu je dala novac, kao i oficire i činovnike za organizovanje nove vlasti), ali je uskoro uvideo da Nemci ne nameravaju da odstupe, pa je i on prišao novom gospodaru. U marionetskoj vladi koju su sastavili i proglasili 18. maja, Nemci su za premijera postavili Sejdameta, ali su posle odbijanja predstavnika zemstava, gradskih duma i drugih lokalnih vođa da učestvuju u vladi, promenili odluku. Za premijera je postavljen litvanski Tatarin Matvej Suljkevič, kompromisna figura. Tako je 25. juna formirana „Krimska pokrajinska vlada“, u kojoj je Sejdamet – ministar spoljnih poslova. Ova vlada pokušala je da od nemačkog kajzera izdejstvuje pretvaranje Krima u nezavisno neutralno hanstvo, koje će se oslanjati na nemačku i tursku politiku, ali u tome nije uspela.

Tabela 1. Stanovništvo Krima, po popisima  

Izvor: Krыm, http://ru.wikipedia.org/wiki/%CA%F0%FB%EC   

Posle poraza i kapitulacije Nemačke od 11. novembra 1918, već kroz dve nedelje na Krimu se pojavljuju novi okupatori, predvođeni engleskim, francuskim, italijanskim i grčkim brodovima. Krimska pokrajinska vlada ih je dočekala s entuzijazmom, a delegacija krimskih Tatara izrazila je nadu da će se saveznička komanda prema njihovim potrebama odnositi s dužnom pažnjom. To se, međutim, nije desilo, niti je za to bilo vremena. Tokom aprila boljševici su oslobodili skoro ceo Krim i 28‒29. aprila 1919. na Trećoj krimskoj oblasnoj partijskoj konferenciji u Simferopolju proglašena je Krimska Sovjetska Socijalistička Republika. Međutim, ni boljševici se nisu održali dugo ‒ 26. juna morali su da napuste poluostrvo, koje su zauzeli beli. Ali, ni glavnokomandujući Oružanim snagama Juga Rusije, A. Denjikin, nije imao simpatija za težnje krimskih Tatara ka nezavisnosti – 22. avgusta 1919. krimsko-tatarski direktorijum bio je raspušten. Sejdamet se tada obratio za pomoć J. Pilsudskom, ponudivši mu najpre da primi mandat nad Krimom, a zatim da pomogne u obrazovanju samostalne tatarske republike, po ugledu na Estoniju i Letoniju. Sudbina Krima ipak je rešena s druge strane – 17. novembra 1920. armije Južnog fronta oslobodile su Krim i obnovile sovjetsku vlast. Osamnaestog oktobra 1921. osnovana je Krimska Autonomna Sovjetska Socijalistička Republika u sastavu RSFSR.

Uoči Drugog svetskog rata i u toku rata

Boljševičko rukovodstvo je i u Krimu, radi ostvarenja Lenjinovog prava nacija na samoopredeljenje, a prema Odluci 12. Kongresa RKP(b) iz 1923. godine, sprovodilo politiku „korenizacije“ – narodi koji su, kako su boljševici smatrali, u carskoj Rusiji bili „ugnjeteni“ dobijali su sve moguće olakšice i privilegije. Nacionalnim elitama je davano obrazovanje, postavljani su na rukovodeće položaje u partijskim organima, u vladi, privredi i obrazovnim ustanovama. Od 1929. u upravnom aparatu Krima kao službeni jezik uveden je i tatarski. Ova politika „tatarizacije” Krima imala je i mnogo loših aspekata, budući da su Tatari na poluostrvu činili manjinu. Pored toga, kao jedan od rezultata pojavilo se i da se među novim lokalnim kadrovima našlo mnogo „preletača“, krimsko-tatarskih nacionalista koji su odjednom „pocrveneli“. U takvoj atmosferi, na primer, počeo je da se uzdiže Veli Ibraimov, koji je 1924. postao predsednik CIK Krimske ASSR, ali se upleo u razne kriminalne aktivnosti, uključujući čak i ubistva i terorističke akte. On je 1928. streljan, ali ga i danas predstavljaju kao mučenika i žrtvu režima. Kao posledica, sredinom 1930-ih počelo je uzmicanje od korenizacije, a pred kraj te decenije gotovo se u potpunosti odustalo od takve politike.

Uoči Drugog svetskog rata krimski Tatari su činili manje od petine stanovništva Krima: u 1939. bilo ih je 218 hiljada od ukupno 1.126 hiljada žitelja poluostrva. Državni jezici Krimske ASSR bili su ruski i tatarski. Administrativna podela autonomne republike zasnivala se na nacionalnom principu. Posle početka rata mnogi krimski Tatari pozvani su u vojsku, ali pokazalo se da je među njima izuzetno veliki stepen dezerterstva. Nemci, koji su slične stvari izvodili i u drugim delovima SSSR-a, kao i u drugim zemljama, igrali su na nacionalizam Tatara – iz aviona su bacani leci u kojima je obećavano konačno rešenje pitanja o tatarskoj samostalnosti. Uz dezerterstvo zabeleženi su i otvoreni napadi na sovjetsku armiju koja je odstupala. U Simferopolju i nizu drugih mesta u novembru 1941. stvoreni su tzv. muslimanski komiteti, koji su između ostalog imali zadatak da vrše propagandu i agitaciju među tatarskim stanovništvom u korist nemačke armije i fašističkog poretka, uništavanje komunista i sovjetskih organa i ustanova, pomoć nemačkoj armiji pouzdanim ljudskim rezervama, prehrambenim proizvodima i toplom odećom i dr.

I taj program je zaista sprovođen, temeljito. Tako, recimo, posle poraza kod Staljingrada Paulusove Šeste nemačke armije, Teodosijski muslimanski komitet prikupio joj je za pomoć milion rubalja. Ali, važnije su bile jedinice samoodbrane, koje su Nemci počeli da obrazuju već u oktobru 1941. One su učestvovale u kaznenim odredima, u borbama na Kerčenskom frontu, u aparatima policije i poljske žandarmerije. Osobito su surove bile akcije protiv zarobljenih bolesnih i ranjenih partizana (ubistva, čak spaljivanje bolesnika i ranjenika). Nisu izostajale ni akcije protiv mirnog stanovništva – zabeleženi su čak slučajevi kada se ruskojezičko stanovništvo obraćalo za pomoć nemačkim vlastima i od njih dobijalo zaštitu. Od proleća 1942. na teritoriji sovhoza „Krasni“ postojao je koncentracioni logor u kome je za vreme okupacije ubijeno mučenjem i streljano više od 8.000 ljudi. Sve u svemu, računa se da je Nemcima služilo, u raznom obliku, oko 20.000 krimskih Tatara. O masovnosti učešća Tatara u nemačkim redovima rečito govori i podatak da su Nemci prilikom odstupanja na zapad poveli sa sobom i 5.000 aktivnih saučesnika i izdajnika. Tokom aprila 1944. njih su evakuisali u luke Rumunije i Bugarske, i od njih su kasnije formirane razne formacije u Nemačkoj, potom u Mađarskoj, čak i u Francuskoj.

Iseljavanje krimskih Tatara 1944.      

Krim je oslobođen 12. maja 1944, kao konačni rezultat operacija započetih jurišom armije Četvrtog ukrajinskog fronta na Perekop. Saradnici nacista koji nisu pobegli s njima, bili su naravno u opasnosti da budu uhapšeni i da im se sudi. I to se zaista i događalo. Ostali su zabeleženi takvi slučajevi (Navodi dati prema knjizi: Igorь Pыhalov, Za čto Stalin vыselяl narodы, 5-e izd., Яuza-press, Moskva, 2013, str. 116). U Bahčisaraju je uhapšen a zatim osuđen i obešen DŽafar Abibulajev, koji je 1942. dobrovoljno stupio u kazneni bataljon, da bi postao komandir kaznenog voda i učestvovao u streljanju mirnih žitelja. U DŽankovskom rejonu uhapšena je tročlana grupa Tatara koja je po zadatku nemačkih obaveštajaca marta 1842. u zatvoru otrovala 200 cigana. U Sudaku je uhapšeno 19 Tatara, koji su se zverski obračunavali sa zarobljenim vojnim licima Crvene armije.

Međutim, toliko masovna saradnja s okupatorima i učešća u zločinima bili su razlog za drugačiji pristup, odnosno za inicijativu za iseljavanje Tatara. Odgovarajući predlog uputio je Lavrentije Berija u pismu Staljinu 10. maja 1944. (pun tekst pisma naveden je u: I. Pыhalov, Nav. delo, str. 117). U tom pismu se navodi da organi NKVD i NKGB sprovode na Krimu rad na otkrivanju i izolovanju agenture protivnika, izdajnika otadžbine, saradnika nemačko-fašističkih okupatora i drugih antisovjetskih elemenata ‒ do 7. maja uhapšeno je 5.381 takvo lice, oduzeto je mnogo oružja i municije (s tačnim navodom). Istražnim i agenturnim putem, kao i izjavama lokalnih stanovnika, utvrđeno je da je značajan deo tatarskog stanovništva aktivno sarađivao s okupatorom i vodio borbe protiv sovjetske vlasti. Iz redova Crvene armije dezertiralo je u 1941. godini više od 20 hiljada Tatara, koji su izdali otadžbinu, prešli na stranu Nemaca i s oružjem u rukama borili se protiv Crvene armije. Dalje se navodi formiranje široke mreže „tatarskih nacionalnih komiteta”, i njihove aktivnosti – učešće u proterivanju u Nemačku više od 50.000 sovjetskih građana, prikupljanje sredstava i stvari za nemačku armiju, priprema špijuna i diverzanata i njihovo slanje u pozadinu Crvene armije, itd.

Sledećeg dana, 11. maja, Državni komitet odbrane (GKO) usvojio je Odluku „O krimskim Tatarima“, kojom se to iseljavanje odobrava (I. Pыhalov, nav. delo, str. 119). Odluku je trebalo da sprovede NKVD, i to do 1. juna 1944. Tatare je trebalo raseliti u rejone Uzbečke SSSR.

Operacija je bila sprovedena brzo i odlučno. Umesto predviđenih 12‒13 dana (u pismu Berije od 10. maja), cela operacija izvedena je za 3 dana. Prema telegramu koji su Beriji 20. maja uputili zamenik ministra unutrašnjih poslova I. A. Serov i zamenik ministra državne bezbednosti B. 3. Kobulov (Iosif Stalin — Lavrentiю Berii «Ih nado deportirovatьvatь...»: Dokumentы, faktы, kommentarii, str. 138‒139) operacija je izvedena ovako. Iseljavanje je počelo 18. maja, a završeno 20. maja 1944. Iseljeno je 180.014 ljudi. Pored njih, mobilisano je 6.000 Tatara koji su upućeni u gradove Gurjev, Ribinsk i Kujbišev, dok je među 8.000 ljudi tzv. speckontingenta stavljenih na raspolaganje trustu „Moskovugolj” bilo 5.000 Tatara. Na taj način, iz Krimske ASSR iseljeno je 191.044 lica tatarske nacionalnosti (nesaglasnost od 30 ljudi, u izvoru – R.B.). Pored Tatara, iz Krima su nešto kasnije (27‒28 juna) iseljeni i Bugari (12.075), Grci (14.300), Jermeni (9.919), kao i lica inostranog državljanstva. Zajedno s Bugarima, Grcima i Jermenima iseljeni su i stanovnici turskog, grčkog i iranskog državljanstva kojima je isteklo važenje pasoša. Kao konačni rezultat, prema izveštaju Berije od 4. jula (I. Pыhalov, Nav. delo, str. 128), iseljeno je ukupno 225.009 ljudi, od toga Tatara 183.155. Tatari su raseljeni u Uzbečku republiku (151.604) i u oblasti RSFSR (31.551).

U prilozima uz odluku o iseljenju od 11. maja regulisana su pitanja obezbeđenja hrane za iseljenike za vreme putovanja i po prispeću u Uzbečku republiku.

Kakva je bila dalja sudbina iseljenih Tatara? Odluka Prezidijuma Vrhovnog sovjeta SSSR № 493 od 5. septembra 1967. godine „O građanima tatarske nacionalnosti, koji žive u Krimu” priznavala je, da su „posle oslobođenja u 1944. godini Krima od fašističke okupacije fakti aktivne saradnje s nemačkim osvajačima jednog dela Tatara koji su živeli u Krimu bili neosnovano pripisani celom tatarskom stanovništvu Krima”. U vreme perestrojke Vrhovni sovjet SSSR u 1989. godini deportaciju krimskih Tatara osudio je i priznao za nezakonitu i zločinačku. Interesantno je, i svakako ne bez značaja, da je ovakav epilog usledio ne u vreme Hruščova, kada su započele masovne rehabilitacije stvarnih ili imaginarnih žrtava „staljinističkih” zločina, već tek u vreme Gorbačova. Shodno tome, i krimski Tatari su se vratili na Krim tek 1989, kao što se može videti i iz podataka o nacionalnom sastavu stanovništva Krima (tabela 1).

Što se tiče Krima, on je 1945. iz Autonomne republike preveden u status Krimske oblasti. A 19. februara 1954. u čast 300-godišnjice ujedinjenja Ukrajine s Rusijom, doneta je odluka o prelasku Krima iz sastava Rusije u Ukrajinu. (Smatra se da je zapravo ova odluka izraz zahvalnosti Hruščova ukrajinskom klanu za pomoć u preuzimanju vlasti, videti odrednicu Krыm u: Bolьšaя aktualьnaя političeskaя эnciklopediя, Moskva, 2009, str. 148.) Posle neustavnog raspuštanja SSSR-a 1991. godine Krim je ostao u sastavu Ukrajine, iako su se na opštekrimskom referendumu stanovnici Krima većinom od preko 90% izjasnili za obnavljanje krimske autonomije u sastavu obnovljenog SSSR. Iste godine Krimska oblast pretvorena je u Republiku Krim koja ulazi u sastav Ukrajine.

Mustafa DŽemiljev

Iste, 1991. godine krimski Tatari održali su svoj nacionalni kongres (kurultaj), koji je kao svoj cilj proglasio stvaranje u Krimu nacionalne države krimskih Tatara. Proglašeno je i da sva krimska zemlja pripada krimsko-tatarskom narodu. Kurultaj je osnovao organ rukovodstva – Medžlis, na čelu s Mustafom DŽemiljevim, za koga pomenuta Enciklopedija navodi da je povezan s turskim specijalnim službama.

Zaključna razmatranja

Može li se ocenjivati, tj. vrednovati operacija kakva je iseljavanje jednog naroda? Odgovor, verovatno, može i mora biti potvrdan – ona je i do sada ocenjivana i vrednovana, i tako će biti, sasvim sigurno, i u budućnosti. Pravo pitanje, međutim, nalazi se u drugoj ravni – koji kriterijumi se u tom vrednovanju koriste, i na koji način se koriste. Autor ovog teksta lično se ne oseća ni pozvanim ni doraslim da da «crnu» ili «belu» ocenu razmatranom događaju, pored ostalog i zato što je svestan da mu mnogo činjenica, među njima sigurno i mnogo važnih, nije poznato. Ali, o kriterijumima koji se u tom ocenjivanju koriste, ili koje bi trebalo koristiti, može da diskutuje.

Poznato je, i iz mnogih drugih slučajeva, kako se pojedini istorijski događaji ocenjuju i vrednuju korišćenjem i prećutkivanjem istorijskih činjenica i dokumenata, a posebno njihovim falsifikovanjima. Nama blizak, ne samo vremenski, slučaj Srebrenice dovoljno je upozoravajući, iako zaglušujuća buka s jedne i gotovo potpuno prećutkivanje s druge strane ne dozvoljavaju sučeljavanje dveju „istina“. Mnogo veći broj ovakvih „tumačenja“ istorijskih događaja povezan je sa Sovjetskim Savezom, osobito za jedan period njegovog postojanja. Pomenimo samo slučaj zločina u Katinjskoj šumi, koji ni nakon sedam decenija ne samo što nije razrešen, nego su mali izgledi da će se to u skoroj budućnosti desiti.

Lično smatram da bi čak i uz objektivan pristup jedan takav događaj kao što je iseljavanje celog jednog naroda bilo teško oceniti i vrednovati (za razliku, bar načelno, od pomenutih događaja u Srebrenici i Katinju). Ipak, ono što tako različite događaje povezuje jeste njihovo instrumentalizovanje u političke svrhe. A radi toga se, onda, koriste sva, dozvoljena i nedozvoljena sredstva. Tako, na primer, u relativno nedavno objavljenoj knjizi „Staljinske deportacije. 1928‒1953“ («Stalinskie deportacii. 1928‒1953», red. A. N. Яkovlev, Moskva, Meždunarodnый fond Demokratiя, 2005) pomenuto Berijino pismo od 10. maja 1944. objavljeno je bez nekoliko važnih pasusa i rečenica. A kada se pročitaju ti izostavljeni delovi, teško je oteti se utisku da je to učinjeno s umišljajem. Taj se utisak potvrđuje činjenicom da u knjizi nisu odštampani prilozi uz Odluku o iseljavanju od 11. maja 1944. A u tim prilozima regulisano je pitanje obezbeđenja ishrane iseljenih lica za vreme transporta i po prispeću u Uzbečku Republiku.

Onome ko je makar i malo pratio događaje u SSSR-u od početka Perestrojke ličnost i delo A. N. Jakovljeva su poznati, i navedeno ne bi trebalo da bude iznenađenje. Za njega se s potpunim pravom može reći da su od komunista gori samo antikomunisti. Pogotovu ako su, kao on, preobraćenici. Pokušajmo, stoga, da se ne zadržavamo na tome, već da objektivno sagledamo okolnosti koje su dovele do razmatranog događaja. Prva, i najvažnija, zapravo presudna okolnost bila je činjenica da je rat još trajao. Krim jeste bio oslobođen (kao što smo videli, 12. maja), ali u vreme kada je operacija izvođena (18‒20 maj) veliko je pitanje koliko je to oslobođenje objektivno bilo, i koliko se moglo smatrati da je nepovratno. Uostalom, bez obzira na činjenicu da su sovjetske armije bile u velikoj ofanzivi, rat je trajao još tačno celu godinu. Uz napomenu da je pored tog „vidljivog“ rata uveliko pripreman i onaj drugi, za koji tada nije moglo da se zna da li će se pretočiti u separatni mir s Nemačkom i zajedničko okretanje Zapada i Nemaca ka Istoku, ili u ono što je zapravo i usledilo posle Drugog svetkog rata. Činjenicu da je iseljavanje krimskih Tatara izvedeno u ratnim uslovima mnogi previđaju, bilo zato što za to ne znaju, bilo iz nekih drugih razloga. Tako, na primer, Ljubinka Milinčić, koju ne smatram ni rusofobom, ni zlonamernom, piše u Politici (ponedeljak, 3. mart 2014, str. 3): „Podsećamo da je posle Drugog svetskog rata Staljin raselio krimske Tatare po celom Sovjetskom Savezu.“ Odmah možemo konstatovati da je i drugi deo citirane rečenice (većim delom) netačan, što govori o tome da ona ne poznaje (bar ne dovoljno) događaj koji spominje. Ipak, postavlja se pitanje zašto novinari osećaju potrebu da, makar i tako, lapidarno, pominju stvari koje očigledno ne poznaju. Pri tome, ponavljam, Lj. Milinčić ne smatram za rusofoba i zlonamernog novinara.

Treba imati u vidu i još jednu činjenicu, karakterističnu ne samo za to mesto i za to vreme. Vojsci koja pobeđuje pridružuju se i mnogi koji joj zapravo ne pripadaju. Ovo univerzalno i svevremensko pravilo bilo je, naravno, dobro poznato i sovjetskoj državi, o čemu su sačuvani i dokumenti, koji pokazuju kako se ona tome suprotstavila. Jedan od načina bilo je i iseljavanje vojnika krimsko-tatarske nacionalnosti. Ova mera se, takođe, različito ocenjuje, iako je nesporno da su mnogi aktivni saradnici okupatora požurili da se pridruže partizanskim jedinicama kako bi „oprali“ svoju saradnju sa Nemcima. Potrebno je naglasiti da iseljavanjem nisu bili obuhvaćeni učesnici krimskog ilegalnog pokreta, koji je delovao u pozadini neprijatelja, kao ni članovi njihovih porodica.

Najzad, još jedan momenat zaslužuje da bude pomenut. Prema podacima koje je objavio poznati istraživač Viktor Zemskov (videti više njegovih radova objavljenih u časopisu Sociologičeskie issledovaniя, posebno K voprosu o masštabah repressiй v SSSR, Sociologičeskie issledovaniя, 1995, № 9, kao i članak Političeskie repressii v SSSR (1917‒1990 gg.), Rossiя XXI, 1994, № 1‒2), tokom iseljavanja krimskih Tatara umrlo je 191 lice. Zemskov je jedan od ne tako velikog broja istraživača koji su imali pristup sovjetskim arhivima, i stekao je epitet nepristrasnog istraživača, kojeg često citiraju i na Zapadu. Mada bi se krajnje teško moglo reći da je imao ma i najmanje simpatija za ono što se uobičajeno naziva „staljinizam“, nije se istakao uobičajenim stavovima prema tom periodu sovjetske istorije. To, naravno, ne znači da nije bio osporavan, ali osporavanja je bilo i s jedne i s druge strane. A i to, na neki način, svedoči o njegovoj nepristrasnosti. Njegovi rezultati uglavnom su prihvaćeni, i u Rusiji i na Zapadu. Navedeni Zemskovljev rezultat, ipak, pokušao je da ospori poznati emigrantski demograf Sergej Maksudov (videti: O publikaciяh v žurnale 'Socis', Sociologičeskie issledovaniя, 1995, № 9). Njegov ključni argument sastoji se u pitanju: Kako je moguće da u uslovima masovnog preseljavanja stopa smrtnosti od 0,13% (deset ljudi dnevno) bude čak manja od smrtnosti krimskih Tatara u mirnim predratnim godinama? Iako je Maksudov ovde ponešto „zabrljao” s brojevima (navedena stopa ipak je viša nego u predratnim godinama, iako ne i dramatično viša), suština njegovog pitanja odnosi se na ono što ga prati, a to su uslovi u kojima je sprovedeno iseljavanje. On, naime, smatra da je iseljavanje sprovođeno bez lekara, hrane i pića, što nas ponovo vraća na izostavljene delove iz dokumenata koje je kao redaktor objavio A. N. Jakovljev, u vreme Gorbačova glavni ideolog CK KPSS, kasnije jedan od najžešćih protivnika SSSR-a i njegovog uređenja i istorije. Sve te nove „istorije“, koje se zasnivaju na sakrivanju ili falsifikovanju dokumenata, na njihovom delimičnom i istrgnutom korišćenju, na igrama s brojevima i sl. ne mogu doprineti stvaranju objektivne slike o stvarnim istorijskim događajima. Događaj koji ovde razmatramo jeste tragičan, sam po sebi, i utoliko pre dužnost je svakog istraživača, i ne samo istraživača, da ga ne zloupotrebljava. Sigurno je da je među iseljenima bilo i onih koji su bez svoje krivice ispaštali za tuđe počinjene grehe. Ali, i te žrtve zaslužuju da im se oda ljudska, dostojanstvena pošta, a ne da se (i) njihovo stradanje instrumentalizuje. Kao što i žrtve koje su stradale nalazeći se na suprotnoj strani, ili još pre mirni građani, zaslužuju istu takvu počast. A za takvo nešto pretpostavka je sagledavanje objektivnih činjenica i utvrđivanje realne slike događaja.

One koji ne misle tako, ili prosto ne poseduju minimum znanja, a ipak se usuđuju da o tome govore, trebalo bi podsetiti na još neke činjenice i događaje. Recimo, na još jedan događaja iz vremena Drugog svetskog rata. Naime, 19. februara 1942. godine, dva i po meseca posle početka rata između dve zemlje, predsednik jedne od njih potpisao je zakon o iseljavanju iz zapadnih delova zemlje lica s nacionalnošću neprijateljske države i njihovom smeštanju u centralnom delu zemlje. Internirano je oko 120.000 ljudi, dok su istovremeno iz armije izbačena sva lica poreklom iz zemlje novog neprijatelja. I, najzad, sve optužbe protiv ovih građana pokazale su se kao lažne. Zemlje o kojima je ovde reč jesu – SAD i Japan, a predsednik koji je potpisao pomenuti zakon kojim su deportovani navedeni građani bio je – Frenklin Ruzvelt.

Literatura

Bolьšaя aktualьnaя političeskaя эnciklopediя, Эksmo, Moskva, 2009, 424 str.

Zemskov, Viktor Nikolaevič. K voprosu o masštabah repressiй v SSSR, Sociologičeskie issledovaniя, 1995, № 9, str. 118‒127.

Zemskov, Viktor Nikolaevič. Političeskie repressii v SSSR (1917‒1990 gg.), Rossiя XXI, 1994, № 1‒2, str. 107‒125.

Krыm, http://ru.wikipedia.org/wiki/%CA%F0%FB%EC .

Maksudov, Sergeй. O publikaciяh v žurnale 'Socis', Sociologičeskie issledovaniя, 1995, № 9, str. 114‒118.

Milinčić, Ljubinka.Premijer Ukrajine upozorava na rat, Politika, ponedeljak, 3. mart 2014, str. 1, 3.

Pыhalov, Igorь Vasilьevič. Za čto Stalin vыselяl narodы, 5-e izd., Яuza-press, Moskva, 2013, 480 str.

Iosif Stalin — Lavrentiю Berii «Ih nado deportirovatьvatь...»: Dokumentы, faktы, kommentarii, Družba narodov, Moskva, 1992, 288 str.

Яkovlev, Aleksandr Nikolaevič. (red.) Stalinskie deportacii 1928-1953, Meždunarodnый fond «Demokratiя» ‒ Materik, Moskva, 2005, 904 str.

Яkobson, Anatoliй Leopolьdovič. Krыm v Srednie veka, Nauka, Moskva, 1973, 174 str.

Яkobson, Anatoliй Leopolьdovič. Srednevekovый Krыm, Nauka, Moskva ‒ Leningrad, 1964, 232 str. 

Rayko Bukvich

Deportation of Crimean Tatars in 1944

Abstract. The article considers the problems of the deportation of the Crimean Tatars in 1944. After the short overview of the (co)existence of Tatarian and other nations in the Crimean peninsula, it was surveyed the causes that leaded to mass deportation more than 180.000 Tatars. It is emphasized< that these causes cannot be ignored, but it is necessary its really considering and evaluating. it is the necessity to avoid instrumentalization of this event in political purposes.

Key Words. Deportation, Crimea, Tatars, Occupation, Collaboration